Arian Leka : 'Skrivena strana' & 'U traganju'
Balkan kao tema-kako u književnim tako i drugim okvirima-tema je toliko već puta provučena kroz najrazličitije perspektive, analize i manipulacije da bi se lako moglo pretpostaviti da je u tome svemu preostalo jedva dovoljno „tijesta“ za jednu poštenu palačinku, međutim albanski autor Arian Leka dodao joj je unatoč svemu još jedan pažnje vrijedan sloj, kroz dvije knjige: "Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta" (Fraktura, 2025.) i "U traganju za izgubljenom košuljicom" (Neolit, 2025.). U njima secira albansku prošlost sadašnjosti i sadašnjost prošlosti, ako bi se tako moglo reći, u zemlji koja je nakon pada režima Envera Hoxhe slično kao i njeni susjedi iz zemalja bivše Jugoslavije proživjela vlastiti tranzicijski purgatorij od kojeg su profitirali svi osim onih koji su tu slobodu izborili.
U oba slučaja riječ o esejima, u prijevodu Željke Somun, koji su djelomično intonirani autobiografski, ali više kao neka vrsta spomenara nego kičasta autofikcija. Problem u narativu isti je kao i kod mnogih drugih: individualno iskustvo gotovo podsvjesno projicira se na kolektivitet, koji je primarno prokletstvo kulturološkog koda Balkana. Tribalizam je, s jedne strane, proizvod historijske traume koja je zahtijevala takav obrazac kao zaštitu od neprijatelja, koliko vanjskog toliko i unutarnjeg. S druge strane, to je okrutan mehanizam kontrole svih koji se odupiru nepisanom zakonu na kojem se temelji hijerarhija plemena. Zemlje poput BiH, u krajnjem slučaju, još pate od nuspojava tribalizma.
Dobro je poznato i kakve su posljedice takvih procesa: dugotrajna društveno-politička paraliza koja krene kao samoobrana da bi neizbježno završila u ćorsokaku egzistencijalne ucjene birača i najobičnijeg inata. Leka možda ne otkriva toplu vodu, ali nije daleko od toga: postkomunistička društva zapravo su demokratski simulakrum. Nešto što možda ima tigrovo krzno, ali ne i zube. Utoliko su i vladajući ringišpili tih država, a posebno Albanije, muzej voštanih figura prošlosti kojoj vremenska distanca daje ljepotu, jer iz prve ruke i blizine nije bila ni približno toliko atraktivna. Čitatelj ima privilegiju pogleda iznutra, koji razotkriva začudne mehanizme kontrole, psihološke i fizičke kao međusobno uvezane.
U traganju za izgubljenom košuljicom
Izolacija je najbolje metaforizirana nečim što je bilo posve opipljivo, svojevrsni zaštitni prsten od plutajućih bačvi koje su činile vanjsku granicu albanskog mora prema vanjskom svijetu. Sve ono što je s druge strane tog zida albanska djeca, izolirana u svom ideološkom kavezu, doživljavaju kao jednu opasnu apstrakciju, babarogu u koju vjeruju i djeca i odrasli. Samo su ti drugi svjesni da to stanje nije nepromjenjivo i da je njihov nepotopivi nacionalni brod na staklenim nogama. Stoga poigravanje sa rizikom, čak i sama pomisao prelaska preko one posljednje linije izaziva endorfin koji se možda čak može mjeriti i sa faktičkim činom: sloboda misli kao predikat slobode pokreta, jer jedno ne može bez drugog, posebno ukoliko je ugrožena ona ključna stepenica između te dvije: sloboda govora. Tako u knjizi „U traganju za izgubljenom košuljicom“ piše:
Ipak, nije bilo boljeg prikaza izoliranosti Albanije no što su bile te prijeteće bačve. Te samotne bačve, pričvršćene za morsko dno, držale su nas čvrsto vezanima za zemlju. Sve ono što je otpočelo sredinom šezdesetih nastavilo se do kraja osamdesetih kad se svijet počeo ponovno otvarati i uspostavljati veze. (…) Nikada nismo čuli da bi koja bačva eksplodirala jer se njihova stvarna eksplozija događala u nama.
Kao svojevrsne argumente u ovim esejima, autor se referira i na druge, kao što je Gustav Weigand i njegovo preispitivanje „pomorskog pamćenja“. Iako je prosvijećeni, liberalni Zapad identitetom opsjednut to te mjere da kompliciran ljudski karakter reducira na političku kategoriju, iz njegova fokusa potpuno su iščezli identiteti sa krive strane berlinskog zida i to se tek odnedavno pomalo mijenja. To s druge strane nanovo fetišizira tribalizam jer identitet podrazumijeva pripadanje nekoj cjelini ili konceptu većim od individue. Sada se taj diskurs nalazi na klimavom užetu između jednog i drugog ekstrema jer nas „oni“ uvijek mrze, ne razumiju i ne prihvaćaju, dok je spuštanje na nivo jednine mnogo teže izvodivo jer zahtjeva znanje za koje mnogi od njih nisu sposobni ili zainteresirani.
Ako pjesnici očuđuju svijet, ovakvi ljudi očuđavaju i prisilno homogeniziraju druge kako bi sebi dali dopuštenje da naprave nešto što bi se puno teže usudili napraviti čovjeku sa imenom, prezimenom i svime što ga čini jedinstvenim. To je korijen svih totalitarnih ideologija koje su svuda počinile genocide. Taj odnos prema Drugom definira naš odnos prema sebi samima, jer u kulturološkom miljeu iz kojeg tenzija proizilazi svi se odnosi, u horizontalnoj i vertikalnoj hijerarhiji, temelje na strahu. Bez toga autoritet gubi tlo pod nogama, proverbijalni miševi povedu kolo kad mačka ode. Kako god da se mačka zvala, rezultat je bio isti: Enver Hoxha, Tito, Staljin i drugi nakon čijeg je odlaska sustav neizbježno krahirao sa manje ili više krvi, ali uvijek dugoročno traumatično.
Leka se u „U traganju za izgubljenom košuljicom“ opsežno bavi i odnosom Europe i Balkana, ne samo kao historijske nego i kulturološke dihotomije, što je danas možda izraženije nego ikad prije, samo što sada zavjesa više nije od željeza nego indignacije. U tom smislu, ovaj prostor je sve ono s čime se Europa odbija suočiti, što uporno gura pod tepih jer je previše komplicirano i naoko nerješiv gordijski čvor. U poglavlju Rat u kućnoj biblioteci, police se pretvaraju u bojno polje između Istoka i Zapada, pripovjedač nabraja ruske klasike koje namjerava izbaciti kao simboličku gestu podrške službenoj politici Albanije u kojoj Varšavski pakt više nije poželjan. Samo što ova revolucija, ako ju se tako može nazvati, nije bila toliko glasna kao Baršunasta revolucija u Čehoslovačkoj 1989. godine. Razglaba o poziciji pisca u kontekstu krucijalnih povijesnih trenutaka i turbulencija, njegova uloga kroničara, kritičara i ideologa u isto vrijeme. Općedruštveni konflikt prelijeva se u privatni život pojedinca, pa tako i njegov vlastiti, samo u nešto drukčijem obliku.
Zahvaljujući stilu u kojem nema emotivne hipertrofije, ovo se doista može čitati kao ideološka autobiografija umjesto tek još jednog udžbenika iz povijesti, kakvih je ovdje u zadnjih 30 godina ionako više nego gljiva poslije kiše. Naravno, svaki od tih bukvara žalopojki uzima sebi pravo na ultimativni autoritet no Leka, srećom, nema takve ambicije već jednu od najboljih dijagnoza kronične bolesti zvane Balkan:
Balkanci su ujedinjeni u masovnim grobnicama u Račku, Vukovaru, Drenici ili Srebrenici, gdje počivaju zajedno ne pitajući se jesu li muslimani ili kršćani. Europski moto je proveden. In varietate concordia. Ujedinjeni u različitosti.
Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta
U „Skrivenoj strani albanskog socijalističkog vrta“ Leka se dotiče mnogih tema vezane za odrastanje u Albaniji, njihovu književnost, obrazovanje i migracije u povijesnom rasponu od „nizama“ (Albanaca koji su služili u osmanlijskoj vojsci) sve do 20.st. kada se željelo emigrirati radi ekonomskih ili obrazovnih pobuda. Na kraju krajeva, i zemlje bivše Jugoslavije ostavile su dubok emigracijski trag u Europi nakon 2. Svjetskog rata, u gospodarstvu, kulturi i obrazovanju, a to se ponavlja i sada, u svojevrsnom drugom valu gdje mladi odlaze u Njemačku, Austriju ili Irsku.
No u romantičnim pričama o povratnicima koji ponovo pronađu sreću na vlastitom kućnom pragu i vrate se svojim korijenima zaboravlja se jedna nepobitna ali neugodna činjenica: naš identitet nije fiksiran, na njega utječe sve što se oko nas dešava, posebno na jeziku koji nam nije materinski ili ga ne razumijemo. Nakon određenog vremena, ukoliko je prozor za svijet dovoljno otvoren, taj svijet nas mijenja, najčešće na bolje jer je svijet velik, puno veći nego se čini iz skučene perspektive svijeta iz kojeg dolazi ova knjiga. A onda, kad se takvi ljudi sa zapada vrate u zavičaj koji je na rubu bio i ostao jer ga uvjetuje njegov geografski i historijski položaj, pomalo su dezorijentirani jer je ono što su naučili očekivati tamo sada manje ili više nemoguće. Tek rijetki će se ohrabriti da priznaju da je povratak bio greška, riječ je uglavnom o starijim ljudima koji su osamljeni jer su oni kojima nešto znače ili otišli, ili umrli, ili su zauzeti vlastitim životom.
Još se nešto promijenilo. Kulturna emigracija vraća se svojoj zemlji kao i negdašnji nizmi Ali ako se i vrate, to više nisu isti ljudi. Oni su od svih drugih doseljenika najveći stranci. Kulturna emigracija vraćena u domovinu. Tako su se vratili i naši blizanci. Dok su bili u Beču, neki su govorili da bi oni vjerojatno mogli promijeniti svoj identitet, postati austrijski Albanci.
Ova knjiga je na određeni način i sociokulturološka studija i njezina recepcija ovisi o čitateljskom interesu za kontekst historiografije jednog prostora koji je još jedna od žrtva onoga što bismo mogli nazvati Novi orijentalizam: intelektualna lijenost zapadnih kultura koje svoju recepciju svijeta trpaju u ladicu sa etiketom egzotike ili permanentnih tenzija. To su na svojoj koži osjetile sve zemlje bivše Jugoslavije, koje turizam istovremeno spašava od sudbine kraja svijeta no i cementira jeftine stereotipe kao jedini ključ u kojem su atraktivni i autentični. Naravno, ovakva diznifikacija prostora sa dugom i vrijednom poviješću i baštinom gradove kao Dubrovnik brendira tek kao kulisu Igre Prijestolja, a poneki turistički vodič na Stradunu obučen je u kostim stormtroopera iz Ratova Zvijezda. Ova nepisana pravila najkomercijalnijeg turizma su svojevrsni kulturološki ugovor kojim do krajnosti karikiramo svoje vrijednosti kako bismo ih mogli naplatiti jer nam o tome ovisi egzistencija.
Ipak, postojao je u prošlosti period kada smo, kao i Albanci, bili ponajprije zagledani u sebe i prema toj slici gradili prepoznatljivi identitet. Leka se referira na period idolizacije tekovina industrijske revolucije koje su utjelovljene u sitnicama iz svakodnevice koje su preživjele u privatnim arhivima, ne samo zato što dijelom historijski kurioziteti, a dijelom i sve više tehnološki anakronizmi, poput poštanskih markica.
Osvrnemo li se malo na poštanske marke iz šezdesetih i sedamdesetih godina, teško ćemo pronaći ruralne krajeve ili poljoprivrednu tematiku, no tu su slavni traktori, lokomotive, brane hidroelektrana, visokonaponski stupovi, tvornički dimnjaci i sretni ljudi u plavim radničkim kombinezonima s alatima i s francuskim ključem u ruci.
Grčki filozof Platon govorio je o onoj poznatoj Pećini kao svojevrsnoj prizmi kroz koju se filtrira vanjski svijet u poprilično iskrivljenom obliku. U tom smislu su obe gore navedene knjige neka vrsta te pećine, budući da su ispričane, na određeni način, iz pozicije bačve, brisanog prostora između Albanije i nedefiniranih, izmaštanom prostora slobode koji se krije tamo gdje ne bi smjele ni njihove misli, a kamoli noga. Vrlo je važno što u knjizi, za razliku od mnogo ovakve esejistike na kakvu smo naviknuti, nema gorčine, osvetoljubivosti ni fetišiziranja žrtve koja je reducirana na političku valutu. Takav pristup je brend javnog medijskog diskursa u bivšoj Jugoslaviji gdje se nadmeću oko brojeva žrtava i zločina kao da su u pitanju igre na sreću a ne ljudski život. Drugim riječima, tvoj vrijedi samo onoliko koristi nadređenima.
Po svemu sudeći, radikalna ateizacija Albanije nije dovela do ukidanja religije, samo se na oltaru našao jedan drugi Bog. To nije daleko od Božanskog Augusta u Starom Rimu, preko faraona koji su dolinu Nila napunili hramovima i na kraju, veliki demagozi i diktatori nakon 2. Svj. rata. Arian Leka uspio me zainteresirati za temu o kojoj znam vrlo malo, preko osobnog iskustva koje daje autentičnost umjesto nečega što bi jednako tako mogle biti i udžbeničke natuknice. Politički teleskop koji istovremeno gleda u dva smjera. U vremenu kada se teško koncentrirati samo na jedan, ovo je dobrodošla promjena, što je ujedno i najveća vrlina cjeline kao takve.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta : I drugi eseji
- Prijevod: Željka Somun
- Fraktura 08/2025.
- 264 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533588469
- Cijena: 23.99 eur
- Kupi knjigu!
U drugoj polovini 20. stoljeća Albanija je bila jedna od najzatvorenijih i najkontroliranijih država u Europi. Danas, kad skoro trostruko više Albanaca živi izvan domovine nego u njoj, knjiga eseja 'Skrivena strana albanskog socijalističkog vrta' Ariana Leke nudi pogled u ono što je bilo nevidljivo i nepoznato, otkrivajući društvenu te emotivnu povijest intelektualca i umjetnika koji je odrastao u Albaniji tijekom vladavine Envera Hoxhe, a tamo živi i danas.
U traganju za izgubljenom košuljicom
- Prijevod: Mendu Imeri, Željka Somun
- Neolit 09/2025.
- 328 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789538563072
- Cijena: 22.90 eur
- Kupi knjigu!
Što se dogodi kad jedan od najznačajnijih suvremenih albanskih pisaca – Arian Leka – obuče Marcelovu literarnu košulju i vrati se u vlastito odrastanje, u vrijeme vladavine Envera Hoxhe? 'U traganju za izgubljenom košuljicom' romansirano je sjećanje na kolektivno sjećanje – poigravanje pričom koja neprestano mijenja svoje žarište. Arian Leka impresivnim jezikom ponire u vlastitu intimnu prošlost, ali i prošlost zemlje iza željezne zavjese.