Vrijeme koje žena posvećuje obitelji, čak i ako nema djecu, ogromno je. Mi žene programirane smo da se žrtvujemo i dajemo. Čak i kad zatražimo nešto od ukućana, kažemo im da „trebamo pomoć.“ A to nije pomoć! To je pitanje prisutno stoljećima, mi oduvijek žrtvujemo vrijeme.

Ne trebam to ovdje govoriti, vi ste doživjeli rat, on je dio vašeg jezika i identiteta. Znate da, gdje se rat dogodi, iz linije nestaje cijela jedna generacija slomljenih ljudi. Ti se ljudi ubijaju alkoholom, drogom, razbolijevaju se. I zato me užasava kad čujem da klinci sa Zapada glorificiraju rat. Stari moj, nema tu ničeg dobrog!

Ako je knjižnica njezinih roditelja predstavljala početak pismenosti Irene Vallejo, onda knjižnica u Aleksandriji na lenti vremena stoji kao začetak opismenjavanja čovječanstva. Do njezina su utemeljenja knjižnice bile usko specijalizirane, namijenjene tek uskom krugu učenih ljudi, nikad otvorene za javnost pa se po prvi put stvara mjesto potpune otvorenosti prema različitosti.

More je predstavljalo mogućnost putovanja, obilaska svijeta. I tek kad sam počela raditi na knjizi, shvatila sam koliko je ta dualnost zanimljiva jer i neki od radnika s platformi onamo su odlazili loveći snove o slobodi. Zanimljivo je to, u prošlosti se na more gledalo kao na prijetnju, prostor izolacije, a danas ga vidimo kao prostor slobode...

Biološko dijete postalo nam je obaveza. Ako žena ne može roditi, nešto s njom suštinski nije u redu. Industrija plodnosti ne uništava samo živote žena koje se odlučuju biti donorice, nego i prilike tisuća djece u istočnoeuropskim sirotištima! Posvojeno dijete ruši ideal biološke obitelji i sad, kad se ukazala prilika za genetski modificirano dijete, rijetki žele posvajati.