U hijerahijskim će se društvima otpor prema elitama uzgajati jer se za nejednakost, tugu, kronične bolesti i dezintegraciju društva mora pronaći krivac. Uvijek je lakše okrenuti se Drugome, nego izbliza pogledati, doista pogledati kako je kasni kapitalizam stvorio rascjepkanu, depresivnu, ljutu i premorenu javnost, hipnotiziranu blještavim simbolima neodrživog sustava.

Svaka je od ovih priča poput čvrsto sabijenog, precizno doziranog koncentrata čijim bi razrjeđivanjem mogli nastati mnogi romani. No za time, zapravo, i nema potrebe jer možda bi se putem izgubile pune, bogate slike i metafore, kao nanesene gustim potezima boje. Te su slike katkad crne i mračne, no jednako su inspirativne, ispunjene pravilno doziranim humorom, (auto)ironijom i, kad je moguće, magijom...

Elif Shafak kroz cjelokupnost svojeg književnog rada pokazuje koliko joj je stalo ozvučiti svaku tišinu, značenjem ispisati svaki prazan prostor i dokinuti 'beznačajnost' u društvu. Ta ju je njezina misija izvela pred sud, učinila prognanicom iz zemlje u čijoj je kulturi odrasla i postavila na, figurativni ili virtualni, stup srama zbog navodne opscenosti i razotkrivanja, u turskom društvu mnogostruko...

Bez insekata će nestati život kakav danas poznajemo, oni su prevažni. S vodom će se dogoditi nešto drugo, doći će do ratova zbog vode, ljudi i druge vrste će umirati. To je strašno. Čudno mi je što smo mi ljudi prestrašeni promjenom, bojimo se promjene pa nastavljamo živjeti na poznati nam način.

Često vidimo kako se mnoštvo okreće protiv pojedinca koji je rekao ili učinio nešto pogrešno. Ti ljudi gube posao, gube sigurnost, prijatelje, status u društvu. Spaljujemo ih na virtualnoj lomači. To me plaši i deprimira jer mislim da još nismo vidjeli najgore. Time se bavim i u ovoj knjizi, htjela sam istražiti kako se društva okreću jedni protiv drugih.