Svaka je od ovih priča poput čvrsto sabijenog, precizno doziranog koncentrata čijim bi razrjeđivanjem mogli nastati mnogi romani. No za time, zapravo, i nema potrebe jer možda bi se putem izgubile pune, bogate slike i metafore, kao nanesene gustim potezima boje. Te su slike katkad crne i mračne, no jednako su inspirativne, ispunjene pravilno doziranim humorom, (auto)ironijom i, kad je moguće, magijom...

Elif Shafak kroz cjelokupnost svojeg književnog rada pokazuje koliko joj je stalo ozvučiti svaku tišinu, značenjem ispisati svaki prazan prostor i dokinuti 'beznačajnost' u društvu. Ta ju je njezina misija izvela pred sud, učinila prognanicom iz zemlje u čijoj je kulturi odrasla i postavila na, figurativni ili virtualni, stup srama zbog navodne opscenosti i razotkrivanja, u turskom društvu mnogostruko...