Duboko vjerujem da je privatnost područje političke borbe. Svi smo mi kulturološki uvjetovani, svi smo mi proizvodi onoga u što su nas oblikovali obitelj, škola, društvo i zajednica. Naša privatnost ne može se promatrati odvojeno od svega toga, a odgovor na pitanje javnog i privatnog još je izazovniji u ovom novom, digitalnom dobu.

Iz jezika u jezik se ne može preskakati, nemoguće ih je preoblačiti, mislim da je zapravo prelazak iz jezika u jezik mnogo temeljitiji i dublji. Ali svi mi znamo, kad smo u situaciji da iz bilo kojeg razloga govorimo drugi jezik, a posebno kad smo početnici, da je to potresno iskustvo. Novi jezik traži od nas da mislimo drugačije, da interioriziramo nešto što nam je strano i u to uložimo golemi trud.

Iz nepatvorene jednostavnosti njegovih stihova očito je kako pjesništvo Lukasa Nole nastaje kao reakcija na duboku potrebu zapisivanja, opisivanja i slikovnog sažimanja vlastitog života. Jasno je i kako ga na taj čin potiče trauma, mogućnost neizbježne, no još uvijek kolebljive konačnosti, iščašenje normalnosti kakvo ne može istinski podijeliti ni s kim na ovome svijetu.

Ulazak u novo desetljeće obavijen je nelagodom, posvemašnjom izolacijom i strahom pa je u tom smislu zanimljivija izjava engleskog autora Davida Szalaya, jednog od gostiju Sandorfovog mini maratona, o tome kako trenutno svjedočimo renesansi putovanja i otkrivanja nepoznatih zakutaka domicilnih nam kontinenata, pa i država.

Nitko nema dužnost dati oprost, nitko ne mora oprostiti. To je vrlo osoban, subjektivan i pojedinačan dar. Ako ga žrtva ne može ili ne želi dati neće biti oprosta. Možemo se pretvarati, možemo govoriti o 'snazi riječi oprosti', i sama žrtva može reći da oprašta, može to učiniti sa smiješkom, ali sve su to trivijalne gluposti kad je stvarni život u pitanju.