Diana Matulić : Hrvatski autori su nešto od čega ne odustajemo
Iako danas znamo da se književnost, preciznije ljudska potreba za pripovijedanjem, pojavila i prije razvoja pisma i kolektivne sposobnosti njezina zapisivanja, profesionalizacija zanimanja i stvaranje tržišta događaju se tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća što, 1875., dovodi do prvih zapisanih pokušaja bavljenja književnom agenturom. Praksa posredovanja između autora i izdavača, kako bi se za prvog isposlovali bolji financijski i prodajni uvjeti, razvila se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća na sjevernoameričkom, a potom i na ostalim respektabilnim, prvenstveno zapadnoeuropskim tržištima. Književnim se agentima priznaje važna zasluga ustaljivanja isplaćivanja autorskog predujma i danas su nezaobilazna etapa na putu knjige od rukopisa do knjižara.
Ipak, u Hrvatskoj se na sramežljivu pojavu književnog zastupanja kao sporedne djelatnosti čekalo sve do ranog 21. stoljeća kada Ivan Sršen kroz svoju izdavačku kuću Sandorf neke od autora zastupa i na inozemnom tržištu, agilna je bila i Fraktura, ali tek će 2016., tada urednica, Diana Matulić (1981) bez ograda krenuti u neistražen svijet i osnovati književnu agenciju Corto Literary. Isprva ustrojena kao posao za jednu osobu s ciljem zastupanja domaćih autora na stranim tržištima, agencija danas, uz osnivačicu, ima i tri agentice na čijoj su brizi klijenti iz inozemstva, strane agencije čije autore, u koagenturi, Corto zastupa na hrvatskom, ali i drugim tržištima Jugoistočne i srednje Europe.
Cijelu moju karijeru pratili su financijski izazovi
Petra Miočić Mandić: Danas si vlasnica jedine agencije na hrvatskom tržištu posvećene isključivo književnoj agenturi, no što je sve bilo prije? Kako je tekao tvoj put od studija književnosti, hrvatske i komparativne, do osnivanja agencije Corto Literary?
Diana Matulić: Studij komparativne književnosti i kroatistike odabrala sam iz ljubavi, iako sam razmišljala i o nekim drugim fakultetima, no već sam na trećoj godini shvatila da bi za mene idealan posao bio u izdavačkoj kući. Tad smo svi u mom društvu na faksu bili 'zakačeni' za teoriju književnosti i izdavaštvo nam je bilo apstraktno, ali mislila sam da bi posao u uredništvu, koji bi uključivao rad s knjigama uz povremeni rad s ljudima i svojevrstan menadžment, bio idealan s obzirom na moj tip osobnosti.
Tako sam nakon fakulteta tražila posao u izdavačkoj kući i u Profilu se otvorila pozicija tajnice izdavaštva. Bila sam odlična studentica, ali nisam znala ništa od tehničkih zadataka tog posla i moram priznati da je bilo tragikomičnih momenata. Toliko o tome da te faks pripremi za posao. U Profilu sam mnogo naučila, postala izvršna urednica u biblioteci „Velimir Visković bira za vas“. No, željela sam urednički posao s punim radnim vremenom i prilika za to ukazala mi se u maloj izdavačkoj kući Novela media. Ispočetka sam sve radila sama, kuću sam, u suradnji s vlasnicima, podigla na noge i birala sve, od vizualnog identiteta tvrtke i biblioteke, preko tipografije, naslova, suradnika, i to mi je bilo neprocjenjivo iskustvo. Izabrala sam i svoje dvije kolegice, Petru Sapun i Natašu Medved. Međutim, cijelu moju karijeru pratili su financijski izazovi, bilo je to teško razdoblje za mene i moje kolege, razdoblje velike financijske krize koja je kod nas potrajala više od pola desetljeća: kao jedna od rijetkih u generaciji imala sam stalni posao u struci, dok su mnogi radili kao slobodnjaci i imali hrpu neplaćenih honorara s ne baš sjajnim izgledom plaćanja. Nije izgledalo blistavo pa je i Novela upala u probleme.
Prešla sam u Školsku knjigu, njihovu sestrinsku kuću Lumen koja je također tek nastajala. Tamo sam odabrala i uredila velik broj naslova, balansirajući između komercijalnije žanrovske literature prema naslovima književnije provenijencije kao što su romani „Sin gospodara siročadi“ Adama Johnsona ili „Ahilejeva pjesma“ Madeline Miller. Jedan od većih naših hitova tada bio je „Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu“, odlična knjiga i serijal za mlade. Nakon dvije godine, a na svakom poslu ostajem otprilike toliko, prelazim u Algoritam, na fantastičnu poziciju za studenta komparativne književnosti. Naime, naslijedila sam biblioteku koju je prvotno uređivao Zlatko Crnković, a potom Andrea Zlatar. Birala sam doista najbolje od najboljeg; tu sam najponosnija na „Češljugara“ Donne Tartt, ali uređivala sam cijeli niz vrhunskih autora svjetske književnosti poput Jhumpe Lahiri i Phillipa Rotha.
No uskoro propada i Algoritam. U kojem si trenutku shvatila da nam u Hrvatskoj nedostaje institucija književnog agenta?
Da, nakon drugog seta financijskih problema odlučila sam da to više nije moj put, da nemam što izgubiti. Razmišljala sam o tome što nemamo, što nam treba, što mogu s praktički nula eura kapitala i shvatila da mogu biti književni agent. Na sceni sam kroz godine razvila jako puno bliskih prijateljstava i odlučila sam početi s hrvatskim autorima jer mi se činilo da se time kod nas nitko nije ozbiljno bavio. Pritom mi je bilo jasno da nisam najpametnija osoba u državi i da se time nitko ne bavi vjerojatno zato što se od toga ne može živjeti. Svjesna toga, ipak sam si odlučila dati šansu, htjela sam ići svojim putem. Moji su roditelji poduzetnici pa sam odrasla u takvom okruženju, mislim da u sebi imam poduzetnički gen i nikad me nije bilo strah riskirati.
Neko vrijeme sam i prevodila, freelanceala kao urednica i lektorica, radila PR na Zagreb Book Festivalu dok sam istodobno počela zastupati naše autore na međunarodnim tržištima. Prvo Zorana Ferića, Ivanu Bodrožić, Ivicu Đikića, Dragu Glamuzinu, Rumenu Bužarovsku, a potom su uslijedili drugi. Brzo smo prodali prava za Rumenu i Zorana u Srbiji i regiji, brzo sam prodala prava i za „Hotel Zagorje“ u SAD-u, no uvidjela sam da, želim li imati tvrtku, ne mogu raditi samo to. Drugi mogući put uključivao je jedan vrlo specifičan dio uredničkog posla – komunikaciju s agentima i njihovim koagentima. S godinama sam kao urednica stvorila vrlo dobre odnose s književnim agencijama i vlasnicima prava. Javila sam se ljudima koji nisu imali zastupanje na području bivše Jugoslavije i pitala žele li da ih mi zastupamo kao podagencija. Jako sam zahvalna tim prvim klijentima poput agencija Victoria Sanders ili Norstedtsa, koji su mi tada ukazali povjerenje, jer lako je sad – imamo 75 međunarodnih klijenata, ali tad nisam imala ništa i predstavila sam im se samo kroz ideju.
Što podrazumijeva posao podagenta?
To je, u suštini, agent agenta, i zovemo ga podagent ili koagent. Sve velike svjetske agencije imaju svoje specijalizirane agente za određeno tržište, tako i mi, kao Corto, imamo svog podagenta za španjolsko govorno područje primjerice, ili za Kinu. Pretpostavka je da mi u Zagrebu nemamo dovoljno snažnu mrežu kontakata po cijelom svijetu. Recimo, za Daleki istok apsolutno nemamo, dakle netko mora pokriti i to tržište. Unajmljuje se agent, koji onda prodaje prava na tržištu koje jako dobro poznaje, pri čemu se provizija dijeli kako je uređeno ugovorom između agenata. Corto, recimo, zastupa izraelsku agenciju Deborah Harris, koja zastupa Davida Grossmana, što znači da smo mi njegovi zastupnici za tržište bivše Jugoslavije.
Dakle, zastupanje stranih autora bilo je nadgradnja inicijalne poslovne ideje?
Tako je, a zapravo sada od toga živimo. Hrvatski autori su nešto od čega ne odustajemo.
Razlikuju li se, i u čemu, dva vida zastupništva – je li teže zastupati hrvatskog autora u inozemstvu ili stranog pisca na hrvatskom tržištu?
Upravo zato sam rekla da od hrvatskih autora ne odustajemo. Meni je puno veće zadovoljstvo prodati našeg autora vani nego prodati Davida Grossmana Frakturi. Ali u poslovnom smislu je nemjerljivo, ovo prvo puno je teže. No i drugi dio poslovanja je izazovan jer sve je više naslova, a tržište na kojima zastupamo strane autore sve je šire. Nije riječ više samo o području bivše Jugoslavije, jer s vremenom smo se proširili na Srednju Europu, dakle Češku, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku, ponekad čak pokrivamo i Estoniju, Litvu, Latviju i Poljsku. Dakle, gotovo cijelu istočnu Europu, isključujući Rusiju.
Hrvatski su ti autori, bar oni prvi, bili prijatelji. A kako dolaziš do stranih autora?
Kao urednica sam, na književnim sajmovima, razgovarala s vlasnicima prava, a oni su mi tad, izravno ili preko svojih podagenata, prodavali prava. Od njih sam doznavala što imaju novo i neki me se s tih sajmova sjećaju. Druge bih jednostavno istraživala, provjeravala tko još nema zastupništvo. Moram napomenuti da nismo preuzimali klijente drugih podagencija koje su uglavnom u Srbiji ili Mađarskoj, osim u slučajevima kad su nam oni sami došli.
Podagent, dakle, nema izravan kontakt sa stranim autorom?
Ne. Kao što ni mi nećemo pitati, primjerice, Olju Savičević Ivančević ili Kristiana Novaka, tko će ih zastupati u Italiji. Oni su svoje povjerenje dali nama i na nama je da odaberemo dobru i kvalitetnu agenciju kojoj vjerujemo. I obratno. Ni mi uglavnom ne kontaktiramo strane autore koje podzastupamo pa često oni, kad dođu u Hrvatsku, ni ne znaju tko smo mi, ali kad im se predstavimo, odmah im je jasno što smo učinili za njihovu knjigu.
Možeš biti financijski uspješan, a da si pritom loš izdavač. Izdavač bi trebao imati viziju, knjige bi mu trebale biti besprijekorno uređene, a ne pune tipfelera, loših prijevoda, kopiranih sadržaja uz kopirane naslovnice. Po tome i mi, kao agenti, razlikujemo dobre od loših izdavača.
Na početku si rekla da si razmišljala o nekom drugom fakultetu. Postoje studiji bibliotekarstva, poduzetništva, književnosti i upravljanja baštinom, ali, osim na teorijskoj i poslijediplomskoj razini, ne postoji studij izdavaštva. Je li nam potreban interdisciplinaran studij koji će poduzetnike pripremiti za kulturu ili kulturnjake za poduzetništvo?
Mislim da bi interdisciplinaran studij za izdavaštvo bio koristan. Mi se svi zapravo učimo na poslu, krećemo od nule jer malo tko dobije uredničku poziciju izravno s fakulteta. Onda se uspinješ i, ako imaš sreće, sposobnosti i znanja, dođeš do željenog mjesta. Moje iskustvo govori mi da, s obzirom na to kako su stvari postavljene u Hrvatskoj, dobri urednici moraju imati i menadžerske sposobnosti. Ali mislim da studij ne bi trebao postojati samo za urednike, kulturnjake, nego primjerice i za voditelje prodaje i marketinga jer prodavati knjige nije isto kao prodavati odjeću ili namještaj, te mislim da je presudno da i oni čitaju i vole knjigu te poznaju proces proizvodnje, odnosno selekcije i uređivanja knjiga. Često se na urednički posao gleda podozrivo i podcjenjivački, kao na nešto što se uživa radeći jer tu se ipak samo čitaju lijepe knjige, tu velikog posla nema. A po meni nema važnije funkcije od biranja dobrih i pravih naslova u skladu s vizijom i publikom pojedine izdavačke kuće. No, problem izdavaštva u Hrvatskoj opća je potplaćenost, od ljudi u knjižarama, preko uredničkih pozicija, do prodajnih, pa potonji možda i iz tog razloga nije dovoljno kvalitetan.
Je li to problem isključivo vezan uz izdavaštvo i knjižarstvo ili se trend potplaćenosti prelijeva na kulturu, pa i novinarstvo u kulturi? I je li to direktan uzrok deprofesionalizacije?
Točno, mislim da vlada opći trend nestručnosti i prevelike dostupnosti svega što bilo tko kaže, a to je došlo s društvenim mrežama. Nije bitno tko i što, nego koliko eksplozivno i često govori. Pa ga algoritam procijeni vrjednijim. Sasvim sigurno je taj trend doveo i do toga da ljudi na odlučujućim pozicijama nisu dovoljno sposobni. Ilustracije radi, jednom prilikom kad sam htjela mijenjati urednički posao, u drugoj izdavačkoj kući na razgovoru su mi rekli da nisam za njih jer predobro znam hrvatski jezik. Drugim riječima, trebao im je netko tko neće previše raditi na tekstu. A bila je riječ o uspješnim izdavačima. Po meni, svatko se može baviti izdavanjem knjiga, no biti izdavač u punom smislu riječi nešto je sasvim drugo. Možeš biti financijski uspješan, a da si pritom loš izdavač. Izdavač bi trebao imati viziju, knjige bi mu trebale biti besprijekorno uređene, a ne pune tipfelera, loših prijevoda, kopiranih sadržaja uz kopirane naslovnice. Po tome i mi, kao agenti, razlikujemo dobre od loših izdavača. Usto, bitno je i koliko su agilni, šalju li redovita izvješća o prodaji, jesu li ona točna. Vodimo brigu i o tome plaćaju li redovito jer svime time pokazuju koliko poštuju autora, od kojeg u konačnici svi mi živimo.
Utječe li onda ta klasifikacija na odluku o prodaji prava? Koji su još važni faktori, jesu li to iznosi predujma, tantijema ili ugled nakladnika? Pretpostavljam da naši autori ne dolaze iz iste pozicije kao, primjerice, njihovi talijanski ili francuski kolege?
Svakako da utječe. No kada prodajemo hrvatske autore u inozemstvu, rekla bih da mi je važniji renome izdavača nego li financijski uvjeti, jer renome jamči kredibilitet i poštivanje svih stavki ugovora, dobru distribuciju, promociju i ostalo. Naime, kukolja ima svugdje, odnosno neprofesionalnih izdavača, i u Njemačkoj, Švedskoj, Norveškoj, ne biste vjerovali. To su oni koji se ne javljaju, neće slati izvješća, a slanje godišnjih izvješća o broju prodanih primjeraka jedna je od najvažniji obaveza definiranih ugovorom.
Što se tiče izdavača s kojima smo u svakodnevnoj komunikaciji, tu su nam jednako važni financijski uvjeti, odnosno iznosi tantijema i predujma. U tom poslovnom pregovaranju sa izdavačima koristimo različite taktike, pokušavamo biti realni, ali pritom znamo da cijenu određujemo mi. Moram reći da su naši partneri u Hrvatskoj i široj regiji većinom korektni, barem s aspekta plaćanja i odnosa prema autoru, osnovni uvjeti uglavnom se poštuju. Uostalom, s drugima ne radimo. Česta su i aukcijska nadmetanja, pa u regiji redovito postižemo i mnogo veće iznose od onih za koje prodajemo naše autore u inozemstvo.
Za kojim autorima vlada pomama u Hrvatskoj?
Naravno, ne mogu govoriti o konkretnim brojkama, ali nedavno smo prodali autobiografiju Pedra Almodovara za dosta jak iznos. Visoku smo cijenu postigli za roman „Carica“ o životu carice Sisi kao i za političke memoare Angele Merkel. No trenutno recimo najveći uspjeh imamo u Rumunjskoj gdje redovito prodajemo serijale od čak devet ili deset naslova, iz žanra ljubavnog romana, podžanra bejzbolske romantike, za vrlo visoke predujmove. Nama je ta tematika neobična, ali trenutačno tamo vlada takav trend i izdavači s većom platežnom moći otimaju se za takve naslove.
Žanrovi, dakle, bolje prolaze?
Naravno, to je najčešće tako. Žanrovska književnost, popularna psihologija i samopomoć uglavnom bolje prolaze. Ali ne sve knjige, naravno. Svi izdavači u potrazi su za Svetim gralom, knjigom koja će se izvrsno prodavati, a da pritom bude kvalitetna.
Koji je, po tvojoj prosudbi, bio posljednji takav naslov?
Bez premca rekla bih Elena Ferrante, apsolutni fenomen.
Vratimo se našim autorima još malo. Na koje se sve kompromise mora pristajati pri njihovu plasiranju u inozemstvo? Sjećamo se da je Ivanin roman „Hotel Zagorje“ prenaslovljen u „The Hotel Tito“. Jesu li ustupci samo u smislu naslova ili ulaze i u sadržajnu razinu? Koliko, uopće, autor ili agent ima moći nad knjigom jednom kad su prodana prava?
U klasičnom ugovoru stoji da autor ima pravo veta za odobrenje naslovnice, kao i odobrenje prijevoda. Nailazili smo na dosta profesionalne izdavače i suradnike; naravno, ne znamo kako je cijeli tekst u konačnici preveden na norveški, ali vjerujete prevoditelju. Oni su jako važni u našem poslu i često nam pomažu u prodaji prava. Tih je prevoditelja vrlo malo, sve ih poznajemo i poštujemo ih. Na njima je i njihovoj profesionalnosti hoće li odobriti neke izmjene urednika ili neće. Zasada s tim nismo imali problema.
Spomenuti „Hotel Tito“ naslov je koji sam ja predložila izdavaču, a Ivana se složila jer je pokojni Josip Broz poznatiji u svijetu od Zagorja. Naslov dobro zvuči, a ima smisla jer u romanu je riječ o školi za komunistički kadar, a naslovnica je bila izvrsna. Ostale strane naslovnice su također mahom bile sjajne, uglavnom vrlo kreativne i smislene.
Većih problema imate s dijelom nejavljanja, neodgovaranja na mailove u kojima im nudimo knjige hrvatskih autora, gdje ponekad nailazite na podcjenjivački odnos pa se malo nervirate, malo mirite, ali uglavnom igrate s kartama koje su vam dodijeljene najbolje što možete. Često i pokeraški. Naš posao je da prodamo priču. Rekla bih da smo mi sofisticirani trgovci. Priču prodaje i izdavač, samo čitatelju, a mi je prodajemo stručnjacima, predčitateljima. Onda sklapamo ugovor, otvaramo pregovore, što je često zapravo dosta uzbudljivo. Također se brinemo i da sve stavke ugovora budu ispoštovane. To radimo za autora i za to nas autori plaćaju. Oni se ne mogu i ne žele baviti time, a više nisu ni priznati kao instanca u razgovoru sa stranim izdavačima.
Dakle, strani agenti ne bi ozbiljno shvatili autora koji im pristupa izravno, bez posredništva agenta?
Ne. Iako autor može pristupiti, mislim da ga više nitko ne bi shvatio ozbiljno. Primjerice, JK Rowling je pristupala agentima da je zastupaju, nitko nije, pa je rukopis slala raznim izdavačima. Danas bez agenta ne ide. U većini slučajeva neće ni pogledati, možda tek ponekad, iz straha da ne propuste neki književni dragulj.
Takvo je stanje na stranom tržištu. A na domaćem? Uzimaš li ti u zastupanje autore koji ti se jave, a da pritom nemaju izdavača?
Često nam se javljaju neobjavljeni autori, ali na stranici stoji da ne prihvaćamo rukopise jer se naprosto nemamo vremena time baviti.
Iako, postoji Hermes naklada?
Tako je, s Hermesom smo se bavili izdavačkom djelatnošću prvenstveno zbog Luke Modrića i Ivane Bodrožić i jako sam ponosna na obje suradnje, ali to je bio naš projekt kako bismo objavili te autore. Inače ne čitamo aktivno neobjavljene rukopise.
Gdje je Hermes danas, u stanju mirovanja?
Da, što ne znači da će tako ostati. Hermes je osnovan prvenstveno zato što smo htjeli objaviti autobiografiju Luke Modrića, uzeli smo ga u zastupanje za cijeli svijet, a s obzirom na to da smo aktivno pregovarali cijeli put, od ideje do realizacije, bilo je logično da budemo izdavač te knjige u Hrvatskoj. Postigli smo velik uspjeh, knjiga je prodana u više od 30 000 primjeraka, a potom smo, osokoljeni tim uspjehom, objavili i Ivanu Bodrožić. Ali Hermes teško može opstati na tržištu ako se orijentiramo samo na domaće autore. Da, „Sinovi, kćeri“ prodani su u gotovo 5 000 primjeraka, a to je također respektabilna brojka. Ali da bismo se održali, trebaju nam i strani autori. A njih ne možemo objavljivati dok se bavimo agenturom.
Bio bi to sukob interesa?
Tako je. Mi prodajemo strane autore na ovom tržištu pa bi takva praksa bila apsolutno nekorektna, ne želimo se u to miješati. Ali vidjet ćemo kuda nas priča odvodi. U svakom slučaju ponosna sam na Hermes.
Prodaja nakon isteka ugovora ozbiljan je prekršaj zbog kojeg mogu uslijediti penali, pa i sudske tužbe. Mi stvari uvijek pokušavamo riješiti mirnim putem i svima prilazimo u dobroj volji, ali ako mirno rješenje nije moguće…
Osim Corta, zastupanjem hrvatskih agenata na stranom tržištu dijelom se bave i Sandorf, Fraktura... no niti jedna od agencija ne bavi se zastupanjem domaćih autora na hrvatskom tržištu. Trebaju li nam književni agenti i na hrvatskom tržištu?
Razmišljali smo o tome jer to je uobičajena praksa, no trenutačno nam se čini da ne postoji ozbiljna potreba od strane autora da ih se zastupa u vlastitoj zemlji. Naime, odnosi autora i izdavača ili urednika često su prijateljski, pa se nema smisla ugrađivati u jednadžbu koja funkcionira.
Istina, neki autori su nam pristupili s idejom zastupanja na domaćem tržištu, prvenstveno zbog izvješća o prodaji, koja nisu redovito dobivali, a neki su možda i sumnjali u njihovu korektnost. Naime, izvješća o broju prodanih primjeraka nisu javno dostupna.
Koliki je to problem?
Velik, jedan od najvećih u izdavaštvu. U Americi i desetak drugih zemalja imate NPD-ov odnosno Nielsenov BookScan, u Francuskoj se vi kao stručna osoba iz izdavaštva možete pretplatiti na sustav koji pruža uvid u prodaju vaših autora u svim knjižarama. Naravno, odstupanja su su moguća, odnosno ne može se pratiti cjelokupna prodaja već nekih 70-80%, ali možete otprilike dobiti dojam o prodavanosti svojih autora. Mi nemamo takvo što.
Transparentnost prodaje velik je problem. Mislim da će se to s vremenom morati promijeniti. Jedan izdavač u Srbiji već je oformio sustav kakav ima Amazon gdje se možemo prijaviti i u svakom trenutku provjeriti koliko je knjiga prodano. S obzirom na digitalizaciju, mislim da će se to i kod nas morati dogoditi. Za pet ili deset godina, možda i manje.
A mislim da je to izuzetno važno, kao i slanje samih izvješća jer štiti nezaštićene od kojih sve počinje. Osim toga, time bi se isključila sumnja u vjerodostojnost izvješća, koja je često neopravdana. Možda bi to i neke autore potaknulo na promjene.
Što, u tom slučaju, može učiniti agent?
Mi imamo malo snažniju polugu kojom možemo utjecati na izdavača da nam pošalje izvješća. Izdavači su svjesni da im neslanje ne ide u prilog kod agenta i da je moguće da će to utjecati na prihvaćanje njihovih budućih ponuda ili da neće dobiti naslove s većim prodajnim potencijalnom. Izdavači zbog toga obično reagiraju jer zašto gubiti kredibilitet na bedastim stvarima? A to su zbilja bedaste stvari.
Prije pojave književnih agenata na hrvatskom tržištu, neki su nakladnici inzistirali na preuzimanju prava, barem za prvo izdanje, i na svjetskoj razini. Kakvo je stanje danas?
Izdavači obično traže prava za hrvatski jezik, za domicilno tržište. Istina, neki traže prava i za cijeli svijet. Ali mislim da je suludo da autor na to pristane ako postoji agent, a izdavač se ne bavi time ozbiljno. Autor jednostavno može odbiti takav ugovor i pregovarati s izdavačem određene stavke. Nakladnici su toga sve svjesniji i, premda možda u nekim ugovorima stoji drugačije, neće autoru oduzeti mogućnost da knjigu objavi vani samo zato što se oni sami time ne bave.
Spomenula si prevoditelje kao važnu kariku u lancu. Iako je Corto, kao i druge agencije, usmjeren na zastupanje autora, možemo li se dotaknuti autorskih prava prevoditelja?
Da, ranije je postojalo pravilo da se prava na prijevod u Hrvatskoj ustupaju zauvijek, iako se ugovori o knjizi obično moraju obnavljati nakon pet godina. Za autore mi uskačemo u tom trenutku i podsjećamo izdavača na obnovu ugovora. Ona obično ide pod istim uvjetima, uz moguća odstupanja, što najčešće ovisi o uspješnosti prodaje. Svjesni takve prakse, Društvo hrvatskih književnih prevodilaca prije desetak godina počelo je intenzivno raditi na promjeni prevodilačkih ugovora tako da se što je više moguće izjednače s ugovorima o izdavanju knjiga. Doista, zašto bi prava bila beskonačna? Dakle, za neke stvari treba se i boriti.
Potrebno je sustavno, kontinuirano i smišljeno raditi na povećanju vidljivosti naših autora, odnosno prezentaciji naše književnosti. Mislim da kao turistička zemlja, nogometna zemlja nismo baš nepoznati svijetu, i da za razliku od zemalja u regiji imamo bolju startu poziciju, i izvrsnu književnost zadnjih godina, to će i naši susjedi priznati, i zašto da se time ne hvalimo.
A što se događa kad prava isteknu, a izdavač i dalje prodaje sporni naslov?
Često smo imali i takve situacije. Izdavač je dužan preostale primjerke povući iz prodaje i, srećom, danas uz internet možemo imati bolji i sveobuhvatniji uvid u to. Ozbiljni izdavači sve će povući iz prodaje po isteku ugovora ili barem po našem upozorenju. Mi naravno ne možemo znati je li netko prodao neke knjige na nekom sajmu nakon isteka prava, ali kako se kaže, njima na dušu.
Prodaja nakon isteka ugovora ozbiljan je prekršaj zbog kojeg mogu uslijediti penali, pa i sudske tužbe. Mi stvari uvijek pokušavamo riješiti mirnim putem i svima prilazimo u dobroj volji, ali ako mirno rješenje nije moguće… Sudskim tužbama ne bavi se podagencija već vlasnik prava. Ali mislim da su takva kršenja prejeftino prodavanje vlastitog kredibiliteta.
Kad je riječ o stranima autorima, izdavači često misle kako oni nisu blizu, prema stranom autoru koji je možda i uspješniji nemaju isti odnos kao prema domaćem autoru s kojim se druže. Zato se u tom poslovanju s inozemstvom češće događaju takvi prekršaji. Često se oni dogode i nehotice, zbog neautomatizirane administracije. Takve prakse trebaju se ukidati jer su oznake lošeg, nazadnog i neuređenog tržišta. Tu mislim da bi umjetna inteligencija mogla pomoći svima.
Za domaćeg autora, prijevod odabranih odlomaka preduvjet je mogućnosti objave na stranom tržištu. U inozemstvu postoje institucije poput Tradukija, FILI-ja, NORLA-e… gdje je tu Hrvatska? Koliko je važno javno-privatno partnerstvo, suradnja s Ministarstvom kulture i medija?
Ministarstvu kulture i medija pitanje plasiranja naših autora u inozemstvo dosta je važno, i mislim da se tu nemamo što žaliti. Kolega Sršen i ja smo se 2017. izborili za mjeru sufinanciranja oglednih prijevoda, a tadašnja pročelnica za knjigu Dubravka Đurić Nemec vrlo je brzo reagirala i ta mjera postoji i danas. Ministarstvo kulture i medija sufinancira do 30 kartica prijevoda. Nama uglavnom trebaju engleski, ali sufinanciraju se i prijevodi na druge jezike, a sve se objavljuje na stranici Croatian literature, što nam pomaže u prodaji prava. Indirektno nam pomaže i program potpore stranima izdavačima za prijevode hrvatskih autora, natječaj na koji se poprilično jednostavno prijaviti i koji je otvoren cijele godine. To je iznimno važna potpora bez koje bi brojne knjige vjerojatno ostale neobjavljene. Iako veći sjeverno-američki i zapadnoeuropski izdavači uglavnom funkcioniraju tržišno, ne obazirući se na potpore, postoji širok bazen srednjih i manjih dobrih izdavača koji se žele osloniti i na taj novac. Uostalom, kroz potpore je i NORLA uspjela plasirati Knausgaarda.
Postoji li prostor za napredak?
Uvijek postoji. Dakako, najlakše je reći – povećanje sredstava za prijevode i da, to bi bilo lijepo, odnosno mislim da bi bilo dobro povećati potpore izdavačima na zapadnoeuropskim tržištima jer, bez obzira na to što treba podupirati manje ili ekonomski slabije izdavače, s druge strane, za naše autore je jako važan uspjeh na zapadnom tržištu. Ako knjigu uspijete plasirati na engleskom, njemačkom, talijanskom ili španjolskom, dakle većim jezicima, ona dobiva i malo veću pozornost ostalih izdavača. Tako stvar naprosto funkcionira.
No važnije od toga čak, čini mi se kreiranje jedne dugoročnije strategije koja bi se sastojala od skupa različitih mjera kojima bi se povećala vidljivost hrvatske književnosti. Dakle, sustavno, kontinuirano i smišljeno raditi na povećanju vidljivosti naših autora, odnosno prezentaciji naše književnosti. Mislim da kao turistička zemlja, nogometna zemlja nismo baš nepoznati svijetu, i da za razliku od zemalja u regiji imamo bolju startu poziciju, i izvrsnu književnost zadnjih godina, to će i naši susjedi priznati, i zašto da se time ne hvalimo. No, to nije tako jednostavno, kao što se može možda iščitati i iz mojih dosadašnjih odgovora. Odnosno, potrebno je puno uložiti. Ciljanim mjerama može se ipak spriječiti rasipanje novaca. No, ne ide nam gospodarski tako loše, očekujemo sve bolji standard sljedećih godina, mislim da je vrijeme da nastupimo ozbiljnije.
Osvrnimo se na pitanje tržišta i tržišne orijentiranosti. Rekla si mi ranije da urednik mora razmišljati o čitatelju. Mora li i pisac i je li to dobro za književnost? Britanska nakladnica Susan Curtis hrvatske je pisce nazvala „sretnima“ jer ne žive od pisanja pa ne moraju razmišljati o tržištu.
Naši autori će mahom reći da ne razmišljaju o čitatelju. Razumijem ih, ni ja ne mogu zamisliti da sjednem pred prazan ekran i razmišljam o čitatelju. Mislim da je ipak svima stalo da se knjige čitaju. Je li to ugrađeno u podsvijest? Individualno pitanje.
Možda pisci žanrovske literature malo više razmišljaju o čitatelju od onih koji od toga ne mogu živjeti, odnosno pišu tzv. lijepu ili visoku književnost. To što je Susan Curtis rekla duhovito je i ironično, ali kazuje i to da autori u Velikoj Britaniji žive pod velikim pritiskom. Dobiju novac od kojeg mogu živjeti, iako i tamo malo tko živi isključivo od pisanja, ali njihovi su ugovori jako rigorozni. Obvezuju se na određeni broj promocija, kad predaju rukopis odmah imaju rok za sljedeću knjigu – često je to godina do godina i pol, i tako za naredne dvije do tri knjige. To su jako ozbiljni rokovi koje prate pritisci agenta i izdavača, koji je možda već kupio prava. Tako oni pristupaju poslu.
Je li to bolje za tržište?
To su osobine razvijenog tržišta. Da biste izgradili svoje ime, morate biti konstantno prisutni. Ece Temelkuran jednom mi je prilikom rekla da se, otkad piše na engleskom, nalazi pod ogromnim stresom. Problemi s kojima se autori susreću vani drugačiji su od onih s kojima se susreću autori ovdje, koji su više pod egzistencijalnim pritiskom ili koji zbog drugih poslova ne nalaze dovoljno vremena za pisanje.
Problem je što tržište domaće knjige nije dovoljno razvijeno. Pogledajte top listu koju vode Moderna vremena. Moram reći da ljudi vole top liste pa se nadam da će se i ova nastaviti, da će se što više knjižara i izdavača priključiti i da će biti što transparentnija. Tu se vidi koliko domaća knjiga slabo stoji u odnosu na stranu. Kao agentica koja, zajedno sa svojim dvjema nezamjenjivim kolegicama Antonijom Radić i Marijom Bošnjak radi u drugim zemljama šire regije, moram reći da je to problem Hrvatske. U Srbiji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i ostalim zemljama na top listama prednjače domaći autori.
Što je tome uzrok?
Prije svega, postoje fenomeni. Rumena Bužarovska prodala je više od 20 000 primjeraka u Srbiji prije nego što su njezine knjige postale popularne u Makedoniji, gdje tek sada, nakon što je postala međunarodno poznata, postiže komercijalni uspjeh.
Što je s hrvatskim autorima? Moram reći da još nisam došla do odgovora. Neki kažu da je postojalo razdoblje potpune oduševljenosti našim domaćim autorima (vrijeme FAK-a), a onda su se svi ti ljudi međusobno posvađali, što je dovelo do pada interesa i pridonijelo da se na hrvatsku književnost gleda s predrasudom, kao na film – dosadno, mračno, naporno. Destrukcija je i u medijima – nedostatak kvalitetne književne kritike i ukusa.
Naravno, tu govorim o klasičnoj književnoj sceni. Druga strana koja je odgovorna da se ne račvamo u druge žanrove smo svi mi: izdavači, agenti, pa i autori. Luka Modrić bio je neko vrijeme sigurno najprodavaniji domaći naslov, to je žanr sportske biografije. Zašto toga nema više? Tisja Kljaković je među najprodavanijim autoricama, to isto nije striktno uzevši književnost. Zašto nakladnici ne razvijaju te druge žanrove? Za to je potrebno puno vremena, treba proći puno kukolja i naći autore koji će pisati o zanimljivim temama, na zanimljiv način, a često su i pisci sami, koji bi mogli napisati nešto izvan uobičajeno svojega neskloni tome, ili kažu da nemaju vremena. Domaći autori nerijetko su bili izuzetno prodavani (Slavenka Drakulić, Mirjana Krizmanić, Ana Ugarković recimo), ali takvih je malo. Za razvoj autora i realizaciju ideje potrebno je uložiti dosta vremena i energije (nagovaranja/uvjeravanja) pa se u svakidašnjoj borbi taj aspekt često zapostavlja.
Koliki problem predstavlja moment krize? Od pandemije naovamo, izdavači se njome pravdaju kad je u pitanju nedostatak razvoja mladih autora ili novih projekata. Je li to realno?
Izdavači se često žale na krizu i to je razumljivo utoliko što radimo na malom tržištu pa postoji oprez. No s druge strane postoji dobra količina potpora i otkupa Ministarstva kulture i medija. Toga recimo u Srbiji nema. Oni su isključivo orijentirani na tržište. Realno, sada mislim da krize nema. Nakladnici su u pandemiji doživjeli rast zarada, svi su prodavali online, ostajalo je više novca jer se nisu davali rabati knjižarama. U SAD-u se dogodio povijesni rast prodaje kakav nije zabilježen desetljećima. Naravno, inflacija je kasnije učinila svoje, cijene knjiga su porasle zbog rasta troškova, ali izdavaštvo nije u krizi, a to vidimo i po tome što se stalno otvaraju nove knjižare.
Možda treba doći do smjene generacije. Nedostaje mlađih ljudi koji će imati senzibiliteta za mlađe autore jer puno je toga u književnosti i izdavaštvu generacijski i trendovski. Možda pedesetogodišnjaci ne osjećaju puls vremena kao dvadesetogodišnjaci. Potrebna je propulzivnost, moramo dati šansu mlađim urednicima i autorima. Tu je potrebna otvorenost i spremnost za rizik. Zato sam rekla da se svatko može baviti izdavanjem knjiga, ali imati izdavačku kuću znači imati viziju i strategiju. Biti ugledan izdavač znači i baviti se projektima koji nisu financijski jako isplativi, ali pridonose razvoju književnosti, društva pa će s vremenom možda i postati isplativi. Mora se razvijati scena, to je zadaća izdavača i za to bi trebali dobivati potpore.
Iako nam je svima to jako mrsko je li, naposljetku, knjiga ipak proizvod?
Ha, knjiga je kulturološki proizvod. Ne volim tu riječ, ali je se ne grozim. Ona, s prodajnog i marketinškog aspekta, jest proizvod. Urednik mora prihvatiti tu činjenicu i imati svijest da proizvodimo knjige. Ali knjiga je i artefakt, umjetnost…
Vrlo je specifična jer čak i najekskluzivnije kozmetičke linije na svojim proizvodima ističu sastav. Knjiga se može svrstati u žanr, u njegovu podkategoriju i na taj način možemo njome operirati kao proizvodom, ali dok je ne pročitamo, ne znamo što doista imamo pred sobom. Knjiga, odnosno književnost, se oduvijek opire postavljanju u ladice i zato je ovaj posao magičan.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.