Ima knjiga koje su mi drage zbog svog značenja u mojoj karijeri, kao što su prvi roman koji sam prevela, 'Nekoć kad smo bili odrasli' Anne Tyler, ili ona koja mi je donijela nagradu DHKP-a, 'Elizabetinska slika svijeta' E. M. W. Tillyarda, ili ona koju mi čitatelji najčešće spominju, 'Žene koje trče s vukovima' C. P. Estés.

Najveći izazov je uvijek i uvijek prva rečenica, hoću li moći uhvatiti pravu intonaciju. Zato je izazov stići već i do pete stranice, ili privesti kraju prvu priču. Unaprijed odrađene bilješke doduše pomažu, ali ne rađaju stil. Prava je sreća da iza tih počešće uzalud potraćenih ponekad i tjedana ne ostaje ništa trajno vidljivo.

Mladi kadar moderno pristupa prevođenju i unosi svježinu u prežvakane mitove o tome kako se što mora, smije ili ne smije – i time ulijeva povjerenje u podizanje prevoditeljske struke, a napose i znanosti o prevođenju na jednu višu razinu, što bi se pozitivno moglo odraziti i na uvjete rada. Taj me razvoj iznimno veseli!

Knausgårdova 'Moja borba' svakako je moj najveći uspjeh dosad, i zbog svega navedenog, a i zato što su mi tad prvi put počeli pristizati upiti za intervjue, gostovanja na radiju i tribinama, objavljen je niz kritika i recenzija na portalima i u novinama. Ipak mi je nekako najdraže čuti kad netko od čitatelja spomene da mu se svidio prijevod. Čak su me u nekoliko navrata zamolili da im se potpišem u knjigu.

Ponosna sam da sam s ovih desetak naslova suvremenih bugarskih autora odškrinula vrata i potpirila zanimanje za do jučer malo poznatu književnost te da nikome više ne moram objašnjavati „zašto baš bugarki jezik?!?“, a izdavače uvjeravati da se isplati ulagati u bugarske pisce. Priznanje za to sam dobila i 2016. godine u vidu nagrade Nacionalnog centra za knjigu Pero kao najbolja prevoditeljica s...