Redovito pratim književnu produkciju u Švedskoj, Norveškoj i Finskoj, i do sada, sa šezdesetak knjiga prevedenih sa švedskog i norveškog, mogu reći da su velika većina naslovi koje sam ja predložila. Često biram i prevodim i poeziju za Treći program hrvatskoga radija u čemu nerealizirani pjesnik u meni posebno uživa.

Jedna je od najvećih vrijednosti posla književnog prevoditelja to što stalno učite, otkrivate, saznajete. Baš svaki 'ozbiljan' roman zahtijeva od prevoditelja istraživanje, proučavanje, bilo da je riječ o baletu, poljoprivrednoj mehanizaciji, medicini ili bilo kojem drugom području ljudskih nastojanja i preokupacija. Malo je zanimanja koja čovjeka toliko izlažu raznovrsnosti saznanja i spoznaja.

Najveći izazov pri prevođenju za mene je postići u hrvatskom cjelokupni učinak koji neko djelo postiže u izvorniku: pogoditi pripovjedačev glas i ton djela, pronaći pravi registar i jezična sredstva koja će mi u našem jeziku omogućiti istu razinu autentičnosti umjetničkog djela. Najveći su mi izazov igre riječi, eliptične rečenice, formalna odstupanja, poezija teksta.

Ove godine navršit će se okruglih 20 godina mojega prevodilačkog rada. Naime, 1997. mi je zahvaljujući Hrvoju Božičeviću objavljen prvi prijevod – 'Ocean more' Alessandra Baricca. Odonda se već nanizalo naslova, što integralnih, što fragmentarnih (po časopisima ili za festivale), što samostalnih što u tandemu, mahom s francuskog i talijanskog, ali i na francuski.

Samo koju godinu prije prve knjige studirala sam veterinu, bavila se plesom, fotografijom i raznim drugim stvarima i uopće nisam sanjala da bih se jednog dana mogla baviti nekom čipkarskom aktivnošću koja zahtijeva mir, samoću, izolaciju... Onda se dogodio preokret, upis na studij talijanskog i francuskog jezika i krajem treće godine, ponuda da prevedem ni manje ni više nego treći roman Umberta Eca.