Baveći se ovim poslom stalno nešto učim, ne samo o svijetovima i stvarima i pojavama u tekstovima koje prevodim, nego i o sebi i svojem odnosu prema jeziku i tekstu. Tu su i susreti i kontakti s ljudima kojih bez prevođenja možda ne bi bilo: s piscima, drugim prevoditeljima, raznim informantima u liku biologa i stručnjaka za nazive ptica, sveučilišnog profesora emeritusa specijaliziranog za srednjovjekovne...

Mislim da najveći izazov za svakog prevodioca predstavlja sam početak rada na prijevodu, kada ste primorani 'iščitati' autora, 'ući' u njegov stil, 'pogoditi' ton kojim progovara, 'uhvatiti' ga u pisanju. To traje neko vrijeme, ovisno o samom autoru, tipu djela koje prevodite i kakav vam je dan. Kad se sve to posloži, prijevod počne teći, a prevodilac se poistovjeti s tekstom i autorom kojega prevodi, sve je...

Prevodim uglavnom proznu fikciju, a draga mi je i dokumentaristička proza. Usto predajem BKS (bosanski, hrvatski i srpski) i osnove (slavenske) lingvistike na svojoj almi mater, gdjegdje se pozabavim kakvom jezikoslovnom temom te čekam kad će se ukazati prilika za izradu drugog, nizozemsko-hrvatskog dijela rječnika.

Redovito pratim književnu produkciju u Švedskoj, Norveškoj i Finskoj, i do sada, sa šezdesetak knjiga prevedenih sa švedskog i norveškog, mogu reći da su velika većina naslovi koje sam ja predložila. Često biram i prevodim i poeziju za Treći program hrvatskoga radija u čemu nerealizirani pjesnik u meni posebno uživa.

Najveći izazov pri prevođenju za mene je postići u hrvatskom cjelokupni učinak koji neko djelo postiže u izvorniku: pogoditi pripovjedačev glas i ton djela, pronaći pravi registar i jezična sredstva koja će mi u našem jeziku omogućiti istu razinu autentičnosti umjetničkog djela. Najveći su mi izazov igre riječi, eliptične rečenice, formalna odstupanja, poezija teksta.