Prevoditelj predstavlja: Lara Hölbling Matković

Lara Hölbling Matković (foto: Franjo Kiš)

Nešto o sebi

Rođena sam u Londonu i poslije živjela u Frankfurtu i Zagrebu, što zapravo znači da prevodim oduvijek, ali prvi put sam si osvijestila da je prevođenje IZBOR riječi, a ne automatizam, kad sam negdje u petom osnovne čitala Tabakov prijevod I vječno pjevaju šume i ugledala nešto što je naoko sasvim jednostavno. Usred svega onoga očito teškoga pisalo je „da je tomu tako“. I tu se upalila lampica. Odonda sam još samo željela jednoga dana studirati engleski i njemački (ajde, dobro, uz povremeno samodopadno sanjarenje o velikim karijerama u glumi, pravu ili veterini) i prevoditi knjige. Naravno, mislila sam da je to gotovo neosvojivo i da ću vjerojatno biti „heksa iz njemačkog“. Ali imala sam sreće i nailazila na nesebične ljude koji su mi otvarali razna vrata i gurkali me u pravom smjeru, i na tome ću im biti vječno zahvalna. 

Najveća je nezgoda kad u tekstu naiđete na nešto što je očita pogreška, bilo da vam spisateljica nešto citira pa tvrdi da je to Horacije, a zapravo je Ovidije, bilo da pisac opisuje stanje u Jugoslaviji pa citira ruske krilatice, i tako dalje. Tad ste pred vrlo nezgodnim izborom – pustiti kako jest (mislit će se da ja ne znam prevoditi ili da je domaći_a urednik_ca kriv_a); ispraviti na svoju ruku (je li to falsificiranje izvornika?) ili ispraviti u dogovoru sa spisateljicom/piscem (ajme meni, nitko ne voli čuti da je pogriješio, a tu čovjek još ima posla s velikim egom razvikanih umjetnika). Iskustva s ovim potonjim mi nisu dobra. Pa onda, kao i obično, morate upotrijebiti zdravi razum u kombinaciji s mjerom „doslovno koliko može, slobodno koliko mora“.

Vječni Tuckovi Bobbit Natalie

Budući da sam zbog niza nesretnih događaja morala na nekoliko godina promijeniti posao, zapravo je mnogo starih naslova koji su mi još živi u sjećanju. O nekima je nedavno bilo govora na tribini „Koga čitamo“, voditeljice Ande Bukvić Pažin, gdje su ona i Nataša Govedić istaknule Vječne Tuckove Natalie Babbitt i Pollyannu Eleanor H. Porter. Osim njih, još mi je jako srcu prirasla Priča o mišu zvanom Despero Kate di Camillo, pri čemu se još ljutim što se nisam jače bunila na to da je urednica Despereauxa pretvorila u Despera. Odnedavna sam opet u književnom prevođenju češće, pa bih od novih naslova izdvojila Kako smo došli dovde Stevena Johnsona, popularnoznanstvenu knjigu o raznim povezanim postignućima koja nam omogućavaju ovaj naš lagodni život.

Žene koje trče s vukovima Estes Clarissa Pinkola

Ovako napamet rekla bih da nisam nikada prevela nešto što mi se nikako nije sviđalo. Ima knjiga koje su mi drage zbog svog značenja u mojoj karijeri, kao što su prvi roman koji sam prevela, Nekoć kad smo bili odrasli Anne Tyler, ili ona koja mi je donijela nagradu DHKP-a, Elizabetinska slika svijeta E. M. W. Tillyarda, ili ona koju mi čitatelji najčešće spominju, Žene koje trče s vukovima C. P. Estés. A onda ima onih koje su mi drage jer silno volim te pisce, u koje spadaju i dječje koje sam nabrojila gore. Usto su tu Crveno stablo Shauna Tana i Fantastični gospodin Lisac Roalda Dahla; drama Toma Stopparda U matičnoj zemlji, eseji Nore Ephron Vrat je prava tužibaba, roman Barbare Kingsolver Razmetno ljeto. A silno mi je draga slikovnica Zdravo, zdravo! Brendana Wenzela jer sam se napokon natjerala da prevodim poeziju i jer govori o meni važnoj temi ekologije.

Elizabetinska slika svijeta Tillyard Eustace M. W.

Jedan od mojih prvih poslova bio je prevesti Elizabetinsku sliku svijeta za izdavačku kuću August Cesarec. Urednik je tada bio Albert Goldstein. Dok sam ja prevodila tu vrlo tešku i zahtjevnu knjigu, izdavačka kuća je propala, a mene nitko nije obavijestio. Stečajni upravitelj tražio je da predam prijevod – tada su se još snimali na one velike flopije koji su se gurali u A utor – pa da ću biti plaćena. Primila sam dio honorara, a knjiga nije izašla. 

No, priča ima sretan završetak. Šesnaest godina poslije naklada ArTresor kupuje prava za knjigu i pod vrlo poučnom i korisnom uredničkom palicom Bojana Marottija praktički prevodim knjigu iznova i dobivam nagradu DHKP-a. Nije loše, ne?

Godina magičnog razmišljanja Didion Joan

Najveći izazov je obično knjiga koju trenutačno prevodite jer su ove druge već gotove, a s ovom se morate sroditi, dogovoriti tko je jači i svaki dan prevesti što ste si zadali. 

No ako govorim o knjizi koja me zamalo dokusurila, to je svakako Godina magičnog razmišljanja Joan Didion. Tu je bilo dana kad bih prevela jednu karticu i ostatak dana plakala ili dolazila k sebi. 

Ako pak izazovom smatramo ono što si zapravo priželjkujemo jer si želimo dokazati da to možemo, onda bi to za mene bilo prevesti neku antologiju drama Toma Stopparda ili još neprevedena djela Roalda Dahla.

Olivin ocean Henkes Kevin

Osim već spomenute nagrade DHKP-a za Elizabetinsku sliku svijeta i najprodavanijih Žena koje trče s vukovima, uspjeh je bio i Olivin ocean Kevina Henkesa, dječji roman zbog kojeg sam istaknuta na Časnoj listi IBBY-ja za prijevod. To su objektivni, mjerljivi uspjesi koje čovjek nabroji u biografiji. Ali u veće, a manje mjerljive, uspjehe ubrajam kad mi netko kaže ili napiše kako je s guštom čitao nešto što sam prevela. U recenzijama bi bio red da onda još i napišu moje ime, ali to je druga priča…

Dok ovo pišem, s mješavinom strepnje, uzbuđenja i radosti čekam da mi urednica vrati pregledani prijevod velikog i teškog američkog romana Overstory Richarda Powersa, koji je 2019. osvojio nagradu Pulitzer za fikcionalnu književnost. Prijevod je naručila izdavačka kuća Fraktura i vjerojatno će biti objavljen u jesen.

Razmetno ljeto Kingsolver Barbara

Uz prijevod toga romana vezana je zanimljivost koja je znakovita za moj prevodilački rad. Jedna je od meni najdražih spisateljica Barbara Kingsolver. Nažalost sam dosad imala samo jedanput priliku prevesti nešto njezino, ali srećom je to bio jedan od njezinih ponajboljih romana, Razmetno ljeto, koji mnogo govori o ekologiji i prirodi. Prevodeći Powersa i njegov roman, koji velikim dijelom govori o očuvanju američkih šuma sekvoje, stalno mi je na pameti bila i Kingsolver. I onda doznam da se moj sadašnji pisac Richard Powers silno divi njezinu pisanju i otkrijem intervju u kojem njih dvoje razgovaraju o svom stilu i temama koje ih zanimaju. I taman kad sama sebi obećam da više nikad neću prevoditi knjigu koja je dulja od petsto stranica, Barbara Kingsolver objavi kako njezin idući roman ima više od petsto stranica. Što bi se reklo – watch this space…

Nešto što se nije uklopilo u sve ove podnaslove, a što je bitan dio moga prevodilačkog života, jest rad u strukovno-umjetničkim udrugama, Društvu hrvatskih književnih prevodilaca, gdje među ostalim, već petnaest godina organiziram radionice književnog prevođenja, i Europskom savjetu književnoprevodilačkih udruga CEATL-u. Smatram da profesionalni književni prevodilac ne smije samo samozatajno prevoditi nego da se mora boriti za radne uvjete, prava i vidljivost prevoditelja. Zato i jako cijenim ovu rubriku jer je jedan od izloga našega rada.