Likovi i odnosi koje stvara Roman Simić su od ovoga svijeta u kojemu živimo. Znamo ih iz vlastite kuće, iz kvarta, iz razreda u koji nam idu klinci: rastavljeni roditelji, smušeni tata i mama koja ima novog dečka. Tu su i dvije bake, od kojih je jedna otišla u mirovinu da bi postala baka (i kao takva nije baš narativni materijal), a druga je otišla u mirovinu da bi postala to što jest.

Nakon par godina žiriranja, o hrvatskoj slikovnici znam puno više, i moj je uvid dijakronijski: vidim stabilne motive i teme, prolazne pojavnosti i tvrdoglave trendove. Neke me priče oduševljavaju, neke uzrujavaju, neke ostavljaju ravnodušnom, ali zahvalna sam što Ovca postoji. Jer za bilo kakav dijalog, polemiku, konstruktivnu kritiku – prvo treba imati pregled.

Prepjevati pjesmu znači omogućiti tom lirski prerečenom stihovlju da u drugom jeziku suvislo i lijepo zvuči. Protivnik sam jedino toga da pošto-poto to mora biti pjesma koja zvuči kao da ju je napisao hrvatski pjesnik. Ne mora. Jer ako sam ja slijep i svijetom hodam slijep, zašto ne bi i moja prepjevana pjesma malo žmirkala, možda i malo šepala, sve dok ne dođe netko drugi i učini je još ljepšom.

Naša udruga ALTA svake godine ima veliki skup, ovogodišnji se održava u Indiani. Na tim skupovima, osim sastanaka članova, imamo i panele na kojima se raspravlja o konkretnim pitanjima, i jedna od tema koju svaki put obrađujemo su recenzije. To je, dakle, tema, na razini našeg prevoditeljskog društva: kako recenzirati prijevod kad ne poznajete izvorni jezik.

I dok opisi dosade koje nam Roman Simić donosi imaju verbalnu i vizualnu snagu, ilustrator Manuel Šumberac svojim je crtežima Jurin problem zgrabio točno u centar – i zakucao ga u roditeljsko-dječju svakodnevicu: on se dosađuje usred kocaka, raketa, uz bicikl, teleskop, bendžo i sigurno još milijun i četiristo osamdeset tisuća stvari koje uopće ne stanu u kadar.