Prepjevati pjesmu znači omogućiti tom lirski prerečenom stihovlju da u drugom jeziku suvislo i lijepo zvuči. Protivnik sam jedino toga da pošto-poto to mora biti pjesma koja zvuči kao da ju je napisao hrvatski pjesnik. Ne mora. Jer ako sam ja slijep i svijetom hodam slijep, zašto ne bi i moja prepjevana pjesma malo žmirkala, možda i malo šepala, sve dok ne dođe netko drugi i učini je još ljepšom.

Da je ova slikovnica izvorno napisana na hrvatskom jeziku, o njezinu bih tekstu rekla da nam donosi istinski pjesnički pogled na svijet: onaj koji svaki put zasja novim uvidom, otkriva se u opetovanim čitanjima na uvijek drukčiji način, i još pokazuje kako dobro promišljeni i sročeni tekstovi oplemenjuju naš svijet i svakodnevicu.

Nalazimo se u izvanrednoj situaciji i čini nam se da se nikad nije ovakva dogodila. Ratno stanje, a nema rata. Neprijatelj je nevidljiva radijacija, i nevidljivi virus. Slobodni smo, a ne smijemo ništa. I koliko god sve bilo turobno, ipak je na neki bizaran način utješno da smo na svim tim mjestima u povijesti već prije bili, i izvukli se. Čitala sam da vidim kako smo preživjeli.

I dok opisi dosade koje nam Roman Simić donosi imaju verbalnu i vizualnu snagu, ilustrator Manuel Šumberac svojim je crtežima Jurin problem zgrabio točno u centar – i zakucao ga u roditeljsko-dječju svakodnevicu: on se dosađuje usred kocaka, raketa, uz bicikl, teleskop, bendžo i sigurno još milijun i četiristo osamdeset tisuća stvari koje uopće ne stanu u kadar.

Čitateljski uron u ovu slikovnicu posebno je iskustvo. Ponajprije, ona svojim formatom i tvrdim koricama podsjeća na ne baš tanku knjigu. Zapravo, to je najdeblja slikovnica s najmanjim brojem riječi koju sam ikada imala u rukama. Činjenica da su ovdje slike ipak u prvom planu zapravo je osvježavajuća: nekako upravo slike redovito bivaju zaboravljene kad se govori o slikovnicama.