Irena Jukić Pranjić ne prestaje se šetati, ali pomno bilježi karte svojih kretanja. Njezini su crteži njezine mape: školovane figuracije, istančanog osjećaja za dramaturgiju pripovijedanja, s puno humora koji odgađa snažnu emociju, ali širi platformu za razmišljanje o tome što nam se to upravo u čitanju i gledanju dogodilo.

Likovi i odnosi koje stvara Roman Simić su od ovoga svijeta u kojemu živimo. Znamo ih iz vlastite kuće, iz kvarta, iz razreda u koji nam idu klinci: rastavljeni roditelji, smušeni tata i mama koja ima novog dečka. Tu su i dvije bake, od kojih je jedna otišla u mirovinu da bi postala baka (i kao takva nije baš narativni materijal), a druga je otišla u mirovinu da bi postala to što jest.

Nakon par godina žiriranja, o hrvatskoj slikovnici znam puno više, i moj je uvid dijakronijski: vidim stabilne motive i teme, prolazne pojavnosti i tvrdoglave trendove. Neke me priče oduševljavaju, neke uzrujavaju, neke ostavljaju ravnodušnom, ali zahvalna sam što Ovca postoji. Jer za bilo kakav dijalog, polemiku, konstruktivnu kritiku – prvo treba imati pregled.

Slikovnica Tamo gdje su divlji stvori obrađuje univerzalne, velike i važne teme. To su ljubav, gnjev, nemoćan bijes djeteta, roditeljska moć i kontrola, sigurnost, uloga mašte. Osim tih univerzalija, otvara se još mnogo tema koje su potencijalno plodna polja istraživanja. Recimo, ova bi slikovnica mogla poslužiti kao primjer različitih konstrukcija djetinjstva u slici i tekstu.

Ova slikovnica kroz niz promišljenih motiva zadire u velike ideje i otvara puno tema za razgovor s djecom. To je priča o susretu s prirodom, koja je privlačna i zazorna istovremeno te izaziva i divljenje i strah. Njezina promjenjivost i nepostojanost opisana je kroz gibanje valova. Posebno je dirljiv opis zaigranog djetinjstva – mama se cijelo vrijeme drži podalje i kao da šalje (vrlo važnu) poruku da se...