Nakon par godina žiriranja, o hrvatskoj slikovnici znam puno više, i moj je uvid dijakronijski: vidim stabilne motive i teme, prolazne pojavnosti i tvrdoglave trendove. Neke me priče oduševljavaju, neke uzrujavaju, neke ostavljaju ravnodušnom, ali zahvalna sam što Ovca postoji. Jer za bilo kakav dijalog, polemiku, konstruktivnu kritiku – prvo treba imati pregled.

Prepjevati pjesmu znači omogućiti tom lirski prerečenom stihovlju da u drugom jeziku suvislo i lijepo zvuči. Protivnik sam jedino toga da pošto-poto to mora biti pjesma koja zvuči kao da ju je napisao hrvatski pjesnik. Ne mora. Jer ako sam ja slijep i svijetom hodam slijep, zašto ne bi i moja prepjevana pjesma malo žmirkala, možda i malo šepala, sve dok ne dođe netko drugi i učini je još ljepšom.

Da je ova slikovnica izvorno napisana na hrvatskom jeziku, o njezinu bih tekstu rekla da nam donosi istinski pjesnički pogled na svijet: onaj koji svaki put zasja novim uvidom, otkriva se u opetovanim čitanjima na uvijek drukčiji način, i još pokazuje kako dobro promišljeni i sročeni tekstovi oplemenjuju naš svijet i svakodnevicu.

Ova slikovnica kroz niz promišljenih motiva zadire u velike ideje i otvara puno tema za razgovor s djecom. To je priča o susretu s prirodom, koja je privlačna i zazorna istovremeno te izaziva i divljenje i strah. Njezina promjenjivost i nepostojanost opisana je kroz gibanje valova. Posebno je dirljiv opis zaigranog djetinjstva – mama se cijelo vrijeme drži podalje i kao da šalje (vrlo važnu) poruku da se...

Ovu sam slikovnicu odabrala zbog teme. Nisam znala na koji se način oko te teme slažu tekst i slika, ali znala sam da se obrađuje, ili barem snažno implicira problematika kojom se inače naše slikovnice ne bave. Jer slikovnice su šarene, a smrt je crne boje. Jer djecu učimo lijepim stvarima, a ne onome što nama nanosi bol. Jer djecu volimo pa ih štitimo, i ne izlažemo ih smrti. Samo životu. Ili tako...