Da je ova slikovnica izvorno napisana na hrvatskom jeziku, o njezinu bih tekstu rekla da nam donosi istinski pjesnički pogled na svijet: onaj koji svaki put zasja novim uvidom, otkriva se u opetovanim čitanjima na uvijek drukčiji način, i još pokazuje kako dobro promišljeni i sročeni tekstovi oplemenjuju naš svijet i svakodnevicu.

Nalazimo se u izvanrednoj situaciji i čini nam se da se nikad nije ovakva dogodila. Ratno stanje, a nema rata. Neprijatelj je nevidljiva radijacija, i nevidljivi virus. Slobodni smo, a ne smijemo ništa. I koliko god sve bilo turobno, ipak je na neki bizaran način utješno da smo na svim tim mjestima u povijesti već prije bili, i izvukli se. Čitala sam da vidim kako smo preživjeli.

Čarobni zeleni kišobran može se čitati namjenski, kroz puno edukativnih prizmi, ali može se čitati i kao čista avantura, napetica, priča koju želimo što prije progutati da vidimo što je dalje bilo. U gutanju teksta samo je jedan potencijalni problem: izgubit ćemo slike, koje traže vrijeme, jer pomno gledanje ne može se požurivati.

Ovu sam slikovnicu odabrala zbog teme. Nisam znala na koji se način oko te teme slažu tekst i slika, ali znala sam da se obrađuje, ili barem snažno implicira problematika kojom se inače naše slikovnice ne bave. Jer slikovnice su šarene, a smrt je crne boje. Jer djecu učimo lijepim stvarima, a ne onome što nama nanosi bol. Jer djecu volimo pa ih štitimo, i ne izlažemo ih smrti. Samo životu. Ili tako...

Da parafraziram jedan od tristošezdesetsedam članaka na temu ruksaka – ili cekera s pomponima – punih knjiga koje nosimo na more: Što nam treba da bi ljetovanje i odmor bili potpuni? Dobar prijevod je uvijek dobar izbor, a odličan prijevod još i bolji!