Nataša Govedić ne lamentira o tome kako se mladi teško daju podučiti, a škole su rigidni sustavi u kojima kreativnost nije na cijeni. Ona iz bogate prakse rada s mladima traži načine na koji možemo s njima stupiti u dijalog. Nastoji osnažiti edukatorice i edukatore za rad s različitim tipovima čitatelja i stilovima čitanja – jer pogubno je pretvarati se da smo jedan, jedna, jedno.

Árpád Kollar zna da su djeca čudni ljudi, koji razmišljaju na drukčiji način. Zato se ne libi u svoje tekstove dodati tonove i tjeskobe koje su naizgled nespojive s djecom. Zašto bi sva literatura za djeci bila vesela, lagana i smiješna? Pa i djeca imaju probleme, umora su, dosadno im je, i odavno znaju da je svijet čudno mjesto. Vjerujem da ovakve knjige pisce za djecu mogu podučiti kako bez predrasuda i...

Ovo je vrlo važna knjiga – svojim pristupom, koji je kritički i suptilno pedagoški; količinom informacija o autorici i kontekstu te poticaja koje daje za daljnja razmišljanja. Najvažnije je ipak to što je u njoj objavljen odličan izbor iz važne poezije, iz kanona svjetske književnosti, koji je važan kulturni događaj ne samo zbog toga što je kanon, već zato što nam dolazi u pomnom, poetski...

Nakon par godina žiriranja, o hrvatskoj slikovnici znam puno više, i moj je uvid dijakronijski: vidim stabilne motive i teme, prolazne pojavnosti i tvrdoglave trendove. Neke me priče oduševljavaju, neke uzrujavaju, neke ostavljaju ravnodušnom, ali zahvalna sam što Ovca postoji. Jer za bilo kakav dijalog, polemiku, konstruktivnu kritiku – prvo treba imati pregled.

Da je ova slikovnica izvorno napisana na hrvatskom jeziku, o njezinu bih tekstu rekla da nam donosi istinski pjesnički pogled na svijet: onaj koji svaki put zasja novim uvidom, otkriva se u opetovanim čitanjima na uvijek drukčiji način, i još pokazuje kako dobro promišljeni i sročeni tekstovi oplemenjuju naš svijet i svakodnevicu.