Sead Muhamedagić : Prevodioci su osebujni čitatelji
* 4.8.2021. - Sead Muhamedagić danas je iznenada preminuo, prisjećamo ga se i ovim razgovorom. Počivao u miru! (op.ur.)
Sead Muhamedagić slobodni je umjetnik, profesionalni književni prevoditelj i dugogodišnji, silno aktivni član Društva hrvatskih književnih prevodilaca. On je i autor i moderator tribine Litterarum Translatio, bijenalnih Zagrebačkih prevodilačkih susreta te urednik i priređivač pripadajućih zbornika. Među mnogim autorima njemačkog govornog područja koje je preveo valjda istaknuti Arthura Schnitzlera, Theodora Kramera, W. G. Sebalda, Ödöna von Horvatha, Gerta Jonkea. U Hrvatskoj postoje (nažalost, samo) dvije nagrade za ostvarenja na polju književnog prevođenja, i on ih je zaslužio obje: za prijevod romana Thomasa Bernharda Brisanje. Raspad dobio je nagradu Ministarstva kulture Iso Velikanović, dok je za Posljednje dane čovječanstva Karla Krausa osvojio godišnju nagradu DHKP-a Josip Tabak. Nagradu Josip Tabak dobio je još i 1996. za prijevod drame Wernera Schwaba Predsjednice. Osim spomenutih nagrada u Hrvatskoj, Sead Muhamedagić dobitnik je i Austrijske državne nagrade za književno prevođenje Translatio.
Nije se navršilo još ni jedno desetljeće otkad se Sead i ja poznajemo, ali po kvaliteti i učestalosti naših pisanih i govorenih, individualnih i grupnih dijaloga imam osjećaj da su prošla najmanje tri. Ovo gore uvodno nabrojano znala sam i prije: sada znam o njemu nešto drukčije i podosta više, i bilo bi mi žao ne priopćiti i vama neka od tih saznanja.
Sead, recimo, piše mailove onako kako su se, zamišljam, nekad pisala pomna pisma guščjim perom i tintom, i onda se brižljivo slala po glasniku kojemu je u svakome trenutku bilo jasno koliko je odgovorna zadaća koja mu je povjerena. U svojim elektroničkim svicima šalje bistre i direktne misli, pjesme koje je prigodno prepjevao i tekstove koje je preveo, biranim riječima što ih možete, eventualno, pronaći još samo u prijevodima Ise Velikanovića i pomisliti, kako je to lijepo, šteta što smo zaboravili da ta riječ postoji, i što smo je prestali upotrebljavati!
Od Seada - zaljubljenika u glazbu naučila sam da znanost o glazbi barata terminologijom znanosti o književnosti. Gattung tako nije glazbeni oblik, već glazbena vrsta, i nikako nije ispravno govoriti o tonalnoj i atonalnoj glazbi, već o tonalitetnoj i atonalitetnoj. Planiram to reći svojoj profesorici glazbenog iz srednje škole čim je vidim.
Sama lako zaboravim godine, nešto teže imena, ali stare informacije redovito mi se u glavi povlače pred novima, neke privremeno, a neke dugoročno do zauvijek. Tim me više fascinira količina pedantnopreciznih podataka koje Sead aktivno pohranjuje u svojoj memoriji. Sva imena, kronologije, točne godine, odnosi; sve bez pripreme, potpuno bez bilješki.
Na razgovoru bez pripreme i bilješki, mojih ili njegovih, našli smo se u baru njemačkog imena, s logom ispisanim goticom, na Goetheov rođendan. Ako znate da Johann Wolfgang slavi na samom kraju kolovoza, zapitat ćete se što li sam ja to tolike međumjesece radila. Odgovor je ilustrativan za prevodilačku svakodnevicu: prijevodi se uguraju između svih želja, volja i planova. I tekstovi su spori, ali dostižni. Kao i ovaj koji je pred vama.
Anda Bukvić Pažin: Bio si jedan od sudionika prvog okruglog stola DHKP-a nakon proljetnog lockdowna, nazvanoga Prevođenje u doba korone, i tu smo spomenuli da si službeno umirovio. Što se promijenilo u toj službenoj mirovini, za prevodilački posao? Ti si cijelu svoju dugu karijeru proveo kao slobodni umjetnik, što je doista fascinantan podatak.
Sead Muhamedagić: Ništa se nije posebno promijenilo. Mirovina je moje stanje samo stabilizirala, jer sad znam da ću uvijek na vrijeme dobiti novac kojim mogu platiti režije i imati dovoljno za životne troškove. Puno se bolje osjećam i imam osjećaj da radim ono što hoću, nema pritiska.
Uvijek radim na više stvari istodobno, nikad to nije samo jedna, jer to mi je ubitačno, monotono. Nekad sam prije to znao raditi: sjećam se kad sam prevodio Thomasa Bernharda, Brisanje. Raspad, devet mjeseci radio sam isključivo to. Mislio sam da ću morati na psihijatriju poslije toga. Nakon toga sam odlučio da više neću tako raditi.
Ima još nešto što si mi rekao da više ne radiš: naime, ne pročitaš djelo u cjelini prije nego što ga počneš prevoditi. Moram priznati da i ja sve češće uronim u prijevod, a da djelo nisam do kraja pročitala. Kad spomenem to u razgovoru, mnogi se iznenade, kako je to uopće moguće? Mogu posvjedočiti da je moguće, i svatko vjerojatno ima svoje razloge zašto čita ili ne čita, pa bi me zanimalo koji su tvoji.
Ja ne čitam jer se silno frustriram čitajući, pa razmišljam kako to nikada neću moći prevesti. I to onda nije produktivno. Osim toga, ovako je i zanimljivije. Naravno da pročitam napreskokce određena mjesta, da se uputim u diskurs i vidim što me čeka. Nekad se dogodi i da me povuče unutra, to su onda najbolja djela: poželiš ostati u njima, kamo god da zaviriš.
Gledala sam nedavno niz predavanja i diskusija koje je organizirao Center for the Humanities skupa s američkim PEN-om pod naslovom Translating the Future, a povodom 50. godišnjice objavljivanja prvog prevodilačkog manifesta u Americi. Najviše se razgovaralo o tome što se sve u zadnjih 50 godina prevodilaštva promijenilo. Sad ja tebe pitam sličnu stvar: od početka tvoje karijere pa do danas, što se promijenilo na polju prevodilaštva i uloge prevoditelja?
Općenito rečeno, čini mi se da smo sada ipak poznatiji, više se zna o nama, uvažavaju nas i pitaju za mišljenje. Jedna je vrlo važna promjena koja se dogodila: kad sam ja tek počinjao, bilo je teško doći do tekstova. Ako nisi bio poznat, dugo je trajalo da se stvari poslože, da dobiješ priliku. Ja sam svoj prvi prijevod napravio za Treći program tadašnjeg Radio-Zagreba još 1978. godine, i to je bilo Hofmannstahlovo Pismo lorda Chandosa. U međuvremenu sam prevodio neke teološke meditacije – to su bili tekstovi koji su imali esejističko obilježje, pa su se mogli smatrati književno relevantnima. Zapravo sam pravu priliku da se okušam u opsežnijem književnom prijevodu morao čekati sve do početka devedesetih.
I znam da postoji zanimljiva priča o tvojim ozbiljnijim književnoprevodilačkim počecima, koja spaja tvoje interese i ljubavi: književno prevođenje, poeziju i dramsku književnost.
Godine 1991. bio sam pozvan u Graz na seminar za pedagoge, kao gost predavač, da studentima specijalne pedagogije govorim o tome kako je raditi s osobama oštećena vida, sa slijepima i slabovidnima, ali iz perspektive osobe koja to svakodnevno živi. Na tom se seminaru tada našla i jedna učiteljica, prijateljica austrijskog dramatičara i pjesnika Petera Turrinija. Turrini je u to vrijeme radio na komadu Alpenglühen (Alpsko rumenilo) u kojem je glavni lik jedan ostarjeli slijepi kazališni ravnatelj. Spomenuta me je učiteljica spontano upitala bih li možda bio zainteresiran da tada već uglednom austrijskom dramatičaru malo približim taj svijet slijepih. I ja sam pristao.
Našli smo se u Beču dva-tri puta i dugo razgovarali. Svašta me pitao. Na kraju me upitao bih li na hrvatski prepjevao njegovu zbirku pjesama koja je izišla nešto ranije pod naslovom Ein paar Schritte zurück (Nekoliko koraka natrag). Rekao sam mu da me to zanima, a kad mu je izišla i sljedeća zbirka, Im Namen der Liebe (U ime ljubavi), najprije sam prvu preveo u cijelosti, a iz druge sam napravio izbor, jer sam procijenio da sve pjesme nisu jednako kvalitetne. On se jako iznenadio kad sam mu to rekao, pitao me čak i kako se usuđujem tako nešto tvrditi. A ja sam mu rekao: „Usuđujem se, jer ako ti mene krivo pogledaš, ja to ionako ne vidim, pa me to ne uzrujava.“ Onda je on otpovrnuo: „Konačno se netko zna sa mnom svađati!“ I mi smo se sprijateljili, a to prijateljstvo i dan-danas traje.
Preko Turrinija sam upoznao Wernera Herzoga, kojemu je majka bila Hrvatica i koji je htio pomoći Hrvatskoj u Domovinskom ratu. Koncem listopada 1991. snimili smo u okviru televizijskog dokumentarca o Turriniju pjesme koje smo autor i ja recitirali tako da se sve doimalo kao čudnovata jeka, kao apel da se Hrvatskoj pomogne. Taj dokumentarni film nekoliko se puta emitirao na ORF-u.
Turrini je znao da me zanima dramska književnost pa me u Beču odveo u Thomas Sessler Verlag, izdavačku kuću koja se isključivo bavi kazališnim djelima i izvođačkim pravima. Tamo me je upoznao s dramaturginjom Evom Pfeitzinger. Ona je, primjerice, otkrila Wernera Schwaba kao dramskog pisca koji je poznat i hrvatskoj kazališnoj publici.
Ja bih za tebe rekla da si prvenstveno zaljubljenik u život i u svoj posao, ali ako ćemo biti još konkretniji, onda bih rekla da si zaljubljenik u glazbu i u njemački jezik. Kako je to sve krenulo? Gdje si naučio njemački?
Učio me djed koji je u Prvom svjetskom ratu bio u austrougarskom sanitetu: Eins zwei Polizei, drei vier Grenadier. Nisam ni znao što je to, ali upijao sam strukture. Slušali smo skupa radio, on je volio šlagere, pa smo pjevali Du schwarzer Zigeuner. Tako mi se sve to nekako skupa slagalo u životu: ja kao da sam u nekoj kazališnoj predstavi koja stalno traje – koja nema ni početka ni kraja i ja u njoj igram razne uloge. Sad samo u ovoj, sad sam u onoj ulozi. Tako ja to nekako doživljavam.
Što se glazbe tiče, nisam studirao muzikologiju, ali prevodio sam muzikološku literaturu i godinama pjevao u zboru Collegium pro musica sacra. Pri prevođenju neke zahtjevne literature dragocjeni su mi bili razgovori s profesorima koji su bili veliki poznavatelji glazbe (Eva Sedak, Koraljka Kos, Stanislav Tuksar, Nikša Gligo, Dalibor Davidović). Dok sam prevodio Glazbu 19. stoljeća Carla Dahlhausa, puno sam razgovarao i s profesorom Žmegačem kod kojega sam 1977. godine diplomirao na germanistici, i koji je temeljit muzikolog i pasionirani ljubitelj glazbe. Dahlhausov tekst bio je veoma zahtjevno djelo, jer autor je veliki zaljubljenik u Adorna, pa je u svom diskursu nastojao oponašati Adornov stil. O glazbi sam još od studentskih dana rado razgovarao i sa svojim profesorom Stankom Žepićem. Nema boljeg poznavaoca Richarda Straussa od njega! Sjećam se da sam kod njega polagao usmeni dio diplomskog ispita iz njemačkog jezika nekoliko dana nakon velike poluscenske izvedbe Straussove Elektre u Lisinskom. Elektru je pjevala beogradska sopranistica Danica Mastilović, operna pjevačica svjetskog ugleda, daleko poznatija vani nego kod nas.
Kad već spominjem profesore koji su mi mnogo značili, s nezaboravnim sam profesorom Škrebom vodio razgovore o Thomasu Bernhardu koji je tada bio još uvijek nova pojava na književnoj sceni. Škreb je već bio u mirovini, ali bio je vrlo zainteresiran za noviju, aktualnu književnost. Kod Ive Runtića sam slušao Njemačku književnost nakon 1945. Runtić je bio poseban, na njega se trebalo naviknuti, ali bio je veliki stručnjak i uvažavao je drukčija mišljenja. Bio je vrstan poznavalac austrijske književnosti. Nitko bolje od njega nije poznavao lik i djelo Ingeborg Bachmann.
Vraćam se na ovu zgodnu poveznicu s kazalištem koju si na početku spomenuo, kako ti se čini da živiš u kazališnoj predstavi i igraš razne uloge. U kojoj si još ulozi, osim u prevoditeljskoj?
Silno me zanimala psihologija i psihoterapija pa sam završio edukaciju iz logoterapije i egzistencijske analize, prevodeći seminare po metodama Viktora Frankla. I onda me moj bečki edukator, dr. Alfried Längle, htio nagovoriti da se time profesionalno bavim. Omogućio mi je edukaciju koju sam apsolvirao bez završnog ispita, jer sam na kraju ipak odlučio da se ne bih htio baviti psihoterapijom. Znao sam da je moja empatija prema ljudima takva da bih u tome naprosto izgorio. Ja mogu terapirati Gregora Samsu i ostale likove iz književnosti, ali žive ljude nikako, jer se prebrzo sprijateljim s dragim pozemljarima, a prijatelju ipak ne možeš biti terapeut. Tako sam sad, umjesto da budem u odgovornoj ulozi terapeuta, ostao u neobvezujućem svojstvu u neformalnog slušača koji nekom tu i tamo može dati neki dobronamjeran savjet.
Često sam u posredničkoj ulozi – kad dobijem ponudu za neki prijevod i pomislim ili znam da to nije tekst za mene, uvijek preporučim kolegu ili kolegicu za koje mislim da će to bolje od mene napraviti.
Ja kao da sam u nekoj kazališnoj predstavi koja stalno traje – koja nema ni početka ni kraja i ja u njoj igram razne uloge.
Prijevode si, dakle, znao često proslijediti kolegama kad bi pomislio da će se oni bolje u njima snaći od tebe. Ali je li ti se dogodilo da si nešto preveo, završio, i onda možda pomislio da se u to nisi trebao upustiti?
To ipak ne. Ako sam počeo prevoditi, znao sam da je to za mene i da je moje. Ali neki su mi prijevodi bili kompleksniji i zahtjevniji od drugih. Tu moram spomenuti Rudolfa Otta i njegovo monumentalno djelo Sveto: O iracionalnom u ideji božanskoga i njezinu odnosu spram racionalnoga. Već je odranije postojao stariji prijevod koji je objavljen u Sarajevu i ja sam ga proučio, ali sam vrlo brzo shvatio da nije adekvatan i da se neću na njega obazirati, jer nema potrebe da me sputava. To je bila prava knjiga za mene, jer sam konvertirao na kršćanstvo. Bio sam u mogućnosti da se odlučim hoću li primiti kršćanstvo katoličke ili evangeličke provenijencije. Mogao sam razmišljati i o pravoslavlju, jer sam preveo knjigu koja silom prilika nikad nije objavljena. Bio je to Priručnik istočnog bogoštovlja. Meni je rad na tome opsežnom prijevodu bilo dragocjeno iskustvo, jer sam na taj način upoznao istočno kršćanstvo. Temeljito sam iščitavao i evangeličke teologe i moram reći da sam mnogo toga od njih naučio, posebno od Karla Barta, Bultmanna, Moltmanna i drugih. Tako sam već čuo i za Rudolfa Otta, kojega u to doba nisam čitao. Otto je bio đak velikog teologa Schleiermachera i meni je bio posebno važan, jer je uveo tzv. govor o numinoznom, o svetom koje nije prvenstveno moralna nego iznad svega iracionalna kategorija. I to je ponajbolje štivo te vrste.
Prevodilački je to bio kompleksan zadatak, jer je sadržavao i neke zahtjevne duhovne pjesme (Gellert) koje je trebalo valjano prepjevati, kao i hvalospjev koji se inače čita na blagdan židovske Nove godine, a koji je Rudolf Otto prepjevao s nizozemskoga i hebrejskoga. O svojim sam rješenjima raspravljao s pokojnim patrom Bonaventurom Dudom. Njemu su se svidjela moja rješenja. U vrijeme kad je knjiga izišla (2006.), taj je samozatajni prevodilac Novoga zavjeta još uvijek bio u dobroj kondiciji. To su posebni teološki termini, pa u tom slučaju nije dovoljno biti samo teolog, jer je riječ o tekstovima posebne filološke zahtjevnosti.
Uvijek smo svi skučeni u svojim znanjima, naravno. Moramo li onda mi kao prevoditelji znati sve?
Da, moramo. Kažu da više nema homo universalisa, ali to nije istina. Ima ih! Tko to želi biti, može to i postati, ali mora znati da se to ne postaje korištenjem sofisticiranih neurolingvističkih programa. Mislim da je takav način mentalnog „preslikavanja“ brzinski pročitanih sadržaja golema zabluda. Kad je nužno sintetizirati stvari, onda ipak treba imati veliko čitateljsko iskustvo, a naše je prevodilačko motrenje ponajprije iskustvo interpretativnog, pažljivog čitanja. A ono čak odgovara i na ono, usuđujem se reći: stupidno pitanje: „Što je time pisac htio reći?“ Ne zna to cijenjeni i dragi pisac, nitko to ne zna, jer je to bila misao izrečena u jedincatom, neponovljivom trenutku nadahnuća. U tom se času autor ukrcao u onaj čudesni literarni vlak, u njemu je proboravio neko vrijeme, je li popio kavu ili nije – to ne znamo, a nije ni bitno! Jer, tko počne pisati s nakanom da točno zna što će sve smisliti i napisati, taj je napisao djelo o kojemu bi volio da se baš i ne piše i ne razglaba, jer on je tu već sve rekao i nema se tu što dodatno govoriti. I zato je meni drago da se prevode razna djela, da u slučaju velikih djela ima i više prijevoda. Neka netko prevede i moga Krausa - ako mu to uspije bolje nego što je to meni pošlo za rukom, nitko sretniji od mene!
Nikad nisam čula takvu izjavu ni od jednog prevoditelja, moram priznati, i mislim da je to jako važno, ta svijest o nezavršenosti svih tekstova, pa tako i prijevodnih. Mi smo u permanentnom dijalogu. A kad smo već u dijalogu s piscima, onda smo nekako u razmjeni i s kolegama i kolegicama, sadašnjima i budućima. Kad postoji više prijevoda istih djela, vidljivo je do koje je mjere književno prevođenje autorski proces. I onda će studenti imati što proučavati i učiti, dolaziti do novih spoznaja.
Tako je. I još nešto: ja kao slijep čovjek ne mogu gledati fotografije, ali čuo sam ipak da se može dogoditi da netko uhvati nešto jedinstveno, neku situaciju koja se desila samo tada i neponovljiva je. Mislim da se nešto slično događa i piscu dok piše, da hvata i iznosi određene momente, ne znajući pritom koja je sila ovladala njime u nekom trenutku i navela ga na to da napiše baš te začudne rečenice.
Sad se sjećam kako je Thomas Mann s oduševljenjem govorio o Tolstoju: bio je fasciniran njegovom pripovijetkom Hadži Murat. A onda sam to išao čitati, i stvarno, to je nešto predivno. A obično se kod Tolstoja spominju veliki romani. Često se nanose nepravde piscima kad se u njihovu opusu neka opsegom manja djela nepravedno zanemaruju. U Andrićevoj Prokletoj avliji ima puno ljepših mjesta nego što ih nalazimo u njegovim velikim romanima. Tako je i moj Hofmannstahl napisao Pismo lorda Chandosa, prozno remek-djelce sui generis, kojim sam se ja bavio kad sam bio mlad, dvije godine mlađi od toga njegova fiktivnog lorda Chandosa. Meni se, doduše, nije kao njemu svijet raspadao, jer mi se još nije ni sastavio, ali sam imao osjećaj da ga mogu razumjeti. Shvatio sam što to znači da mu riječi „poput trulih gljiva ispadaju iz usta“. Hofmannstahl je tu, naime, zapravo opisao samoga sebe. Do tog je doba stvorio mnogo dobrih djela i onda je počela njegova stvaralačka kriza od koje se nije oporavio do kraja života, iako je i u kasnijem razdoblju stvorio nekoliko uspjelih djela.
Ja se zapravo ponašam kao kvočka koja leži na jajima: trebaju proći najmanje tri tjedna da se pile izleže...
Ajmo sad nešto reći o nečemu što je mnogima, uključujući i mene samu, terra incognita: prevođenje poezije. Zanima me kako pristupaš poeziji pri prevođenju, na koji način, u kojim pripremnim i izvedbenim fazama? Odakle krećeš?
Uvijek je potrebno da pjesma koju prevodim uđe u mene. Ja se zapravo ponašam kao kvočka koja leži na jajima: trebaju proći najmanje tri tjedna da se pile izleže, i to je onda to „prepjevno pile“. Ta pjesma u meni neko vrijeme tinja i onda mi se odjedanput počinje nešto događati, nešto se krene slagati. Netko bi mogao reći da fantaziram, ali ne, to je istina. Pa mi prevodioci osebujni smo čitatelji – proces inkubacije, to svojevrsno pounutrašnjenje tekstova – to mora prolaziti kroz nas, i onda iz nas iziđe prepjev. Zato ja to zovem prepjev, jer prijevod je s obzirom na poeziju oskudna riječ. Prepjevati pjesmu znači omogućiti tom lirski prerečenom stihovlju da u drugom jeziku suvislo i lijepo zvuči. Protivnik sam jedino toga da pošto-poto to mora biti pjesma koja zvuči kao da ju je napisao hrvatski pjesnik. Ne mora. Jer ako sam ja slijep i svijetom hodam slijep, zašto ne bi i moja prepjevana pjesma malo žmirkala, možda i malo šepala, sve dok ne dođe netko drugi i učini je još ljepšom.
Napravio sam prepjeve nekih naših antologijskih pjesama na njemački. Prepjev pjesme More Josipa Pupačića dobro mi je uspio. Tu sam nad nekim stihovima dugo razmišljao: I zagrli me more oko vrata. Ima puno slogova, pa sam prepjevao tako da dođu do izražaja i grljenje i vrat: ... und es umarmt mich dann das Meer und halst mich. Posljednji stih bio je još veći problem: I smijemo se, smijemo se moru – razmišljao sam što ću s glagolom, lachen lachen? Morao sam dodati nešto: Freuen uns des Meeres (= radujemo se moru). Da je Pupačić živ, molio bih ga da mi to rješenje blagoslovi, ali nije, no ja sam to s njim na duhovnoj razini razriješio!
Nas prevodioce tim je opravdanije nazivati suautorima, jer hoćeš-nećeš tu je i naš pečat, otisak prevodilačkog prsta tu je itekako prisutan i dobro je da postoji, bitno je da bude primijećen – neusiljeno, nenametljivo, jer prepjevana pjesma nije „moja prćija“, kako bi se reklo u mojoj rodnoj Bosni. To je ono što ja mogu dati svijetu, ono najbolje što sam u tom trenutku imao pri sebi, a onda će se dalje vidjeti koliko će to živjeti, hoće li zastarjeti, na koji će način mlađi naraštaji biti u dijalogu s time.
Prepjevao sam i Matoševu Utjehu kose. Služio sam se raznim semantičkim „zaobilaznicama“, dok nisam postigao ono što sam mogao, pa mi je ipak uspjelo postići prepjev u trohejima, s obligatnim trostrukim rimama. Stariji prepjev koji je objavljen u Zagreber Tagblattu taj je filigranski sonet donio u jambovima i time mu prispodobio posve drukčiji karakter. Sve moje eventualne nezgrapnosti idu meni na dušu, ali dobio sam za taj prepjev i neka kompetentna ovjerovljenja, primjerice od pokojnoga profesora Katičića. S njim sam razgovarao o tome kako sam došao do Kerzen i Scherzen, za Matoševu rimu cvijeća-svijeća. Do pojma Scherz sam došao preko grčkoga eidúllion, u idili cvijeća. I Katičić je rekao da je sasvim legitimno da se filolozi služe svim raspoloživim jezičnim sredstvima, jer za ovu je pjesmu bitno sačuvati trohej i trostruku rimu.
Mučio sam se i sa Cesarićevim Slapom: tu je bilo teško izbjeći situaciju u kojoj ću odmah u početku skliznuti u u jamb. Kod njega se početno te-če i te-če, može shvatiti dvojako: kao trohej (te-če) i trohej s predudarom (i-te-če)), ili pak kao daktil (te-če-i) i trohej (te-če). Kombinirao sam: es rauscht und rauscht, ali ostajao je jamb. I onda sam se domislio: Immerfort rauscht und rauscht ein wasserfall. I tako sam krenuo dalje. To je pravo dubinsko poniranje u poeziju.
Ovo ljeto posegnula sam za tekstovima Josipa Tabaka O prijevodima i prevođenju, sabranim kolumnama i esejima koje su priredili Tonko Maroević i Iva Grgić Maroević, a koji su objavljeni 2015. u izdanju DHKP-a. Zanimala me, vrlo konkretno, problematika posrednih prijevoda na koju se Tabak vrlo često u svojim prilozima osvrće, ali na kraju su me tekstovi potpuno omađijali, kako temom, tako i stilom, i pročitala sam sve. Prvo što me fascinira jest činjenica da su 1950-ih i 1960-ih godina postojali ekstenzivni prilozi o prevođenju kao umjetnosti, u časopisima i dnevnim novinama! I drugo, ništa manje fascinantno, jest način na koji Tabak o tome piše. On je direktan, bespoštedan, potpuno beskompromisan. Ne mogu zamisliti da bi danas itko tako pisao i nažalost, ne mogu zamisliti takve polemike kakve su u ono vrijeme nastajale u bilo kojem glasilu. Zanima me što ti misliš o tome? I općenito, možeš li se malo osvrnuti na ideju posrednih prijevoda, koje Tabak slikovito etiketira kao „čorbine čorbe čorbu“?
Na skupu održanom u listopadu 2020. g., povodom 80. obljetnice smrti Ise Velikanovića imali smo priliku čuti zanimljiva zapažanja o tom hrvatskom prevodilačkom velikanu kao autoru preko 300 prijevoda. U vrijeme kad se on odvažio baviti Don Quijoteom – oko 1915. godine, ništa od mogućnosti koje mi danas imamo nije mu bilo na raspolaganju. Ali ipak je omogućio hrvatskim čitateljima uvid u to kapitalno djelo svjetske književnosti. Što se tiče Tabakova stila pisanja i polemiziranja, odmah se prisjetim Karla Krausa i razloga zašto sam ga volio prevoditi: zbog britkosti stila i i preciznosti opisivanja. Kraus nije imao dlake na jeziku. A ni Tabak također.
Što se pak tiče posrednih prijevoda, moram reći da sam ranije bio puno stroži prema takvim praksama. Osobno ne mogu procijeniti kakav je prijevod Murakamijeve romaneskne proze iz pera kolegice Maje Šoljan. Ali činjenica jest da se ni dan-danas do prevodilaca s japanskoga ne dolazi lako. To znači da posrednički jezik još uvijek ima smisla. Zlatko Gorjan mnogo je prevodio s engleskoga, ali se znatno koristio njemačkim kao posredničkim jezikom. I rezultat vrlo često uopće nije loš. Svaka čast Luku Paljetku na prijevodu Uliksa, ali i kod Gorjana ima lijepo prevedenih mjesta.
I inače, to što su se naši prevodioci toliko služili njemačkim može njima samo biti na čast. Kad je Mihovil Kombol prevodio Dantea, zavirivao je i u već tada stari prijevod Carla Streckfußa (Berlin, 1824.). A to je bio prijevod koji sam čitao, jer su ga Nijemci tiskali na brajici. Ja sam, dakle, Die göttliche Komödie čitao u izdanju opremljenom izvrsnim prevodiočevim komentarima. To je stara njemačka romanistička škola koja je i talijanistici i romanistici dala velike autore. Ne smijemo u tom pogledu biti rigorozni.
Što misliš, zastarijevaju li prijevodi doista?
Tu bih bio obazriv. Ima prijevoda koji su stvarno toliko dobri da, ako i zastare, njihova je patina vrijedna da se čitaju. A nažalost ima i onih koji brzo zastare. Zašto? Zato što u samoj svojoj osnovi nisu bili dobri. To je starež ili starežina, kako to kažu u mom zavičaju: loš materijal koji onda brzo i propadne. Kad je riječ o Isi Velikanoviću, čitao sam nedavno Zločin i kaznu, pa imam osjećaj da je taj prijevod donekle zastario. Ali mi se čini da Ana Karenjina nije tako zastarjela. No tu bih ipak volio da kompetentni stručnjaci kažu svoje. Taj moj subjektivni dojam možda primarno ima veze s određenim autorom i njegovim stilom pisanja. Tolstoj je ipak u mnogočemu drukčiji pisac od Dostojevskoga.
Jednu tvoju ulogu ipak nismo spomenuli, a ona je dosta bitna i često je generalno zanemarena, otprilike kao i uloga dobrog urednika ili urednice kad je o autorskim tekstovima riječ. Riječ je o moderatorskoj ulozi. Ja sam te dobro upoznala kao moderatora i sjajno radiš taj posao, jer imaš kvalitetu ljudi koji lijepo govore, ali i lijepo umiju slušati. I u životu, i na okruglim stolovima, i tribinama – to je rijetka kvaliteta. Kako ti tu ulogu doživljavaš i kakav mora biti dobar moderator?
Kao prvo, za dobrog je moderatora važno da posjeduje mnogo pozadinskih informacija o onome što moderira. I drugo, možda još i važnije: ne smije za vrijeme moderiranja žonglerski fascinirati ljude tim svojim za tu prigodu nagomilanim znanjem. Dobar moderator ni u kojem trenutku ne smije zasjeniti svoga gosta ili goste.
I tu sam ja prošao školu velikih austrijskih radijskih moderatora: dr. Volkmar Parschalk i dr. Karl Löbl – oni su godinama bili urednici na prvom programu Austrijskog radija. Karl Löbl imao je emisiju Lieben Sie Klassik?, a pisao je i minuciozne glazbene kritike. Posebno se znao okomiti na dirigente koji dođu nepripremljeni, pa se po njihovim nesuvislim gestama vidi koliko zapravo ne poznaju djelo koje se izvodi pod njihovim ravnanjem. Parschalk je imao emisiju o kazalištu, Im Rampenlicht, koja mi je mnogo značila. Na temelju tamo objavljenih kritika išao sam u u Beč i Graz gledati („gledati!“) predstave. A neke sam kazalištarce pozivao u Zagreb kao suradnik Austrijskog kulturnog foruma. Sjećam se kako sam u ožujku 1992., dok su još uzbune bile na snazi i vreće pijeska po prozorima, nagovorio tada mladog kabaretista Martina Puntigama da dođe k nama. On je tada već imao dva-tri uspjela cjelovečernja programa, jedan se zvao Lachgeschichten, Sachgeschichten (= Priče smiješne, priče stvarne). I bio je dovoljno hrabar da dođe u Zagreb i nastupi u ITD-u.
Emisije Im Rampenlicht više nema, kao što nema ni tog formata radijske kazališne kritike, ali Ex libris, emisiju koju je Parschalk davno utemeljio skupa s Ernstom Schönwieseom slušam redovito od četvrtog razreda srednje škole do danas, svake nedjelje u 16 sati. I tako sam iz prve ruke informiran o svemu što izlazi na njemačkom. Ta mi je jednosatna emisija dala mnogo poticaja da upoznam vrsne autora te da nabavim i prevedem dobru knjigu.
Čitaš li svoje prijevode kad prođu godine, kad postaneš drukčija osoba od one koja ih je proizvela?
Sjećam se kako sam Goethea čitao u doba kad sam studirao i koliko mi je trebalo da ga počnem razumijevati na pravi način. A moram priznati da pravo moje suočavanje sa Schillerom tek predstoji. Schiller mi je bio i ostao teži od Goethea. Schiller je kratko živio, njegov opus jako je zgusnut. Ponosan sam što mi je uspjelo napraviti lijep prepjev Schillerove Pjesme radosti. Namjerno izbjegavam reći: Oda radosti, jer se ta velebna pjesma tako ne zove, nego An die Freude. Nema potrebe u nju trpati poetološku oznaku oda.
Ali da odgovorim na pitanje, da, baš to, kad godine prođu, onda svoje prijevode čitam. Jer kad bih čitao ranije, više bih se uzrujavao. Kad prođu godine, manje se mrštim.