Magija ovih tekstova na čitatelja djeluje principom koji je, prije obrnut nego prevladavajući u književnosti – principom „odčaravanja“, a ne „očaravanja“, no nipošto ne bez literaturi neophodnih „slikarskih pozadina“, plastičnosti opisanih priloga, vjerno oslikanih dijaloga.

Ohrabrujuće osvjedočiti se da postoje pisci poput Velibora Čolića, koji znaju učiti iz tajnih arhiva književnosti, i koji će i sami, na pravi način, ne samo znalački već i bez životnih zadrški, prionuti na posao. I junak njegova romana neprestano poseže u nepregledni 'hambar' književnosti, u tu kozmičku biblioteku čije djeliće nosi sa sobom kao vrst zamjenske krunice, ili amajlije…