Njen esej i danas fascinira svojom literarnom ljepotom i umješnošću, briljantnošću stila, te je ponajprije literarni užitak 'per se', a tek potom i mjesto saznanja – ili dodatnih spoznaja – koje ćemo steći o djelu i životu pisca Yukija Mishime. Razlozi tome su mnogi, prije svega taj što je M. Yourcenar učenica i nasljednica škole lijepog i uzvišenog pisanja...

Čitamo ove pomalo jednoslojne ili naivno ispripovijedane pripovijesti, nipošto ne bez određenog estetskog, kao i spoznajnog zadovoljstva – no s budnom sviješću o tome kako su to proze pisane onako kako se to tada pisalo, odnosno kako je tadašnja publika očito voljela čitati ovako oblikovana književna djela.

Roman 'Treća dob' jedna je vrst 'prirodne posljedice' autoričina profesionalna usmjerenja, radi se o polu dokumentarističkoj, no ipak fikcijskoj inscenaciji posljednjih mjeseci života velikog irskog pisca, koja meandrira između onoga stvarnog, činjeničnog, konkretnih dokumenata, i autorske imaginacije, uživljavanja odnosno oživljavanja svijesti vremešnog i odlazećeg starog čovjeka.

Meyerova biografija Hanne Arendt razotkriva nam pozadinu stvari, kada je riječ o zapitanosti – udivljenju što ga mnogi čitatelji diljem svijeta, i sada već u slijedu generacija, gaje naspram filozofsko teorijskog djela ove autorice, dajući nam precizan odgovor na pitanje 'Kako?', odnosno, podrobnije, na pitanje - Kako joj je uspjelo uspostaviti tako stožerne, podrobne, iznimno duboke i oštroumno nijansirane...

U svojoj osnovi, Musilov esej podučava onome čemu su podučavali stari Grci, ili, još drevnije, istočnjački mudraci (koje i profesor, književnik, kazališni režiser, urednik Matko Sršen spominje u svom izvanrednom predgovoru u ovoj maloj knjizi) – a to je mjera, vladanje sobom prije svega, kao prvi preduvjet da se gluposti zatvaraju vrata.