Čitamo ove pomalo jednoslojne ili naivno ispripovijedane pripovijesti, nipošto ne bez određenog estetskog, kao i spoznajnog zadovoljstva – no s budnom sviješću o tome kako su to proze pisane onako kako se to tada pisalo, odnosno kako je tadašnja publika očito voljela čitati ovako oblikovana književna djela.

Roman 'Treća dob' jedna je vrst 'prirodne posljedice' autoričina profesionalna usmjerenja, radi se o polu dokumentarističkoj, no ipak fikcijskoj inscenaciji posljednjih mjeseci života velikog irskog pisca, koja meandrira između onoga stvarnog, činjeničnog, konkretnih dokumenata, i autorske imaginacije, uživljavanja odnosno oživljavanja svijesti vremešnog i odlazećeg starog čovjeka.

Čitajući 'Rat' svjedočimo kako je ova proza surova, jezikom često i sirova, neprofinjena, istovremeno odraz, djelo vrhunske čistoće i profinjenosti. Zahvaljujući doživljaju i shvaćanjima pjesnika, koji samim djelom svoju, takoreći, 'do kosti' prljavu pripovijest o ratu nadrasta i zaokružuje, Céline pokazuje, promatrajući, u suštini, čovjekovu neutaživu žeđ za ljubavlju, za fizičkim dodirom, za...

Emerson je jedinstven jer zna misliti široko i kompleksno, a misao iznijeti gotovo lapidarno. Egzaltiranost odabranog tonaliteta kojim su eseji pisani razumijevamo ovdje kao stil čija suština, kao suština svakoga stila, leži u tajnoj unutarnjoj etici - a ovdje se stječe dojam kako Emerson o odabranim velikim ljudima ne piše zato što ih svojim pisanjem želi učiniti još većima, već zato jer je vođen...

Mannovo je djelo utoliko interesantnije jer pokazuje dvostrukost, upitnost morala, žalobnu uskogrudnost motiva i kod takozvanih 'intelektualaca i umjetnika', mislećeg sloja društva, koji nerijetko, u složenosti društvenih slika, figuriraju kao javni pojam za kritičnost i neovisnost pogleda, predstavljajući slavljene i časne uzdanice koje njihova nepotkupljivost čini nositeljima visokih uzusa.