Mihail Vizelj : Puškin u karanteni

Aleksandar Sergejevič Puškin (rođen 1799., u Moskvi, preminuo 1837. u Sankt Petersburgu), veliko ime ruske i svjetske književnosti, stvarao je svoje djelo u jednom specifičnom periodu kojega danas tumačimo kao vrijeme između tri velikih stilskih formacija – klasicizma, romantizma i realizma. Puškin se drži zaslužnim za unošenje u rusku književnost u Evropi tada već razvijenih književnih oblika, sintetizirajući uz njih rusku tradiciju, odnosno stvarajući ruski književni jezik, i tim nemalim gestom dajući poticaja kasnijim generacijama.

Nazivajući ga „Adamom“ ruske književnosti, Puškina teoretičari drže zaslužnim za otvaranje tokova velike epohe realizma u ruskoj književnosti, koja će, kao fenomen - kako je pisao u jednom tekstu značajni hrvatski književni teoretičar i esejist, prevoditelj, autor važnih znanstvenih radova s područja ruske i hrvatske književnosti, profesor Aleksandar Flaker, - „zapanjiti Evropu“. No i važnih događaji u ruskoj književnosti i nakon perioda realizma – na Puškina su se često pozivali i simbolistički pjesnici (poput Aleksandra Bloka recimo), i Sergej Jesenjin, Turgenjev, Čehov i Gogolj, i drugi, ponovno su, pokazat će se, na jedan način bili uvjetovani – osjećali se određeni njegovim književnim djelovanjem…

Puškin – taj nemirni aristokratski osamljenik, romantičkog, byronovskog stava, izrazito raznovrstan u stvaralaštvu, formama (pjesnik, prozaik, dramaturg, književni kritičar, prevoditelj, novinar, povjesničar), prognan sa službe u Kolegiju inozemnih poslova 1820. godine, zbog svojih slobodoumnih pjesama, odnosno zbog liberalno revolucionarnih političkih stavova na jug tadašnje imperije, razvio je svoju poeziju u kojoj je po prvi puta progovorio čovjek u raznolikosti svoga osjećajnoga svijeta, poeziju izrazite metonimičnosti i muzikalnosti, vođenu osjećanjem za klasični ideal jednostavnosti i harmonije, koja je nadahnjivala, i još uvijek nadahnjuje i glazbenike i široke dijapazone umjetničko scenskih stvaralaštva – kompozitore (poput Glinke, Čajkovskog, Musorgskog), režisere opernih djela, odnosno autore opernih libreta i druge…

Istovremeno snažno i izrazito samosvjesno čupajući jezikom odnosno izražajnošću duboke gomolje ljudskih osjećanja i uvida u nerazjašnjive tijekove ljudskih života, ali i vrlo jednostavne, male slike iz prirode, ispunjene plemenitim težnjama, Puškin je autor, naglasit će profesor Flaker - „one vrste jednostavne poezije za kakvu se smatra da su njihove tajne – neobjašnjive“.

Puškin se drži zaslužnim za unošenje u rusku književnost u Evropi tada već razvijenih književnih oblika, sintetizirajući uz njih rusku tradiciju, odnosno stvarajući ruski književni jezik, i tim nemalim gestom dajući poticaja kasnijim generacijama.

Nadahnut folklornim motivima, Puškin, uz poznate bajke, stvara i poeme, koje također pripadaju važnim događanjima u ruskoj književnosti – poput prve, „Ruslana i Ljudmile“, važne stoga jer razbija stroge strukturne osnove dotadašnje ruske epike i otvara vrata kasnijim, nekonvencionalnim oblicima, istiskujući, i kasnijim poemama herojski ep, koji je vladao u 18. stoljeću, i kanonizirajući oblik lirsko epskog romantičnog spjeva (i pod utjecajem Byronovih istočnjačkih pripovijesti), a takav će se oblik romantičnog spjeva kasnije razviti i u Ljermontovljevu djelu.

Kasnijim će poemama Puškin napustiti romantične uzore i vraćati se klasicizmu (primjerice poemom „Brončani konjanik“, iz 1833., posvećenoj Petru I, tvorcu Petrograda, kojega pjesnik u poemi slavi svečanim jampskim stihovima), a njegovo najveće djelo, zamišljeno kao oponašanje Byronova komičnog epa, odnosno kao romantična književna vrsta, „Evgenij Onjegin“, kao izvorno, originalno i jedinstveno djelo, dobilo je obilježja socijalno psihološkog romana u stihu - kako je i sam autor podnaslovio svoj odvažan eksperiment – zbog čega će kasnije dobiti zasebno mjesto u ruskoj književnosti, upravo zbog nagovještaja razvoja ruskog realističkog romana.

„Evgenij Onjegin“ istovremeno djeluje kao laka, vedra igrarija, no postajući, paralelno, ozbiljnom realističkom studijom karaktera i običaja suvremene Rusije, pa će biti okarakterizirano kao „enciklopedija ruskoga života“, između ostaloga i jer Puškinovi karakteri, tragični u svome ishodu, svoje tragedije nose u svome odgoju, socijalnom porijeklu i društvenom položaju, a u toj se spoznaji ogleda i modernost pjesnikovih shvaćanja…

Puškin se tu nije zaustavio – i u ruskoj drami proveo je svojevrsnu revoluciju, koja nije pronašla svoga nastavljača, oslobodivši je od klasicističkih normi i zadatosti (poput Aristotelova koncepta o trima jedinstvima – mjesta, vremena i radnje), hrabro se oslanjajući na Shakespearea, lišavajući dramu strogoće jezika, odnosno stiha, i formi, kao i jednoznačnosti u određenju likova, kreirajući likove kompleksne i protuslovne (primjer je čuvena povijesna tragedija „Boris Godunov“, iz 1824, odnosno 1825., drama koja je kasnije postala poznatija i popularnija u svojoj opernoj varijanti, prema obradi odnosno primjeni Modesta Petroviča Musorgskog).

Poznati su i cijenjeni manji Puškinovi dramoleti, ponovno s inovativnim karakteristikama, kao psihološki duboka i snažna djela, koji, ponovno, u ruskoj književnosti ostaju kao izolirana pojava).

No Puškin je držao kako je proza književni oblik koji najviše odgovara vremenu, pa tako piše i romane i pripovijesti – zbirku od pet novela, „Belkinove pripovijesti“, objavljuje 1831., koja će nadahnuti kasnije ruske pripovjedače, dok se najvećim njegovim proznim djelom smatra povijesni roman „Kapetanova kći“ (1833 – 1836), čija je pripovijest o dvoje ljubavnika i povijesnim događanjima kao preprekama smještena u vrijeme Katarine II. Ovdje se Puškin kao pripovjedač posebno ističe svojom ironijom, kao i lakonizmom u opisivanju, što će utjecati kasnije, i na što će se pozivati značajni prozaici poput Ljermontova i Čehova, kojemu je upravo Puškin bio veliki stilski uzor.

Istovremeno snažno i izrazito samosvjesno čupajući jezikom odnosno izražajnošću duboke gomolje ljudskih osjećanja i uvida u nerazjašnjive tijekove ljudskih života, ali i vrlo jednostavne, male slike iz prirode, ispunjene plemenitim težnjama, Puškin je autor „one vrste jednostavne poezije za kakvu se smatra da su njihove tajne – neobjašnjive“.

Među važna prozna djela, također bliskih obilježja, dodaje se i pripovijest „Pikova dama“, a njena je posebnost i u uvođenju urbanih motiva i snažnije psihološke portretizacije, karakteristike koje će kasnije razviti ruska književnost visokog realizma, obilježena djelom Dostojevskog.

Puškin se, zbog izrazitog sklada, ravnoteže osjećaja, misli i riječi, koja obilježava njegovo djelo, koje je lišeno ishitrenosti i nametljivosti, odnosno koje teži sažetosti i lakoničnosti u izrazu, a s osjećanjem za harmoniju, i danas u ruskoj književnosti smatra nenadmašenim, zbog čega se on ne drži samo ocem te velike, svjetski značajne književnosti, već i njenim stalnim suvremenikom, unatoč povremenim - pokazuje se bezuspješnim, pokušajima njegove detronizacije – (pozvat ćemo se ponovno na našeg čuvenog profesora i književnog znanstvenika, Aleksandra Flakera) - jer je činjenica da mu se ruski čitalac, unatoč tijeku vremena, uvijek iznova vraća i obraća…

Puškinov je jezik istovremeno gibak i njegovan, gotovo salonski, plemićki profinjen (izgrađen na najboljim uzorima francuskog izraza), ali također i pučki, narodni, osnovan na govoru masa. Upravo je tim ukidanjem suprotnosti, odnosno njihovim spajanjem, otvoren put ruskoj književnosti 19. stoljeća, jednostavnosti i pristupačnosti širokim masama, ali i istovremenoj profinjenosti koja je sposobna dosegnuti najviše estetske domete, zbog kojih se je ruska književnost otvorila, a time i približila važnim književnim događanjima u Evropi.

Puškin u karanteni Vizelj Mihail

Ovaj mali, površan i ukočen školski uvod u djelo Aleksandra Sergejeviča Puškina (pridržavajući se istovremeno za skute velikog zagrebačkog učitelja, spomenutog profesora Flakera, odnosno citirajući ga ili povremeno prepričavajući njegove zaključke) smatrali smo nužnim uvodom i podsjetnikom, kako bi se osvrnulo na kod nas nedavno objavljenu knjigu suvremenog ruskog književnog kritičara i esejista, Mihaila Vizelja, glavnog urednika portala godliteratury.ru iz Moskve, „Puškin u karanteni – Kronika samoizolacije 1830. godine“ (knjigu je na hrvatski preveo Ivo Alebić, a objavila naklada Sandorf iz Zagreba).

Radi se o knjizi koju je Mihail Vizelj, nekadašnji učenik moskovskog Instituta za književnost, pisao tijekom pandemije Covid – 19, i objavljivao kao ciklus neobičnih tekstova na portalu kojega uređuje, baveći se ponovnim čitanjem, a onda i razmišljanjem i analiziranjem, pisanjem članaka o Puškinovim pismima iz Boldina (uz put, epistolarni se je žanr u Puškinovo vrijeme smatrao u potpunosti književnim), gdje se je ruski pisac nalazio u karanteni u vrijeme kolere.

Taj se period takozvane Boldinske jeseni, iz 1830. godine, kada je Rusijom harala kolera, smatra najplodnijim u stvaralaštvu velikoga pjesnika, koji je tada, nalazeći se u prisilnoj karanteni, napisao svoja najbolja djela. Tada je, na imanju u Njižegorodskoj oblasti, trideset jednogodišnji Puškin, od rujna do prosinca završio „Evgenij Onjegina“, napisao „Male tragedije“ i „Bjelkinove pripovijesti“, poemu „Kućica u Kolomnu“, kao i nekoliko desetaka lirskih pjesama…

Usporedno s time, pjesnik je pisao i pisma – sačuvano je 19 pisama raznim korespondentima – prije svega, osamnaestogodišnjoj zaručnici, Nataliji Gončarovoj, a zatim i prijateljima i kolegama.

Puškin se, zbog izrazitog sklada, ravnoteže osjećaja, misli i riječi, koja obilježava njegovo djelo, koje je lišeno ishitrenosti i nametljivosti, odnosno koje teži sažetosti i lakoničnosti u izrazu, a s osjećanjem za harmoniju, i danas u ruskoj književnosti smatra nenadmašenim, zbog čega se on ne drži samo ocem te velike, svjetski značajne književnosti, već i njenim stalnim suvremenikom, unatoč povremenim - pokazuje se bezuspješnim, pokušajima njegove detronizacije.

Mihail Vizelj, inače od djetinjstva privržen Puškinu, i naročito rado još kao dječak čitajući među njegovim sabranim djelima svezak s pismima, sada za potrebu ovih članaka, odnosno knjige koja nam je upravo u rukama, ponovno čita pisma iz Boldina, komentira ih i prepričava, bavi se, na jedan način, pronicanjem u pjesnikov karakter i životne okolnosti, sjećajući se kako je i Turgenjev smatrao da zbog iznimnih okolnosti prinudne izolacije u kojima su ta pisma napisana, ona bacaju „jako svjetlo na sam Puškinov karakter i daju ključ za mnoge događaje njegovog života koji će uslijediti“.

Vizelj je svoju knjigu napisao imajući iznimno mnogo u vidu „pred očima“ činjenicu da živimo u epohi Facebooka i Instagrama – na jedan se način i oblikom, formom knjige, ali i pristupom temi prilagođavajući toj činjenici, tako da se može kazati da je upravo naglasak na toj spoznaji najvećim dijelom oblikovao ove, nadasve simpatične, inteligentne, žive i vedre tekstove, koji, bez sumnji, odaju dobroga poznavatelja djela i podrobnijih životnih okolnosti Puškinovih.

Drugim riječima, za ovu je, neobično vedru knjigu (kao da nije pisana u doba pandemije, ili upravo baš tome usprkos) posebno važna, kao i za današnje nove, suvremene čitatelje, vizualna komponenta, pa je dizajn knjige neobičan i zanimljiv, stvara posebnu dinamiku čitanja u kojoj slike, ilustracije, kao i posebno izolirani ili naglašeni citati iz teksta, igraju važnu ulogu uz samu „priču“, odnosno autorovo jezično tkanje koje je nadahnuto, i pridržava se pojedinih pisama pjesnikovih.

Ta se grafička metoda stripa pokazuje efektna u doživljaju teksta i zato jer se uz pojedina pisma nalaze i fotografije, lica takozvanih „protagonista“, onih o kojima je u pismima riječ, pa će senzibilno i pronicljivo oko brzo na fotografiji odnosno crtežu uočiti i karakter dotičnih junakinja/junaka, zbog čega će mu ono iz pisama na jedan način postati jasnije (primjerice da je Puškinova zaručnica, kasnije supruga, bila ljepuškasta aristokratkinja prilično uskih i uštogljenih pogleda, oblikovanih tadašnjom građanskom formom koju teško da je spoznajno nadvisivala… Kao i da je Ana Kern, sa kojom se Puškin družio kao mladić, bila posve dostojan – idealan predložak, poticaj za nastanak fenomenalne pjesme Puškinove „Trenutka još se sjećam sjajna“, a za koju u pjesmi kaže da se pred njim pojavila „ko priviđenje, kao tajna, ko ljepote genij pravi.“

Postoji li genij ljepote, ili je zanos pjesnički pretjeran, u ovom slučaju? Fotografija Ane Kern – koja pokazuje ne samo ljepotu lica, već dakako i duha te osobe, svjedoči nam u ovoj knjizi kako genij ljepote uistinu postoji.

Vizeljeva knjiga pisana je s težnjom da zabavi i informira s pripovijesti o Puškinu i njegovim preokupacijama tijekom karantene u vrijeme kolere - ne nipošto zato da optereti sumornim temama, ili temama o kompleksnosti života, pa još k tome i stvarateljeva života (premda je Puškin ipak bio plemić, pa se je, na jedan način, osjećao zaštićenijim od kolere od običnoga svijeta ili puka, koji pod njom najviše stradava, ponajprije ipak zbog neznanja i nepažnje…). 

Vizelj je s ovim tekstovima pred očima ipak najviše imao mlade ljude, čitalačku publiku književnog portala kojega uređuje, takozvane možebitne „hipstere“, koje je svojim tekstovima nastojao pridobiti za jednog sada već drevnog i pomalo starinskog pisca kakav je, iz današnje perspektive uobičajeno površno, odnosno nadmeno gledano, Puškin.

Težnja mu je bila pridobiti, zagrijati mlađu inteligenciju, koja ipak u najvećem broju slučajeva ne čita mnogo, naročito ne baš stare i prašnjave knjige, za jednog velikog, preznačajnog pisca za njihovu književnost i jezik, i to tako što će ih približavanjem Puškinova tako nedvojbena u otvorenosti i izravnosti, u srčanosti i snazi, u dovitljivosti i prizemnoj pragmatičnosti, poduzetnosti i duhovitosti, odvažnosti i slobodi, prpošnosti i nesputanosti karaktera, jasno, zaintrigirati i za njegovo djelo.

Jer Puškinovo veliko djelo frca dakako i iz njegovih pisama – to je, dakako, on - još otvoreniji i izravniji, bez paravana i zavjesa. Rečenice koje Vizelj prenosi iz njegovih pisama zapete su onom pucajućom snagom i odvažnom zrelosti kakve, s jedne strane, povlači providnost genija, a s druge pak neumoljivost, snaga karaktera, a iz te napetosti izbija suptilno, trepereći kao nevidljiv duh od dima, istina ljudskog života, iskustva, povijesti…

Puškin je poražavajuće točan u svojim pogledima i onda kada se posve nehotimično izražava u epistolarnoj prozi, najčešće ipak pisanoj nekim pragmatičnim povodom, a opet, istovremeno, njegov tekst posjeduje ljepotu, ne samo preciznost, izraza.

Pa kada napiše samo kratku izjavnu rečenicu poput: „Djed je svinja.“ ili „Novac je bitan.“, ili „Pišite mi unatoč tome što to ne želite.“, ili „Kako ovdje inače ništa ne radim, nemam se čak ni s kim svađati.“, ili „Misle da me kolera šćepala, ili da sam crknuo u karanteni.“, ili „Ovdje sam ja ponešto napisao.“, ili „Po pitanju sreće ja sam ateist.“ - to sve, priznati ćemo, zvuči i izgleda jako dobro.

Da, poneka su pisma pisana izrazito, kako kaže Vizelj, „telegrafskim stilom“, i upravo se takva smatraju stilski, umjetnički najboljima. Taj se telegrafski stil ponegdje prenio i na našeg – suvremenog i srodnog, bliskog po doživljajima i pogledima, živahnog i naočitog interpretatora i sugovornika, pa se i Mihailu Vizelju otme pokatkad slična, upečatljiva rečenica, primjerice kada (gotovo da osjećamo težinu tog uzdaha) zaključi kako je „Umjetnost strašno surova stvar.“.

I uistinu, jest, u pravu je Vizelj. Ali ova knjiga načinom svoga pisanja kao da ima težnju ublažiti tu surovost – zato je ljekovito čitati je, kao predah, odmor od nje… Ona u našem, a nadajmo se i u širem, europskom kontekstu, može učiniti mnogo dobra za ponovno oživljavanje, shvaćanje nove i prisjećanje stare književne publike činjenice kako je nezaobilazan pisac bio Aleksandar Sergejevič Puškin. I time sve koji snažnije osvijeste ovu spoznaju neminovno ponovno okrenuti ka okrutnosti - odnosno ka čitanju cjelovitih umjetnikovih djela.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Mihail Vizelj

Puškin u karanteni : Kronika samoizolacije 1830. godine

• Prijevod: Ivo Alebić
• Sandorf 03/2024.
• 189 str., meki uvez
• ISBN 9789533514987

Knjiga 'Puškin u karanteni: Kronika samoizolacije 1830. godine' ruskoga autora Mihaila Vizelja jedinstven je spoj znanstveno-književne i publicističke analize koja daje zanimljiv uvid u stvaralaštvo jednog od najvažnijih ruskih pisaca. Riječ je o tekstu koji se na konkretnom i specifičnom primjeru autobiografskih tekstova A. S. Puškina bavi širokim i kompleksnim pitanjem odnosa književnosti i stvarnosti.