Nataša Govedić : Pohvala odriješenim rukama. Odvažna čitanja i kritičke pedagogije

STRUKTURIRANA BUJICA IDEJA

Odnedavno je biblioteka Naklade Ljevak, posvećena promicanju čitanja iz znanstvene, popularnoznanstvene i stručne perspektive, postala bogatija za još jednu vrijednu knjigu. Gledam je pred sobom na stolu dok pišem ovaj tekst. Dizajnirana je minimalistički, u zanimljivoj kombinaciji boja: ime autorice – Nataša Govedić – otisnuto je bijelom bojom, dok su sastavnice naslova crvene i crne. Pohvala odriješenim rukama: Odvažna čitanja i kritičke pedagogije, tako stoji u te dvije boje na sivozidnoj, hrapavo teksturiranoj podlozi.

Priklonimo li se teoriji da boje nisu samo lom svjetlosti određene valne duljine (kako je inzistirao Newton), već emocionalna i subjektivna, kontekstualno uvjetovana igra svijetle i tamne tvari (kako nas u Nauku o bojama poučava Goethe), već nam sam kolorit naslovnice širom otvara vrata interpretacije. Crvena je moćna i aktivna, boja puna životne snage, koja na neutralnoj sivoj djeluje gotovo dramatično, kao mala revolucija na plahti od apatije. Crna je potpuna odsutnost svjetla, zatvorenost, tajna, možda i strah. Bijela je nada i mogućnost, a sve skupa visoki vizualni kontrast i psihološki naboj. 

Dizajn potpisuje Stanislav Habjan, i lijepo je kad je vizualno rješenje naslovnice toliko promišljeno da nam omogućuje ulaz u knjigu i prije negoli smo korice uopće rasklopili. Takve su sve „vrsne knjige“, uči nas Perry Nodelman u svojoj pionirskoj studiji o odnosu slike i riječi Words about Pictures (1988). On se na isključivo takve fokusira u svojoj studiji: vrsne knjige, Nodelmanovim riječima, prizivaju razne sustave značenja – sve u službi istog središnjeg učinka, neke ključne emocije ili ideje. I tu nam je već mnogo toga jasno, pa kod Pohvale odriješenim rukama možemo ostati na bojama – ne moramo uopće spomenuti rukavice na štriku (metonimija odvezanih ruku i štrik kao tiramol, da rukama dade mobilnost), ni uteg koji nije oko vrata, već na koloturi, i pijetla koji može biti banalna najava buđenja – ili tek običan vjetrokaz.

Naslovnica: Stanislav Habjan

Zlice i vilice Govedić Nataša

Pohvala odriješenim rukama Govedić Nataša

Dosad nam je već jasno da je naslovnica vrlo rječita, a do riječi nismo ni došli. Osvrnimo se sad malo nakon boja ipak na slova, i na tekstove iza njih. Crno-crni naslov je zanimljiv: Pohvala odriješenim rukama. Poznam nekoliko književnih pohvala: ludosti, sporosti, melankoliji, a sigurno ima i neka pohvala čitanju. Neke su satirične, neke lirske i simbolične, neke iskrene, a neke parodijske. Ova je odvažna i kritička, kao i čitanja i pedagogije koje je podupiru. 

Autorica Nataša Govedić za svaku novu knjigu kroji novu biografiju, špranci nema mjesta. U Pohvali za sebe kaže da je „pragmatična idealistica knjigoljublja“. Meni se čini da bi se i jedna njezina autorska pjesma dobro uklopila u nastojanja iza ove knjige, a ona je objavljena u zbirci Zlice i vilice (Fraktura, 2022), i kaže: samo budi svoja vlastita alternativa / i nikome se za to nemoj ispričavati / i ustraj, u svom vremenu koje imaš / ustraj / kao što se malokad ustraje / na barikadama

Pjesma se zove gospođo, jeste li vi aktivistica?

Pohvala odriješenim rukama brojI sadržajno i prostorno velikodušnih 450 stranica. Prijelom je vrlo uviđavan prema čitateljici, papir podatan i margine dovoljno široke pa se na njima može pisati.

Naravno da se po knjigama piše.

Ja sam ispisala, na primjer:

• istraživački rad, istraživački zanos
• tretirati tekst kao radnu površinu
• čitanje nikad samo, nego u sprezi s reakcijama na pročitano – ne moraju biti tekstualne!!!
• čitanje je pisanje, crtanje, ples i gluma, sve kreativno 
• sve se može čitati: grad, reklame, šoping centri
• važno: princip užitka!!!

I za kraj ovoga zadržavanja na trijemu knjige (i osvrtanja po vrtu, i promatranja arhitekture izvana), spomenut ću još samo da je na uvodnoj stranici, prije Posvete i zahvale, citat srednjoškolske nastavnice Marije Trapić: 

Najdraže pitanje učenika mi je: Možemo li biti u potpunosti slobodni. I najdraži odgovor mi je: O da, možete. 

Dobar je to citat, hrabar, moćan, dovoljno gromovit da ponese cijelu knjigu. Ali uz njega bih ipak još dopisala: vi koji otvarate ovu knjigu, kanite se starih značenja, i pripremite se za slobodu usvajanja novih. Ali izoštrite ticala, jer neće to biti nove, neobične riječi koje ćete naučiti. Naučit ćete one stare, ali šire, dublje, a često i sasvim iznova.

Recimo, riječi kao što je igra. Proces. Teren. Slušanje. Usporavanje. Stvaralaštvo. Povezivanje. Sloboda.

Riječ čitanje.

Čitanjem do (spo)razumijevanja Peti-Stantić Anita

Pisani svijet Puchner Martin

Ponekad, ako želimo mijenjati stvarnost, treba prvo napraviti pomake u jeziku: stvoriti nove jezične prakse i okvire, a upravo to ova knjiga radi: nudi svježu paradigmu, širi vokabular za govor o čitanju – i prostor da se u njemu razviju nove, možda još i neimenovane emocije.

S čitanjem je uvijek neki problem: ne čitaju djeca, ne čitaju ni odrasli, statistike su poražavajuće, rezultati mature isto. Nije da nije tako, ali već dugo mi se čini da je osim samog čitanja problematičan i način na koji o čitanju govorimo. Ne treba izmišljati toplu vodu niti transportirati riječi-vanzemaljce iz susjednih galaksija. Treba se samo sjetiti da vokabular, osim svoje širine, ima i dubinu. Kako podsjeća Anita Peti-Stantić u važnoj knjizi Čitanjem do (spo)razumijevanja (Ljevak, 2022), dubina i širina rječnika su među najboljim prediktorima razvoja sposobnosti čitanja u kasnijoj dobi, a onda i uspješnosti u obrazovanju (178). 

Osim što su duboke, riječi su i polisemične, osobno mi je to jedan od uzbudljivih, ako ne i najuzbudljiviji moment u poduci i radu sa studentima (koji svi znaju engleski): uzeti riječ za koju svi mislimo da znamo što znači, pa onda u diskusiji i dekonstrukciji shvatiti da nije tako jednostavno.

Pride ne mora značiti ponos, može biti i čopor. Bat nije samo šišmiš, može biti i palica.
Jer previše toga pretpostavljamo, umjesto da pitamo.

Umjesto da otvorimo prostor pregovaranja.

Ako bih morala ovu knjigu svesti na jednu osnovnu premisu – a nadam se da me nitko neće na to prisiliti – ona bi bila da je čitanje hrabar i kreativan, istraživački potentan čin, za koji nitko ne bi trebao ostati uskraćen. To je iskustvo posebno važno za srednjoškolsku populaciju – jer je to životni period kad se iz perspektive pedagogije oblikuju različite vrste čitatelja, ali i period u kojem biramo svoje društvene uloge. To je i kritična dob u kojoj neke prethodne čitatelje gubimo – ili smo ih već izgubili, jer čitanje nismo ugradili u adolescentima silno važne akcije hrabrosti, kreativnosti i otpora. U toj je dobi važno njegovati sustvaralačka čitanja, a to su “učenje i čitanje kao suradnja, a ne nadmetanje i borba za ekonomske privilegije“ (17).

Premisa je i ta da je kontekst naših škola takav da više voli zatvorena nego otvorena čitanja; da većim dijelom ne tretira čitanje kao kreativnu praksu niti ohrabruje slobodan izbor. Autorica obrazlaže sve načine na koje je knjiga kao medij u nastavi proglašena nebitnom, dok vlada tiranija kvantifikacije. Njezinim riječima, stječe se dojam da je „književnost svetinja kojoj odgovaramo tihim štovanjem” te da „zapravo držimo nastavu iz fetišiziranja književnih djela, a ne nastavu problematiziranja i aktivnog preuzimanja djela” (str. 111).

Škole nisu mjesta na kojima se gradi ljubav prema čitanju, kaže Nataša Govedić, i ja se moram složiti – i dodati da niti filološki studiji to više nisu. Odličan i opsežan članak s američke nezavisne platforme Chronicle of Higher Education Is This The End of Reading dobro reflektira sve što iz visokoškolskog sustava i sama prepoznajem, skupa s pitanjima koja me u nastavi muče. Ako studenti upisuju filološke studije s cijelim nizom novih i zabrinjavajućih poteškoća u učenju, uključujući i fragmentaran i rastrojen način razmišljanja te izražene granice u onome što su voljni ili sposobni učiniti, što onda? Što kad ne žele – ili ne mogu – učiniti ono što tražite od njih? 

Ali učenici/studenti/djeca i mladi više ništa ne znaju, teški su i nesuradljivi – koliko sam puta ne samo čula, već i izgovorila tu rečenicu, znajući da mi to ne pomaže u svakodnevnoj praksi, dapače, da će me možda i dublje zacementirati u mjestu. Ipak, za utjehu, doznajem i da sam, ako već ne u dobrom, onda u drevnom društvu: u svom Pisanom svijetu (Ljevak, 2024), govoreći o prijenosu pisarskog umijeća u školama u Ninivi, Martin Puchner (u prijevodu Snježane Husić) pripovijeda kako su đaci prvo morali naučiti kako spljoštiti vlažnu glinu i u nju trskom utiskivati klinopis. Bilo je tu mnogo frustracija s učeničke strane, zabilježenih u fragmentu iz Babilona koji se nalazi u Britanskom muzeju. Puchner zaključuje da su univerzalne jadikovke o okrutnim nastavnicima i lijenim đacima tu zabilježene vjerojatno prvi put u ljudskoj povijesti (27). Dakle, prije više od 2500 godina.

Nataša Govedić, međutim, nije u društvu pisara iz Mezopotamije, Martina Puchnera i mene. Ona ne lamentira o tome kako se mladi teško daju podučiti, a škole su rigidni sustavi u kojima kreativnost nije na cijeni i kojima „vlada perfidni edu-virus, apativ” (29). Ona iz bogate prakse rada s mladima traži načine na koji možemo s njima stupiti u dijalog – ne s visine autoriteta, nego s iste ravni. Uz puno primjera iz vlastitog iskustva nastoji osnažiti edukatorice i edukatore za rad s različitim tipovima čitatelja i stilovima čitanja – jer pogubno je pretvarati se da smo jedan, jedna, jedno. U knjizi ćete naći mnogo učeničkih glasova i njihovih originalnih reakcija na književna djela, u rasponu od crteža, stripova, poezije, dnevničkog zapisa i proze; učeničkih radova koji su u izvornom obliku ušli u ovu knjigu.

Ako su i vašim školovanjem – kao i mojim – ravnale konzervativne pedagogije koje inzistiraju na tome da dio znanja mora ostati nepovezan s iskustvom i apstraktan, kako bismo mu možda jednom „dorasli“, neće vam biti lako ponuditi kreativne terapije, čak ni kada jasno vidite sve simptome sustavnih čitalačkih oboljenja. Zato je Pohvala odriješenim rukama knjiga prve pomoći.

U traženju glasa.

Ima ogromno povjerenje u pojedince, čak i u vrtićku djecu: kaže da famozno pomno čitanje kreće od naše najranije dobi upravo sa slikovnicama, koje naziva „koncentratom poetske i vizualne umjetnosti“. (256). Silno je afirmativna prema mladim ljudima, gleda ih, sluša, ali vidi i čuje i kreće se u potpunosti, citiram, u anti-ciničnom smjeru (26).

Tu se negdje formira kralješnica autoričina pristupa čitanju, podučavanju, ali i kritici: sve su to stvaralački, autorski procesi, i svi ovise o našem unutrašnjem glasu, koji je duboko autorski. Koji često ne čujemo ni kod sebe, a kamoli kod ljudi s kojima smo i dijalogu – ni kod učenika, s kojima često nismo. Dakle, svim navedenim umjetnostima prethodi umjetnost slušanja, osluškivanja. 

I stoga, „da bismo razvili primarni interes za tuđi tekst, mora nam prethodno postati vidljiv naš unutarnji tekst“ (49).

Škola je glasna manifestacija svih novodobnih neuroza, utjelovljenje neuredne prirode ljudske komunikacije. Slikoviti primjeri toga nereda su, recimo, druga epizoda serije Adolescencije ili film Zbornica Sonje Tarokić, od kojega će vas na trenutke obliti hladan znoj i ponestati vam zraka, baš kao i protagonistici, školskoj psihologinji. Nakon gledanja samo želite okrenuti dugme i utišati svijet. Škole je teško utišati, ali možda bi ih se moglo usporiti: današnja škola je, kaže Nataša Govedić, u službi ekonomije i kapitalizma, a ne stvaranja; definira umjesto da problematizira; podcjenjuje i predaje, umjesto da sluša.

Glasnoća tolikih glasova prekriva svaki pojedinačni glas.

Iz svojih dugogodišnjih bavljenja dnevničkom prozom znam da je žanrove – sve, ne samo dnevnike – teško kategorizirati. Silna teorija kaže, a posebice meni najdraža spisateljica i teoretičarka Verena von de Heyden Rynsch u svojoj studiji Belauschtes Leben, da je dnevnika onoliko koliko i dnevničara. Već i sama ta konstatacija malo je olakšanje: dokida potencijalni očaj zbog nemogućnosti klasifikacije. Iz te mi je perspektive logično da Nataša Govedić zaključuje, ali i pokazuje zašto ima onoliko vrsta čitanja koliko i samih čitatelja i čitateljica. Ako nas je bezbroj, čitatelja i glasova, to znači da je i čitanja toliko, i da su u stalnom procesu mijene. Znači i da knjiga sama oblikuje svoje čitatelje, ali i svoje načine čitanja.

Bez obzira na to što naglašava beskonačnost čitateljskih vrsta, Nataša Govedić nam nudi, ako sam dobro izbrojala, njih 18+, s tim da je ovaj plus strašno važan jer ukazuje na stalnu mogućnost i potrebu proširenja. Sve su to odvažna čitanja, ona koja zahtijevaju promjenu koncepta, pristupa i stalni rad svih učača. Učači su svi oni koji uživaju o otkrivanju, raspravi, imaginiranju, nadopisivanju; učač je pojam u knjizi izmišljen da se maknemo od dihotomija, i svojevrstan superlativ imenice učenik.

Zapitala sam se stoga na koji se način meni, kao učačici, otvorila ova knjiga. 

I ni trenutka nisam dvojila da je to bilo kroz prevodilačko čitanje. Ne samo zato što sam ja prevoditeljica, već zato što je sva komunikacija prevođenje.

U opsežnoj i silno inspirativnoj knjizi Nakon Babilona (Mizantrop, 2019., prev. Dinko Telećan) George Steiner kaže mnogo toga što ovdje neću detaljno prepričavati, ali izdvojila bih jednu od važnih premisa: prevođenje je proces nužan u svakoj komunikaciji. Čim slušamo i „skopčavamo“ s vlastitim iskustvom, mi dešifriramo, tj. prevodimo. Svaki primatelj svake poruke – bila ona usmena, pisana ili sastavljena od simbola – mora sebi prevesti ono što čuje, vidi, opaža. Prevođenje se stoga ne tiče povlaštene šačice praktičara i teoretičara, nego svih ljudi, jer svi u nekom trenutku nešto prevode.

Boje u emocije, tipografiju u poruke, zamršeno iskustvo čitanja knjige u esejistički tekst.

Išla bih toliko daleko da kažem da je ovo zapravo knjiga o vrstama i važnosti prevođenja, a ne samo čitanja. Riječima Nataše Govedić, ako čitanje tretiramo kao osviještenu operaciju prijenosa teksta, djela u vlastito iskustvo, onda je čitanje zapravo „prevođenje s hrvatskog na hrvatski“ (111). 

Prevođenje je i ultimativni čin empatije – onoga mehanizma koji je neodvojiv od svih čitalačkih aktivnosti, kao i aktivnosti poticanja čitanja. Dobri prevoditelji i prevoditeljice – koji prevode odgovorno, promišljeno i emocionalno ukopčano – neprestano imaju na umu svoje čitatelje i čitateljice. Baš kao i knjiga Pohvala odriješenim rukama. 

Za mene je to knjiga o prevođenju i zato što sve vrste odvažnih čitanja o kojima Nataša Govedić piše uključuju svojevrsne prijevode literarnih tekstova. I kao što čitanje nije reprodukcija, nego kreacija, tako ni prijevod nije samo prijenos značenja – i jedno i drugo umjetničke su, stvaralačke prakse.

Umberto Eco prevođenje je nazvao pregovaračkim procesom (između prevoditelja i teksta koji nam je izvorni autor ostavio kao svjedočanstvo o svojim namjerama), i na to pregovaranje moramo biti spremni ako želimo prevodilački čitati. Moramo biti otvoreni za igru, jer „prevođenje je stalna igra na rampi između dvaju jezika“. (246) Moramo biti spremni i na pomno čitanje, ali se ne smijemo dati zastrašiti tim teorijskim pojmom: riječ je jednostavno o vrsti čitanja koja „čuje tekst, nastavlja ga slušati kao da je u pitanju glazbena izvedba.“ (242) Osim toga, „vorteks Ezre Pounda može zavrtjeti i posve nespecijaliziranog čitatelja.“ (263)

Kad bih se, osim na prevodilačko, morala nasloniti na još jedno od čitanja koje sugerira Nataša Govedić, bilo bi to čitanje kao dragovoljno potonuće, u poeziju. I vjerojatno nije slučajno što ta dva čitanja dolaze jedno iza drugoga. Čitanje poezije, kao i prevodilačko čitanje, želi ili mora na malom uzorku teksta ostati jako dugo i sondirati ga pažljivo. Također, poezija ne iznosi, ona čini, radi – kao i prijevod; poezija čini nešto što je teško definirati, čim pokušamo, upadnemo u poeziju (261)

Poezija nas usporava, utišava, da možemo čuti onaj glas. 

I što bi, dakle, na samom kraju, u prijevodu, bila odvažna čitanja i kritičke pedagogije? Čini mi se ovako: pedagogija je umjetnost, kritika je dar čitatelju ili čitateljici od njihovih (su)čitatelja i (su)čitateljica, a odvažnost je poziv svima da čitaju slobodno, hrabro i bez fige u džepu – da iskoriste kreativni prostor teksta, ali i da dopuste drugima da učine isto. A upravo je to često onaj teži dio.

Svatko ima svoju vrstu čitanja, u kombinaciji s knjigama, koje opet nude svoju, i prava je ekstaza kad se sve te vrste i vizije pronađu. Zato mi je ova knjiga važna kao prevodilačka os koja se čita istraživački, i zove na silna daljnja čitanja. Kad uživate u tekstu koji se zalaže za užitak u tekstu, to je onda to, gasi kablove, čupaj internet, nema dalje.

Ovo je i silno velikodušna knjiga, uključiva u svim svojim aspektima, toliko puna strasti i ljubavi ne samo prema svim vrstama tekstova, nego i svim vrstama ljudi, “za sve moguće čitateljske grupe, koliko god se svaka od njih smatra zasebnim svemirom” (20). Velikodušna je i zato što pred nas stavlja mnoge primjere iz projekta Naklade Ljevak Čitanje u fokusu, iz književnih djela i načina rada: u akademskom i kolegijalnom kontekstu, divljenja je vrijedno što nam je Nataša Govedić dala svoje pripreme, literaturu i bilješke, na pladnju. Trebamo se samo poslužiti.

Iz perspektive ciljne skupine, ovo je knjiga za sve one koji rade s djecom i mladima na bilo kojoj razini.

Ali i za one koji vole sjajne tekstove jer se čita kao napetica.

I jako važno, za one koji kroje obrazovne politike, a vrlo često ne znaju ništa o sadržaju i o situaciji na terenu. Jer čak i ako nisu sami podučavali, sigurno su nešto u nekom trenutku učili, i ako posegnu malo dublje u sebe, shvatit će o čemu autorica govori kad kaže da je učenje vježba iz bogatog skretanja sa zacrtanog puta.

Opet se vraćamo na unutrašnji glas.

Pohvala odriješenim rukama golema je i prije svega hrabra knjiga. To je polifona knjiga, prodorno glasna, ali staložena, i nadasve strpljiva. To je i suradnička knjiga, jer da nije bilo suradničkih i kreativnih čitanja, za koje se autorica strastveno zalaže, ne bi bilo ni ovakve knjige koja nam je svima trebala. Koja zapravo uopće nije knjiga o čitanju, već o mnogostrukim manifestacijama stvaralaštva među kojima svatko može odabrati svoje favorite. Ovo je poetska knjiga koja će vam prevesti svijet podučavanja u savladive jedinice i strategije, i stalno vas pozivati da taj prijevod dopunite i u njega intervenirate vlastitim prijevodima.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nataša Govedić

Pohvala odriješenim rukama : Odvažna čitanja i kritičke pedagogije

• Naklada Ljevak 01/2025.
• 464 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533558110
• Cijena: 24.90 eur
• Kupi knjigu!

Teoretičarka, spisateljica, kritičarka i aktivistica Nataša Govedić knjigom 'Pohvala odriješenim rukama' čitanje pretvara u slojevitu, slobodnu i emancipatorsku praksu, usko povezanu s pisanjem i raznim umjetničkim izražavanjima, a čitatelje drži kreativnim aktivatorima, upravo autorima tekstova koje čitaju.