Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Lora Tomaš • 18.05.2020.

Nataša Govedić: Kako zavoljeti morskog psa?

Suvremeni roman teži poeziji, rekao je američki pjesnik Jack Gilbert u jednom intervjuu iz 1982. Eliptičan je, metaforične strukture, nepovezan, gusto pisan, nelinearan. A zbog upotrebe svakodnevnoga jezika i pripovjedne strukture – dodao je – poezija sve više nalikuje prozi, barem onoj najboljoj. Transformaciju romana još je 1929. najavila Virginia Woolf u eseju Vlastita soba ustvrdivši da će upravo sve brojnije autorice radikalno preispitati književne forme koje baštine od muškaraca i koje, po svoj prilici, samo muškarcima i služe. Koja je funkcija herojskog epa u prenošenju iskustava žena? Kako zvuči „ženska“ rečenica? Hoće li spisateljice svoje tekstove graditi rečeničnim arkadama ili kupolama ili nečim trećim? Iako je Woolf roman smatrala najpodatnijom formom za ženske glasove, znala je da će ga tek trebati prilagoditi njima, spisateljicama, koje će već iznaći i način da izraze poeziju u sebi, i to ne nužno u stihu.

Kako zavoljeti morskog psa? Govedić Nataša

U svom prošlogodišnjem romanu objavljenom u nakladi Sandorfa, kazališna kritičarka i teatrologinja Nataša Govedić pak piše: Fabula svakog romana onoliko je krivudava koliko je krivudava divljina. Bestazica. Ova autorica kroz 64 je fragmenta poezije i proze – uglavnom poetske, esejističke, epistolarne i dramske – ispisala posvetu jednom prijateljstvu (na tragu onih slavnih: Gilgameša i Enkidua, Ahileja i Patrokla, Beowulfa i Hrothgara, Davida i Jonatana itd.), a ilustratorica i kiparica Hana Lukas Midžić tušem na papiru kreirala grafičku mapu pod nazivom Ofelijin herbarij koja funkcionira kao drugo i komplementarno lice romana. Mapa prati tekst naizmjence nježnim i grubim mementima kompliciranoga odnosa.

Šezdeset četiri je broj heksagrama u kineskoj Knjizi promjene – filozofskoj taksonomiji svemira, zbiru moralnih kodova i divinacijskom sistemu ne sasvim precizne datacije, ali iz vremena prije naše ere. Tekstu koji je i sam konačno nestabilan jer se i dalje preobražava kroz književnost, umjetničku kritiku, kartografiju, medicinu, brojne prijevode i komentare, svojedobno i Konfucijeve, veli Eliot Weinberger, američki autor koji u svom opusu ima barem redak-dva na gotovo svaku temu pod suncem.

Već uvodni reci ovoga romana naznačuju njegove referencijalne prostore, kao i područja otklona. Ljude pali srdžba, a ne razumijevanje, kaže Muza pripovjedačici. Epovi tvoje i moje generacije podjednako su gangsterski. … Samo je jedan bog. Eros. Ostali su mrtvi. Ako ispovijedaš neku pasiju, bolje ti je da bude seksualna. Prvi stih Homerove Ilijade u prijevodu Tome Maretića glasi: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina… Ovaj roman, međutim, nije samo o platonskom odnosu, prijateljstvu, već o ženskom prijateljstvu (kakva tek odnedavna dobivaju na literarnoj težini), ispjevan iz očišta nokauta. Više nego bijes, tu je težak baršun tuge zbog njegova naglog prekida i mirisne soli lucidnosti (sjećanja, govora) kojima je svrha da eventualno prizovu subjekt ka punoj svijesti – u hvalevrijednoj raboti žalovanja malo je toga okrenutog prema van i gotovo ničeg kolonizatorskog.

Ofelijin herbarij, Hana Lukas Midžić

Junakinje romana su Ofelija, nazvana po onoj iz Shakespearova Hamleta, s njezinim cvijećem, ludilom i vodom, i pripovjedačica čije ime, Kasai, na japanskome znači buktanje i impulzivnost. Njihovo je tri desetljeća dugo prijateljstvo Ofelija prekinula povlačenjem i šutnjom jer joj je odmak naložila Gospođa Ništa, depresija. Neprijatelji autonomnoga sepstva potiho su otpravljeni u Arktički krug, na izgradnju „pruge za nigdje“. Do kostiju promrzla, vulkanska Kasai prisjeća se i secira taj odnos, više-manje s poda. 

Prva scena naizgled nema veze s Ofelijom, ne još. Subotnje popodne u vrtu pokraj pruge u kojem desetogodišnja protagonistica-pripovjedačica doživljava traumu koja služi kao najava kasnijoj: djevojčice iz susjedstva, podignutih haljina, preko živice i varljivo sigurnih prizora jorgovana i ruža i ptičjih gnijezda obznane joj svoj prezir. Uslijedi trenutačna evakuacija iz rajskog okruženja i uspostavljanje tenzija između vrta i trauma svijeta onkraj vrta, dječje naivnosti i njezina gubitka. Tenzija koja više neće popuštati, tek mijenjati obličja. 

Roman obiluje zapažanjima o prirodi i mogućnostima prijateljstva. Nitko tko se usudi spustiti vrat pred očnjake druge osobe neće zbog toga nastradati. Kao da nas vlastita otvorenost štiti od tuđe zatvorenosti. Propituje se i ona stara maksima da bi prijateljstvo trebalo biti vječno, koju potpisuje i gorljiva Kasai. Za obje, raj je bliskost./ Za jednu od njih, bliskost nije potrošiva. Ofeliju titula najbolje prijateljice omeđuje, guši. Iscrpljuje je uvijek biti na visini zadatka, želi slobodu. Da bude neka druga, bilo koja, da nije stalno okružena istim ljudima, istim očekivanjima. 

Prijateljstvo je i najbolji oblik psihoterapije, piše Govedić, dok je psihoterapija ponekad antagonistična spram prijateljstava. Jer ona su nepredvidljiva pa ih je lako patologizirati, prikačiti im diskurs toksičnosti, pogotovo onima složenijima, nepočešljanima. Dijelom i zbog uvjerenja, ili nade, da možemo biti neopozivo sretni, da dualnost i stalna mijena nisu glavni sastojci na deklaraciji svih stvari. 

Kasai je neodložno privučena odbjegloj Ofeliji – sestri, sjeni, blizanki, i upravo je u prihvaćanju svih strana Ofelijina lika tvrdokornost Kasaina sentimenta. Ako i nije oda Erosu, u romanu je napretek erosa malim slovom, kao sile koja inzistira na životu. U ovakvim poetskim pobrajanjima, Kasai Ofeliju uspoređuje s galijom koja je vidno oštećena svime što je prošla, ali je žilava u svojoj metamorfičnosti:

Vješta u dezintegracijama.
Piratska galija.
Kriminalno
neulovljiva.

Divna.

Ofelijin herbarij, Hana Lukas Midžić

I dok je roman istovremeno kritika (psihoterapijskog) impulsa da spoznamo i proniknemo u ljude i događaje, da ih projasnimo definicijama i dijagnozama, Kasai i sama pokušava doći do razloga, objašnjenja, možda i promjene ishoda iscrpnim analiziranjem Ofelijine psihološke strukture, demona, njezinih morskih pasa. Problematizira šutnju i odustajanje. 

No, prije svega, knjiga je ovo o granicama. Njihovoj poroznosti s jedne, i nepropusnosti s druge strane. Granica oko kojih se pregovara i cjenka želimo li opstati u bilo kakvim odnosima, koje moraju biti fleksibilne koliko i jasno definirane, i zbog kojih ponekad balansiramo na oštricama noževa poput cirkusanata u šatoru postavljenom na kakvoj periferiji. 

Bez obzira na tematiku i ispovjedni ton, ovaj se tekst ne čita (samo) kao terapeutsko štivo jer je gusto premrežen književnim, kazališnim i filmskim kodovima, a stilski toliko izbrušen da mami na zadubljivanje i u samu estetiku. Autoričina zapažanja pronicljiva su koliko i začudno izrečena:

Ali i trezvenost je oblik pijančevanja.
Divljanje nezajažljive budnosti.
Maničan pogled sokola.

Roman se, čini mi se, pomalo spotiče jedino o dva duža prozna ulomka: onaj o psima Žući i Gari, i slikaru Šlemilu i sjeni. Iako vješto napisani i zanimljivi (posebice ovaj drugi), kao priče u priči moguće nepotrebno dodatno razrađuju glavnu nit romana te mijenjaju ritam, zahtijevaju drugačiju vrstu čitateljskoga fokusa. Unose i previše čiste proze u tekst koji je inače u većoj ili manjoj mjeri poetski i/ili izlomljen.

S druge strane, pedesetak stranica dugačka psihodramska simulacija dijaloga dviju prijateljica, u kojoj sudjeluju Nataša, Kasai, i glumica Branka kao Ofelija, glatko se uklapa u ostatak. Vraća nas na neka i ranije postavljena pitanja ovoga romana, pa i ona implicirana kao njihove suprotnosti, jer se pripovjedačica, unatoč traumi i baš zbog nje, vježba razmišljati dvoglasno – kao da je to jedino blizanaštvo koje nam je u konačnici dostupno:

Ofelijin herbarij, Hana Lukas Midžić

Što ako su neki odnosi oduvijek bili jednostrani, izmaštani? Ako ih je izmislila naša potreba za drugim, slijepa i gluha na znakove da stanemo jer smo tuđu šutnju protumačili kao poziv na govor? Koliko je odustajanje štetno, po one koji odustaju i one od kojih se odustaje? A opet, smijemo li nečiju ravnodušnost i slične fenomene prokazivati kao fasadu, čak i kada smo sigurni da se o fasadi radi? Ne zahtijeva li društveni kabuki da se maske tretira kao stvarne i nije li otvorenost koja ne poznaje granice samo drugi oblik te bezobzirnosti? Hibris par exellence u najakutnijoj varijanti, u najbezazlenijoj, emocionalni kič. Prelaženje više od pola puta prema nekome, suprotno dobronamjernim savjetima raznih tumačenja već spomenute Knjige promjene. Uporno premašivanje dobre mjere.

Natašin i Brankin dijalog u mnogočemu je, dakle, katarzičan, iako ne nudi rješenje ili rasterećenje, kao ni roman u cijelosti. No to je ono što ga čini organskim, rizoidnim, i zbog čega ova čitateljica ima osjećaj da se nastavlja, lista van svojih vrtnih korica.

Nataša Govedić

Kako zavoljeti morskog psa?

  • Sandorf 10/2019.
  • 412 str., meki uvez
  • ISBN 9789533511764
  • Cijena 95.00 kn

Roman Nataše Govedić 'Kako zavoljeti morskog psa?' bavi se onim što teško prihvaćamo kod sebe i kod druge osobe, bilo da je u pitanju neki oblik agresije ili neki oblik autodestruktivnosti. Na drugoj razini, bavi se prekidom odnosa do kojeg je došlo zbog stanja dugotrajne iscrpljenosti, bolesti, depresije ili autodestruktivnosti prijateljica, na taj način ostvarujući mogućnost kompleksne detekcije traume unutar teksta, kao i njezinog umjetničkog sagledavanja.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –