Bagić u više navrata o sebi i drugim kritičarima piše kao o kroničarima poezije – onima koji, s obzirom na rečenu inflaciju, nastoje držati korak primarno pokušavajući konstatirati činjenicu da sva sila naslova ne znači puku statistiku: posrijedi su knjige koje imaju svoj identitet, a od kojih su, neovisno o kvalitativnom aspektu, mnoge recepcijski zanemarene, dok su neke neopravdano hvaljene.

Dobar kritičar je, uvjerena sam, i dobar pisac; njegovi tekstovi moraju iskazivati prepoznatljiv stil, pismenost i mogućnost da rezultat kritičke analize nečije knjige uklopi u tekst koji funkcionira i sam za sebe, izvan predloška o kojem piše. Kao i kod svakog drugog pisanja, spoj je to talenta koji se ne može naučiti i znanja stečenog obrazovanjem...

Ključnim poglavljem ove knjige, najaktualnijim doprinosom živoj književnoj sceni držim ono o cirkulaciji književnih tekstova, o nagradama i prijevodima. Osobito je instruktivan prikaz reduciranja i marginalizacije 'književne kritike u najvećem broju medija, kao i njezin potpuni nestanak u najkomercijalnijim medijskim oblicima' što je apostrofirala egzemplarnim dijelom 'opće prakse potiskivanja kritičkog...