Andrea Zlatar Violić : Uvod u povijest književnosti
Knjiga kojom dugogodišnja profesorica na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, preglomazne, pomalo trome, ali još uvijek opravdano najuglednije i najjače ustanove u nizu humanističkih i društvenih znanosti, Andrea Zlatar Violić zaokružuje svoj nastavnički i znanstveni rad, svojim naslovom kratko najavljuje uvođenje u povijest književnosti, pa ostaje pitati se je li riječ o šturom variranju prastaroga književnog toposa skromnosti ili o činjenici da se pokušava pružiti tek okvir književnopovijesnim zanatnicima, odnosno što sažetije prikazati bitne rukavce jedne djelatnosti u pristupu kojoj za mene osobno postoji samo jedna izazov. Naime, zašto se uopće na znanstveni način bavimo književnošću. Čemu, dakle, znanost o književnosti?
Ako razmišljanje apsolviramo zaključkom da sve dostupno ljudskom umu i osjetilima, od anatomije do astronomije, može biti i jest predmetom znanstvenog razmatranja, nema potrebe za daljnjim propitivanjem. Ali ni odgovora na pitanje. No, ako je znanost u pitanju, tada bavljenje određenim predmetom treba pokrenuti definirajući dvije stvari: starinskim jezikom tradicionalne, školničke logike govoreći, formalni i materijalni objekt. Jednostavnije: predmet i metodu. Predmet znanosti o književnosti naizgled je lako definirati – to je književnost sama. I tu upadamo u prvu zamku: naš predmet spada u rubriku „zna se“, odnosno „svi znamo“. Ako glagol znati svedemo na bezličnu pasivnu konstrukciju ili mu, premetnutom u prvo lice množine, pridodamo subjekt svi, nismo rekli ništa drugo doli da ne znamo o čemu govorimo. Književnost može biti i Shakespeareova drama i Márquezov roman i vic ispričan na ulici. Književnost može biti i povijesni traktat, čak i burzovno izvješće ili nefikcionalni putopis, zadovolji li jedan od dva Lodgeova kriterija, a to je lijepo pisanje. Pitanje kriterija lijepog otvara pak daljnja pitanja.
Ako nismo načistu što proučavamo kada proučavamo književnost, tada još manje možemo biti sigurni glede metodologije kojom se koristimo u izučavanju književnosti. Prisjetimo li se ključne epistemološke studije "Struktura znanstvenih revolucija" Thomasa Kuhna iz već davne 1962. godine, knjige koja je revolucionirala naše shvaćanje znanosti i, osobito, njena razvoja, tada nam se pomiriti s činjenicom da je znanstvena strogost u izučavanju tzv. predparadigmatskih znanosti inkopatibilna preciznosti kojom operiraju znanosti oslonjene na jednu i jedinstvenu metodološku paradigmu – stoga ih Kuhn i naziva paradigmatskima. Krhkost paradigmatskih znanosti jest u činjenici da jedno novo otkriće potpuno ruši paradigmu i sve argumente na kojima je počivala. Stoga gomilanje znanja i na njemu zasnovana postupna evolucija uvida prije pripada predparadigmatskim znanostima, oslonjenima na mnoštvo raznorodnih promišljanja i kutova promatranja.
Uvod u povijest književnosti
Svega je toga itekako svjesna Andrea Zlatar Violić, jednako kao i svaki pripadnik književnoznanstvene, a poglavito književnokritičke zajednice. Zato je već u uvodu nagovijestila da je pokušala „naglasiti perspektivu suvremenog domaćeg istraživača književnosti i ondje gdje je bilo moguće, upozoriti na hrvatske autorice i autore koji svojim istraživanjima – posebno starije hrvatske književnosti – pokazuju različitost paradigmi u književnopovijesnim analizama.“ Naravno, ključna je neizbježna različitost paradigmi koja, međutim, ako se ne želi ispisati enciklopedijski pretrpano djelo, nužno nameće redukciju predmeta kojima se bavimo u okvirima izučavanja djela, opusa, nacionalne književnosti, kanona. Zato gotovo kao isprika zvuči autoričina retorička upitanost ima li povijest književnosti vlastitu metodologiju ili metodologije (plural je ovdje, s obzirom na predmet, precizniji).
Tematsko sužavanje ostvarila je Zlatar Violić uvodno koncentriranjem na književnopovijesni opus Dunje Fališevac, akademkinje, kroatistice i relevantne istraživačice starije hrvatske književnosti, ističući tri skupine tema: odnos književne i kulturne povijesti, odnos sinkronijskog i dijakronijskog istraživanja književne povijesti te pitanje književnosti imanentne, navlastite dinamike te, po meni, i ključni problem kako književnost pamti sebe samu. Naglašavajući da je bavljenje književnom prošlošću bavljenje sadašnjošću, autorica nudi duhovitu definiciju književnog povjesničara kao književnoga sadašnjičara. Polazeći od konkretna književnopovijesna opusa, ovdje i u nastavku knjige pozabavila se – više osvjetljujući probleme, nego nudeći rješenja, prihvaćajući pritom odgovornost definiranja diskurzivno gotovo neiskazivog – politikom sjećanja, kulturom sjećanja i kulturalnim pamćenjem. Uostalom, u prvom je poglavlju naglasila „da povijest književnosti doista više postavlja pitanja nego što daje odgovore.“
Kompleks periodizacije problematizira prikazom historiografskoga rada Jacquea Le Goffa, potom oslonom na Ernsta Roberta Curtiusa, Antoinea Compagnona, Davida Perkinsa, tradicionalno Wellekovo djelo "Kritički pojmovi", dok je od domaćih dotakla Davida Šporera, Viktora Žmegača i Krešimira Nemeca te, provlačeći njegov rad cjelinom knjige, Vladimira Bitija. Opširnija i konkretnija, u drugom poglavlju raščlanjuje poglavito odnos dijakronijskog i sinkronijskog proučavanja literature. Na primjeru najvećeg hrvatskog komediografa Marina Držića istražuje i vrlo zanimljiv odnos klasike, tradicije i kanona, obrazlažući inovativno kako je moguće biti kanonski ali neklasičan pisac te utemeljitelj tradicije koja, kako je razvidno u hrvatskom i Držićevom paradoksalnu slučaju, ne postoji. I ovdje je jasno razlučeno povijesno istraživanje književnosti od historicizma i historicističkih teorija.
Muke po književnom povjesničaru izvrsno poantira početna rečenica trećega poglavlja: „Među svim disciplinama koje se bave književnošću, povijest književnosti možda je u najvećoj kontradikciji sa samom sobom.“ Ovo poglavlje uvodi pojam dinamike kao novoga koncepta povijesti književnosti, definitivno pokapajući ježićevski i uopće pozitivistički koncept povijesti književnosti kao dijela događajne povijesti. Doduše, sam termin „događajna povijest“ spada također u rubriku samorazumljivih/podrazumijevajućih se te bi bilo dobro da ga je autorica, upravo ga višestrukim spominjanjem prešutno pozicioniravši kao nekovrstan „kontra-definiens“, temeljitije razradila.
Četvrto poglavlje preispituje „tradicionalne pojmove lijepog odnosno estetičkog pristupa književnim tekstovima, što na drugi način dovodi u pitanje klasičnu poetičku periodizaciju kulture“. Peto se bavi odnosom povijesti književnosti i naracije. Bila je to prilika, nedovoljno iskorištena, teorijski osvijetliti i kompleks historiografske naracije, žanra u kom se povijest i književnost dotiču i isprepliću. Tumačeći velike tumače kao što su Rocœr ili Lacan, moglo se njihove zamisli okušati ispitavanjem, ako već ne Tuchman ili Ginsburga, a ono načina kako u hrvatskoj književnoj suvremenosti funkcionira izvrsna studija/proza Zdenke Janeković „Maruša ili suđenje ljubavi“. Konkretizacija prikazom primarnoga književnog teksta, kakva je na prethodnim stranicama onazočena „slučajem Držić“, izostala je.
Ipak, ključnim poglavljem ove knjige, najaktualnijim doprinosom živoj književnoj sceni držim ono o cirkulaciji književnih tekstova, o nagradama i prijevodima. Osobito je instruktivan prikaz reduciranja i marginalizacije „književne kritike u najvećem broju medija, kao i njezin potpuni nestanak u najkomercijalnijim medijskim oblicima“ što je apostrofirala egzemplarnim dijelom „opće prakse potiskivanja kritičkog diskursa.“ Čini se da su portal na kome upravo čitate ovaj prikaz, jednako kao i Best book, književni podlistak tjednika Express, endemski preostatci nekadašnje književnokritičke scene i ključni dokaz, da parafraziram, kako umire kritika, a s kritikom svi mi.
Zlatar Violić, ipak dijelom griješi tvrdnjom da su knjiga i njezin autor „materijal slabo iskoristiv u standardnim marketinškim praksama.“ Postoji, naime, nešto književnika miljenika tzv. kritike, koji svoju energiju troše na samopromociju, budno pazeći da se kakav kritičar ne bi oglasio za trunku drukčije od čiste adoracije te da odmah stupe u akciju. Vrijeme fizički provedeno na špici, gdje se redovito produciraju ove boemski kostimirane pseudoknjiževne vedete, alimentira ime na špici književna života. Uostalom, da nije agilnog, tvrdoglavog i spretnog urednika, pitam se bi li npr. izvrsni romani Kristijana Novaka uopće i dospjeli do književne kritike i publike.
Stoga je proces dokidanja književne kritike, a Zlatar Violić iznosi ga u šest točaka, antologijski brevijar recentne književne bijede u kojoj mjesto kritičara zauzimaju promotori, a kritičari uglavnom postaju propagandisti. Sjajno dijagnosticiravši distorziju kulturne zajednice, pišući potom o traduktološkim problemima i književnim nagradama, precizno analizirajući strukturu svjetskoga književnog prostora, ispisuje autorica šestim poglavljem i sažetu, ali vrlo instruktivnu i korisnu sociologiju književnosti. U zaključnom sedmom najkorisnijom mi se čini raščlamba problema aksiologije književnosti.
Mogli bismo prigovoriti Zlatar Violić stanovite lakune, kao, primjerice, arogantno zaobilaženje solidne studije Perine Meić "Čitanje povijesti književnosti". Preporučujući pak ovaj uvod kao ne samo koristan, nego i neophodan kompendij, s nekim iznimno nadahnutim stranicama, složiti nam se da je književnost o književnosti moguće pisati i bez katedarskog autizma kakvim je, primjerice, Škvorc uništio i minimalnu komunikativnost i aktualnost svoje studije o Andriću i Krleži ili kako, ne pitajući se o smislu takva stila, u nekim knjigama izlaže inače izvrsno obaviještena Lada Čale Feldman. Zlatar Violić izbjegava i zamku vrhunskog teoretičara Vladimira Bitija – izostavljanje ne-diskurzivna početka kojim bi se prirodnim jezikom čitatelj uveo u ionako gotovo hermetičan kompleks književno-stručnog pisma. Spomenuta neujednačenost knjige zasmetat će, moguće, osjetljivu oku književnoznanstvenih perfekcionista, no ona je čini otvorenom i u otvorenosti svrhovitom. Naime, svaki zatvoreni sustav ima hegelijansku boljku: on može objasniti sve osim sebe sama i vlastite svrhe.
Svrhu ove knjige naći će studenti književnosti kojima ona otvara vrata putova izučavanja, profesori će se njome poslužiti kao korisnim i nadahnjujućim podsjetnikom, a kritičari, onih nekoliko savjesnih i poštenih preostataka, kao deontološkim poticajem i opomenom.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Uvod u povijest književnosti
- Leykam international 01/2023.
- 204 str., meki uvez
- ISBN 9789533401249
Knjiga 'Uvod u povijest književnosti' Andreee Zlatar Violić bavi se ključnim problemima književne povijesti, odnosno, načelima istraživanja povijesti književnosti u suvremenoj historiografskoj i teorijskoj literaturi. U uvodnom dijelu razmatraju se pojmovi povijesti književnosti i tradicije kao načelnih pristupa građi književnosti iz prošlosti. Ispituje se podrijetlo kronologijskog raspoređivanja književnih djela i autora.