Svjetska književna republika posjeduje vlastiti autonomni prostor i poimanje vremena neovisno o nacionalnim granicama i političkoj povijesti. Ima vlastite institucije, vlastite 'sudove' u kojima se donosi odluka o onome što je vrijedno, a to su kritike, književne nagrade, prijevodi, predgovori poznatih pisaca.

Svaki je roman u određenoj mjeri pregovaranje između unutarnjeg života lika i vanjskoga svijeta. U gotovo svakoj priči i romanu koje sam napisala susreću se i sukobljavaju svijet mašte i onaj 'stvarni'. Dobra ilustracija tog sukoba stalna je bitka između duboke i poetične noći i one čiju tamu neprestanu prekida ili razvodnjava umjetno svjetlo moderniteta.

Fikcija svakako pomaže, jer direktno, sirovo iznošenje emocija nije baš najbolji oblik komunikacije, odnosno, fali nam riječi za predočavanje svih tih čudovišnih dimenzija. Fikcija daje pitkost i onim najtežim stanjima, zato fikcija komunicira i zato je fikcija ljekovita. Puno se lakše nositi sa fikcionaliziranim čudovištem, nego s onim neizraženim koji unutra radi tko zna što.

Danas, s računalima u kojima se mogu skladištiti gomile podataka, svi smo mi pomalo nalik na Funesa. Naše kolektivno pamćenje postalo je poput kakva odlagališta otpada. Više ne znamo što bismo sa svim tim silnim podacima koji tvore povijest naše civilizacije. Gubimo emocionalnu povezanost sa sjećanjima koja tvore našu povijest.

Kroz priču o emocionalnom i umjetničkom sazrijevanju dvadesetogodišnje pripovjedačice-protagonistkinje Dore koja iz rodne Rijeke odlazi na studij filmskog pisma u Prag u romanu se tematizira iskustvo novog kozmopolitskog naraštaja milenijalaca koji se danas sve češće odlučuju dio studija provesti u inozemstvu.