Nalazimo se u dobu koje se toliko temelji na ekonomiji da knjige postaju nalik televizijskim emisijama i natječu se s njima na polju zabave. Sve češće se književnost poima kao zabava, čitatelji žele priču, a diktatura priče, romana i novele, ima više veze s ekonomijom nego s umjetnošću. Umjetnost nastoji izmjestiti gledatelja ili čitatelja iz njegova svijeta.

Kad sam se počela zanimati za tu priču primijetila sam kako mnogi od onih s kojima sam razgovarala nisu smatrali važnim ono što su proživjeli i čak su bili iznenađeni što pridajem toliko važnosti događajima koji su se zbili tako davno. I možda i u tome leži zadaća nas pisaca, da pokažemo kako je sve važno, kako je svaki život vrijedan da se o njemu pripovijeda.