Pol Guasch: Pišem kako bih sačuvao sjećanje na svijet
"Volim miris napalma ujutro", glasovita je rečenica koju u filmu Apokalipsa danas izgovara potporučnik Bill Kilgore nakon što je naredio napad napalmom na položaje vijetnamske vojske.
Napalm kao simbol uništenja svijeta snažna je slika koja se pojavljuje i u naslovu romana Napalm u srcu (Edicije Božičević, u prijevodu Nikole Vuletića) mladog katalonskog pisca Pola Guascha (1997.) koji je gostovao na ovogodišnjem izdanju Festivala europske kratke priče pod nazivom "Tradicija. I ja".
Pol Guasch diplomirao je suvremenu književnost, teoriju i kulturu na King's Collegeu u Londonu a trenutno radi na doktorskoj disertaciji o ljubavi i poetici na Sveučilištu u Barceloni, gdje također predaje književnost. Za svoju prvu zbirku pjesama Tanta gana (2018.) nagrađen je nagradom Francesc Guarriga za neobjavljene pjesnike, a za drugu, La part del foc (2020.), dobio je nagradu López-Picó.
Godine 2021. objavljuje roman Napalm al cor (Napalm u srcu) koji postaje svojevrsnom književnom senzacijom. Roman se u Španjolskoj prodao u šest naklada, za njega je Guasch dobio nagradu Llibres Anagrama, vrlo je brzo preveden na niz europskih jezika, a prodana su i prava za kazališnu predstavu i film.
Roman Napalm u srcu pripovijeda o ruralnom području oko tajanstvene Tvornice čiji se stanovnici bore za preživljavanje nakon neimenovanog događaja koji je izazvao ekološku katastrofu.
Prošle godine Guasch je objavio i svoj drugi roman, Ofert a les mans, el paradís crema (U rukama, raj peče) koji će u hrvatskom prijevodu, kako najavljuju iz Edicija Božičević, biti objavljen do kraja ove godine.
Njegov drugi roman govori o prijateljstvu dvoje mladih, Rite i Litona, koji, nastojeći preživjeti na području na kojem požari gutaju floru i faunu, pokušavaju sačuvati sjećanje na svijet kakav je nekad bio.
Pol Guasch piše kako bi sačuvao sjećanje na svijet koji je – baš poput Euridike kada se Orfej na izlasku iz Hada osvrnuo za njom – netragom nestao.
Razgovarali smo o nostalgiji za svijetom koji iščezava, o zaboravu jezika i tradicije te o ljubavi, žudnji i nadi.
Gubitak svijeta
Napalm u srcu
Dean Trdak: Na književnoj sceni pojavili ste se kao pjesnik. Kako se u vama pojavio poriv za pisanjem romana?
Pol Guasch: Moj prvi roman, Napalm u srcu, u mom se umu najprije pojavio kao pjesma, prije svega u obliku slika i simbola. U početku sam ga pisao kao da pišem dugačku pjesmu. Isprva sam tražio osjećaje, dojmove, atmosferu. Krajolici koji su se pojavljivali bili su mješavina mjesta koje sam poznavao, mog sentimentalnog krajolika, s drugim literarnim krajolicima. Tek kasnije mi je postalo jasno da se ispod svega krije priča.
Oba vaša romana na različite načine govore o svijetu na rubu kolapsa. Možete li ih nekako usporediti, opisati proces koji vas je doveo od jednog do drugog?
Drugi sam roman pisao s većom svjesnošću o tome da doista i pišem roman, s većom, da tako kažem, zanatskom osviješćenošću. Na neki način, drugi je roman nastavak prvoga, u njemu istražujem slična pitanja, neke moje preokupacije kao što su obitelj, žudnja, iskorijenjenost. S druge strane, on predstavlja iskorak, htio sam istražiti drugačiju književnu formu, drugačiju, romaneskniju, metodologiju pisanja, ispričati priču iz više gledišta.
Spomenuli ste neke vaše tematske preokupacije kao što su obitelj, žudnja, iskorijenjenost. Mislim da sam, osim njih, u vašim romanima i pjesmama uočio još neke. Upravo bih o njima htio razgovarati. Prije svega, čini mi se da vašu poetiku obilježava snažan osjećaj gubitka.
Da, rekao bih da je taj gubitak u romanu Napalm u srcu povezan s osjećajem gubitka zajednice. Tu je i osjećaj gubitka obitelji, ali isto tako i vlastitog jezika, vlastite zemlje i kulture. U drugom romanu taj se gubitak odnosi na svijet, koji je i sam neka vrsta zajednice. Međutim, vjerujte, nisam samome sebi rekao: u redu, sada želim pisati o tim temama, one se kod mene pojavljuju neprestano i s vremenom sam shvatio da su povezane s mojim iskustvom, iskustvom govornika katalonskog jezika, mlade osobe u ovom užasnom svijetu u kojem danas živimo, također i queer osobe. Mnogo se toga događa u mom iskustvu što prodire u moju prozu, ali ne kao svjesna odluka nego kao nešto što jednostavno izvire iz nje.
Također, mislim da to ima puno veze s mojim iskustvom i mojom položajem u svijetu kao pisca, pa kad me pitaju koji je to dio mene u mojim romanima, ja im kažem da je to moje gledište, moj način postojanja u svijetu, ne mogu pobjeći od toga. Sjajna stvar kod fikcije je to što možeš živjeti živote koje nisi živio i što možeš ići na mjesta na koja nisi išao i možeš pripovijedati o stvarima o kojima zapravo ne znaš ništa ili koje zapravo nisi doživio, ali postoji nešto od čega ne možeš pobjeći i mislim da je to to.
Bi li se za taj gubitak moglo reći da je i generacijski? Je li vaša generacija zabrinuta zbog gubitka svijeta jer i sama misli da joj je on na neki način oduzet, ukraden?
Da, apsolutno. Mislim da je u mom prvom romanu Napalm u srcu ta ideja da je nešto ukradeno ili da se obećanja koja su bila dana nikad neće ispuniti, prikazana više metaforično, dok je u drugom romanu ona prisutna mnogo doslovnije.
Stoga, da, mislim da postoji mnogo toga vezano uz moju generaciju i drugim romanom sam doista naumio napisati kao generacijski roman u smislu da sam htio prikazati osjećaje koje ljudi iz moje generacije imaju, a da ne napišem roman kakav ljudi inače očekuju od moje generacije, znate, ono, ako pišete o mladoj generaciji, morate pisati o aplikacijama i telefonima i svim tim stvarima, ali ja to ne želim raditi.
Taj se gubitak osjeća postupno, iz svijeta se najprije povlače biljke i životinje…
Znate, u književnosti pokušavam pronaći, ostvariti povezanost kakvu nisam imao u stvarnom životu, pokušavam se povezati s onim što više ne mogu imati ili osjetiti ono što u budućnosti neću moći osjetiti, možda i hoću još nekoliko godina, a onda će se i to izgubiti. U mojem se pisanju osjeća čežnja za svime time čega više neće biti u budućnosti. Dok pišem, svjestan sam da će mi to jednog dana nedostajati pa kad govorim o životinjama, biljkama i prirodi, u pisanju pokušavam proživjeti ono čega uskoro možda neće biti, ono čega već nema. Da, ustvari se osjećam kao da mi je nešto oduzeto.
Znači, kao da u riječima, u književnosti, pokušavate zadržati sjećanje na sve to? Baš kao što u drugom romanu postoji muzej u kojem se čuvaju mrtve pčele, tako ih i vi pokušavate sačuvati u književnosti?
Da, da, zapravo, kao što znate, kao što sam vam već rekao, pišem iz svoje perspektive i zbog svog jezika i svoje kulture, utjelovio sam bol zbog nestalih stvari, znate, poput jezika koji se gubi, zajednice koja se gubi, toliko je toga čega se ljudi već za nekoliko godina neće sjećati.
Moj odnos prema književnosti sastoji se od toga da od riječi tražim da sačuvaju nešto što će jednom možda nestati. To je način da se sve to nekako spasi i, istovremeno, i ne znam kako to reći na engleskom, to je poput poticaja, opomene da se to ne dogodi. Pišem kako bih sačuvao sjećanje na svijet. Naravno, iz vlastite perspektive.
Ako sam dobro shvatio, pišete o potencijalnim opasnostima za svijet kako se one ne bi ostvarile u zbilji…
Tako je, hoću reći, vjerujem da književnost ima proročansku moć, ne zato što bi se tu radilo o nekakvoj magiji, već zato što se pred piscem otvara toliko mogućnosti koje nisu povezane s hegemonističkim načinima mišljenja, znate, poput racionalističkog ili znanstvenog mišljenja. Kad uđeš u književni svijet, kad počneš pisati, toliko se toga može dogoditi da neke stvari učiniš mogućima, stoga uvijek nastojim zamišljati i učiniti stvarnim u književnosti ono za što ne želim da se ostvari u zbilji.
U tom osjećaju gubitka, pojavljuje se, međutim, i poriv za uništenjem. U drugom romanu pišete: "Požari nisu štetni zato što sve unište, nego zato što nikad ne unište dovoljno". Znači, uništenje samo po sebi i nije loše? Možete li objasniti to proturječje?
Uvijek sam smatrao kako ideje o tome što bi to bilo uništenje koju nam serviraju razni autoriteti i centri moći možda ne odgovaraju posve istini. Oni nam govore da uništenje znači jedno, a sve ono što oni uništavaju i što su uništili, to ne smatraju uništenjem.
Naprimjer, uništenje jezika, zajednica, identiteta. Oni koji su na položaju moći to ne vide kao uništavanje, ali druge stvari vide. Isto vrijedi i za ideju nasilja, znate, što to znači nasilje. Dakle, za one koji imaju moć, nasilje je jedno, ali onda s vremenom otkrijete da to što oni govore, to što nazivaju nasiljem, možda i nije nasilje. To jest, to što oni čine je neka druga vrsta nasilja, tako da je ideja uništenja za mene silno moćna, ne uništenje samo po sebi, nego pomisao na to da vam ono nudi mogućnost da započnete iznova, iz nove perspektive. To je ono što mi se sviđa kod ideje uništenja, a uz to je vezano i poimanje zaborava.
Jako mi se sviđa filozof po imenu Jack Halberstam koji kaže da smo oduvijek imali tu ideju da moramo sačuvati historijsko pamćenje, da se moramo sjećati povijesti. Dakle, moramo biti svjesni što se dogodilo s našim zemljama, s našim sjećanjima, s našim identitetima.
I naravno, to je istina. Ali istovremeno, važno je zaboraviti kako bismo mogli početi iz novih perspektiva jer, ako nikad ne zaboravimo, uvijek ćemo ponavljati diskurse koji nam serviraju, znate, pa kad kažu da je važno historijsko pamćenje, vrlo je važno ne ponavljati prošlost, u redu, ali koje točno historijsko pamćenje? Jer postoje ljudi koji diktiraju koja je vrsta historijskog pamćenja valjana, a koja nije.
Pa zašto onda ne bismo zaboravili i počeli iz nove perspektive? U tom je smislu, mislim, ta ideja uništenja vrlo kreativna i vrlo moćna.
Zaborav jezika
Kad spominjete zaborav, htio bih da se osvrnemo na jednu vrstu zaborava o kojoj govorite u romanu Napalm u srcu, a to je zaborav jezika. Riječ je očigledno o jeziku zajednice, vašem nacionalnom jeziku, katalonskom, ali ne samo o njemu. Jer, naime, kad lik majke u pismu koje ostavlja sinu preporučuje da ne zaboravi jezik, ona ne kaže "tvoj" jezik nego bilo koji jezik. Zato me zanima, brine li vas zaborav jezika općenito, brine li vas da, zaboravljajući jezik, gubimo sposobnost da predočimo, iskažemo svijet?
Da, da, apsolutno. To je doista tako. Dakle, kad sam pisao roman, nisam htio govoriti samo o uništavanju manjinskih jezika, iako sam, naravno, htio govoriti i o tome, već sam htio i pokazati kako je teško izraziti se i na vlastitom jeziku. To je uvijek borba s drugim ljudima iz vlastite zajednice, pa sam naprimjer, odnosom između majke i sina htio pokazati koliko je teško kad vam netko govori kako govoriti, kako označavati svijet, kako imenovati stvari. Nasilje ne postoji samo u odnosu između moćnih i podređenih jezika, nego i unutar samih podređenih jezika. I da, doista mislim da danas postajemo sve siromašniji s obzirom na to koliko riječi imamo i koliko riječi koristimo za imenovanje stvari, pa tako često ne kažemo o kojoj se vrsti drveta radi nego samo kažemo "drvo" ili ne kažemo o kojoj je vrsti ptice riječ nego samo kažemo "ptica".
I to se događa sa svim jezicima jer postajemo ljudi s algoritamskim jezikom, znate, i mislim da je o tome važno razgovarati i to sam htio pokazati u romanu.
Pretpostavljam da vas je mučilo i to kako iskazati neopisive užase koji se u romanu događaju u tajanstvenoj Tvornici jer, kako uopće govoriti o mogućem kraju svijeta koji je sam po sebi nepojmljiv, neizreciv?
Da, mislim da postoji neka izvorna frustracija u samom činu pisanja u smislu da ćeš uvijek podbaciti kad nešto pokušaš pretočiti u riječi. Jer, ono što na kraju napišeš, neizbježno će biti potpuno drugačije od onoga što si zamislio. Dakle, pisanje je uvijek, barem za mene, povezano s frustracijom. A istovremeno, kada počneš pisati roman, poput romana koje ja pokušavam napisati, koji naizgled nemaju nikakve veze sa zbiljom, stvarno otkriješ koliko je teško nešto zamisliti, koliko je to teško opisati, kako pronaći točno određenu riječ za ono što sam ja ovdje htio izreći.
No i jezik ima i svoju mračniju stranu, kad je sredstvo nesporazuma, čak i nasilja, pa tako pripovjedač u romanu na jednom mjestu kaže: "Jezik je također oštrica noža prislonjena na tvoj vrat".
Točno, mislim da je to povezano s onim što sam maloprije govorio, idejom da, znate, kad govorimo o hegemonijskim i manjinskim jezicima, uvijek pretpostavljamo da postoji dobar i loš jezik. Ali mislim da je to kompliciranije od toga. Htio sam pokazati kako i unutar male zajednice postoji nasilje. U maloj, manjinskoj zajednici, u zajednici koja je mnogo propatila, neprestano se reproducira sistemsko nasilje. Dakle, manjinske zajednice ljudima iz vlastite zajednice rade isto što i hegemonijske zajednice rade njima. Dakle, kad majka kaže da bilo koji jezik, svaki jezik može biti poput oštrice noža na vašem grlu, time sam pokušao reći kako smo samim time što govorimo, samim time što živimo u nekoj zajednici, uvijek u nekoj opasnosti. Znate, opasno je biti dio zajednice. I nije važno koliko je mala ta zajednica, koliko je i sama ugnjetavana. U njoj će uvijek postojati mehanizmi moći.
Tradicija i povijest
U prvoj pjesmi zbirke Udio vatre pod znakovitim naslovom "Povijest uništenja" govorite o našim precima koji su odlazili u šumu, palili vatru na čistini i izgovarali riječi rituala. Pjesma završava: "Mi: ni vatru/ni riječ, ni tu šumsku čistinu/ Ništa više ne znamo. Ali o svemu/ još možemo pričati priče". Tema ovogodišnjeg Festivala je tradicija pa vas pitam, jesmo li, osim jezika, izgubili i osjećaj za povijest?
Apsolutno, znate, mislim, kad vidite što se upravo događa u Palestini, na primjer, i pomislite, o moj Bože, kako se ovo može događati? Nitko ne bi rekao, recimo, prije 70 godina, da će se sve to dogoditi tako brzo, da će sjećanje tako brzo nestati. I stvarno imam osjećaj da gubimo osjećaj zajedništva, jezika, povijesti i mjesta. Ta pjesma govori o tome. Ali još uvijek se nadam da književnost može biti način da se ne zaboravi, da se u određenom smislu ipak uspijemo sjetiti. A ako se više ne sjećamo nekog mjesta, onda se ne sjećamo ni riječi koje ondje moramo izgovoriti, sve smo to zaboravili, kao u pjesmi koju ste upravo pročitali. Ali barem nam ostaje nada da možemo ispričati priču o našem gubitku, upravo mi je to cilj, ispričati priču o našem gubitku.
Ne pokušavam promijeniti svijet, već pokušavam shvatiti književnost kao način da bi se sačuvalo ono što gubimo. Čini mi se da smo napravili krug, da smo se vratili na početak našeg razgovora.
Kad govorimo o gubitku povezanosti s tradicijom, htio bih vas pitati, što je s vama, osjećate li vi povezanost s književnom tradicijom, s autorima čijim biste stopama možda željeli nastaviti, sjesti kraj njih uz logorsku vatru?
Da, osjećam snažnu povezanost s nekim piscima... i to katalonskim piscima kao što su Victor Català ili Mercè Rodoreda, koji su pisali o ugnjetavanju, koji su pisali o drugim mogućim svjetovima, koji su također pisali o zakonima i nasilju. Dakle, doista osjećam povezanost s njima, i to je prekrasno zato što je ta moja odanost njima pomiješana s odanošću koju osjećam prema drugim piscima koji dolaze iz drugih zemalja i drugih jezika. U mojoj mašti Mercè Rodoreda sjedi pokraj Clarice Lispector, pokraj Hélène Cixous, pokraj Carson McCullers. Ili, recimo, Marine Cvetajeve. Sve su to moje književne sunarodnjakinje, pripadnice moje zajednice, i u mojim mislima i u mojem pisanju one međusobno razgovaraju i za mene je to prelijepo i silno moćno.
U drugom romanu pišete: "Kad pripovijedaš priču, ljudi žele da ona bude posložena. Ljudi ne znaju da priče, ako su posložene, nisu priče nego laži". "Posložena" priča koji nije puki slijed događaja bilo bi otprilike onako kako je Aristotel definirao dramsku mimezu. Znači li to da ste izgubili vjeru u priču, u to da se zbilja može prikazati pričom?
Ta rečenica iz drugog romana izravan je odgovor na kritike da je moj prvi roman bio suviše kaotičan. Neki ljudi nisu razumjeli što sam htio postići takvom strukturom. U drugom romanu čitatelju sam htio poručiti da će čitati nešto što neće biti posloženo, ali to nije zato što ne znam kako urediti stvari ili zato što sam kaotičan.
To je zato što je zbilja kaotična i moja je odgovornost kao pisca pronaći oblik koji odgovara toj stvarnosti. Dakle, ne želim izdati stvarnost. Ne želim stvoriti književnu formu koja bi izdala iskustvo našeg kaotičnog postojanja, pa onda kažem da mimeza nije moguća, ali istovremeno kažem i da jest, ali kakva vrsta mimeze i mimeza čega? Naša je zbilja kaotična i mi je ne razumijemo, sve je toliko komplicirano, mislim, tko razumije genocid u Palestini? Tko razumije zašto se događaju strašna zvjerstva na svijetu, teško je to razumjeti, pa stvorimo onda književnost koja na neki način odražava tu neizvjesnost, tu složenost i taj gubitak. Mislim da to nije moguće ako se koristimo tradicionalnim načinima pripovijedanja, moramo stvari ispričati drugačije, na nov način.
Moć vatre
U naslovima triju od četiri vaših knjiga pojavljuju se slike povezane s vatrom. Zašto vam je vatra toliko važna?
Sviđa mi se dvosmislenost, sviđaju mi se mogućnosti koje mi može ponuditi vatra kao slika. Tu je ideja uništenja o kojoj smo prije govorili, dakle, poput uništenja koje se dogodi u požaru, no, prije ili kasnije, vatra će se u nekom trenutku ugasiti i nešto će novo izrasti na njezinu zgarištu Također mi se sviđa ideja da vas vatra može istodobno spasiti i uništiti, vatra znači svjetlo, vatra znači toplinu. Kad vam je jako hladno, trebate vatru da vas ugrije, da vas zaštiti, ali vatra vas također može uništiti i ta ideja dvosmislenosti koju sadrži slika vatre, ideja o tome koliko je tanka linija koja dijeli dobro od zla, za mene je vrlo moćna.
Stvari su uvijek nužno složene, treba razumjeti da ne postoji ništa što je samo po sebi dobro ili loše nego to ovisi o tome kako govorimo o nečemu i kako to zapravo uobličimo.
.
Zbirka pjesama Udio u vatri svoj naslov očigledno duguje istoimenoj knjizi Mauricea Blanchota, La part du feu. U knjizi ima i pjesma posvećena Blanchotu i cijelo vrijeme kao da ste s njim u dijalogu. Koje su to veze koje vas povezuju s Blanchotom i upravo tom njegovom knjigom?
Ta Blanchotova knjiga došla mi je u ruke u vrlo naivnom, nedužnom trenutku, tijekom studija, znate, u razdoblju kad vam se sve čini novim, beskonačnim i mogućim. Pročitao sam tu i druge Blanchotove knjige i bio sam toliko impresioniran njegovim idejama o pisanju, književnosti, zajednici, da sam jednostavno morao pročitati i ostalo što je napisao i napisati vlastitu knjigu.
Koje su to konkretno bile ideje?
Mislim da mi se sviđa ideja stvaranja kao disimulacije, kao nečega što je istovremeno lažno, ali i vrlo istinito. Jer on kaže, da vidimo mogu li to objasniti na engleskom, dakle, kaže da je Orfej, kad je otišao po Perzefonu u Had, obećao da se neće okretati. Znao je da će, ako se okrene, ona nestati, ali nije izdržao pa se ipak okrenuo i ona je, naravno, nestala. Kad se vratio na zemlju, počeo je stvarati pjesme o njoj i o tom trenutku kad se okrenuo i ugledao je, a Maurice Blanchot kaže da je to laž jer je nije ni vidio budući da je nestala upravo u trenutku kad se okrenuo.
Dakle, sve Orfejevo stvaralaštvo, sve pjesme koje je napisao, sva umjetnost koju je stvorio, povezana je s trenutkom koji nije postojao, koji se nije dogodio, koji je potpuna laž. Ali istovremeno i nije važno što je laž jer su sve te pjesme vrlo istinite, jer se povezuju sa svačijim poimanjem ljubavi, s gubitkom koji je svatko osjetio, s mnogim iskustvima koja su istinita za svakoga. Jesu li onda njegove pjesme iskrene ili lažne? Dakle, opčinjava me ta pomisao da je nešto disimulacija, laž, ali istodobno i iznimno istinito.
Ljubav i Drugi
Kad spominjete ljubav, ona mi se čini još jednom od vaših važnih tematskih odrednica. U predgovoru zbirke poezije pišete: "Htio sam napisati knjigu o ljubavi". Ljubav se pojavljuje i u oba vaša romana, i to ne isključivo kao erotska ljubav, već i kao briga o zajednici. Ne znam jeste li čitali Vremensko utočište Georgija Gospodinova, ondje se poput mantre ponavlja stih W.H. Audena "We must love one another or die". Sjetio sam se tog stiha dok sam čitao vaša dva romana.
Ako se prisjetimo svega onoga što smo dosad rekli o književnosti, kad bismo riječ "književnost" jednostavna zamijenili riječju "ljubav", funkcioniralo bi potpuno isto. Dakle, za mene je ljubav način očuvanja zajednice, način razumijevanja međusobne povezanosti među ljudima. Ljubav predstavlja način da se povežemo s prirodom, sa životinjama i sa svime onime što ćemo možda izgubiti. I ne bismo trebali postati cinični, ne bismo trebali misliti: u redu, sve je ionako sjebano, tako da nije važno, čemu se uopće truditi, ne, ako živimo kroz ideju ljubavi, uspjet ćemo nešto sačuvati i nije važno hoće li to trajati pet minuta ili deset godina, ali sačuvat ćemo naš krajolik, životinje i ljude, nije važno ako ih bude deset ili sto ili tisuću, oni će na neki način ostati važni i vrijedni. Dakle, ideja ljubavi za mene je također povezana sa svim idejama književnosti o kojima smo razgovarali.
Ljubav se očituje u trenucima u kojima u Drugome prepoznajemo vlastiti odraz. Tako u romanu Napalm u srcu postoji lik dječaka kojemu ste jednostavno dali ime "Ja" pa, dok razgovara s njime, pripovjedač kao da razgovara sa samim sobom, neprestano kao u da u njemu vidi sebe, vlastitu zrcalnu sliku,
Mislim da je za mene u nekom trenutku romana bilo jako važno da glavni lik pronađe nekoga tko mu je poput zrcala. Bilo je to kao da je prvi put uspio vidjeti samog sebe kroz oči druge osobe, otkriti da je živ, da je sposoban osjećati i da je zbilja važan. Zahvaljujući tuđem pogledu otkriva vlastitu povijest. Da, apsolutno, to je ideja ljubavi, to da možeš vidjeti i spoznati sebe zahvaljujući postojanju druge osobe.
Fragmentirano tijelo
Došli smo do još jedne od važnih tema, a to je tijelo. U romanu pripovjedač na jednom mjestu kaže: "Revolucija ne počinje u domu. Ne, ona počinje u tijelu." Možete li reći nešto o tome?
Dakle, već neko vrijeme razgovaramo o mnogim stvarima koje mogu zvučati vrlo apstraktno ili vrlo filozofski, ali nisu. Sve ono o čemu smo govorili ja znam i osjećam zato što imam tijelo. Kad ste dio potlačene zajednice, onda to osjećate kroz tijelo i u tijelu. Toga postanete svjesni kad vas ljudi počnu gledati na vrlo specifičan način. Kad govorite manjinski jezik, možda ćete posljedice toga osjetiti na tijelu koje zbog toga može pretrpjeti nasilje. To da društvo vašu spolnu želja ne smatra ispravnom također je nešto što otkrivate kroz tijelo jer vam drugi govore kako hodati, kako se ponašati, kako govoriti. Za mene sve to o čemu smo razgovarali ima smisla jer smo utjelovljena bića i jer patimo i volimo kroz tijelo i zahvaljujući tijelu.
Stavljanje fokusa na tijelo za mene je bio način da kažem: u redu, kad govorimo o naizgled apstraktnim, filozofskim stvarima, mi ih uspijevamo shvatiti samo zato što ih osjećamo na tijelu, što naše tijelo pati zbog njih.
Nećemo kvariti radnju, ali u romanu se pojavljuje nekoliko raskomadanih tijela. Kad ste spomenuli Orfeja, podsjetili ste me da je i njegovo tijelo u mitološkoj priči bilo raskomadano. Što nam ta raskomadana tijela govore o našem stanju fragmentiranosti danas?
U romanu se to očituje u samotnim, izoliranim tijelima. Naprimjer, u komunikaciji između Borisa i glavnog lika, zatim u odnosu između majke i sina, njihova su tijela odvojena, ne dolaze jedna s drugima u dodir. Također, kao što ste rekli, tijela nisu povezana ni unutar sebe, ona su fragmentirana. No, to je vrsta iskustva koje mislim da ne proživljava svatko. To je iskustvo nekoga tko je pretrpio neku vrstu nasilja. U jednom trenutku, kad sin govori o majci, kad opisuje kako se osjećala, kako je hodala, kretala se nakon rada u Tvornici, kaže nešto poput: "kad si niže klase, kad si siromašan, tijelo brže stari". Siromaštvo uništava tijelo jer moraš raditi, jer se ne možeš odmoriti, jer ne možeš spavati. Dakle, siromaštvo, pripadnost potlačenoj zajednici, život u određenoj zemlji, u određenom povijesnom trenutku, sve to neprestano utječe na tijelo. Pokušao sam pokazati kako su ta tijela fragmentirana zbog povijesnih i socioloških razloga, a ne zato što su se takva rodila ili zato što su, ne znam, depresivna, ili luda ili što li već, nego su postala fragmentirana. Htio sam pokazati taj proces, htio sam pokazati zašto tijela postaju fragmentirana, a to je zato što na njih uvijek nešto utječe.
Žudnja koja daje smisao
U tijelu se rađa i žudnja, kao što ste na početku rekli, još jedna od vaših prekopacija. Riječ je, naravno, o spolnoj žudnji, ali i u širem smislu, žudnji za životom, naposljetku, naslov vaše prve zbirke je Tanta gana, što bi se moglo prevesti kao "Ta silna glad" ili "Ta silna želja".
Točno, potpuno točno, da, to ste vrlo dobro primijetili. Mislim da je za mene žudnja... mnogi kažu da je žudnju nemoguće zadovoljiti jer, kad nešto postigneš, ona na neko vrijeme prestaje jer si dobio ono što si htio, ali se onda pojavi neka nova žudnja za nečim drugim. U tom smislu, žudnja je energija, poticaj da se nešto ostvari. Za mene, maloprije smo govorili o fragmentiranim tijelima, žudnja je uvijek nešto što tijelu daje cjelovitost, čini ga potpunim. Ona rekonstruira tijelo jer mu daje smisao, daje mu smjer, svrhu i energiju da krene prema nekom cilju. U tom smislu, žudnja je iznimno moćna. Neki misle da je žudnja povezana s manjkom, s nedostatkom nečega što ne posjeduješ. Ja, naprotiv, mislim da je žudnja mogućnost da postaneš cjelovit, da sam sebi jasno daš do znanja da ideš za nekim ciljem koji je, tko zna, možda neostvariv, možda je samo ideal, ali ako je dovoljno vrijedan, zahvaljujući njemu ćeš se osjećati potpuno, cjelovito... a to nekako neutralizira onu fragmentaciju od koje patimo, zar ne?
Naposljetku, tu je tema obitelji. Obiteljski odnosi očigledno su vam važni u romanima. U jednom intervjuu rekli ste da je "obitelj pakleno, a istovremeno i blistavo mjesto na kojem stvarate dug koji vas prati cijeli život." Možete li reći nešto o tome?
Na početku razgovora govorili smo o gubitku, zatim o vatri, i sada o obitelji, a gubitak, vatra i obitelj upravo su teme koje se neprestano, bez objašnjenja, pojavljuju u mom pisanju i ne mogu pobjeći od njih.
Pišem zato da bih nekako uspio shvatiti rečenicu koju sam upravo izrekao. Naravno, postoji biografski odgovor na to pitanje, a to je da se osjećam kao netko koga je stvorila moja obitelj. Sve što jesam, sve što osjećam, sve čega se bojim i sve što želim povezano je s godinama kojih se jedva sjećam. Stoga, za mene je ideja obitelji silno zanimljiva, silno moćna, ali istovremeno i iznimno bolna jer je to ono što me stvorilo kao osobu, ali tih godina jedva da se i sjećam. Dakle, to je nešto čega se ne sjećam, ali se neprestano izražava kroz moje tijelo. Moja se obitelj neprestano očituje u meni i kroz mene, ali se ne mogu sjetiti toliko stvari koje su se dogodile. Imam jako loše pamćenje. Da, to je nešto čime sam doista opsjednut.
Na kraju, kritičar Jose Manuel Llopis piše kako vaše knjige prožima neka vrsta "inteligentne nade". I doista, unatoč sumornim temama, čini se da se ne prepuštate malodušju nego uvijek tražite neki izlaz.
U romanu "Napalm u srcu" dvojica protagonista, unatoč svemu, sjedaju u auto i bježe. I onda otkrivamo da im se u bijegu događaju ružne stvari, ali svejedno imaju plan nekamo pobjeći. U mom drugom romanu dvoje prijatelja pokušavaju stvoriti vlastiti svijet. Osobno ne mogu zamisliti nijednu priču koja u sebi ne bi sadržavala mogućnost druge priče. Mislim da bih se osjećao poput nekog diktatora kad bih napisao priču koja likove osuđuje na jedan jedini mogući put, na jedan jedini mogući kraj. Želim pisati priče koje unutar sebe nude mogućnost za druge, nove priče jer istinski želim da tako bude i mom životu, u vašem životu, u životu svih. Ne želim se pomiriti s time da je ovo što se događa u svijetu jedini mogući put. Uvjeren sam kako unutar svijeta u kojem živimo postoji mogućnost za izgradnju drukčijeg svijeta. Zaista vjerujem u to, istinski vjerujem u moć književnosti da to učini, pa koliko je samo knjiga, filmova ili umjetničkih djela otvorilo vrata drugim stvarnostima koje su se isprva doimale kao tlapnja, ali su u nekom trenutku postale stvarnost. Želim pisati priče koje uvijek nude takvu priliku likovima, meni kao autoru i čitateljima. Stoga, da, unatoč svemu, vjerujem da ima prostora za nadu.
Napalm u srcu
- Prijevod: Nikola Vuletić
- Edicije Božičević 10/2025.
- 226 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533620541
- Cijena: 22.00 eur
Godine 2021. Pol Guasch objavljuje roman 'Napalm u srcu' koji postaje svojevrsnom književnom senzacijom. Roman se u Španjolskoj prodao u šest naklada, za njega je Guasch dobio nagradu Llibres Anagrama, vrlo je brzo preveden na niz europskih jezika, a prodana su i prava za kazališnu predstavu i film. Roman pripovijeda o ruralnom području oko tajanstvene Tvornice čiji se stanovnici bore za preživljavanje nakon neimenovanog događaja koji je izazvao ekološku katastrofu.