Pisanje je magičan proces u kojem, ako je riječ o dobroj literaturi, pisac mora pustiti svoj lik da živi svoj život te, poput kroničara, zapisivati ono što se pred njim (ne znam gdje je to 'pred njim' - u njegovoj glavi, srcu, gdje li već!) događa. Literatura i jest i nije odraz. Meni se čini da su literatura i stvarnost dva ogledala koja stoje jedno preko puta drugog. A mi pisci i čitatelji stojimo...

Moj DNA me odredio da pišem ovako. Jer, po meni najbitnija je cjelina svijeta koju polažeš na papir, pred čitatelja. Ako taj svijet ima svoju atmosferu, svoje boje i mirise, svoje svjetlo i svoje napukline, onda je taj svijet vjerojatan i uvjerljiv. I sugestivan. I on će sam rastvoriti probleme, pitanja, moguće odgovore, on, a ne onaj tko ga je stvorio, ispisao.

Tuga je moćna emocija. Ona u nama stvara nepodnošljiv pritisak. Suze su ventil koji tugu poput silovitog udara vjetra puštamo van, oslobađamo se, sabiremo na okup u kaos raspršene misli. Suze su slana voda koja čak i magijski, solju i vodom, ima ritualnu moć pranja, čišćenja, odašiljanja zla od sebe. Tu su muškarci zakinuti...

Za sve knjižare (dobro, barem za sve one koje sam susrela na različitim stranama Indije) zajedničko je to da su stručni i da sve autore i naslove imaju u „malom prstu“. Ne može se dogoditi da pitate za nekog indijskog autora a da knjižari za njega nisu čuli. Za razliku od njih, prodavači u ljekarnama sasvim su druga priča.

Kad se pomirite s time da vaše pisanje neće uvijek biti 'na cijeni', postat ćete pravi novinar, objektivan, istinoljubiv, znatiželjan do kraja. Sve dok pišete što interesnoj grupi ili pojedincu odgovara, tapšu vas po ramenu, a kad uprete prstom u loše stvari, bit ćete piskaralo i smeće. Takvi trenuci lakše se podnose ako postoji podrška starijih kolega, urednika i mentora.