Moji likovi su mali/mladi i nevini/naivni, nisu neke velike pameti (više su, rekla bih, bez pameti), ali imaju srca i razne bedaste, ali čvrste životne stavove. Imaju također i male planove i male ideje, a svijet je velik i nepoznat i iza ćoška ih čekaju svakojake prepreke i čuda pa ih oblažem ljubavlju i odijevam u jezične benkice da ih štite.

Za sve knjižare (dobro, barem za sve one koje sam susrela na različitim stranama Indije) zajedničko je to da su stručni i da sve autore i naslove imaju u „malom prstu“. Ne može se dogoditi da pitate za nekog indijskog autora a da knjižari za njega nisu čuli. Za razliku od njih, prodavači u ljekarnama sasvim su druga priča.

Ne želim nikoga uspoređivati. Svaki je umjetnik poseban na svoj način. I nije važno je li star ili mlad. Jer djelo je djelo. Netko napravi vrhunsko djelo mlad, a netko kao stariji. Važno je da ostavi trag. Ono što nisam volila u starom valu i novom valu su trendovi. Kad svi crtaju na isti način i vidiš nečji rad i zapravo ne znaš čiji je jer je sličan tolikim radovima ilustratora iz raznih djelova...

Kao država gajimo nabujale komplekse kako je vani sve bolje i često djelujemo kao prikolica koja dodatno popularizira strana djela. Ne znamo cijeniti svoje a osobito sustavno cijeniti i pratiti. Čini mi se da je još uvijek aktualan podatak da smo jedina europska zemlja koja u školskoj lektiri ima najmanje zastupljene domaće literature...

To je pak zato što priča mora biti iznad svega. Priča je ta koja je bitna. Ona uspijeva ili ne uspijeva prenijeti poruku, ostvariti svoj cilj, svoj san. Kako bi to jedan filozof koji je radio kao bagerist u znanstvenoj stanici na Južnom polu, rekao – „kroz naše snove, možda, svemir postaje svjestan sebe i svoje veličanstvenosti.“