Djelo koje gledamo je samo prijekcija nas samih. Čitamo svoju vlastitu priču. Ono što ja pročitam nikad neće biti isto kao ono što vi pročitate. Oduvijek me kod čitanja fascinirao onaj nevjerojatni osjećaj da se knjiga obraća isključivo vama. Čujete onaj glas koji vam čita. A ako još ne čitate jer ste premali, slika vam govori sve.

Nepostojanje svijesti o tome kakav trag pisac za djecu ostavlja u životu djece kojoj se obraća i samim djelom i susretom s tim djetetom uzrokuje posve pogrešan odnos prema piscima za djecu. No tu je i problem nametljivosti pojedinih autora koji mane u talentu nadomještaju marketingom, pa se o djelima namijenjenima djeci paušalno pogrešno prosuđuje.

Upravo putovanjima, susretima s ljudima drugačijih kultura, djeca će naučiti da nebo iznad njihove kuće nije najplavije na svijetu, da uz naše more (koje svi volimo) ima i drugih divnih mora, da su neki drugi ljudi, rođeni drugdje, jednako dobri ili kvalitetni i da ih činjenica o mjestu rođenja, boji kože ili etničkoj pripadnosti ne određuje u tome jesu li kao osobe dobri ili nisu.

Mladi vole kada je stvarnost opisana na realističan način, ma kolikogod je ta realnost surova i ružna, pa mislim da bi prikaz lažne, odnosno uljepšane stvarnosti, bio kontraproduktivan. Niti jedan tinejdžerski život nije idealan, mlad čitatatelj voli se poistovjećivati sa likovima a kad ih glavni lik podsjeti na njih, to im je knjiga draža.

Djeca su naša budućnost. Sutrašnjica naše zemlje je u njihovim rukama. Ako želimo bolji život u budućnosti, treba nam i bolja generacija. Naša djeca čitaju knjige tako da one mogu biti vrijedne i korisne. U ranim godinama kada čitaju knjige razumiju njihove prve slojeve i uživaju. Kad odrastu, vide i ostale slojeve i primijete skrivene poruke.