Kada pišem tko je bio onda mislim prvenstveno na „povijesnoga“ Gotamu Buddha. Za mene je, kao zapadnjakinju, prirodno koristiti prošlo vrijeme ali za budiste je Buddha na neki način i dalje prisutan kroz svoje relikvije, mjesta hodočašća i, najvažnije, kroz nauk koji je ostavio svijetu u naslijeđe.

Mnogo autora za djecu progovara o temama s kojima se djeca i mladi susreću, a o kojima se malo ili rijetko govori u obitelji ili u javnosti. Djeca kroz literaturu mogu doživjeti iskustvo poistovjećivanja s likom koji je sličan njima, mogu osjetiti da nisu sami, vidjeti kako je lik prošao kroz određenu situaciju i doživjeti olakšanje ili katarzu u smislu nošenja s određenim problemom.

I kad gledam ovu godinu koja je na izmaku i knjige za djecu po kojima ću je pamtiti, to sigurno neće biti cjelina od stotinjak knjiga nejednake kvalitete, već nekoliko knjiga koje su sjajne. Vrijeme se pobrine da ove ostale padnu u zaborav, a mi se moramo pobrinuti da istaknemo dobre i odlične i paziti da se ne zaborave, knjige koje će ostati, autore koji su napravili razliku.

Da, svjetovi mojih četiriju junakinja su polomljeni ili napukli, ali ja im nudim priliku da ih ponovno sklope i poprave. To mi je bilo jako važno. Uza sav mrak o kojemu pišem u romanu, uz siromaštvo, usamljenost, loše brakove, nedostatak samopouzdanja, nasilje... željela sam pružiti nadu. Zato roman završavam zagrljajem, a započinjem psovkom.

Moji likovi su mali/mladi i nevini/naivni, nisu neke velike pameti (više su, rekla bih, bez pameti), ali imaju srca i razne bedaste, ali čvrste životne stavove. Imaju također i male planove i male ideje, a svijet je velik i nepoznat i iza ćoška ih čekaju svakojake prepreke i čuda pa ih oblažem ljubavlju i odijevam u jezične benkice da ih štite.