Putovanja, čak i ona turistička, mijenjaju čovjeka, ali ne uvijek nužno nabolje. Mogu reći za sebe da su me putovanja učinila otvorenijim, pomogla su mi shvatiti da ne postoje dobre i loše nacije ili vjere, da su podjele vjerske, nacionalne, rasne, seksualne na „naše“ i njihove“ najgora moguća stvar koja dijeli ljude i generira mržnju.

Djelo koje gledamo je samo prijekcija nas samih. Čitamo svoju vlastitu priču. Ono što ja pročitam nikad neće biti isto kao ono što vi pročitate. Oduvijek me kod čitanja fascinirao onaj nevjerojatni osjećaj da se knjiga obraća isključivo vama. Čujete onaj glas koji vam čita. A ako još ne čitate jer ste premali, slika vam govori sve.

Nepostojanje svijesti o tome kakav trag pisac za djecu ostavlja u životu djece kojoj se obraća i samim djelom i susretom s tim djetetom uzrokuje posve pogrešan odnos prema piscima za djecu. No tu je i problem nametljivosti pojedinih autora koji mane u talentu nadomještaju marketingom, pa se o djelima namijenjenima djeci paušalno pogrešno prosuđuje.

Domaća literatura je danas dominantna, iako kada sam ja odrastala čitala se samo prevedena književnost. Sada postoji i novi pokret – ljudi koji pišu takozvane romane na društvenim mrežama. Ti tekstovi sadrže čak i ikonice. Pretpostavljam da je pisanje u stanju regresije i da se vraćamo hijeroglifima.

Manto bio vrlo angažiran u svojem pisanju i važno mu je bilo istaknuti probleme koji tište indijsko, kasnije i pakistansko društvo radeći ponajviše na samoj fabuli. Dok bismo za neke druge autore mogli reći da nas privlače prvenstveno stilom kojim pišu, Manto nas privlači prvenstveno pričom. Ništa kod njega nije suvišno, niti ga u pripovijedanju zanima iskazivanje vlastite jezične virtuoznosti. Mantove...