I kad gledam ovu godinu koja je na izmaku i knjige za djecu po kojima ću je pamtiti, to sigurno neće biti cjelina od stotinjak knjiga nejednake kvalitete, već nekoliko knjiga koje su sjajne. Vrijeme se pobrine da ove ostale padnu u zaborav, a mi se moramo pobrinuti da istaknemo dobre i odlične i paziti da se ne zaborave, knjige koje će ostati, autore koji su napravili razliku.

Pisanje je magičan proces u kojem, ako je riječ o dobroj literaturi, pisac mora pustiti svoj lik da živi svoj život te, poput kroničara, zapisivati ono što se pred njim (ne znam gdje je to 'pred njim' - u njegovoj glavi, srcu, gdje li već!) događa. Literatura i jest i nije odraz. Meni se čini da su literatura i stvarnost dva ogledala koja stoje jedno preko puta drugog. A mi pisci i čitatelji stojimo...

Moj DNA me odredio da pišem ovako. Jer, po meni najbitnija je cjelina svijeta koju polažeš na papir, pred čitatelja. Ako taj svijet ima svoju atmosferu, svoje boje i mirise, svoje svjetlo i svoje napukline, onda je taj svijet vjerojatan i uvjerljiv. I sugestivan. I on će sam rastvoriti probleme, pitanja, moguće odgovore, on, a ne onaj tko ga je stvorio, ispisao.

Moji likovi su mali/mladi i nevini/naivni, nisu neke velike pameti (više su, rekla bih, bez pameti), ali imaju srca i razne bedaste, ali čvrste životne stavove. Imaju također i male planove i male ideje, a svijet je velik i nepoznat i iza ćoška ih čekaju svakojake prepreke i čuda pa ih oblažem ljubavlju i odijevam u jezične benkice da ih štite.

Ne želim nikoga uspoređivati. Svaki je umjetnik poseban na svoj način. I nije važno je li star ili mlad. Jer djelo je djelo. Netko napravi vrhunsko djelo mlad, a netko kao stariji. Važno je da ostavi trag. Ono što nisam volila u starom valu i novom valu su trendovi. Kad svi crtaju na isti način i vidiš nečji rad i zapravo ne znaš čiji je jer je sličan tolikim radovima ilustratora iz raznih djelova...