Mnogo autora za djecu progovara o temama s kojima se djeca i mladi susreću, a o kojima se malo ili rijetko govori u obitelji ili u javnosti. Djeca kroz literaturu mogu doživjeti iskustvo poistovjećivanja s likom koji je sličan njima, mogu osjetiti da nisu sami, vidjeti kako je lik prošao kroz određenu situaciju i doživjeti olakšanje ili katarzu u smislu nošenja s određenim problemom.

I kad gledam ovu godinu koja je na izmaku i knjige za djecu po kojima ću je pamtiti, to sigurno neće biti cjelina od stotinjak knjiga nejednake kvalitete, već nekoliko knjiga koje su sjajne. Vrijeme se pobrine da ove ostale padnu u zaborav, a mi se moramo pobrinuti da istaknemo dobre i odlične i paziti da se ne zaborave, knjige koje će ostati, autore koji su napravili razliku.

Pisanje je magičan proces u kojem, ako je riječ o dobroj literaturi, pisac mora pustiti svoj lik da živi svoj život te, poput kroničara, zapisivati ono što se pred njim (ne znam gdje je to 'pred njim' - u njegovoj glavi, srcu, gdje li već!) događa. Literatura i jest i nije odraz. Meni se čini da su literatura i stvarnost dva ogledala koja stoje jedno preko puta drugog. A mi pisci i čitatelji stojimo...

Puno razmišljam o priči, tražim način kako je ispričati, kako kreirati likove, slažem dijaloge, znam u sebi posvađati dva lika pa ih pustiti da se ispušu i pomire, jako puno istražujem mjesta na koja smještam radnju, a to zna trajati, kako kad... Za 'Hotel Wartburg' trajalo je nekoliko tjedana, a za 'Visoke trave' sedam godina.

Za sve knjižare (dobro, barem za sve one koje sam susrela na različitim stranama Indije) zajedničko je to da su stručni i da sve autore i naslove imaju u „malom prstu“. Ne može se dogoditi da pitate za nekog indijskog autora a da knjižari za njega nisu čuli. Za razliku od njih, prodavači u ljekarnama sasvim su druga priča.