Školska lektira u nizozemskim intelektualnim krugovima smatra se zastarjelim modelom razvoja čitateljske kulture kod djece i mladih. Ipak, lektira je i dalje prisutna u nizozemskom školstvu, ali na potpuno drugačiji način nego u Hrvatskoj. Postoji veoma širok popis literature isključivo nizozemskih autora od kojih su djeca dužna pročitati jedan naslov godišnje.

Ono čemu nije mjesto u svijetu uopće, tome nije mjesto ni u knjigama za djecu: veličanje zločina, nasilja, pretvaranje kriminalaca u junake i slične stvari ne bi trebale biti u slikovnicama. Takve se teme mogu prihvatiti u književnosti za odrasle, ali mislim da su to teme koje na dječju psihu mogu krivo djelovati.

Kao država gajimo nabujale komplekse kako je vani sve bolje i često djelujemo kao prikolica koja dodatno popularizira strana djela. Ne znamo cijeniti svoje a osobito sustavno cijeniti i pratiti. Čini mi se da je još uvijek aktualan podatak da smo jedina europska zemlja koja u školskoj lektiri ima najmanje zastupljene domaće literature...

Djelo koje gledamo je samo prijekcija nas samih. Čitamo svoju vlastitu priču. Ono što ja pročitam nikad neće biti isto kao ono što vi pročitate. Oduvijek me kod čitanja fascinirao onaj nevjerojatni osjećaj da se knjiga obraća isključivo vama. Čujete onaj glas koji vam čita. A ako još ne čitate jer ste premali, slika vam govori sve.

Upravo putovanjima, susretima s ljudima drugačijih kultura, djeca će naučiti da nebo iznad njihove kuće nije najplavije na svijetu, da uz naše more (koje svi volimo) ima i drugih divnih mora, da su neki drugi ljudi, rođeni drugdje, jednako dobri ili kvalitetni i da ih činjenica o mjestu rođenja, boji kože ili etničkoj pripadnosti ne određuje u tome jesu li kao osobe dobri ili nisu.