Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Ana Ðokić • 26.07.2023.

Silvija Šesto : Život je ponekad ironična harmonija

Silvija Šesto (foto: Jakob Goldstein)

Ime Silvije Šesto prvi put sam čula na radiju, nakon što sam odslušala (i iznimno uživala!) u sjajnoj radio-drami Francuz. Nekako u isto vrijeme (bio je to početak devedesetih) u našoj kući vrtjela se često i riječ Plima. Zatim Znanje. Lektira… Nešto kasnije stvorile su se sasvim nove riječi poput HDKDM, O'grada, Semafora. Sve su one bile vezane uz ime Silvije Šesto – dugogodišnje predsjednice Hrvatskog društva književnika za djecu u mlade, nekadašnje urednice časopisa Plima, vlasnice nakladničke kuće Semafora, organizatorice kulturnih događanja u O'gradi, ali na prvom mjestu (barem kada je njezin poslovni život u pitanju), književnice koja iza sebe ima iznimno bogat, čitan i nagrađivan opus romana, drama, TV serija, slikovnica... 

Ono što mi se još od Francuza, kad Silviju nisam poznavala, pa sve do danas kada se dobro znamo, kod Silvije Šesto najviše sviđalo, jest njezin smisao za humor. Po meni, upravo je humor Silvijino najjače oružje kojim ukazuje na mnoge, male i velike probleme, s kojima se i kao pojedinci i kao društvo suočavamo. Humor obilježava i čitav Silvijin književni opus (i onaj za djecu i onaj za odrasle, i onaj pisan za kazalište, radio, TV i onaj ukoričeni). No, Silvija se ne zaustavlja samo na uočavanju i ukazivanju na „mjesta u društvu koja škripe“. Ona ih, kao prava žena od akcije, i rješava. Barem u onoj mjeri u kojoj to o njoj ovisi.

Tako je bila među osnivačima Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade (što nekima možda zvuči nebitno, no državno priznati status književnika za djecu i mlade u nekim nama susjednim zemljama još uvijek ne postoji!). Osnovala je Semaforu, nakladničku kuću. Kao urednica je omogućila mnogim neafirmiranim mladim autorima, ilustratorima i piscima da objave svoju prvu knjigu i tako se predstave javnosti. Skupa sa svojom kćeri Anom Šesto pokrenula je kulturni klub O'GRADA, kultno mjesto okupljanja književnika i likovnih umjetnika u Zagrebu. 

Silvija Šesto jest žena u nakladništvu (kojima je posvećen ovaj serijal intervjua). No Silvija Šesto je nešto mnogo više od toga. Ona je književnica koja se bavi nakladništvom. Neiscrpne energije, uvijek zaigrana, ona se već dvadesetak godina upušta u nove književne i nakladničke projekte.

Sa svakim napisanim retkom podjetinjujem na najbolji mogući način.

Ana Đokić: Kako su izgledali tvoji susreti s knjigama dok si bila djevojčica? I gdje si ih sve pronalazila? U knjižarama? Knjižnicama? U kućnoj biblioteci?

Silvija Šesto: Odrastala sam uz oca koji je bio kolekcionar knjiga, a ponešto je i sam izdavao. Po rođenju dopremili su me u stan koji se nalazio iznad jedne znane tiskare, pa bih dobivala tek otisnute naslove prvaka hrvatske književnosti za djecu i mlade. Također, tatina mama, kod koje sam često provodila vrijeme imala je brata koji je bio vrlo obrazovano crkveno lice, a potom spletom okolnosti i vezan uz nakladništvo, te bih od malena gledala kako neprestano čita tako da sam već u ranom djetinjstvu počela čitati i mnogo „ozbiljnije“ naslove, a biblioteka koju je prastric posjedovao bila je nepresušno blago. Kao školarka voljela sam provoditi vrijeme u knjižnici Bogdana Ogrizovića na Cvjetnom. Bio je to moj drugi dom, a kod kuće sam imala običaj iščitavati autora po autora do temelja. I uvijek s malom tekicom u koju bih zapisivala ono što me se najviše dojmilo.

U to vrijeme svi smo mnogo čitali. Školski praznici bili su idealni za žešće čitanje. Tako sam, jednom, nakon odgledane predstave odlučila pročitati sve što je napisao Shakespeare, u sebi i na glas. Drugo ljeto bih čitala grčke junačine Vojtecha Zamarovskog, Heinricha Schliemanna i njegovo viđenje otkrića Troje i onda sve po spisku oko Troje a grčke mitove Roberta Gravesa sam posebno obožavala. Potom je stigla faza Hessea, ruskih klasika i mnoštvo naslova koje smo si u društvu međusobno preporučivali. Bilo je stvarno in, čitati. Poeziju sam si recitirala ispred ogledala i baš sam se dobro zabavljala.  

Kad si prvi put pomislila da bi se mogla baviti pisanjem kao profesijom? Kakav je osjećaj ta pomisao u tebi izazvala?

Sve je počeo pričanjem priča klincima s kojima sam provodila ljeto na moru, kod bake, u selu pokraj Bribira. Pričala bih „iz glave“, improvizirala i tek kasnije, u srednjoj, počela zapisivati neke koncepte. Kako sam se bavila sportom i završila srednju novinarskog smjera okušala sam se u novinarskom izvještavanju, no kasnije sam totalno zabrijala na kazalište i vidjela se kao dramskog pisca. Nisam propuštala niti jednu premijeru gradskih kazališta i bila sam uvjerena kako ću upisati dramaturgiju, no moj srednjoškolski razrednik „kriv“ je što je većina razreda odabrala studij filozofije i književnosti. Na faksu sam pisala „sve po spisku“, tekstove za reklame ali i drame od kojih je petnaestak odigrano na radiju, pa čak i tekstove za popularne melodije.

Nakon faksa i udaje, a sve se odigralo munjevitom brzinom, surađivala sam na daljinu i koliko mi je majčinska uloga dopuštala počela pokretati neke projekte. Jedan od njih je bila i „Plima“. Nastavila sam surađivati na radiju kao svojoj velikoj ljubavi i tek nakon što sam rodila svoje treće dijete napisala sam svoj prvi roman za mlade „Vanda“, poslala ga na adresu biblioteke koju sam obožavala i začudo, i ne upoznavši urednicu, za tri mjeseca ugledala sam svoj prvi ukoričen rukopis.

Kad si prvi put pomislila da bi se mogla baviti nakladništvom? Što to nagoni jednog pisca da uzme u svoje ruke i posao nakladnika?

Nakon prvog romana za mlade, kao da sam sve to vrijeme pohranjivala ideje u sebe čitanjem, izbacila sam nekoliko romana i zbirki priča u vrlo kratkom roku. Surađivala sam s većinom velikih nakladnika, a nakon što sam počela predstavljati svoja djela pred publikom kojoj su bila namijenjena pomalo sam osjećala uzde na svom slobodnjaštvu. Naime, jedan od presudnih trenutaka bio je kad sam s jednom izdavačkom kućom gostovala i kad mi je bilo rečeno da ne spominjem svoje djelo izdano od strane druge izdavačke kuće s obzirom da su bile u izvjesnom i realnom rivalitetu. To i još dodatne situacije s nepravednim ugovorima i nemogućnošću da pratim svoje autorsko djelo i imam kontrolu njegova dotiska presudilo je pa sam zaključila kako bih rado uzela sve pod svoju kontrolu, bez obzira što nisam ni znala u što se upuštam a nisam ni imala nekoga koga bih u vezi toga pitala, jer vremena u kojima je moj otac izdao knjigu aforizama i slikovnicu bila su daleko kao i pravila koja su se do vremena mog pisanja stubokom promijenila.

Silvija Šesto (foto: Jakob Goldstein)

Većinu nakladničkih kuća vode poduzetnici (bili oni muškarci ili žene) kojima je, pokraj sve ljubavi prema knjizi, profit ipak na prvom mjestu. Kako funkcionira nakladništvo koje vodi pisac? Što je tu na prvom mjestu? 

Prije nakladništva pokrenula sam marketinšku agenciju, no kako to obično biva, malim kreativnim agencijama došao je kraj ulaskom jakog i snažnog stranog kapitala, a mali oglašivači nisu imali sredstava pratiti konkurenciju kojoj je rijetko bilo stalo do kreative, a najmanje do humora i satire. Kako nisam pristajala raditi za mnogo novčića nešto što me više nije usrećivalo bilo je prirodno i nikako slučajno da se prebacim na drugu strast i po cijenu da životarim. Često znam na književnim susretima napomenuti djeci činjenicu kako je život prekratak da bismo, uz bilo kakvu naknadu, radili ono što nam nije sreća i radost, pa mi je shodno tome i u mom malom nakladništvu na prvom mjestu sreća pisanja. Nisam trgovac i jasno mi je da ne funkcioniram na toj liniji i u mom životu profit je riječ koja se nije nastanila niti u jednom segmentu mog života.

Bitno mi je da realiziram ideju, da uživam realizirajući je i na svoj način promovirajući je. Živim onkraj uobičajene dinamike, nemam godišnjeg odmora, svi moji dani su dinamični i raspisani, a najdraže vrijeme za pisanje upravo mi je kad se drugi odmaraju, kad se gradom razliježe prasak praznika, a ja kuckam u polupraznom gradu veseleći se svakom novom praznom listu kojeg ću ispisati ab ovo, slobodno, najslobodnije što to ljudsko biće u ovom svijetu punom pisanih i nepisanih pravila može. 

Pišeš i za djecu i za odrasle. Međutim, objavljuješ uglavnom knjige za djecu i mlade. Koji je razlog tome?

Povuklo me. Nagrade su motivacija, a najviše činjenica da je čitateljstvo odlično reagiralo. Sjećam se kad sam napisala prvi dio serijala „Bum Tomica“ kako mi je prodavačica u knjižari rekla „već dugo nismo toliko nešto dječje prodavali“. Uz to, ljudsko društvo ima sklonost ladičarenja, pa sam tako i ja ubačena u ladicu pisca za djecu i mlade, što me veseli iako se nisam nikad ograničavala, dapače. Veseli i nekako nosi dalje. Postoji nešto kod pisanja za djecu i mlade, a to je uživljavanje. Sa svakim napisanim retkom podjetinjujem na najbolji mogući način. Neopisiv osjećaj. Ipak, u kompjutoru imam podosta toga namijenjenog i odrasloj publici, ali ono što nedostaje jest vrijeme. Za sad izbacujem samo kratke forme, no tko zna?!

Kako su izgledali tvoji prvi nakladnički koraci? Koliko su oni bili vezani uz HDKDM (Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade) čiji si bila jedan od osnivača te dugogodišnja predsjednica. I u kom je trenutku došla Semafora? I zašto? Koliko se nakladnički koncepti HDKDM-a i Semafore razlikuju?  

Motivi nastanka Semafore i HDKDM-a razlikuju se. Naklada služi realizaciji kreacije u knjige dok su motiv pokretanja Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade bili brojni problemi i neregulirani odnosi na relaciji autor i nakladnik, pitanje autorskih prava, njihove eksploatacije, pitanje naknade za posudbu, te još brojne začudne navade velikih trgovaca na grbači malih kreatora. Iskustvo u marketingu i vlastitoj nakladi iskoristila sam kako bih osmislila projekte i koncepciju Društva, dala imena projektima, idejno začela mnogo aktivnosti i okupila kolegice i kolege u istim nadahnućima i problemima. Samo jedna od aktivnosti društva je izdavaštvo u kojem nismo klasični nakladnik već se trudimo dati priliku novim imenima, pa tako nikada ne idemo u nova izdanja, već nam je cilj isključivo promocija autora kojima je teško doći do prvog ukoričenja.

Tome na najdemokratskiji način pomažu četiri naša natječaja koja financiramo sredstvima prodaje, napominjem simbolično malo primjeraka redovnih kola naših biblioteka, i na natječaje za roman, zbirku pjesama, slikovnicu i dramu mogu se javiti svi koji umiju pisati, a nama je u interesu da izaberemo najbolje. Tu smo doista mnogo puta uspjeli i stoga smo nakon 20 godina, koje ćemo iduće godine posebno obilježiti, zaista radosni.

Često izgovaram rečenicu kako iz koristoljublja pijem kavu tek sama sa sobom.

Silvija Šesto (foto: Jakob Goldstein)

Zaista impresivni podaci….Što te najviše zabavlja u nakladničkom poslu, koja faza? Planiranje knjige, rad na knjizi, promocija, ili nešto sasvim četvrto? A koja ti je najdosadnija, ili možda najnapornija faza kad je nakladnički posao u pitanju?

Najveći mi je gušt kad imam ideju i jedva čekam sjesti za komp i nakucati sve što mi je u glavi. Drugi po redu gušt su promocije koje su se atakom korone malo prorijedile, no promocija novog naslova posebna je prilika, posebna svečanost, nešto poput puštanja novog broda na pučinu. Najdosadnije i najnapornije mi je sve u vezi obrazaca i patetične dosadne papirologije. Snujem napisati slikovnicu o malim ljudima u televizoru koji sijeku glave onima koji vire. Jesam li upotrijebila dobru sliku ili ćemo uzeti daljinski u ruke?

Slika je vrlo „televizična“... Što smatraš svojom najboljom osobinom i svojim najvećim uspjehom u nakladništvu? A koja te tvoja osobina u nakladničkom poslu smeta?

Najbolja sam u idejama, donekle u realizaciji, a kod suradnje s drugim autorima uvijek mi je neugodno kako je to potplaćen posao iako uvijek maksimalno cijedim novčane resurse i mnogo puta svjesno ulazim u novčani gubitak samo da bi naslov dočekao svjetlo dana. Nažalost, sve je teže, cijene su se vinule u plavo nebo i izdavaštvo pluta među tamnim oblacima te je sve teže realizirati ideje. U zadnje vrijeme pokušavam zaustavljati tijek misli da mi neka ne padne na glavu i frustrira. Nažalost, uz rijetke iznimke, ljudi bez ideja imaju sredstva, a ljudi s idejama nemaju ljude sa sredstvima. Život je ponekad ironična harmonija, zar ne?

Rekla bih da je život, kako ti kažeš „ironična harmonija“ mnogo češće nego što bismo mi to htjeli… Imaš li neku anegdotu vezanu uz svoj nakladnički posao?

Moj život je prepun anegdota i čini mi se da sam u slobodnjačkom duhu proživjela mnogo više života. Svaki dan mi je dinamičan, pun neočekivanih susreta, novih spoznaja, igre i užitka. Naravno, ima dijelova dana kad koristim sav dijapazon ljudskih osjećaja, no nikad nije dosadno. Većina mojih anegdota vezana je uz narodnu poslovicu: svako zlo za neko dobro. Prisjetit ću se jednog gostovanja s kolegicom koja je nepresušni izvor ideja u kojem su organizatori previdjeli dob djece, pa sam se s pričom našla pred dječicom s dudama, bebačima. Njena reakcija bila je eksplozivna i uz pomoć te kolegice dramatizirali smo zajedno na licu mjesta jednu moju priču i tako me je ta prvotno nezgoda dovela do pisanja teksta za prvu slikovnicu. Naime, dogodilo se da sam tekstove za slikovnice počela pisati kad su mi vlastita djeca bila već velika što je pomalo neobično s obzirom na uvriježenu praksu. Divno je biti okružen ljudima koji te nadahnjuju, a takvih je mnogo, mnogo više od onih koji te na trenutak, samo na trenutak zakucaju i ražaloste. Nadam se da će se kolegica prepoznati.

Sigurna sam da hoće. Književni susreti pred bebama se ne zaboravljaju tako lako… Uz kolege i prijatelje, koliko ti je obitelj važna u nakladničkom poslu kojim se baviš?  Tvoj otac, na primjer, kojeg si spomenula na početku?
 
Prepoznajem svog oca u sebi, ponekad mi se čini da sam učinila što on nije dospio, često osjećam kako sam mu na ponos i zateknem se kako snatrim zajedničko radovanje i smijeh nad nekim mojim rečenicama. Uz to, nalazim i taj inat i mazohizam često u nekim odlukama u kojima ostajem kratkih rukava ali čiste savjesti. Lijepo je prepoznati tu nit.

Tvoja kći, poznata fotografkinja Ana Šesto, tvoja je bliska suradnica. Veseljko i Ivana Stojak, vlasnici tiskare Studio Moderna, postali su tijekom godina suradnje mnogo više od poslovnih partnera, isto se odnosi i na distributera Zlatka Vidakovića. Zašto ti je bitan prijateljski odnos u poslu koji, gledano sa strane, ne bi trebao imati nikakve topline? Mnogi kažu da nikad ne treba miješati posao i prijateljstvo. Čini se da je kod tebe obratna situacija. 

Često izgovaram rečenicu kako iz koristoljublja pijem kavu tek sama sa sobom. S obzirom da mi je posao i hobi i radost i strast, drago mi je što godinama surađujem s ljudima s kojima s veseljem pijem kavu. Bez podrške nema realizacije a tome svjedočim u suradnji s izuzetno kvalitetnim ljudima koji imaju onu posebnu vrstu empatije o kojoj često i pišem i na nju podsjećam. Iskreno, malo je ljudi koji me mogu pratiti iako ponekad nisam ni krenula i moram priznati da su poneki iz ove sjajne gomilice i brži od mene. Hvala im i ovim putem, divno je što nas je život spojio.

Kao država gajimo nabujale komplekse kako je vani sve bolje i često djelujemo kao prikolica koja dodatno popularizira strana djela. Ne znamo cijeniti svoje a osobito sustavno cijeniti i pratiti.

Silvija Šesto (foto: Jakob Goldstein)

Uspoređivali smo knjižare nekad i sad. A što je s piscima za djecu nekad i sad? Kako bi ti, kao urednica, opisala „stanje na terenu“?

Stanje na terenu je pomalo kaotično i često bih ga opisala kao područje bez signala. Unatoč profesionalnim iznimkama sve razumijem i sve je posljedica nekog uzroka. Ne zamjeram neke ludosti, jer svaka akcija vraća se kao reakcija onom tko akciju poduzme pa bila ona pozitivna ili negativna. Pisci za djecu nekad su organiziranije gostovali, bili cijenjeniji, mediji su ih žešće pratili. Kao država gajimo nabujale komplekse kako je vani sve bolje i često djelujemo kao prikolica koja dodatno popularizira strana djela. Ne znamo cijeniti svoje a osobito sustavno cijeniti i pratiti. Čini mi se da je još uvijek aktualan podatak da smo jedina europska zemlja koja u školskoj lektiri ima najmanje zastupljene domaće literature, a to je bezrazložno, jer sve govori u prilog da je hrvatska književnost za djecu i mlade izuzetno snažna što potvrđuju i međunarodne nagrade. Dakle i priznanje „izvana“ što govori u prilog da smo mali ali veliki.

Ovaj serijal intervjua posvećen je ženama u nakladništvu. Misliš li da žene u nakladništvu u Hrvatskoj imaju drugačiji status od muškaraca u nakladništvu? 

Ne bih dijelila status po spolu, ali moram podijeliti osjećaj kako muška ekipa ima taj vrsni nagon za udruživanjem, pa i na patetičan način. Vjerujem da je to doista stvar nagona, jer nas žena je i na planetu više i u stanju smo furati mnogo paralelki, odigrati mnoštvo uloga pa čak i darovati pokoji aplauz namijenjen nama njima. Odrasla sam gledajući i s majčine i s očeve strane matrijarhat, sjećam se svoj prabake Ane koja je bila gazda i vjerujte mi da često osjećam strah i zazor muške strane od te vrste ravnopravnosti. Žene su ponekad toliko jake da moraju glumiti slabost.

Je li to što si žena ikada imalo ikakvog utjecaja na posao kojim se baviš? I ako je, je li to bila „otežavajuća ili olakotna okolnost“?

Kao mlada žena nikad nisam slijedila klasični obrazac naplate izvanjskih epiteta. Prošla sam to razdoblje plačući samo kad bih imala napad žučnih kamenaca. Okolnosti sam sama stvarala često režući granu na kojoj ionako nisam namjeravala puštati korijenje. Mogla bih reći kako u životu apsolutno nisam nikada naišla na neuvažavanje po spolu, ali ponavljam i predlažem: kad već imamo milijun udruga zašto ne bismo utemeljile i jednu udrugu ženskih nakladnica. Prijedlog usvojen?

Zanimljiv prijedlog, u svakom slučaju. No meni osobno se čini da žene trenutno dominiraju i u nakladničkom i u knjižničnom i u književnom svijetu (i u umjetnosti općenito, ali zadržimo se trenutno na pisanoj i tiskanoj riječi). Jedino je još distributerski posao isključivo „muški“. Koje je tvoje viđenje svijeta kada je rodna podjela u pitanju? Treba li uopće više inzistirati na rodnim razlikama? I ako da, zašto?

U pravu si, žene apsolutno dominiraju uz sve divne aktivnosti i zadatke koje im je priroda namijenila. Riječ ravnopravnost u tom smislu nema puno smisla ali ima smisla koliko je sve to predivno zamišljeno i koliko svatko od nas ima svoje mjesto pod suncem, svoj put, svoj zadatak i svoje ostvarenje. Stvari su u biti vrlo jednostavne.

Ova civilizacija sve više ima dva oprečna lica na istoj faci, vrijeme je da se s njega skine make-up i detektira pravo stanje stvari. 

Silvija Šesto (foto: Jakob Goldstein)

Zanima me kakav je tvoj stav prema (auto)cenzuri u literaturi za djecu i mlade. Kakav tekst (ili temu) ne bi kao pisac nikada odabrala? Kakvu knjigu kao nakladnica nikada ne bi objavila?

Na ovo pitanje najradije odgovaram novim tekstom. Nedavno sam dovršila roman "Tinkihot, vitez od obrade lektire", pa ću odgovor na ovo pitanje usmjeriti prema tom tekstu koji uskoro izlazi. Kazat ću samo kako i od korova, ne plijevi li se redovno korov rađa novi korov, tako je i kod licemjerja, kojeg mlade generacije itekako osjećaju. Laž u korijenu rađa otrovno cvijeće koje ne kreira već razara i relativizira. Svaki pojedinačni otpor je hvalevrijedan a odgovornost autora koji se obraćaju djeci i mladima neslućeno je velika, na djelu je upravo donkihotovska borba za uspostavu vrijednosti. Vrijednost je istina, jedna i jedina.

Smatraš li da u literaturi namijenjenoj djeci i mladima treba biti nasilja i (nasilne) smrti, ili generacijama na kojima svijet ostaje treba dati, barem u literaturi, više „svjetla“?

Kad je riječ o realističnoj prozi nema zafrkancije. Ili jest ili nije. Uljepšavati stvarnost legitimna je mogućnost svakog kreatora, ali onda izlazimo iz realističnog u bajkovito. Realistično djelo u kojem se mlado čitateljstvo prepoznaje često poziva na razmišljanje, diskusiju i promjenu, na bolje. Smiješne teze da će tinejdžer biti motiviran drogirati se ako se u djelu spominje droga samo je spremanje problema pod tepih. Nepisani zadatak književnika koji pišu za djecu i mlade, a osobito mlade jest da se ti tepisi dobro isklofaju (tuku kloferom dok iz njega ne iskoči i posljednja mrva prašine). Na taj način se mogu približiti čitateljstvu i ostvariti komunikaciju i putem djela.

Jedan od tvojih najpopularnijih romana za mlade, nosi naziv DEBELA. Koliko pratim nove zapadne tendencije, cilj je da se iz književnosti za djecu i mlade (ne samo one u nastajanju, već i one davno napisane) izbace sve riječi koje bi nekog vrijeđale. Jedna od njih je i riječ „debeo“.  Od koga zapravo dolaze ovakve ideje? I zašto?  Imaš li ideju?

Iduće izdanje romana "Debela" nosit će naslov "Ugodno popunjena"…šalim se dakako, ali se ne šalim kad govorim da smo pri dnu bunara lažne korektnosti koju nimalo ne prati stvarnost, dapače. Ova civilizacija sve više ima dva oprečna lica na istoj faci, vrijeme je da se s njega skine make-up i detektira pravo stanje stvari. Književnost kao i sva umjetnost uvijek je bila predmet ideoloških prijepora i nažalost, uvijek je to bio neki posredan dokaz koliko je cijenjena, bitna a za neke lažnjake i doslovno opasna, ugrožavajuća. 

Zašto danas u Hrvatskoj najviše knjiga za djecu hrvatskih autora kupuju knjižnice, a neusporedivo manje roditelji u knjižarama? U čemu je stvar? Lošim knjigama? Lošoj suradnji knjižara i nakladnika? Lošoj reklami? Lošim piscima? Lošim roditeljima? Nezainteresiranoj djeci? Treba li na ikoga svaliti krivnju? Ili je u pitanju nešto sasvim deseto? I što bi to bilo?

Nažalost ili na sreću vremena se mijenjaju. Počnimo od medija koji su se pretvorili u crnokronikaške izvještaje ili još gore strojeve za zaradu na najnižim ljudskim strastima. Nije floskula da sve potiče iz obitelji. Često se zateknem s kiselim osmijehom gledajući hvastanje nekog kvazi stručnjaka za interijere u kojima nije predviđena niti jedna polica za knjigu. Djeca su spužve i imaju tisuću očiju. Rade što vide u obiteljskom domu, a ne vide li ništa osim kataloga za šoping centar čitanje im neće postati navika. U vremenima smo kad brinemo više o tijelu, a istinska vjera baš u sve u što se istinski može vjerovati svedena je na profano u najnižem stupnju svijesti. Sasvim je normalno kako smo se na taj način udaljili od svoje prirodne majčice, jer rad na duhovnim vrijednostima vraća harmoniju, i s prirodom. Sklonost jakim ali kratkotrajnim efektima pomalo dolazi do zasićenja. Primjerice, bubnjamo li dan i noć nećemo čuti pjev ptica, oguglat ćemo na nijanse. Zaboravit ćemo se. Otuđiti sami od sebe. To se neprestano događa i nije iznenađenje što nezasitno pretrpavanje stvarima, neprestano zadovoljavanje izvanjskim potrebama dovodi do gladi duše. Anksioznost i depresija zavladali su osobito među mladima. Promjena je na vidiku i što je veći mrak to je bliža zora.

Svaki čovjek kojem s pravom pridajemo riječ intelektualac morao bi biti glasan, reagirati, pokretati, istezati vrat i uspravljati glavu. To je zdravo i po svim pravilima medicinske struke.

Silvija Šesto (foto: Jakob Goldstein)

Počasna si članica ULUPUH-a. I to ne bez razloga. O čemu se radi?

Drago mi je što su neki prepoznali moju želju da otkrivam nove ljude, da ih barem jednim dijelom afirmiram dajući im priliku. Također, vrlo cijenim ukazanu mi počast dodjelom nagrade „Grigor Vitez“ za doprinos dječjoj književnosti. Lijepo je kad netko primijeti iako mi to nije bila namjera. Volim otkrivati nove kreatore, volim se veseliti njihovim uspjesima, osjećam se bogatija, ispunjenija.

Ono što tebe izdvaja od većine tvojih kolega (bilo da su u pitanju pisci, urednici ili nakladnici) jest tvoja „glasnost“. Ti sasvim otvoreno i javno govoriš što misliš i često bez zadrške ukazuješ na u „greške u koracima“ bilo kada su državne institucije u pitanju bilo nepravedne nakladničke prakse. Kada gledaš unatrag, je li ta „glasnost“ imala ikakvog (pozitivnog) efekta? Je li BUNT SILVIJA  postigla pozitivne promjenu i svijetu knjige i nakladništva?

Pozicija neutralnosti nikad me nije privlačila jer nisam tako krojena. Bez obzira na posljedice, a bilo ih je, savjest mi nalaže da velim što mi je na srcu. Ne mirim se s nepravdom i mislim da je mnogo zla eskaliralo upravo mirenjem, okretanjem glave. Kad je riječ o kolegama slična stava mnogo smo toga zajedno ostvarili, borili se i izborili. Danas je normalno da jednom godišnje dobivamo naknadu po posudbi naših naslova, normalno je da dobivamo ugovore nakladnika kad požele uvrstiti naše djelo u čitanke i mnogo toga je zaživjelo što nije bilo ni u povojima kad smo glasno istupali u medijima. Svaki čovjek kojem s pravom pridajemo riječ intelektualac morao bi biti glasan, reagirati, pokretati, istezati vrat i uspravljati glavu. To je zdravo i po svim pravilima medicinske struke.

Događaju li se i sada neke promjene kad je državno poticanje nakladničkog programa u pitanju? I u kom smjeru, ako ih ima, te promjene idu?

Nažalost, događaju se novi eksperimenti. Podosta smo njih preživjeli jer smo nevjerojatno prilagodljivi, no ovaj posljednji, čpšššššščćšpppp (mačka mi je skočila na komp, pardon) u teškim trenucima za sve ljude koji poštenim radom žive, u vremenima divljanja cijena apsolutno svega pa i tiskarskih usluga, bojim se da će mnogim malim nakladnicima zabiti čavao u lijes. Iskreno, osobito sam negativno ganuta načinom na koji je imenovan aktualni otkup. Naime, spominjanje bilo kakvih lista meni je strano i ne osjećam se dobro ni na jednoj listi pa bila ona i A lista.

Teško je iz tog vrzina kola, jer sva su to sredstva radnog naroda koji ih uplaćuje putem raznih poreza pa je red da konačno s njima izađemo iz zaigranog pješčanika i počnemo ih ozbiljno i odgovorno shvaćati i raspoređivati.

Ovaj eksperiment u ovaj trenutak nije bio promišljen, jer je zatekao apsolutno sve, od velikih i malih nakladnika do knjižničarske struke. Bojim se da je opet u pitanju nepoznavanje funkcioniranja cijelog sistema ili o velikoj dozi ignorancije. Pomalo kao da se vraćamo na davna vremena kad su nakladnici nudili prvotno knjižnicama svoje novitete, a potom je ministarstvo otkupljivalo u simboličnom broju one za koje je izvjesna komisija smatrala da su to zaslužili a opet o otkupu nije ovisila sudbina djela. No, dok taj kotač sasvim ne zavrtimo unatrag bojim se da mnogi neće preživjeti. Ovakve državne intervencije uvijek dovode do poremećaja svih lanaca pa i prehrambenog i nekako na kraju ispada da ovisimo o onima koji su tu zbog nas. Teško je iz tog vrzina kola, jer sva su to sredstva radnog naroda koji ih uplaćuje putem raznih poreza pa je red da konačno s njima izađemo iz zaigranog pješčanika i počnemo ih ozbiljno i odgovorno shvaćati i raspoređivati. Bilo bi divno kad bismo svi ravnopravno mogli tržišno egzistirati, no to je i pitanje gradskih vlasti.

Primjerice, jedna konkretna i učinkovita mjera nuđenja malim nakladnicima devastiranih gradskih prostora uz povoljne uvjete mogla bi biti učinkovita. To bi imalo pozitivne konotacije i na one koji sudjeluju u kreiranju knjige za djecu, primjerice ilustratore a uljepšalo bi grad zasigurno. U tu košaru idu i sajmovi knjiga koji bi se trebali truditi izdvojiti nakladnike koji su specijalizirani za izdanja za djecu i povezati ih s autorima, upriličiti susrete, učiniti nešto dobro i za male nakladnike dječje knjige i za djecu. Tu posebno mislim na Interliber koji je doslovno mješavina promocije noviteta, knjiga svih namjena garniran sajmišnom prodajom. Nemam namjeru dijeliti književnost ali imam namjeru ukazati kako su djeca budući čitatelji te bi se u tom smjeru trebala pokloniti posebna pozornost tom dijelu ponude.

Što bi izdvojila kao najznačajniju stvar koju si napravila (napisala), pokrenula, završila?

Sve što sam pokrenula opstalo je i ostavilo trag ili ga još ostavlja svjedočim u svojoj poslovičnoj skromnosti, no ono što nisam pokrenula jest putujuće kazalište za djecu. To sam si zapisala kao prvu inicijativu u drugom životu. 

Razgovor smo započele pogledom u prošlost. Završila bih ga pitanjem vezanim uz budućnost. Što misliš kakav će, za nekih trideset, četrdeset, pedeset godina biti život knjiga koje si ti napisala i/ili objavila? 

Vidiš, to je krasna ideja. Možda ću je raspisati samo se moram dovoljno uživjeti u misli svoje buduće praunučice ili praunuka. U svakom slučaju ako preživi svijet, preživjet će i knjige, a tko se dočepa mojih skromnih tekstova zasigurno će mu biti smiješno, jer kolikogod se ovaj svijet činio ozbiljan za nekoliko desetljeća postat će, u najmanju ruku, smiješan.

* Ovaj članak objavljen je u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –