Silvia Sinković : Biti sam svoj šef istodobno je užitak i susret s neizvjesnošću
Prigodničarski razgovori što se svake godine uoči obljetnice rođenja Williama Shakespearea (te smrti njegove i Cervantesove, ali o njoj nerado govorimo) okrenu sudbini knjige, njezine proizvodnje, distribucije i čitanja sve se češće pretvaraju u plauzibilne – osim taksativnog navođenja podataka o (ne)čitanju, nedostatnoj količini vremena i još skromnijoj količini novca odvojenog za knjigu, tematizira se i šira društvena pitanja. U Hrvatskoj se, tako, ove godine u Noći knjige bdjelo uz razgovore o umjetnoj inteligenciji i njezinim mogućim utjecajima na knjigu, nakladništvo i kreativne industrije u cjelini dok je na svjetskoj razini (preciznije, na anglofonim tržištima) rasprava usredotočena na položaj žena u izdavaštvu i nakladništvu.
Površnim pregledom stanja u 34 anketom obuhvaćene američke izdavačke kuće ideja spolne jednakosti unutar sektora čini se ne samo dostižnom nego i ostvarenom; pokazalo se, naime, da žene čine čak 78% zaposlenih u izdavaštvu, a odluke na nekom od čelnih položaja donosi njih čak 58%. No podrobnija analiza otkriva da veliku petorku američkog izdavaštva, nakladnike čija izdanja čine 80% američkog tržišta knjiga (a među koje spadaju i HarperCollins, Penguin i Hachette), kao i nakladne zavode najprestižnijih sveučilišta i dalje vode muškarci. Nejednakost se odražava i na financijsku razinu pa zaposlenici u nakladničkom sektoru u Americi zarađuju 90 000 dolara godišnje dok su zaposlenice za isti posao plaćene 20 000 dolara manje.
Kao razlozi takvoj disproporcionalnosti navode se muška orijentiranost prema rukovoditeljskim pozicijama kao i izgradnja dugotrajne karijere u izdavaštvu, kontinuitet koji žene prekidaju kako bi se ostvarile kroz majčinstvo ili napuštaju branšu zbog, paradoksalno, niskih primanja. Žene, dakle, čine većinu zaposlenih u izdavaštvu, ali svoje pozicije ostvaruju češće kroz malo i nezavisno izdavaštvo nego tradicionalan, gotovo konglomeratski, model.
Zbog nedovoljnog broja, i nesustavnosti provođenja istraživanja nemoguće je dati empirijski utemeljene podatke o hrvatskom izdavaštvu, no u javno dostupnom diplomskom radu „Diverzifikacija hrvatskog nakladništva“ obranjenom 2020. na osječkom Sveučilištu autorica Svetlane Bogojević Tuzlak na temelju analize strukture zaposlenih u pet hrvatskih nakladnika dolazi do zaključka kako žene dominiraju u strukturi četiriju, neovisno o veličini i položaju na tržištu.
Među njima je i Znanje, jedno od najdugovječnijih izdavačkih društava koje se, od osnutka 1958. do danas profiliralo i na tržištu pozicioniralo kao vodeći nakladnik komercijalne, žanrovske literature, a iskustvo u organizaciji kupovine, pripreme i plasiranja više od 130 žanrovski i tematski vrlo različitih naslova godišnje bilo je dragocjeno i za Silviu Sinković, ženu koja je na čelu izdavačke produkcije ovog knjiškog giganta bila punih osam godina, od 2013. do 2021. kada, nakon trogodišnjeg slaloma između odgovorne pozicije glavne urednice u velikoj i postavljanja temelja vlastitoj, nezavisnoj izdavačkoj kući Sonatina, bira biti gospodaricom vlastitog, pa i radnog, vremena i okreće se nesigurnijim, vjerojatno i kreativnijim stazama.
Ovog je puta, kaže, odabrala srcem. Kao, uostalom, i kad se nakon studija na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu odlučila za posao u neprofitnom sektoru, u Humanitarnoj organizaciji DORA gdje radi na administrativnim te poslovima organizacije humanitarnih akcija i komunikacije s inozemnim donatorima. U izdavački svijet ulazi 1997. kao asistentica voditelja uvoza strane knjige, a za četrnaest godina provedenih u V.B.Z.-u svojim je znanjem i sposobnošću napredovala do mjesta direktorice prodaje. Da je vrijeme za nove profesionalne izazove, odlučuje 2011., kada prelazi u Znanje i nakon dvije godine, u vrijeme velikih preslagivanja unutar sektora, preuzima dirigiranje uredničkom partiturom.
Zaslužna je za predstavljanje autora poput Donata Carrisija, Roberta Bryndze i Paule McLain, prijevode i obnovljena izdanja klasika poput „Malih žena“ Louise May Alcott, reafirmaciju biblioteke Stribor, a naslove hitoidnog potencijala nastavlja otkrivati i danas, u Sonatini čijem se vođenju potpuno predala 2021. Bilo je, reći će, „sad ili nikad.“
O svojem putu i izazovima s kojima se danas susreće, sa Silviom Sinković razgovaramo unutar projekta Žene u hrvatskom knjižnom nakladništvu.
Neobično pametna stvorenja
Petra Miočić Mandić: Za razliku od dobrog dijela žena koje će stati s druge strane ovog projekta, vi jeste svoj put započeli studijem ekonomije. Koliko vam je to u poslu pomoglo? Maturanti upravo biraju fakultete, što oni poduzetničkog duha ili ambicije mogu očekivati od tog studija?
Silvia Sinković: U odabiru studija bila sam prilično neodlučna, zapravo su moji interesi do vremena upisa bili matematika ili jezici, no očito je presudila tadašnja popularnost ekonomije. Kada se danas osvrnem na tu životnu odluku, mogla bih reći da sam birala ziheraški, a ne srcem – taj je fakultet u ono doba pružao dobre mogućnosti zaposlenja. No voljela sam i čitati, knjige su mi odmalena bile glavni izvor zabave i utočište, pa kad mi je V.B.Z. još kao apsolventici ponudio mjesto asistenta u odjelu uvoza stranih knjiga, objeručke sam to prihvatila.
Kasnije se pokazalo da mi je studij ekonomije pomogao ponajviše u dobivanju tog radnog mjesta, donekle i u informiranosti o ekonomskim pojmovima, ali da budem sasvim iskrena, svoju prvu dispoziciju za uvoz nisam znala ispuniti sama. Taj studij dobar je i važan temelj za ljude koji se žele baviti, primjerice, nacionalnom ekonomijom ili financijama, ali kad govorimo o poduzetništvu, mislim da su ponajprije važni poznavanje područja rada kojim se želite baviti, spremnost na učenje i ambicija, uz zrnce hrabrosti, dakako. Pritom nipošto ne želim umanjiti vrijednost tog studija, govorim o vlastitom iskustvu. U tom smislu bih odgovorila i o upisu studija ekonomije – on će biti od pomoći svakome koga ekonomija istinski zanima, ali najvažnije je osvijestiti vlastite talente i interese te krenuti tim putem. Smatram da sam uistinu imala sreće što sam u konačnici završila u svijetu izdavaštva.
Je li pogrešno reći da se, zapravo, nakon studija niste bavili onime što kolokvijalno zovemo biznisom? Koliko je istog u izdavaštvu?
Točnost ove izjave ovisi o tome kako definiramo pojam biznisa. Većinu radnog vijeka radila sam u poduzećima kojima nisam bila vlasnik, ali su se od mene zahtijevale menadžerske vještine. U strogome shvaćanju pojma, uz napomenu da govorim kao ekonomist, svi vlasnici privatnih izdavačkih poduzeća ili obrta ipak su i biznismeni, neovisno o tome što je primarni motiv osnivanja tih poduzeća ili kakav rezultat postižu. Kao svjedok da je u Hrvatskoj uistinu teško baviti se promicanjem kulture, osjećam grižnju savjesti kad za neke izdavače upotrijebim pojam biznis u kolokvijalnom smislu. No poduzeća u kojima sam radila imala su jasno postavljene ciljeve i prodajne planove i to jest biznis. Kao osnivačica i vlasnica Sonatine, s ponosom kažem da sam poslovna žena.
No dio nakladnika ne veseli kategorizira li ih se kao poslovne ljude. Štoviše, o nakladništvu se često govori kao o neprofitnom sektoru. Može li to nakladništvo biti i što je uzrok pogrešnoj percepciji?
Za početak, istina je da se izdavaštvo teško može uspoređivati s nekim visokoprofitabilnim gospodarskim djelatnostima kao što je primjerice IT. Vrijeme povrata investicija dugačko je i izdavaštvom se, s izuzetkom možda velikih izdavačkih kuća, bave entuzijasti, pa je onda vjerojatno to razlog zašto se izdavaštvo smatra neprofitnim. Ekonomski gledano, većina meni poznatih izdavača ipak radi s nekim profitom. I da se ne zavaravamo, to je težak i izazovan posao od kojeg se većina neće silno obogatiti, ali od njega se još uvijek može živjeti. Voljela bih da bude profitabilnije, ali na to prije svega utječu gospodarska situacija u zemlji i kupovna moć čitatelja, a djelomice i činjenica da radimo na malom tržištu.
Kao svjedok da je u Hrvatskoj uistinu teško baviti se promicanjem kulture, osjećam grižnju savjesti kad za neke izdavače upotrijebim pojam biznis u kolokvijalnom smislu. No poduzeća u kojima sam radila imala su jasno postavljene ciljeve i prodajne planove i to jest biznis. Kao osnivačica i vlasnica Sonatine, s ponosom kažem da sam poslovna žena.
Osim toga, imam dojam da smo i knjige i nakladnike počeli dijeliti po principu „visoke književnosti“ i „komercijalne literature“, što mi se čini nesretnom i nepotrebnom podjelom, jer što ima loše u tome da visoka književnost bude komercijalna, ili pak, znači li to da je sva žanrovska književnost loša? Jednako tako smatram da izdavači bez obzira na to što objavljuju trebaju biti poslovni, jer znati plasirati knjigu jest vještina i to može biti samo kompliment. Ne znam odakle se stvorio taj neki zazor prema žanrovskoj literaturi, ali uvjerena sam da nije došao od čitatelja. Knjiga je, znam da će nekome grubo zvučati, također proizvod i da biste je plasirali na tržište, morate znati kako se to radi. U tom smislu ne vidim ništa loše da se bilo kojeg izdavača nazove poslovnim čovjekom, upravo suprotno.
Mačak koji je spasio knjige
Ljubavna hipoteza
Koliko se važnosti na hrvatskom tržištu, pri odabiru naslova, posvećuje njihovom ekonomskom aspektu, odnosno isplativosti? Gdje leže uzroci?
To ovisi o izdavačkoj strategiji svakog pojedinačnog izdavača, odnosno o tome oslanja li se izdavač na potpore ili pak samo prodaju. Mislim da u nekoj mjeri svi vode računa o isplativosti projekta, vjerujem da svaki urednik zastane i zamisli se nad knjigom koja iziskuje veće troškove proizvodnje ili će pak potencijalno privući manji krug čitatelja.
Ne mogu govoriti u ime drugih, ali mogu reći da sam Sonatinu gradila na principu održivog poslovanja koje ne ovisi o potporama. Da bih to postigla, morala sam voditi računa o isplativosti svakog naslova koji objavljujem.
Progovara li to ekonomist u vama? Je li važno da glavni urednik bude upoznat i s ekonomskom dinamikom naslova? Neupućeni bi promatrač mogao pomisliti da je skok od direktora prodaje do glavnog urednika golem, no je li doista?
Uistinu jest golem skok iz prodaje doći u redakciju na mjesto glavnog urednika – podrazumijeva intenzivno učenje i dodatan trud. No rad u prodaji itekako mi je pomogao da razumijem sve zahtjeve i ograničenja tržišta.
U sustavima u kojima sam radila bilo je iznimno važno da glavni urednik bude upoznat s ekonomskom dinamikom naslova. No dakako da su kriteriji odabira naslova podrazumijevali i druge aspekte. U tim većim sustavima moglo se u izdavačkoj politici uspješno balansirati između različitih projekata, dok su manji izdavači mnogo osjetljiviji, osobito ako ne mogu računati na potpore.
S druge strane, je li za urednika važno da, kao što profesori često govore studentima, završe, čak i briljiraju na studiju neke od, a osobito komparativne, književnosti?
Nije nevažno, ali nije presudno. Svjesna sam da je moj put bio drugačiji i da će me u svijetu izdavaštva uvijek promatrati kroz prizmu obrazovanja i stečene diplome, neovisno o tome koliko sam ja već dugo u izdavaštvu i čitam li ja danas više od nekih drugih kolega, ali i dalje bih rekla da su ljudi koji završe neku od književnosti u blagoj prednosti, ili bi to trebali biti. Koliko će uistinu briljirati i kao urednici ovisi i o drugim osobinama, ne samo o diplomi.
Još za vrijeme vašeg djelovanja unutar kuće, Znanje je preuzelo dio nekad postojeće i počelo graditi svoju mrežu knjižara. Koliko je to (ne)uobičajena situacija, da izdavačka kuća bude i vlasnik jednog od najvećih lanaca? Već smo to, čini mi se, vidjeli. Jesmo li išta naučili iz toga?
Kod nas je to uobičajena situacija, no uobičajena je i u Švedskoj, ako se dobro sjećam jednog seminara na sajmu u Göteborgu. Voljela bih da je drugačije, jer sam svjesna svih mogućih mana takvog sustava, ali ne vidim da za knjižarstvo postoji neka velika zainteresiranost poslovnih subjekata i investitora van izdavaštva koji bi bili financijski dovoljno moćni da ulože novac u knjižare i strpljivo čekaju povrat investicije, vjerojatno zbog već spomenute profitabilnosti sektora. Od značajnijih nezavisnih knjižarskih lanaca imamo ih tek dva – Hoću knjigu i Tisak. Čini se da je za opstojnost izdavaštva na našem malom tržištu zasad neizbježno da veliki izdavači imaju knjižare.
Ideja o nekom boljem načinu poslovanja postojala je i u drugim aspektima poslovanja – primjerice u zagovaranju ukidanja komisijske prodaje. A ipak su neki od najgorljivijih zagovornika ukidanja takvog modela prodaje otvorili knjižare nastavljajući ovaj uobičajeni obrazac poslovanja. I ne kritiziram ih zbog toga, to je naprosto naša realnost.
Najbolja zabava
Nađi me
Što je vas nagnalo da se odlučite na samostalno bavljenje izdavaštvom? Kad se dogodio prvi poduzetnički impuls?
Možda su u pitanju bile moje godine, jer čovjek u nekom trenutku više ne gleda samo naprijed, nego se osvrće prema svojoj prošlosti i pita je li to sve što je moglo biti. Dakako, bio je tu prisutan i osjećaj da sam u Znanju napravila sve što sam mogla i da mi je potreban neki novi izazov. Rad u redakciji Znanja bio je divno iskustvo i nije bilo potrebe mijenjati ga za posao u nekoj drugoj izdavačkoj kući… osim ako to ne bude moja izdavačka kuća. I tako se odjednom stvorio taj hiroviti poriv da osnujem Sonatinu.
S kakvim ste se izazovima susreli pokrećući Sonatinu? Jesu li možda i oni jednim od razloga što ste nekoliko godina vozili paralelan poslovni slalom? Kakvo je to iskustvo bilo i kako ste odabirali što će izići „kod vas,“ a što u Znanju?
Izazov je prije svega bio novac koji je bilo potrebno uložiti da bi se objavilo prve knjige, no i pakiranje i distribucija knjiga, uspostavljanje poslovnih odnosa s knjižarima itd. I dakako da je paralelan poslovni slalom, kako kažete, u tom smislu pružao kakvu-takvu sigurnost u redovita primanja. U dogovoru s direktorom Znanja, za 'svoj' sam plan odabrala nekoliko naslova za koje Znanje nije bilo zainteresirano. No to je potrajalo tek kratko vrijeme i nakon prvih objavljenih knjiga bilo je jasno da Sonatina ne može biti hobi, da se neće moći razviti ako joj se ne posvetim u potpunosti i ne oslobodim moralne odgovornosti prema Znanju. I premda te prve knjige nisu postigle neki senzacionalan prodajni uspjeh, bilo je dovoljno da se odvažim na osamostaljenje.
Odabirom naslova, žanrovskom orijentiranošću i ciljanom publikom dvije su kuće, barem naizgled, vrlo slične. Po čemu se Sonatina razlikuje od Znanja?
Sonatina se sa Znanjem ne može ni u čemu mjeriti – ni po veličini, ni tradiciji. Naslovi koje sada objavljujem mogli bi se objaviti u Znanju, ali mogli bi se jednako tako objaviti i u drugim izdavačkim kućama. Za roman „Svježa voda za cvijeće“ Valérie Perrin čula sam da je bio na meti i nekih naših izdavača koji ističu svoju usmjerenost na visoku književnost, ako ste me to željeli pitati. Roman „Najbolja zabava u životu“ autorice Claire Lombardo bio je u širem izboru za Nagradu Booker. „Nađi me“ Andrea Acimana objavljen je baš zbog toga što Znanje za taj nastavak romana „Zovi me svojim imenom“ nije bilo zainteresirano. No osnovna ideja bila mi je birati naslove po principu samoodrživosti Sonatine i njezine potpune neovisnosti o potporama. Tako će i ostati.
A koliko se razlikuje opseg vašeg posla? Pogled izvana vidi samo Silviu Sinković na čelu jedne kuće i drugu kuću s razmjerno velikim kolektivom. No razbijmo mit – što sve stoji iza sintagme sam svoj šef?
Opseg posla dramatično mi se promijenio – ja biram i uređujem knjige, ali ja ih i istovarujem po dolasku iz tiskare, pakiram i šaljem u knjižare, prodajem i radim svu administraciju, kreiram sadržaj za društvene mreže – drugim riječima, radim sve. Dakako da u nekim segmentima poslovanja ima i onih poslova koji nisu toliko romantični, ali to je cijena osamostaljenja. No uživam u raspolaganju svojim vremenom na način koji meni odgovara, u tome da radim posao koji volim, u rezultatima poslovanja. Kada pak nešto zapne, ozbiljno 'porazgovaram sa šefom'. Šalu na stranu, biti sam svoj šef istodobno je užitak i susret s neizvjesnošću, novi adrenalin, nešto poput rollercoastera. Na neki mi je način sada jasnije kakvu su odgovornost na svojim plećima nosili moji bivši poslodavci.
Na potpunu samostalnost odlučili ste se 2021., u jeku korone. Kakve je izazove to vrijeme donijelo, kako za vas, tako i za tržište knjige i osjećaju li se i danas posljedice?
Osamostalila sam se u siječnju 2021., desetak mjeseci nakon prvog zatvaranja. Vrijeme kada su knjižare bile zatvorene bilo je osobito teško i u izdavačima je izazivalo nemir. Ipak, ova naša branša kao da je bila pošteđena težih posljedica jer je u to vrijeme buknula internetska prodaja knjiga. Bio je to dotad nezabilježen rast prodaje putem web-trgovina. To mi je davalo nadu da za knjige ipak ima budućnosti. Naravno, bilo je izazovno i postojale su i druge mogućnosti razvoja situacije, poput stavljanja Sonatine u mirovanje. No, spomenula sam to svojem sinu i on me pitao jesam li doista sve to napravila da bih sad odustala od onoga što sam već stvorila. I tako sam se odlučila upustiti u taj pothvat, moglo bi se reći da sam se spustila naglavačke, kao Janica s jednim štapom. I zasad je dobro. Kako će biti, teško je predvidjeti. Kao ekonomist, u obzir moram uzeti inflaciju i turbulentnost vremena, ali zasad sam zadovoljna.
Već smo nekoliko puta spomenule potpore. Koliko njihovo postojanje, odnosno čitateljska percepcija nakladništva kao od države potpomognutog sektora utječe na njihovu spremnost da za knjigu, nakladnički proizvod, izdvoje određenu količinu novca?
Mislim da šira javnost nije svjesna potpora, nama je tematika bliska jer smo u branši. Prije će biti da naša publika nije svjesna vrijednosti knjige, svih proizvodnih troškova koji utječu na njezinu cijenu i elemenata koji ulaze u kalkulaciju. Nije isto radite li mass market izdanje pa tiskate velike naklade koje omogućuju nisku maloprodajnu cijenu, ili radite knjižarski format. Kod nas smo zbog pojave novinskih izdanja i mass marketa stvorili percepciju da knjiga može koštati 39 kuna.
Uživam u raspolaganju svojim vremenom na način koji meni odgovara, u tome da radim posao koji volim, u rezultatima poslovanja. Kada pak nešto zapne, ozbiljno 'porazgovaram sa šefom'. Šalu na stranu, biti sam svoj šef istodobno je užitak i susret s neizvjesnošću, novi adrenalin, nešto poput rollercoastera.
Osnovni problem, dakle, vidim u uspoređivanju formata koji se ne mogu uspoređivati, kao i u nepoznavanju toga što je mass market, a što tradicionalni knjižarski format. No, smatram da izdavači svojim odabirom knjiga, načinom na koji ih uređuju i opremaju, stvaraju sebi vjernu publiku koja će im se uvijek rado vraćati.
Karijera u Znanju pomogla vam je da shvatite što od tržišta želite i kako se na njemu pozicionirati. No donosi li prijašnje iskustvo i neke negativne aspekte, koliko je težak „uteg Znanja“?
Ne, naprotiv – u Znanju sam stekla dragocjena iskustva te mi i dalje vrlo uspješno surađujemo. Ne znam kako bi bilo da sam se odlučila za drugačiji smjer u izdavaštvu, no u Sonatini se uistinu trudim birati kvalitetne naslove, ali s prodajnim potencijalom. Možda to stvara percepciju mene kao izdavača jednaku onoj kakva u određenim krugovima postoji spram Znanja. Ja, primjerice, nisam prošla ni na jednom natječaju za potpore u izdavaštvu ili otkup za knjižnice Ministarstva kulture, nije mi to uspjelo ni s književno vrijednima Lombardo i Perrin. No ja si ionako ne mogu i ne želim dopustiti da budem ovisna o potporama, nikada ih, osim za digitalni marketing u poduzetništvu, nisam dobila.
Koliko hrvatsko tržište kaska za inozemnima? Postoji li u nas uopće nešto kao „trend u književnosti“, posljedično i stvaranje trendova?
Naše tržište možda kaska za inozemnim u smislu da prijevod ne izlazi istodobno kad i izvornik, ali nekako mi se čini da vjerno slijedimo inozemne trendove. Posljednjih godina u američkoj i engleskoj literaturi, a sada govorim o toj tzv. komercijalnoj literaturi, često su prisutne teme vezane za neke društvene situacije i probleme koji nama možda nisu toliko zanimljivi (ili to barem donedavno nisu bili) – imigranti i njihov život u novoj domovini, rasizam, neprihvaćanje različitosti i slično. Ne mogu reći da to uvijek najbolje prolazi kod naše publike, ali u načelu volimo pratiti trendove.
Jeste li zadovoljni prisutnošću u medijima, medijskom podrškom koju ste od tiskanih i elektroničkih medija dobili?
S obzirom na broj objavljenih naslova, ne mogu se požaliti na medijsku prisutnost. Ona je katkad bila neočekivano dobra, katkad je podbacila, barem u mojim očima. Bilo bi dobro da u medijima ima više prostora za knjige, pa i one žanrovske, ali očito je riječ o isplativosti takvih objava. S nekim sam novinarima i portalima ostvarila lijepu suradnju, dok su mi neki nedostižni zbog cijene medijskog prostora. Radim u okvirima onoga što mi je dostupno. U takvoj situaciji intenzivnije se razvija blogerska scena, koja buja iz dana u dan, a Sonatina s nekolicinom blogera ostvaruje iznimno lijepu suradnju.
A suradnjom s autorima? Na vašoj stranici stoji poziv za primanje rukopisa, no pod „svoje“ još niste upisali niti jednog domaćeg autora. Javljaju li se, kakvi su rukopisi…?
Poziv za primanje rukopisa postavljen je na web stranici tek prije nekoliko mjeseci jer prije toga nisam imala mogućnosti pozabaviti se i čitanjem neuređenih, neselektiranih rukopisa. Osim toga, voljela bih domaćem autoru ili autorici, tko god to bio, omogućiti dostojnu promociju njegove/njezine knjige, a to u prvim Sonatininim godinama nije bilo moguće. Rukopisi koje sam dosad primila nisu bili za objavljivanje, a jedan koji me je donekle zaintrigirao nije se po sadržaju uklapao u moj program. Pažljivo pratim sve što dolazi…
Nevidljivi život Addie LaRue
Njemačka kuća
Možemo li razgovarati i o cijeni knjige i visini naklada u Hrvatskoj? Ne u kategorijama „visokog“ ili „niskog“ već o svemu što cijenu formira…
Cijenu formira više troškova – od autorskih prava, prijevoda, lekture, korekture i uređivanja, do grafičkog oblikovanja i tiska. Nije zanemarivo ni to koliko želite uložiti u marketing, kao ni troškovi distribucije, koja je osobito poskupjela s porastom cijena. A što se tiče naklade, što je ona veća, proizvodna cijena po primjerku je niža. Formula je, dakle, prilično jednostavna, a prava je umjetnost predvidjeti koliko se čega može prodati.
Razgovarali smo o knjižarama. Koliko ste zadovoljni pozicijom svojih knjiga u knjižarama?
To ovisi o kojoj je knjižari ili knjižarskom lancu riječ – neki su otvoreniji prema malim izdavačima odnosno knjigama koje nisu dio njihova vlastitog programa, a neki manje. Nastojim sa svima njegovati prijateljski odnos i to se uglavnom pokazuje kao najbolji put do dobre suradnje. Za malog izdavača pozicioniranje knjiga u knjižarama uistinu jest izazov, a iskustva su mi različita. U početku mi je bilo važno da me knjižari uopće počnu percipirati kao ozbiljnog poslovnog partnera – naručivati dovoljan broj knjiga da se osigura vidljivost novog naslova u knjižari, uključiti me u koju svoju prodajnu akciju i slično. Trebalo je strpljenja da se s nekim knjižarama / knjižarskim lancima u tom smislu postigne pomak. Iako bih voljela da su Sonatinine knjige lijepo izložene u svim knjižarama, trenutačno mi se kao veći problem čini to da neke knjižare vrlo sporo ili uopće ne rade popune nakon što prodaju neki naslov. To mi govori da bi možda bilo dobro da na tržištu postoji više educiranog i za taj posao zainteresiranog kadra.
Jeste li zadovoljni svojim položajem u Zajednici nakladnika i knjižara (ZNK)? Što bi, po vašem mišljenju, zajednica mogla učiniti za male nakladnike?
Budući da sve radim sama, moram priznati da se i nisam imala vremena baviti ZNK-om, odlaziti na sastanke i na bilo koji način doprinijeti radu zajednice. No to me pitanje ne zaokuplja previše jer u onome što mi zajednica nudi ne vidim nešto što bi mi zasad u poslovanju uistinu bilo od pomoći. Detalj koji me je također donekle udaljio jest i pitanje članarine. U vrijeme kad je članarina Hrvatske gospodarske komore bila obavezna, bila sam član ZNK koji je mogao aktivno sudjelovati. No s oslobađanjem plaćanja te članarine, ZNK je odredio iznos dobrovoljne članarine koji je čak tri i pol puta veći od onog prethodno obaveznog, a bez plaćanja nije moguće aktivnije sudjelovanje (u odabiru članova vijeća, ostvarivanju nekih prednosti ili u akcijama, primjerice, platformi Knjiga svima i svuda). To mi se učinilo apsurdno. Svjesna sam da se ništa ne može dobiti besplatno te da se i rad ljudi u ZNK mora vrednovati te ne bježim od članarine. Ipak, nameta u poslovanju ima mnogo pa će i moje sudjelovanje u zajednici biti aktivnije kada ću samoj sebi moći poslovno opravdati iznos potrošen na članarinu.
Kakvo je, osim toga, stanje u hrvatskom malom, nezavisnom izdavaštvu usporedite li ga s onim u svjetskim gabaritima?
Izdavaštvo se svako malo susreće s nekim izazovima, a s obzirom na to da to nije visokoprofitabilna djelatnost, svaki od tih izazova unosi strah od mogućih tektonskih poremećaja. I svjetski izdavači su od pojave Covida prolazili turbulentno razdoblje.
Ipak, jedino u što istinski vjerujem su brojke, a one prema javno dostupnim podacima pokazuju da je većina naših izdavača, barem onih meni poznatijih, zadnje dvije godine bilježila blagi rast prodaje i dobiti. Zanimljivo je i to da je osnovano više novih izdavačkih poduzeća od kojih neka ostvaruju zavidne rezultate.
Brojke su, nažalost, neumoljive i kad su plaće u izdavaštvu, odnosno njihov nesrazmjer u odnosu na spol, u pitanju. Da zatvorimo bitnim pitanjem – kakvo je vaše iskustvo?
Kad sam došla na mjesto direktora prodaje i nabave u V.B.Z.-u, moja je plaća bila manja u odnosu na mog prethodnika, a bila sam u poduzeću deset godina duže. Naravno, spomenula sam to poslodavcu i pitala za mogućnost korekcije plaće, ali dobila sam odgovor da je, nakon svih prijašnjih iskustava i razmatranja koliko to radno mjesto objektivno vrijedi, ta plaća maksimum koji može dati. Potom sam došla u Znanje gdje sam, nakon promjena unutar kuće, došla na radno mjesto glavne urednice. Budući da je Znanje tada promijenilo vlasnika, krenulo se s racionalizacijom poslovanja i mnogobrojnim uštedama. Dakako da se to odrazilo i na plaću glavnog urednika pa moja nikada nije dosegnula razinu mog muškog prethodnika.
Moglo se to pripisati spletu okolnosti, no ne mogu poreći da mi se stvorio taj neki osjećaj da, što god da sam napravila, a uspijevala sam napredovati do voditeljskih pozicija, nikada nisam financijski ostvarila ono što su muškarci prije mene uspijevali.
* Ovaj članak objavljen je u okviru projekta "Žene u suvremenom hrvatskom knjižnom nakladništvu" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.