Andrija Škare : Pisci i urednici ne mogu biti drugo nego saveznici
Dugovječnost ovog portala omogućuje nam da neke autore/ice pratimo već duži niz godina, od njihovih prvih književnih (ili novinarskih) zapisa, medijskih pojavljivanja, i može se reći da je to jedna od ljepših stvari koje donosi uređivanje elektroničke publikacije kakva su Moderna vremena.
Andrija Škare (rođen 1981. u Zagrebu), diplomirani novinar, scenarist, radijski i tv urednik i voditelj, pisac i književni urednik... jedan je od onih autora koje pratimo još od njihovih ranih razvojno-profesionalnih godina. Za ovu seriju tekstova "Dijalogom do (spo)razumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi" u kojima nastojimo čitateljima približiti različite dionike hrvatskog tržišta knjiga iliti tzv. lanca knjige, Škare je odličan predložak jer ga vidimo kao novinara, pisca i urednika, a upravo nam je odnos pisaca i njihovih urednika (ili obratno) jedan od fokusa.
Vjerujemo da je naša teza o potrebi boljeg razumijevanja različitih dionika na sceni dobar način koji može pomoći ostvariti kvalitetniju homogenizaciju knjiške scene, njezino jačanje, pa shodno tome, od (ne)prilike do prilike njezinog čvršćeg postavljanja prema nerijetko nedovoljno poticajnom društveno-ekonomskom okruženju. Jer, kao što i naš sugovornik kaže - "pisci i urednici ne mogu biti drugo nego saveznici".
Nenad Bartolčić: Možeš li ukratko opisati svoj profesionalni put—od novinarstva do današnje uredničke pozicije u Mozaiku knjiga?
Andrija Škare: Diplomirao sam novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a prve sam novinarske korake, kako se to lijepo kaže, napravio na Radio Studentu na kojem sam stjecao prvo iskustvo, radio, igrao se novinarstva, upoznavao najbolje ljude i zabavljao se kao nikad u životu. Na radio sam došao još kao gimnazijalac i na njemu sam ostao sve dok nisam diplomirao, ali negdje na trećoj godini studija sam počeo raditi i ozbiljan (u smislu: plaćen) novinarski posao na tada novoosnovanoj RTL televiziji. S RTL-a me put vodio na HTV gdje sam se kao honorarac zadržao punih trinaest godina i gdje sam radio niz različitih, zanimljivih i divnih poslova. Novinarčio sam, jasno, ali sam pisao i scenarije za serije i emisije, a neke sam i vodio. Nakon toga sam se zaposlio kao novinar na portalu Gloria.hr. Potom odlazim u Frakturu gdje se zadržavam pet i pol godina i, eto, konačno stižem u Mozaik knjiga.
Kako sam prve proze objavio još za vrijeme studija, a prvu knjigu 2008., cijelo sam vrijeme aktivno pratio domaću književnu scenu i stekao prve uvide kako funkcionira nakladništvo u Hrvatskoj, iz pozicije (mladog) autora. U svom novinarskom radu sam dosta pratio kulturu i posebno književnost pa sam dobio i tu dodatnu vanjsku perspektivu, a mnogo sam i stalno pisao, objavljivao u časopisima i novinama, stalno sam bio blizu teksta i s njim u dubokoj vezi pa posao u nakladništvu nije bio nikakvo iznenađenje, više neki logičan nastavak i ostvarenje mojih težnji, želja i strasti. U Frakturi sam vodio digitalni marketing i povremeno uređivao, a u Mozaiku knjiga je uređivanje knjiga moj jedini posao i u njemu zaista uživam.
Andrija kao pisac
S više mlijeka, molim
Slušaj me
Dva prsta iznad gležnja
Novi dio grada
Kako i kada počinješ pisati književnost, događa li se to paralelno s pisanjem novinarsko-publicističkih tekstova ili malo kasnije (ili prije)?
Ustvari se događa paralelno. Neću računati one rane, gimnazijske pokušaje, sjećam se samo da sam prvu priču objavio još za vrijeme studija, dok sam bio, mislim, na drugoj godini. Cijelo vrijeme sam pisao, imao sam jednu bilježnicu tamno-ljubičastih korica i u nju sam olovkom pisao prve kratke priče i u tome sam beskrajno uživao, čak bio ushićen. Danas mi se tek rijetko vrate naznake tog osjećaja.
Kada se osvrneš na svoje iskustvo kao pisca, sjećaš li se situacija u kojima si se suočavao s uredničkim sugestijama? I kako danas, s vremenske distance ali i iz ove promijenjene profesionalne pozicije, gledaš na to?
Naravno da se sjećam. Objavio sam dosad šest knjiga i svaka je imala urednika, a surađivao sam s urednicima i kad sam objavljivao tekstove u novinama, časopisima i na portalima. To su bili ljudi različitih iskustava, različitog znanja, različitih ideja što oni misle da bi taj konkretan tekst trebao predstavljati i, možda najvažnije, različitih karaktera. Kažem da je to možda i najvažnije jer sam (i) kroz to iskustvo naučio koliko je važno moći surađivati s različitim tipovima osoba, onima koji su ti skloni i onima koji nisu, onima koji te u nešto pokušavaju uvjeriti i onima kojima ti nešto pokušavaš dokazati.
Svaki od urednika s kojima sam radio nešto me naučio, svaki od njih me barem malim dijelom izgradio i uvijek ću biti zahvalan svima koji su se, na ovaj ili onaj način, bavili mojim tekstovima.
Doživljavaju li pisci urednika zapravo kao produženu ruku nakladnika, ili tu ipak postoje neke nijanse? A ako te nijanse postoje, kakve bi one bile?
I jedno i drugo. Urednik je, s jedne strane, netko kome s povjerenjem predaješ svoj tekst, a to je velika stvar jer svakom je autoru njegov tekst važan. Ima u tom činu intimnosti, ima razotkrivanja i prepuštanja. Kopanje po nečijem tekstu je vrlo blizu, da si dopustim i malo patetike, kopanju po nečijoj duši. Urednik kao produžena ruka nakladnika je također važna funkcija, ali u njoj nema metafizike, to su čisto tehnička pitanja koja sam već ranije spomenuo, a na koja autoru netko mora odgovoriti pa onda i to najčešće čini urednik.
Kako si ti, u tom kontekstu, kao mladi autor doživljavao urednike? Kada se prisjetiš svojih ranijih suradnji s urednicima, što ti je kao piscu bilo najteže prihvatiti?
Ja sam ih doživljavao više kao ljude koji će sa mnom raditi na tekstu, ali postavljao sam im i ova druga pitanja, naravno.
Vrlo rano sam se riješio ideje da je tekst koji sam napisao uvijek nešto sveto, genijalno i nešto što se ne smije dirati i mijenjati. Ta studirao sam novinarstvo! Na fakultetu su nas učili da ćemo tekstove oko kojih smo se mučili i nad njima se znojili i koji su objavljeni u novinama sutradan gledati kao dio istih tih novina u koje je netko zamotao ljuske i riblje glave nakon čišćenja! To je još dobro, govorili su, zna se dogoditi da se tekst u koji ste uložili čitavog sebe uopće ni ne objavi i s tim jednostavno treba naučiti živjeti.
Postoje razlike između novinskog i književnog teksta, potonji po definiciji ima dulji rok trajanja, ali jednom kad prihvatiš da je svaki tekst promjenjiv i nestalan, da ga se uvijek može unaprijediti i da ako netko ne voli tvoj tekst ne znači da ne voli i tebe, sve je lakše. Kažem, ja sam se s time pomirio jako rano pa mi je svaka predložena promjena u tekstu, ako je bila dobronamjerna i argumentirana, bila sasvim prihvatljiva.
Ako se možeš prisjetiti neke povratne informacije koju si kao pisac primio od urednika, pozitivne ili negativne, svejedno? Na koji način sada kao urednik nastojiš prenijeti kritiku da bude konstruktivna, a ne obeshrabrujuća?
Jednom sam dobio kritiku koja je bila neosjetljiva koliko i općenita, a svodila se na legendarno - "Ovo bi trebalo biti bolje!". Riječ je bila o romanu koji na koncu nikad nije objavljen, a rukopis još uvijek čami u mračnim zakutcima mog hard diska i možda mu se nekad vratim da procijenim koliko je moj tadašnji nesuđeni urednik imao pravo. No, baš zbog takve kritike koja to i nije, ja uvijek nastojim da moje opaske budu konstruktivne. Ako nešto u tekstu ne valja onda se potrudim objasniti zašto mislim da to ne valja, ali - podjednako važno - predlažem i načine kako to popraviti.
Andrija kao urednik
Mali i Levijatan
Kut gledanja
Samo da sve dobro prođe
Platonovo platno
Pomaže li ti sada to prethodno vlastito iskustvo pisca u radu s autorima? Na koji način?
Apsolutno. Stvar je, zapravo, krajnje jednostavna. Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima često ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.
Urednik je, s jedne strane, netko kome s povjerenjem predaješ svoj tekst, a to je velika stvar jer svakom je autoru njegov tekst važan. Ima u tom činu intimnosti, ima razotkrivanja i prepuštanja. Kopanje po nečijem tekstu je vrlo blizu, da si dopustim i malo patetike, kopanju po nečijoj duši.
Kad smo kod konkretnog rada na tekstu, tu volim odmah na početku reći da je moj jedini cilj da tekst bude najbolji što može biti u datim okolnostima, to je jedina i isključiva ideja koja me vodi i svi moji komentari i uredničke intervencije su usmjereni prema njoj. Također, prijateljstvo nekad moramo staviti sa strane, spremiti ga u ladicu zajedno s emocijama koje postoje u svakom odnosu pa radu na tekstu pristupiti hladno i profesionalno, kirurški. Konkretno: svaku opasku ili intervenciju obilato elaboriram pa ako autor i nakon mojih komentara želi po svome, onda razgovaramo, ali s argumentima.
Postoje li trenuci kada, kao urednik, prepoznaješ u autorima ono što si i sam osjećao dok si bio u njihovoj ulozi?
Svakako. Bude tu i nesigurnosti, strepnje, iščekivanja. Moja je uloga nekad i samo da potaknem ili ohrabrim iako to nije "samo". Često u procesu nastanka knjige autor ima brojna pitanja koja nema koga pitati ili misli da nema koga pitati (Kako će izgledati naslovnica? Jel stignem još ono promijeniti? Hoću li vidjeti tekst nakon lekture? Kad knjiga konačno izlazi? Jel mi smije prijateljica prevesti dvije priče na engleski i objaviti ih na jednom američkom portalu? Koja će biti cijena knjige? …), a ja se trudim svojim autorima biti na raspolaganju za sva pitanja i dvojbe, želim da osjećaju da imaju kontrolu nad cijelim procesom i da se u njemu osjećaju maksimalno ugodno. Meni su katkad neka pitanja znala ostati neodgovorena i sjećam se tog osjećaja zbunjenosti pa ga ne želim priuštiti autorima s kojima radim.
Kako pronalaziš balans između uvažavanja autorove vizije i potrebe da se tekst oblikuje tako da bude čitljiviji ili “urednički bolji”, odnosno unutar očekivanja izdavačke kuće koja će ga objaviti?
S time dosad nikad nije bilo problema. Kao što sam već ranije rekao, moj je jedini cilj da tekst bude najbolji što može biti, a autori najčešće vrlo brzo shvate da to jest moja uloga i da nakon intervencija čitava knjiga stvarno izgleda bolje. Autorova vizija je vrlo važna, autor je glavni i moje je čvrsto uvjerenje da sam ja tek potpora kako bi autor ostvario svoju viziju, ali s druge strane niti jedna knjiga ne postoji u vakuumu, ona je dio konteksta, dio nakladničkog plana, biblioteke i izdavačke kuće i u nju se mora moći uklopiti.
Dosad nisam imao problema s traženjem tog balansa, možda i zato što su i autori spremni na kompromise, a i Mozaik knjiga je nakladnička kuća koja nije nesklona napraviti nešto novo što još dosad nije pa smo uvijek uspjeli pronaći neki srednji put.
U kolikoj mjeri su pisci i urednici saveznici, a koliko se njihovi interesi ipak znaju razilaziti?
Pisci i urednici ne mogu biti drugo nego saveznici. Trebali bi biti orijentirani prema istome - da knjiga koju rade bude što bolja, da dođe do što više ljudi, da je ljudi čitaju, da u njoj uživaju i, posljedično, da se knjiga i dobro proda. Jedino oko čega se autori i urednici mogu razilaziti jest razlika u percepciji. Svakom autoru je njegova knjiga najvažnija na svijetu i ako on misli o njoj svaki dan, dvadeset i četiri sata na dan, onda nekad misli da to isto radi ili bi trebao raditi i njegov urednik, a urednik ima još knjiga o kojima mora misliti, jučer, danas i sutra.
Budući da si iskusio obje pozicije, osjećaš li da te autorsko iskustvo čini osjetljivijim na fragilnost i nesigurnost autora na tržištu knjiga? Koliko je empatija uopće važna/prisutna u uredničkom radu?
Sigurno da sam osjetljiv na fragilnost i nesigurnost autora na tržištu knjiga jer sam bio i ustvari još uvijek jesam (i) u toj poziciji. No, kao što rekoh, to je samo jedan od aspekata u kojima autor od urednika očekuje potporu, a ja se trudim pružiti je stvarno svuda gdje mogu. Empatija je jako važna, ali mislim da je moguće da urednik može napraviti tehnički sjajan posao čak i ako je hladnokrvan i neosjetljiv. Moguće, kažem, ali meni i teško zamislivo jer tekst doživljavam kao svojevrstan produžetak autora pa se i prema njemu, kao i prema živom čovjeku, trudim biti blag i nježan, ali kod teksta imam tu divnu mogućnost da izbacim dijelove koje smatram suvišnima.
Vratimo se malo tehničkim pitanjima zanata. U kojoj mjeri urednik ima pravo intervenirati u tekst, a od koje točke počinje “povreda” autorskog integriteta? Postoji li jasan kriterij ili je to uvijek stvar konteksta i odnosa s piscem?
Stvar je konteksta i odnosa s piscem. Meni nije želja pisati tuđe knjige, produbljivati tuđe zaplete i smišljati završetke iako i to nekada činim, ali ipak sam najsretniji kad uređujem tekst u koji moram minimalno intervenirati. Nikad dosad mi se nije dogodilo da bi se autor osjećao kad da sam mu povrijedio autorski integritet, ali niz puta su mi zahvalili na prijedlogu nekog rješenja ili razrješenja. Tekst naprosto nekad zaluta u slijepu ulicu i samo je potreban drugi pogled da ga se vrati nazad na osvjetljenu aveniju.
Kako bi, na temelju svog iskustva, opisao idealnog urednika iz perspektive pisca, a kako idealnog pisca iz perspektive urednika? Što smatraš temeljem uredničkog etosa u suvremenom nakladništvu?
Iz perspektive pisca rekao bih da bi idealan urednik trebao biti dobronamjeran i upućen, to je za početak sasvim dovoljan temelj. Kao urednik volim da su autori s kojima radim sposobni shvatiti da je svaki tekst moguće učiniti boljim, volim kad su razumni i otvoreni za dijalog i volim kad brzo odgovaraju na mejlove. Temelj uredničkog etosa danas je istodobna odanost autoru, čitatelju i društvu – uz predanost kvaliteti i smislu u vremenu koje često favorizira brzinu i površnost.
Biblioteka Bura
Atlas za slijepe putnike
Pijani sveci zavijaju na mjesec
Moramo misliti na važnije stvari
Monika i Monika
Što te je najviše motiviralo za prelazak iz Frakture u Mozaik knjiga i preuzimanje konceptualne uloge u pokretanju Biblioteke Bura?
U Frakturi sam se primarno bavio digitalnim marketingom. Da, uredio sam tamo određeni broj knjiga, ali sam ustvari bio dodatni član uredništva koje je već bilo ekipirano. Zato nisam previše dvojio kad mi se pružila prilika prijeći u nakladničku kuću u kojoj ću se baviti isključivo uređivanjem, a još kad smo dogovorili pokretanje Biblioteke Bura to je bilo vrlo blizu ostvarenju sna.
Koji je bio inicijalni povod za pokretanje Biblioteke Bura u sklopu Mozaika, i kakav je bio tvoj osobni osjećaj u tom trenutku?
Mozaik knjiga jedan je od najvećih domaćih nakladnika, dosad možda najviše prepoznat po popularnoj stranoj beletristici, priručnicima, enciklopedijama, izdanjima od nacionalnog značaja i kuharicama. Pokretanjem Biblioteke Bura istaknut je i program hrvatske beletristike – oduvijek snažan i pažljivo građen, ali možda ponešto manje vidljiv – koji sada dolazi u središte pozornosti.
Biblioteka je nastala iz želje da se domaći autori učine vidljivijima i da ih čitatelji osjete bližima. Nažalost, istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj najmanje čitamo upravo vlastite pisce, a to je velika šteta: imamo književnost koja može stati uz bok svakoj drugoj. Ujedno, domaći autor i čitatelj dijele isti prostor i ritam života – iste brige, slične svakodnevice, zajedničke slike grada i jezika.
Kako si koncepcijski zamislio “novu biblioteku”? Koje je njezino temeljno poslanje?
Njezino temeljno poslanje je objavljivati najbolje knjige najboljih domaćih autora. Dati im prostor, vidljivost, priliku da osvoje čitatelje. Iskreno vjerujem da je baš svaka dosad objavljena knjiga u Biblioteci Bura mali književni spektakl i ustvari prvorazredni kulturni događaj.
Osim književne kvalitete, knjige u Biblioteci Bura su i vrhunski likovno oblikovane i kod njih se vodilo računa o svakom detalju. Sve naslovnice u prvom kolu ili prvom godištu biblioteke izradila je poznata mlada likovna umjetnica Klasja Habjan, u drugom kolu je taj posao preuzeo ulični umjetnik, ilustrator i slikar Vladimir Tomić - Mosk, a evo, kao malu ekskluzivu mogu najaviti da će naslovnice idućeg kola raditi Stipan Tadić. Stvarno kad pogledam sve knjige dosad objavljene u Biblioteci Bura ne mogu se odlučiti koja mi je ljepša.
Danas je u biblioteci već više od desetak naslova, na što se usredotočuješ prilikom odabira autora i naslova za Buru: žanr, forma, reputacija, inovativnost…?
Najvažnije mi je da je naslov koji ćemo objaviti stvarno donosi nešto novo na domaću književnu scenu. Primjerice, knjiga "Kut gledanja" Petra Popovića donijela je dosad neviđen vid pisanja o (pop) glazbi u kojoj autor muziku koju voli analizira kroz prizmu vlastite vjere, a rezultat su nevjerojatno dobri eseji koji ulaze u sam vrh domaćeg pisanja o glazbi uopće. Roman "Futur treći" Sandre Vlašić prvi je hrvatski eko-triler, knjiga koja ima trilerski zaplet, ali nas kroz njega upućuje i na ekološke teme koje bi nas se sve trebale ticati, "Mali i Levijatan" Svena Popovića rijetko je viđen izuzetno uspjeli domaći fantasy, nedavno objavljena "Pisma iz Pekinga" Vida Barića zasjedaju na tron domaće autofikcije…
Očito je, dakle, da mi nije presudan žanr ni forma pa ni inovativnost u nekom uskom književno-teorijskom smislu jer ako knjige iz Bure ne donesu ništa novo u smislu teme, narativne strategije ili jezika i stila, sasvim sigurno će ih kao nešto novo i inovativno doživjeti publika i kritika, one sigurno donose pomak u očekivanjima i otvaraju nove mogućnosti interpretacije. Reputacijom autora se ne zamaram, u Biblioteci Bura su objavljene knjige već etabliranih autora, ali i nekih koji su tek počeli graditi svoje književno ime.
Koje kriterije smatraš ključnima da bi neka knjiga postala dio Bure (zabava, estetska vrijednost, društveni odjek)? Što je nebitno, a što je nužno?
Nebitno je sve osim toga da je knjiga koja treba postati dio Bure vrhunska književnost. To je prvi uvjet. Nakon toga procjenjujem kako se ona uklapa u ostatak biblioteke i, šire, u ostatak produkcije Mozaika knjiga. Neke odlične knjige sam stavio na čekanje ili odbio jer je potpuno suludo imati u godini dana, primjerice, pet zbirki priča mladih muških autora koji se bave temom otuđenosti i suvremene melankolije. Želim da Bura bude raznolika i uključiva, da u njoj bude i autorica i autora, da budu zastupljene i kratke priče, romani i eseji, ali i da Bura dopuše pluralizam tema.
Dakle, želiš li da Bura predstavlja širok spektar žanrova ili da razvija dvije-tri prepoznatljive linije?
Širok spektar žanrova, neka cvjeta tisuću cvjetova!
Kako balansiraš između "ozbiljnije" (tematski, estetski) literature i one koja čitatelja može odmah “zaintrigirati i zabaviti”?
Za sada mi to balansiranje dobro ide ili barem mislim da je tako, ali osim toga ja ne mislim da se te dvije stvari nužno isključuju. Odnosno, ne mislim da je to ili/ili, meni je jako privlačna književnost koja je zabavna, ali to ne mora značiti da nema visoku estetsku vrijednost, a velik dio knjiga dosad objavljenih u Buri upravo je takav.
Kako su na Buru reagirali čitatelji, autori i kritičari? Imate li u Mozaiku povratne informacije koje su te posebno iznenadile ili dirnule?
Dosad nisam dobio niti jednu reakciju koja bi bila manja od oduševljene. Možda se meni iza leđa govori i drugačije, ali do mene su dolazile mahom izuzetno pozitivne reakcije. Od toga da je takav tip biblioteke trebao domaćoj književnosti pa do toga, što mi sami autori nerijetko kažu, da su sretni i ponosni biti dio takvog nakladničkog niza. Javili su mi se i brojni čitatelji koji su dosad pročitali baš sve knjige objavljene u Buri i nestrpljivo čekaju sljedeću. Zbog takvih reakcija sve ovo što radimo ima smisla…
Koje su prosječna naklade naslova objavljenih u Buri?
Budući da su knjige Mozaika knjiga dostupne u svim knjižarama u Hrvatskoj i da želimo da se naša izdanja mogu kupiti u svakoj knjižari uvijek ciljamo na 1500 primjeraka što je neki minimalan broj da svako prodajno mjesto bude dobro opskrbljeno.
Gdje vidiš Buru za dvije do tri godine? Što bi bio idealan ishod?
Svake godine se u Buri objavi desetak naslova, a evo, uskoro krećemo u novu kalendarsku godinu i treće kolo. Svakoj knjizi posvećujem se s jednakom pozornošću, na svakoj radim kao da je prva i jedina i vjerujem da se to osjeti. Cilj mi je da čitatelji prepoznaju Buru kao biblioteku od koje znaju što mogu očekivati, kad vide naš uzburkani logo da već osjećaju uzbuđenje od onoga što ih čeka unutra.
Postoji li biblioteka ili serijal koji ti je osobno uzor, kojima težiš uređujući Buru?
Moji ideali su biblioteke uz koje sam odrastao i koje su me oblikovale – od legendarne Vjeverice, preko biblioteka Hit-Junior i Hit. Namjerno kažem ideal, a ne cilj: jer kad bi Bura jednoga dana dosegla tu razinu, bio bih najsretniji čovjek na svijetu. Ali do takvog statusa vodi dugačak put – treba vremena, stotine naslova, strpljivog vođenja priče. Ne tvrdim da je to nedostižno, no zasad se još ne usuđujem ni sanjati o tome.
Za početak, moj bi san bio da za koju godinu na polici ugledate pedesetak knjiga s logom Bure na hrptu – i da već na prvi pogled znate kako pripadaju istoj priči. Da znate: što god uzeli u ruke, čeka vas vrhunsko štivo. To je suština ideje – izgraditi povjerenje čitatelja toliko snažno da posegnu za knjigom iz Biblioteke Bura čak i ako im je autor nepoznat. Jer su sigurni da će između tih korica pronaći nešto što će ih oduševiti ili barem ludo zainteresirati.
Umjetna inteligencija i čitateljske navike
Još nekoliko neizbježnih pitanja. Umjetna inteligencija, u svijetu već svima poznata kratica AI. Kako kao urednik vidiš potencijalne pozitivne primjere primjene AI, a koje negativne? Koristite li neke AI alate kao urednik?
AI može biti odličan alat ako ga se koristi s pažnjom i razumom. On i nije drugo doli alat, a svaki alat ima ograničenu primjenu. U uredničkom poslu nema baš puno prilike za korištenjem umjetne inteligencije pa je stoga u poslu ni ne koristim.
Pod pretpostavkom da ne namjeravaš prestati pisati književnost, kako ti tu AI može koristiti? Odnosno, primjećuješ li već u rukopisima koji ti dolaze na urednički desk neku "prisutnost" AI?
Ne namjeravam prestati pisati književnost, a za mene je pitanje nekog elementarnog poštenja, prema sebi i prema tekstu da u pisanju ne koristim umjetnu inteligenciju. Ne vidim koji bi bio smisao u tome? Pa valjda pišem jer želim nešto reći, nešto izraziti, prenijeti neku poruku i sve to želim učiniti ja, zato i pišem. Kad mi u tome bude trebala neka pomoć ili neka prečica, prestat ću pisati.
Mislim da još nisam dobio niti jedan tekst koji je pomogla napisati umjetna inteligencija, siguran sam da bih to primijetio. Chat GPT može biti dobar u mnogim stvarima, ali pisanje književnosti nije jedna od njih. Sjećam se da sam vidio neku reportažu na televiziji u kojoj se hvali neku djevojčicu koja je napisala prvi hrvatski roman uz pomoć Chat GPT-a. Meni je to problematično na mnogo razina. Hej, nije ga ona napisala, samo je davala promtpove! Ako postoji oživotvorenje sintagme "kićenje tuđim perjem", ja ne znam za bolje od toga. S tim da, pomalo jezivo, tu uopće ne znaš čijim se perjem dosita kitiš.
Koje bi promjene volio vidjeti u čitateljskim navikama prema domaćoj književnosti? Čita li se uopće književnost dovoljno u Hrvatskoj?
Ovo je ogromna tema za koju bi trebao cijeli novi intervju, ali s pretpostavkom da je čitateljima već pomalo dosta nastojat ću maksimalno skratiti odgovor. Ukratko, meni je uvijek žao što se domaća književnost slabo čita jer mislim da je suvremena hrvatska književnost bogata i šarena, uzbudljiva i inovativna, ne samo u toku sa svjetskim trendovima nego katkad i ispred njih. O tome zorno svjedoče i međunarodne nagrade koje dobivaju naši pisci (Ivana Bodrožić, Miljenko Jergović, Damir Karakaš, Monika Herceg…).
Imam dojam da čitatelji ponekad olako zaobilaze domaće pisce, kao da se u njima krije manje vrijednosti od stranih. Često prevladava uvjerenje da ono što dolazi izvana nužno nosi veću kvalitetu i uzbudljivost. Zato mnogi radije posegnu za knjigama iz drugih književnosti – bilo da je riječ o skandinavskoj, anglosaksonskoj ili nekoj trećoj – tražeći u njima privremeni izlaz iz vlastitih problema.
No uvjeren sam da razlog zbog kojeg netko misli da ga domaća književnost ne može osvojiti leži samo u tome što još nije naišao na pravu knjigu.
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Dijalogom do (spo)razumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Pisma iz Pekinga
- Mozaik knjiga 09/2025.
- 174 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789531440769
- Cijena: 19.99 eur
- Kupi knjigu!
Glavni junak 'Pisma iz Pekinga', novinar nezadovoljan svojom poslovnom i privatnom situacijom, dobije priliku otputovati u Kinu. Odlazak u Peking čini mu se kao upravo ono što mu treba: sjajna prilika za novi početak i daleko bolji život od onog kojeg trenutno vodi. Vid Barić nije napisao putopis, nego priču o bijegu koja zapravo govori o povratku sebi, svojim idealima i životu koji ponekad želimo odbaciti.
Crnica Blues
- Mozaik knjiga 07/2025.
- 302 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789531440370
- Cijena: 21.99 eur
- Kupi knjigu!
'Crnica Blues', jedanaesta knjiga Tomislava Šovagovića, topla je i duhovita posveta našim bakama i djedovima, tihim junacima čiji su životi sazdani od smijeha, patnje, molitve i mudrosti. Ovo je roman koji se hvata u koštac s velikim pitanjima: o Bogu i vragu, o životu i smrti, o vjeri i razumu, sa zdravom dozom humora i puno srca. Izmjenjujući valove humora i sjećanja, 'Crnica Blues' u svojoj srži ostaje ono najvrijednije: knjiga o ljubavi prema korijenima, o malim ljudima koji su u tišini nosili velike živote.
Futur treći
- Mozaik knjiga 05/2025.
- 160 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789531439831
- Cijena: 21.99 eur
- Kupi knjigu!
Sandra Vlašić u prvom hrvatskom eko-trileru "Futur treći" s humorom i nježnošću plete priču o hrabrosti, gubicima i nepokolebljivoj borbi za ono što je ispravno. Jer borba za planet nije priča budućnosti. Ona se događa sada. U podlozi priče i klimatskih slika su znanstvene činjenice i mogući scenariji za našu budućnost, a radnja je inspirirana nekim stvarnim događajima iz naše neposredne prošlosti. Jer spašavanje planeta znači i spašavanje samog sebe.