Stvari treba profesionalizirati. Raditi dvije-tri knjige godišnje ne znači ništa, to je čisti amaterizam, koji uglavnom nema distribuciju ni bilo kakvu prodaju. Nakladnici neka budu nakladnici, a muzeji, knjižnice i lokalne organizacije posvećene zavičajnicima neka rade svoja izdanja. Samo nacionalno relevantno i ono do čega kupac može doći treba se financirati na nacionalnoj razini.

Izdvojili smo 12 knjiga koje bi trebali pročitati ili makar temeljitije prolistati svi oni koji se već i praktično bave nekom od profesija u tzv. lancu knjige (autori, nakladnici, knjižari, knjižničari kao i specijalizirani novinari ili influenceri), jer ozbilno bavljenje ovim poslom zahtijeva i što temeljitije poznavanje cjelokupnog konteksta, vlastita iskustva iz prakse nisu uvijek i dostatna, pogotovo kada...

Temeljna zadaća knjižničara je edukacija korisnika, osobito u području razlikovanja pouzdanih i nepouzdanih izvora, provjere informacija i razumijevanja njihova konteksta. Knjižnice ne odbacuju nove medije, ali kontinuirano naglašavaju potrebu za kritičkim pristupom sadržajima te sustavnim razvojem informacijske pismenosti u digitalnom okruženju.

Europska iskustva pokazuju da kulturni vaučeri očekivano generiraju porast potrošnje u knjigama, ali i da se bez dodatnih mehanizama taj porast koncentrira u najvećim prodajnim sustavima, dok mali knjižari i mali nakladnici ostaju marginalizirani. Hrvatska, s već sada slabom i regionalno neravnomjernom knjižarskom infrastrukturom, posebno je osjetljiva na takvu mogućnost.

Sve pozitivne uredničke prakse koje sam doživio u svojoj spisateljskoj karijeri nastojim primjenjivati i u svom uredničkom radu i ponašam se prema svojim autorima onako kako bih volio da su se moji urednici ponašali prema meni. Neki od njih i jesu, ali ja to još nastojim nadograditi pa sam autorima ne samo urednik nego nerijetko postanemo i prijatelji, šank-kolege, a često sam im i zamjena za psihijatra.