Branko Čegec : Svako odustajanje od tiskanih medija bilo bi totalni poraz kulture knjige
Branka Čegeca nije potrebno posebno predstavljati kulturnoj javnosti. U različitim ulogama - kao urednik kulture u omladinskim časopisima osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao pjesnik, kao urednik časopisa Oko i urednik u izdavačkom poduzeću Mladost, zatim kao urednik časopisa Quorum, pa onda kao vlasnik i urednik izdavačke kuće Meandar, vlasnik knjižare Meandar, kratko vrijeme pomoćnik ministra kulture Antuna Vujića, pokretač Centra za knjigu, pokretač i urednik časopisa Tema – Čegec skoro pola stoljeća značajno doprinosi hrvatskoj kulturi.
U kojoj god ulozi, a često se te uloge preklapaju, Čegec je okupljao ljude iz kulture. Redakcija Quoruma, knjižara na Opatovini, njegov ured u Oku i Mladosti, ured Meandra bili su mjesta na koja se rado išlo, gdje se razgovaralo o književnosti i kulturi, razmjenjivala se iskustva i informacije, stjecala poznanstva.
Ljepota ponora
Edo Popović: Počnimo od tvoje posljednje knjige, eseja "Ljepota ponora". Na nekoliko mjesta baviš se sudbinom pjesnika i pjesništva. Danas to svakako nije lukrativno zanimanje, ako je ikad i bilo. To jest, ako je ikad pisanje poezije smatrano zanimanjem, poslom. Nedavno mi je u ruke opet pala knjiga eseja Octavia Paza "Luk i lira". U eseju Ogoljena reč Paz piše o tome da društvo protjeruje ono što ne može asimilirati. Poezija, piše Paz, ne prosvjećuje buržuja, niti mu pruža razonodu, zato on protjeruje pjesnika i od njega stvara parazita ili skitnicu. Zbog toga pjesnici danas ne žive od svog rada, njihov trud ne vrijedi ništa, što znači da nema tržišnu vrijednost, da se ne može unovčiti, a taj odnos prema pjesnicima počeo je, piše Paz, još u renesansi. Pazov esej kao da je pisan danas. Čini mi se da je situacija s pjesnicima i piscima uopće lošija nego ikad prije, i da će biti još gora. Jesam li pesimist?
Branko Čegec: Bojim se da si samo realan. Ja i inače ne vidim vezu poezije i lukrativnosti, iako se pod etiketu poezije svašta može prošvercati, pa i nabildani marketinški produkti, stvarni ili virtualni, čije se knjige onda prodaju kao kikiriki ispred stadiona ili šećerna vuna na kirbaju u Babinoj Gredi. Pritom je neoljušteni kikiriki čista poezija u odnosu na ono što nam posreduje "quick read" that covers the spectrum of life, including abuse and heartbreak.
Volim Pazove eseje, čak nekako najviše knjigu "Drugi glas - Pjesništvo i kraj stoljeća" u prijevodu Borisa Marune, a on se i ovdje bavi temama bliskim esejima u "Luku i liri". Tvoje pitanje vidim najviše upravo u eseji Pjesništvo i kraj stoljeća, u kojem Paz govori o izdanjima najpoznatijih knjiga već vrlo slavnih pjesnika Verlainea, Rimbauda i Mallarméa. Između ostalog kaže da je Mallarmé 1876. objavio ”raskošno izdanje” "Poslijepodneva jednog fauna" u stodevedesetipet primjeraka, a jedanaest godina kasnije vlastiti (antologijski) izbor pod naslovom "Pjesme u četrdeset primjeraka”. Rimbaud je pak 1873. sam platio prvo izdanje "Sezone u paklu" u petsto primjeraka itd.
Mnogo je zanimljivih podataka iz povijesti nelukrativnosti pisanja poezije što, međutim, uopće nije umanjivalo značaj i ”veličinu” ovih i mnogih drugih autora (Whitman je npr. prva izdanja "Vlati trave" ne samo objavljivao u vlastitoj nakladi nego ih je sam i tiskao, do petog izdanja nije uspio vratiti ni centa, a onda je zaradio prvih dvadeset i pet dolara.) Kako su, međutim, neki od najvećih pjesnika stjecali simbolički kapital kojim i danas zauzimaju najviša mjesta u ”kanonu” svjetske književnosti?
Ovdje nužno dolazimo do vremena koje je izgrađivalo sustav vrijednosti, koje je stvaralo kriterije za prepoznavanje poetičkih iskoraka, ponekad skokova u neistraženo, drukčije, novo. Iz toga su se, u boljim slučajevima, formirali i književni i kulturni standardi, stvarali su se temelji za razvoj kohezivnog potencijala neke književnosti (francuske, engleske, njemačke, ruske, američke...)o čemu vjerojatno najbolje svjedoči iznimna knjiga "Svjetska književna republika" Pascale Casanova.
Današnje vrijeme odricanja od humanistike u obrazovnim projektima programirano proizvodi kontekst opće površnosti, svijet bez kriterija, bez mogućnosti uspostave sustava vrijednosti, bez uvjeta za elementarno prepoznavanje vrijednoga od bezvrijednog, umjetnosti od kiča, glazbe od revanja itd. Naravno, gerilskim se metodama održavaju geta, enklave, sve manji slobodni teritoriji onih koji se izbore za svoje pravo na pisanje i čitanje poezije, za užitak u umjetnosti namjesto puke konzumacije. I gdje bi se tu trebala smjestiti lukrativnost, gdje bismo mogli ugurati modul života od pisanja poezije?
Naravno, pristojan život pjesnika morao bi, osobito u više nego skromnim, da ne kažem skučenim uvjetima jedne minijaturne kulturne sredine biti rezultat zalaganja onoga što smo poznavali pod nazivom ”kulturna politika”, nazivom suviše pretencioznim za sve što imamo danas u sferi kulturne birokracije.
Ja ne mislim da pjesnici moraju živjeti od jedne knjige poezije svakih pet godina, jednako kao ni da trebaju ”štancati” tri knjige godišnje e da bismo ih percipirali kao pjesnike, ali svakoj bi, pa i najmanjoj kulturi trebao biti vitalni interes omogućiti, štoviše, poticati stvaranje uvjeta za uspostavu vrijednosne ljestvice u kojoj bismo ipak mogli razlučiti dobro od bezvrijednoga, a onda tom dobrom omogućiti normalan život kroz različite mehanizme poticanja (stipendije, potpore, nagrade, sustav promotivnih punktova - poput Literaturhaus u Njemačkoj ili Maison de la Poésie u Francuskoj npr.).
U eseju Remiziranje na jednom mjestu spominješ potragu u jeziku. O tome se u književnosti, prije svega u poeziji, i radi, o probijanju jezičnih barijera i eksperimentiranju. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća u eksperimentiranju i probijanju barijera je prednjačio konkretizam. Pokretu je ime dao Eugen Gomringer, u Sloveniji je prvo ime bio Franci Zagoričnik, kojeg si, ako se ne varam, poznavao, a u Hrvatskoj ste ti i Branko Maleš bili predstavnici te avangarde. Maleš s programatskom zbirkom pjesama "Tekst" objavljene 1978., a ti dvije godine kasnije objavljuješ zbirku "Eros Europa Arafat". Što je ostalo od toga? Kojim smjerom je otišla poezija devedesetih godina prošlog i prvih desetljeća ovog stoljeća?
Mnogo se toga promijenilo, prije svega dogodila se promjena konteksta, ne samo u geopolitičkom nego i u kulturološkom smislu. Projekcija ”svjetskog jezika moderne poezije” o kojoj je govorio Hans Magnus Enzensberger, a koja se na specifičan način, upravo u prostorima konkretne i vizualne poezije u Zagoričnikovu projektu Westeast najviše približila komunikaciji i recepciji bez prevođenja (iako Enzensberger, naravno ne govori o tome) raspadom jedne zemlje i paničnim zatvaranjima u vlastitu skučenost, izgubila je svoja glavna uporišta: znatiželju, strast komunikacije, interakciju, razmjenu, dinamizam inducirane kreacije.
Na što, da pojednostavimo, pritom mislim? Prije svega na pozitivni rivalitet koji je izazivao reakciju, odgovor. Čak i kada su inicijalno naoštrene bodlje malo otupile, ona vrsta intenziteta pozitivnog rivalstva Zagreba, Ljubljane, Novog Sada, Beograda, Sarajeva, Skopja i Titograda nije se mogla uspostaviti prema prostorima žuđene Europe prije svega zbog jezične barijere, ali možda još i više zbog inferiornog polazišta te žudnje, situacije u kojoj ti želiš, a nitko te zapravo ne primjećuje, jer mu takav, u toj provincijalnoj zatelebanosti, ne trebaš. S vremenom su se stvari mijenjale, otvorili su se i kanali razmjene, prevođeno je dosta knjiga hrvatskih autora na različite jezike, ali javnim prostorom i dalje caruje isti provincijalni diskurs u procjenjivanju uspjeha po tome je li neka knjiga objavljena u Americi ili Njemačkoj, je li netko dobio značajnu inozemnu nagradu i koliko mu je novca donijela, ali da to nipošto ne bude u Češkoj ili Bugarskoj, jer to se i ne računa.
S druge strane, na ovim se prostorima još uvijek piše mnogo dobre poezije, ali se osjeća tendencija k poetičkom poravnavanju, trendovskom robovanju temama, minorizaciji stila u odnosu na poruku, istraživanja u odnosu na sigurnost klišeja, sve očitija tendencija reprofetizacije uloge pjesnika, što mene neodoljivo podsjeća na spisateljsku praksu self-help ”gurua” i njihovih uknjiženih uspješnica.
Potraga u jeziku koju spominješ u određenoj se mjeri održava još jedino kod pjesnika iz osamdesetih godina ili starijih. Nove generacije idu drugim putem, tzv. scenu nemoguće je svesti u neki poetički okvir, pri čemu dobre knjige poezije uvijek nađu svoje mjesto, čak i kada su široj javnosti nevidljive.
Okušao si se u mnogim žanrovima. Roman još nisi napisao. Zašto?
Pa i nisam ja baš toliko šarao. Radeći posao koji je nužno upućen na pisanje drugih, ja sam svoje vrijeme i prostor za pisanje morao krasti, a duge forme, poput romana, zahtijevaju kontinuitet, barem ja to tako osjećam. Unatoč tome, da sam u bilo kojem trenutku osjetio potrebu za pisanjem romana, vjerojatno se ne bih previše dvoumio.
Quorum je počeo izlaziti prije 40 godina, u ljeto 1985. dvije godine bio si njegov glavni urednik, nakon čega prelaziš na uredničko mjesto izdavačke kuće Mladost. Vlastitu izdavačku kuću Meandar pokrećeš 1992., i ona je nedavno prebacila 30 godina. Je li ti izdavaštvo bilo logičan korak dalje, nakon što se 90-ih dotadašnji nakladničko-knjižarski sektor mahom privatizirao na svakojake načine, no krenuli su i neki novi start-upovi?
Quorum sam uređivao pet godina, od 1985. do 1989. iako formalno nikad nisam bio pravi, imenovani glavni urednik. Nisam se time opterećivao. Jednom kada mi je dano da radim taj posao, ja sam ga radio najbolje kako sam znao. Nakon Quoruma upustio sam se u pokušaj spašavanja Oka, no 1990. za to je bilo prekasno, jer je izdavač, velika kuća Mladost, već upadao u mrežu tranzicijskih akrobacija koje su završile tako da od jednog od najvećih izdavača ex-Yu ne ostane oblačić prašine iznad povijesne zgrade u Ilici 30. Tamo je, naime, ubrzo svanula Zara.
Meandar sam pokrenuo iz očaja, iz stečajne memle Mladosti u kojoj je 1500 ljudi čekalo manu s neba, a nebo je očekivano omanulo. Sad smo napunili 33 nimalo zaštićeniji od Scila i Haribdi sve neizvjesnijeg vremena u kojem tzv. civilizacija srlja u, susjedi Slovenci bi rekli, samomor.
Kako ti je bilo biti urednik u vlastitoj nakladničkoj kući? Jesi li to smatrao najboljom poslovnom kombinacijom, ili nužnim izborom jer jedino si tako mogao raditi baš one knjige koje želiš ili smatraš da je važno objaviti ih? Koji izdavački profil je tada trebao pokriti Meandar? Zapravo, on se nije bitno promijenio niti danas, zar ne?
U po svemu bezizlaznoj situaciji meni je bilo besmisleno čekati da se u Mladosti pogase preostala svjetla i, kao što sam već rekao, odlučio sam registrirati firmu bez prebijene pare u džepu, s tzv. ”početnim kapitalom u stvarima” (a i o tome bi se dalo razgovarati). Pritom ja sebe nisam vidio kao menadžera nego isključivo kao urednika. Ovo drugo je bilo u okvirima nužnosti metodom pokušaja i pogrešaka. Bilo mi je to logično, jer sam već imao neki konkretan urednički staž u novinama, u časopisima i u izdavačkim kućama. I nisam taj posao vidio bitno drukčije od onoga što sam već radio. Niti sam se zamarao iluzijom da ću objavljivati samo knjige koje će biti unutar neke radikalnosti mojega ukusa.
Da, u pravu si: to se ni do danas nije promijenilo. Meni se čini da sam cijeli svoj profesionalni život radio na jednom te istom zadatku, neki kažu projektu, bez obzira na to jesam li radio časopis, novine, izdavački program, vodio radionice kreativnog pisanja ili predavao studentima.
Meandar je objavio na stotine naslova, prijevoda i domaćih autora (pod domaćim autorima i dalje smatram bosanske, srpske i slovenske pisce), poezije, proze, eseja... No meni na srcu posebno leže djela Thomasa Bernharda, Borisa Viana i Milana Kundere. A tebi?
Pa dobro, nabrojio si nama generacijski važne pisce, u određenom smislu više ili manje formativne. Naravno da sam sa zadovoljstvom objavljivao knjige tih autora, kao i Georgesa Pereca, Henryja Millera, Pier Paola Pasolinija, Errija De Luce, Tomaža Šalamuna, Aleša Debeljaka, Bore Ćosića, Dragana Velikića, ili u novije vrijeme Negar Djavadi, ako se zadržimo samo na nizovima, odnosno autorima koje sam objavljivao češće. Naravno da sam s velikim zadovoljstvom, ako hoćeš i ponosom objavio integralni izdanje "Vlati trave" Walta Whitmana u prijevodu nedavno preminulog Marija Suška ili "Integrale" Srečka Kosovela u prijevodu Josipa Ostija...
Devedesetih godina prošlog stoljeća nastavljen je i jugoslavenski model, naime izdavačke kuće otvaraju vlastite knjižare, manji izdavači male knjižare, veliki počinju graditi knjižarske lance, a Meandar nešto kasnije otvara knjižaru na Opatovini. Koliko uspješno u tom trenutku funkcionira Meandar? Koji se problemi pojavljuju?
Teško je aktivnosti Meandra/MeandarMedije sagledavati kroz prizmu uspjeha. Kuća je cijelo vrijeme funkcionirala u pokušajima pomicanja granica, u svojevrsnom otporu trendizaciji književnog života i marketinškim strategijama, očekivano na vlastitu štetu u kategorijama kapitalističkih imperativa tržišta i novca. I otvaranje knjižara dogodilo se iz otpora knjižarskoj praksi forsiranja knjiga s osiguranom marketinškom prtljagom, gotovo beziznimno sa Zapada, tako da su naše knjižare bile najprije mjesta susreta i drukčijeg odnosa prema knjizi. Što ne znači da nismo vodili brigu i o komercijalnije usmjerenoj publici.
Krize u prvom desetljeću dvijetisućitih, uz predatorske pohode tzv. kiosk-izdavaštva, na neki su način isforsirale odluku da odustanemo od knjižarstva. Previše je nereda bilo u sprezi medijskih korporacija i države, a izravna je posljedica bila zatvaranje desetina privatnih knjižara, pokrenutih nekoliko godina ranije, na samom početku novog milenija.
Sredinom 90-ih polako se počeo izgrađivati i model državnih potpora hrvatskoj knjizi, pretežno pri tadašnjem Ministarstvu kulture i prosvjete (kasnije pri Ministarstvu kulture) kroz linije potpora nakladnicima za izdavanje knjiga i časopisa, otkup knjiga za knjižnice, sredstva knjižnicama za redovnu nabavu...). Znanstvena knjiga u većoj je mjeri logično bila pod ingerencijom Ministarstva znanosti, no knjižni se sektor u najvećoj mjeri sve ove godine obraća Ministarstvu kulture kao svom primarnom resornom ministarstvu. Kako je Meandar plivao u to vrijeme?
Donekle sam već odgovorio na to pitanje. Modeli potpora i otkupa knjiga ozbiljnije su se zahuktali početkom dvijetisućitih s idejom da budu korektiv u tada vrlo kaotičnoj nabavnoj politici knjižnica ali i u stvaranju kriterija unutar izdavačkih strategija usmjerenih na uspostavu kulturnog standarda zemlje.
Nakon nekoliko godina inicijalni se model počeo najprije sabotirati, osipati induciranom erozijom, e da bi ga na posljetku dekretno ukinuli i uveli ne-model koji je stvari vratio praktički na razinu prije dvijetisućite.
Tvoja biografija baš je šarena. Početkom dvijetisućitih radio si kao pomoćnik ministra kulture Antuna Vujića za knjigu i nakladništvo. Kakva su tvoja iskustva? Koliko si kao pomoćnik ministra mogao učiniti za knjigu i izdavaštvo?
Ne mogu procjenjivati koliko smo mi, u moje dvije godine koliko sam radio u Ministarstvu, učinili i koliko je to utjecalo na oživljavanje izdavaštva i knjižarstva, ali sigurno je da smo uspjeli povećati kulturni proračun i da je tih godina dosta svari pokrenuto. Otišao sam nakon dvije godine jer politiku nisam doživljavao kao svoj prostor i dosadilo mi je boriti se sa sobom, sa svojim unutarnjim otporom, svjestan da u svakom napredovanju dospijem do zida koji ne mogu prekoračiti, jer tu na scenu stupa nešto što se zove stranka ili neka druga politička busija, a ja nisam bio čovjek iz stranke niti iz busije.
Kako danas ocjenjuješ kulturne politike koje su se ili se vode prema knjizi? Koliko je knjižni sektor suodgovoran za vlastitu hibernaciju u nekim segmentima, bez novih ideja, uz sve veću ovisnost o raznim mjerama državne potpore? Meandar nije član Zajednice nakladnika i knjižara. Što najviše zamjeraš toj cehovskoj organizaciji?
Ništa joj ne zamjeram, jer ona i nije cehovska organizacija u pravom smislu riječi. No, mi kao kuća surađujemo sa Zajednicom u nekim projektima, plaćamo članarinu HGK, ali ja i inače imam problem s različitim članstvima, jer se, mislim, ne znam baš uklopiti u interesne kolektivitete. No, ako smo i dalje na području struke, naravno da ne možemo zanemariti odgovornost ”sektora” za nedovoljan angažman oko zaštite vlastita statusa u društvu.
Ako to dovedemo u relaciju s programom "Razvoj publike" MK, kako bi se trebalo raditi na razvoju spomenute publike?
Ja mislim da je jedini razvoj publike moguće ostvariti kvalitetnom obrazovnom strategijom, u kojoj knjiga i čitanje neće biti balast. Kampanjski programi su više ili manje zanimljive i/ili uspješne geste ograničena dosega. Čini mi se da smo danas u fazi u kojoj parcijalna rješenja me postižu željene učinke.
Napokon, odlaskom iz MK nisi se smirio, 2002. pokrenuo si Centar za knjigu i Časopis za knjigu Tema koji i danas izlazi u tiskanom obliku. Kako časopis preživljava u digitalnom dobu, kad se jedan za drugim gase mnogi tiskani mediji? Tiskana knjiga se srećom još uvijek opire pošasti. Misliš li da će knjiga, dugoročno, opstati u tiskanom obliku?
Ako se sjećaš situacije od prije dvadesetak godina, svima su bila puna usta kraja tiskane knjige, na velikim sajmovima knjiga tiskani su primjerci postali dekoracija, a sve je bilo preplavljeno uređajima i softverskim rješenjima za život u eri ePuba. I tada sam govorio, čak se i tvrdoglavo prepirao s nekim novinarima, da za mene ne dolazi u obzir opcija ili-ili i da će budućnosti knjige biti samo ako bude i-i. Ubrzo su se tiskane knjige na velika vrata vratile na sajamske štandove, a smicalica IT industrije o kraju tiskane knjige, povukla se na rezervni položaj.
Meni se čini da bi svako odustajanje od tiskanih medija bio totalni poraz kulture knjige, ako hoćeš i knjige kao predmeta. Naravno da se projektima globalne neobrazovanosti, u kojima je površnost modus vivendi aktualnog vremena, iluzija knjige na formatu nekog mobilnog uređaja čini praktičnom, ali mi koji smo svoje živote bazirali na kulturi tiskane knjige teško možemo prihvatiti čitanje romana na ekranu, bez mirisa tiskarske boje, bez formata, dizajna, bez naslovne stranice i hrbata...
Opet ću spomenuti obrazovanje koji bi trebalo omogućiti prepoznavanje razlika i poticati mogućnosti izbora. I ja imam neku količinu knjiga na Kindlu, ali to ne znači da ih doživljavam kao zamjenu za tiskanu knjigu. Glorifikatori virtualnog svijeta u tom će stavu prepoznati konzervatizam, možda neprihvaćanje lakoće novih mogućnosti, ali valjda je i meni dopušteno griješiti? Makar iz uvjerenja.
Od 2018. do 2024. bio si docent na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Jesi li ondje „proizveo“ novu generaciju pisaca i čitatelja?
Netko je ovdje provalio kako je cilj ”radionica kreativnog pisanja” proizvoditi pisce na tvorničkoj traci. To je, srećom, glupost na razini one da je zemlja ravna ploča. Zašto bi nekome bilo normalno podučavati slikarstvo ili film, a za književnost, koja je sva u jeziku, u pismenosti, to ne bi dolazilo u obzir? Jer pisanje je, eto, stvar božanske providnosti i ne može se naučiti. Iza mojih radionica ili osječkih kolegija nikad cilj nije bio proizvesti pisca, nego onima koji žele pisati pomoći da nauče pisati bolje. Najlakše i najviše proširenjem obzora čitanja, otvaranjem razlici.
Možda netko od tih ljudi zbilja postane pisac (iz mojih su radionica u rasponu od tridesetak godina krenuli mnogi danas uspješni autori) a oni drugi s radionica sigurno izađu s nešto jasnijom idejom književnosti i svojih čitalačkih interesa.
Ljepota ponora
- Meandarmedia 12/2025.
- 260 str., meki uvez
- ISBN 9789533344027
- Cijena: 20.00 eur
- Kupi knjigu!
Nova esejistika Branka Čegeca zaokupljena je posrnućima i potonućima, ponorima aktualnog vremena, odnosno olakim odustajanjem pred prvom preprekom, uglavnom induciranom različitim marketinškim i tehnološkim smicalaicama moloha kapitala, čiju glad nije moguće utažiti. 'Ljepota ponora' je knjiga i o vremenu, pisanju, čitanju i ljudima; o boljem dijelu naše 'prošle budućnosti'.