Na međunarodnom festivalu poezije u gradu Plovdivu (Bugarska) Darija Žilić dobila je nagradu 'Orpheus' za sveukupnu pjesničku izvedbu. Nagrada se dodjeljuje u sklopu projekta Plovdiv LIK fondacije koja promiče razmjenu ideja i kreativnost kroz edukativne i kulturalne seminare, pjesnička čitanja i forume pisaca.

Pjesnici su brandovi, a pjesme njihovi proizvodi. Da bi opstala, poezija je uvijek morala biti korak ili dva ispred svoga vremena. Tako bi trebalo biti i danas. Zato prigrlimo kao svoj moto znamenitu sentencu George Berkeleya 'esse est percipi', da 'postojati znači biti opažen'. Ne smijemo dopustiti da nam influenceri ukradu poeziju, mi moramo postati popularniji od njih!

Poezija nije za cinične ljude, ona lijek protiv cinizma, nešto što je sve teže naći u današnjem svijetu. Zato je dobro tu i tamo pobjeći u njene minijaturne svjetove u kojima nad pregolemom tamom tu i tamo ipak prevlada svjetlost. A 'Vrijeme prije jezika' je kao gnijezdo puno lirskih ptica. Koje po svemu sudeći, Monika Herceg jako voli.

'Bijeli šum' čita se kao litanija neizrecivog, evanđeliste pretvara u kiborge čije se poruke prenose slovima, iako bi možda u kontekstu teme ova knjiga mogla imati i neke digitalne popratne sadržaje, kako bi se krug u potpunosti zatvorio. No kako nas dovodi u poziciju iz koje se ne vidi početak, ne možemo ni znati gdje je kraj kruga u kojem se nalazimo.

Nema recepata ni pravila, i to je ono što čini poeziju moćnom. Kad bi bilo recepata i pravila, poezija bi sve vrijeme zvučala isto i prazno, odnosno bila bi, možda, čak i popularna. Potpuno se priklanjam Eichovoj tvrdnji koji kaže da je poezija suvišna i nekorisna i nedjelatna, što je upravo ono što je legitimira u utilitarističkom svijetu.