Iz nepatvorene jednostavnosti njegovih stihova očito je kako pjesništvo Lukasa Nole nastaje kao reakcija na duboku potrebu zapisivanja, opisivanja i slikovnog sažimanja vlastitog života. Jasno je i kako ga na taj čin potiče trauma, mogućnost neizbježne, no još uvijek kolebljive konačnosti, iščašenje normalnosti kakvo ne može istinski podijeliti ni s kim na ovome svijetu.

Zadovoljstvo u čitanju 'Trajekta u šumi' počiva i na dojmu da je autor predano, vrlo strpljivo i pedantno radio na rukopisu. Zbirka mnogo govori o važnosti stvaralačke discipline, ali i o bitnosti, u odnosu na stvaralaštvo samo, bogatoga čitateljskog iskustva koje je, iz pročitanoga bih zaključio, u Božića neupitno.

U ovoj zbirci mnogo je pitanja, ona ne pretendira na konačnost odgovora već otvara mogući put ka njemu, iako je to u konačnici odgovornost samog čitatelja: autor tek nudi bravu za ključ koji tek treba pronaći i koji je kod Gogosa raspršen preko niza glasova, koji su kao u teatru apsurda imenovani generički, brojevima. Kao da bi to mogao biti bilo tko od nas, naći se na ovakvom putovanju i u razgovoru koji...

Poezija nije za cinične ljude, ona lijek protiv cinizma, nešto što je sve teže naći u današnjem svijetu. Zato je dobro tu i tamo pobjeći u njene minijaturne svjetove u kojima nad pregolemom tamom tu i tamo ipak prevlada svjetlost. A 'Vrijeme prije jezika' je kao gnijezdo puno lirskih ptica. Koje po svemu sudeći, Monika Herceg jako voli.

Svaki zapis ove knjige došao je od žive vatre, od pokušaja da se život živi na vlastiti način, da se očuva autentičnost, povjerenje u svijet čak i kad se naizgled čini da nas taj svijet više ne može ni primiti ni utješiti. Jer iznad svih tih ponora stoji, kako Olja piše, ne brvno, nego olovka i mi smo sigurni da u svakom trenutku preko nje možemo prijeći bilo koju provaliju.