Senko Karuza : Krađa

U Jarmuschevu filmu Paterson iz 2016.g., Adam Driver igra istoimenog vozača gradskog autobusa koji u pauzama na poslu piše poeziju u malom rokovniku kojeg u torbi krije kao najdragocjeniju tajnu. On nema nikakvih književnih ambicija, njegova poezija sama je sebi dovoljna, dijeli je samo sa svojom suprugom Laurom koja ga nagovara da pjesme objavi. Pred nama je još jedan iz cijele galerije likova koji se najčešće drže po strani iako njihov talent zasigurno opravdava mjesto u centru pažnje.

Riječ je o manje ili više svjesnom izboru sjene, a takve karakteristike, što po jeziku i stilu, što po načinu života, dijeli i hrvatski pisac kratkih priča i pjesnik Senko Karuza, otočanin čija je konoba u viškoj uvali Mala Travna poput Patersonova autobusa, privremeno boravište putnika namjernika. Valja podsjetiti i da je Karuza ovogodišnji dobitnik Nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu za zbirku "Nestajanje" (MeandarMedia, 2020).
 

Krađa Karuza Senko

Karuzina nova knjiga poezije "Krađa" (Meandar, 2023.) ne bi se mogla okarakterizirati tako, budući da je nešto čemu se čitatelj poželi vratiti: mediteranski asketizam i prividna lakoća. Lirski ekvivalent Glihinih gromača, suočava sceničnost i semiotiku koja nije vatreno ekspresivna nego introvertna i refleksivna. Karuza drugim autorima navedenima u zbirci (Kurt Vonnegut, Thomas Bernhardt, Milan Kundera itd.) pristupa iz obrnute perspektive, uvjetno rečeno posuđujući naslove njihovih djela u koje učitava vlastiti narativ. Samim time i naslov knjige odražava njegov lirski subjekt u međuprostore gdje se suočava sa izvornikom. Na taj način postavlja i logično pitanje: što je zapravo original i što je to točno “ukrao”? U kontekstu stvaralačkog procesa, autorima je uglavnom preostalo samo prekopavanje onoga što je već ispričano i napisano. Upravo tu se razdvaja istinska inovacija i vrijednost od prvoloptaša. Budući da čitamo tekst onako kako ga on piše: pronalazimo u njemu neke vlastite intimne veze i točke raspoznavanja, identifikacije, posebno ako smo čitali neke od 55 pisaca na koje se referira. Kao u Sjećanje na moje tužne kurve:

Ljubavi niotkuda. Potrošio sam cijeli svoj život 
U društvu samoće, pišući o drugima, vjerujući
Da ih stvaram, usidren u očaju,čekajući starost
I smrt koje nisu htjele moje društvo

Karuza se, naslanjajući se na Gabriela Garciu Marqueza, postavlja istovremeno u poziciju čitatelja i pisca, a da pritom to zahtijeva dvije dijametralno različite perspektive koje se onda u tom procesu spajanja filtriraju u finalni tekst. Kako to protumačiti? Ova polivalentnost izaziva i nas same da isprobamo drukčiji pristup poeziji. Ona u "Krađi" ima dva lica, jedno uvijek okrenuto nama a drugo piscu s kojim je njegova pjesma u dijalogu. Krajnju točku prepušta čitatelju koji će iz tog lirskog dijaloga izvesti vlastite zaključke. Iščitavaju se boli propuštenog u ulozi promatrača i zapisivača svijeta koji prolazi pored njega i preko ovih stranica, ukraden od vlastite prolaznosti.

Karuza se već odavno formirao kao takav tijekom uspješne karijere koja se proteže od zbirke kratke proze "Babuskai" iz 1997. pa sve do danas. U međuvremenu je uvršten u antologije, objavljivao u brojnim književnim časopisima i član je redakcije časopisa Tema. Iako je posvećen životu na Visu i svim njegovim specifičnostima, doprinosi razvoju scene na mjestima gdje je nikada nema previše jer su daleko od velikih gradova. Tako je u Komiži s udrugom Otok pokrenuo festival Mare Mare. Ovakve inicijative su vrlo važne jer podižu kvalitet života i potiču dinamičnu  kulturu koja nije uvijek sinonimna s otocima, pogotovo van turističke sezone. Takvu problematiku teško je ignorirati jer turizam dominira jadranskom obalom i svim njenim segmentima, pa se Darko Šeparović u novoj zbirci "Procesi gorenja" hvata u koštac upravo s time. S druge strane, Karuza gradi poetiku u kojoj nema ni traga turistima, koktelima i suvenirnicama.

Narativ povremeno prepušta glasu koji razotkriva ranjivost, anksioznost i suicidalne tendencije. Ili barem ima takav efekt na neupućena čitatelja. Oni koji imaju prethodno iskustvo s njegovom estetikom spremni su na beskompromisnu iskrenost, bez obzira na cijenu koju zbog toga plaća. Ovo nije knjiga solilokvija i svaka se pjesma probija proverbijalni četvrti zid. Time podcrtava karakter poezije kao svojevrsnog komunikacijskog kanala kako s autorom iz naslova tako i čitateljem, uzimajući ponešto iz inspiracijskog materijala u izvornom obliku. Posebno u slučaju Itala Calvina:

Odlučio sam živjeti izvan dohvata vaših ruku
I vašeg stola po kojem gmižu vaša prenemaganja
Dok trpate u usta sve što je još moglo živjeti.
Dosadile i vaše misli koje zaobilaze život
Kakvom sam se nadao.
  
Zbog toga je zbirka istovremeno i putokaz Karuzinog ukusa, što je rijetko izloženo ovako dovitljivo. Lijepo je biti u svijetu koji je konstruiran u metatekstu "Krađe". Izvanredno vlada jezikom, što se očituje u ritmu i vizualnom obliku, nema nijednog zareza viška a točke doista jesu gravitacijske točke cjeline. Onima koji su čitali autore koji se spominju u knjizi ovo će biti još intrigantnije iskustvo i možda ih potaknuti na povratak knjigama kao što je Borgesova "Osobna biblioteka". Sa svake stranice zrači toplina Mediterana, otok se razdvaja od kopna gdje nas na drugoj strani čeka Danijel Dragojević. Dvije su to krajnje točke među kojima su nanizani stil, jezik i melodija u harmoniji. Kome je namijenjena ova knjiga? Nemoguće je precizno definirati, osim da je riječ o pojedincu jer sugerira međusobno povjerenje, intimu. Pojedincu poznavatelju autorskih imena u koja su pjesme „usidrene“.  Upravo zato autentična, proživljena lirika nije ograničenog dometa i nema ciljanu publiku.

Autor piše mnogi ne podnose sreću. Ne zato što je njegov zadatak da vas usreći, budući da ova poezija nema ničeg utilitarnog u sebi. Urednički duo Mićanović i Čegec vidljivo su doprinijeli “peglanjem” povremenih neravnina, ako ih se tako može nazvati, tako da je ova suradnja rezultirala svojevrsnim iskustvom “treće ruke”. Odnos urednika i autora je odlučujući faktor u knjizi s kojom se na kraju suočavamo, i suptilnost pristupa najbolje govori o povjerenju koje je preduvjet skladnog oblika koji zbirka poprima na kraju.

Usudio bih se ipak reći da je dojam ovog ponovnog lirskog susreta s Karuzom ipak blizak nečemu nalik sreći. On spada one koji su postavili temelj za najsvježiji val hrvatske poezije, sa imenima poput Alena Brleka, Gorana Čolakhodžića i Marije Dejanović. Njegov stil i jezik su slobodni i jednostavni, bez melodramatike. U "Platonovoj pećini", veliki filozof kaže da duši ne treba otvarati oči, duša vidi jer je instrument harmonije između unutarnjeg i vanjskog. Autorova pećina nalazi se u njemu samom, a ono što je na papiru njena je supstanca. Kako kaže u sljedećim stihovima:

Živjeti bolje, odabrati drugo, pobjeći negdje, umrijeti rano, 
Poput mnogih koji se hvale da su dali život za dom
Koji kondori štite i garantiraju besmrtnost? Čemu onda život? 

Ovo važno pitanje u posljednjem stihu je korijen svega duhovnog u nama: religije, filozofije, i umjetnosti. Možda su sve to tek pokušaji da prevarimo smrt i ostavimo neki neizbrisivi trag. Ostavština civilizacija kroz povijest svjedoči da je to doista tako, kako na osobnoj tako i općenitoj razini. Karuzina "Krađa" je njegova potraga za besmrtnim, u kojoj nema ničeg sebičnog niti materijalnog jer teži utjelovljenju nedokučivog. Posve u skladu s morskom paradigmom otoka Visa čija je bezvremenska ljepota konstanta na koju se oslanja ne samo njegovo pisanje nego i on sam. Nadajmo se da je nadohvat ruku onih koji će doći u konobu Senko, na proverbijalno ribanje i ribarsko prigovaranje sa čovjekom čije nadahnuće obuhvaća raspon od Thomasa Manna i Johna Fantea sve do Elene Ferrante. Drugim riječima, ovdje je zemljopis tek prividna, nužna granica. Sve drugo je unutar uma onoga koji piše i onoga koji čita. Ima tu podvlačenja nekih važnih životnih crta, ljubavi, smrti i drugih strahota koje je suvremeno društvo banaliziralo do besmislenosti. Ovisno o tome na kojoj se točki u vlastitom životu sami nalazimo, prepoznat ćemo vlastitu nit u nekoj od ovih pjesama.

Mogli bismo to i preformulirati: čemu poezija? Ako je vjerovati autoru, ona je smjerokaz, artefakt i dijagnoza. U sretnijim slučajevima, prepoznat ćemo nešto što nismo tražili, obilježiti će nas na način koji nismo očekivali. Postoji čitav niz primjera, kao što je Pjesma perača gradskih izloga Jozefine Dautbegović ili Ti koja imaš nevinije ruke Vesne Parun. Da li se nešto slične težine nalazi ovdje? Možda njegova posveta majci, koja je tu prikazana toplije od Šimićeve, daleke i tvrde u pjesmi Teški zrak. Odnos pjesnika i majki vječna je i kompleksna tema u kojoj nema ničeg univerzalnog: jednako kao i poetika, svaka majka je jedinstvena.

Možemo samo pozavidjeti autoru na paralelnom svijetu u kojem živi njegova poetika, udaljenom od hektike kojom je obilježena naša fizička realnost. U njegovoj književnoj konobi je vječno ljeto s pogledom na široke horizonte u svakom smislu riječi. Zato ju treba uzeti u ruke onda kada se na naše vlastite spusti zima. Poezija je ta koja nam otvara vrata bijega u prostor eskapizma, koji je upravo u trenucima u kojima je dobrih nadahnuća sve manje, nužniji nego ikad.

Senko Karuza

Krađa

• Meandarmedia 03/2023.
• 79 str., meki uvez
• ISBN 9789533343174

Knjiga pjesama Senka Karuze 'Krađa' pristiže iz prostora čitanja, što je samo jedna od mogućih oznaka njezine iznimno složene i višeznačne strukture, njezine gradnje kojom se drugi tekst pretvara u vlastiti sadržajni okvir. Ime autora i naslov pročitane knjige obvezuju čitatelja na savez koji nije lišen predrasuda i divljenja, poznavanja i neznanja…