Vrijedna je ovo knjižica i zbog svoje in medias res prirode. Federici ide u srž i ne boji se proglasiti ženu kao jedan od temeljnih upitnika organizacije društva u okvirima kapitalističke akumulacije. Radi se o velikoj kontrakciji koja društvo sustavno steže, a njezino 'dijete', progon vještica, osim ideoloških nosi i ahistorijske, materijalističke gene.

I nova, aktualna čitanja koja nam približava ova veoma lijepa knjiga pokazat će i potvrditi da je Čehov duboko misaon, filozofičan pisac. U svojim dramama i pripovijetkama, bez obzira na njihovu temu, uvijek iznova i iz različitih kutova i perspektiva promišlja o čovjekovu položaju u svijetu, o stvarnome životu te načinima i mogućnostima njegova poboljšanja – pitanjima koja ga muče i brinu.

Prijevodna kritika ne bi se smjela svesti na nabrajanje prevoditeljskih propusta nego utvrditi je li mreža značenja u prijevodu otprilike slična kao u izvorniku ili je došlo do nekih bitnijih pomaka pa bi u tom slučaju trebalo ponuditi neko novo, bolje rješenje. U tom smislu, prijevodna kritika potiče na neprekidan dijalog između izvornika i novih pokušaja prijevoda.

U današnje vrijeme čovjek ostaje bez onoga najvažnijega ljudskoga – da ima um i da razmišlja, da ima u glavi određeni fundus činjenica i da o njima može suvislo govoriti. Sve reforme koje se sada provode, dajući prioritet aparatima umjesto živoj riječi i autoritetu nastavnika, idu za tim da zakržlja dječji mozak, grubo rečeno. Sve se pretvara u Da, Ne, Izaberi ovo ili ono.

Vrlo me zanima ta prisilna normalnost u kojoj svi živimo. Svi moraju plaćati stanarinu. Svi moraju zarađivati novac. Zbog toga ne možeš reagirati prirodno na krizu koja se stalno događa oko tebe. Mislim da je upravo to stroj. Stroj je ono što nas drži u tim malim individualnim kutijama zbog kojih ne možemo normalno reagirati na katastrofu koja nas okružuje.