Koliko zagledan u prošlost, toliko je Koščec zagledan i u budućnost, a taj pogled u budućnost prognostički vidi toliko crne scenarije da se ponegdje ovaj Koščecov roman žanrovski etiketira i kao distopijski. Kako god, za Koščeca je prošlost nepovratna i mrtva, zbogom Novaku, zbogom Marinkoviću, zbogom kulturi kakvu su predstavljali takvi velikani. Ali prema Koščecu, i budućnost nam je mrtva jer samo...

U današnje vrijeme čovjek ostaje bez onoga najvažnijega ljudskoga – da ima um i da razmišlja, da ima u glavi određeni fundus činjenica i da o njima može suvislo govoriti. Sve reforme koje se sada provode, dajući prioritet aparatima umjesto živoj riječi i autoritetu nastavnika, idu za tim da zakržlja dječji mozak, grubo rečeno. Sve se pretvara u Da, Ne, Izaberi ovo ili ono.

Roman nobelovca Williama Goldinga 'Slobodni pad' (1959.) djelo je koje iznevjerava tradicije konvencionalne naracije. Promatrano iz ugla jedinstvenosti i autentičnosti jezičnog tkiva od kojega je satkano, riječ je o remek-djelu moderne književnosti, u kojemu su forma i jezik, kao i ideja, misao romana, usklađeni na način kakav rijetko susrećemo u književnosti.

Premisa je vrlo jednostavna, da ne kažem banalna: bez sjene, nema ni svjetlosti, a isto tako bez ružnog nema ni lijepog. Bitno je, doduše, napomenuti da kod Tanizakija jednadžba nije sjene = ružno, nego ih promatra kao ravnopravnog partnera u stvaranju lijepog. Predmet sam po sebi nije i ne može biti lijep, za ljepotu potrebna je međuigra sjenki i svjetlosti.

Kako je uopće moguće napisati roman koji se sastoji od dviju nespojivih priča, a da sve to ipak odlično funkcionira kao sjajno književno djelo, što 'Audicija' nesumnjivo jest? Kitamura se naime upustila u složenu dekonstrukciju temeljnih elemenata romaneskne forme. U prvom redu, to se odnosi na fabulu, a onda i na likove, te konačno na ključnu razliku između književnosti i stvarnosti.