Netko je morao napisati ovu knjigu kako bi ostao trag i na kraju možemo biti zadovoljni što ju je napisao Goran Polak. Na taj način dobili smo svjedočanstvo čovjeka koji naoko bio sveprisutan, ali nikad toliko istaknut da bi mu to zamutilo pogled. I povrh svega, otkrili smo pisca - htio se on tako nazvati ili ne - čiji nos za pripovijedanje zna nanjušiti priču u većim okvirima jednako koliko i u naoko...

Skoro uvijek analiziram što mi ljudi govore, pišu ili pokazuju gestama. Rijetko što uzimam zdravo za gotovo. Ne mogu si pritom pomoći. Ako se guraš u prostor među ostale pisce, a nisi u stanju razumjeti i drugu stranu i pokušati razumjeti što ju je nagnalo da nešto učini ili kaže, mislim da ti onda ni nije mjesto među piscima i pripovjedačima već prepričavačima samo da se nešto blebeće i prekine...

Sva je prilika da će knjigu prije svih čitati obožavaoci glazbe Franka Zappe, a na kraju izdanja nalaze se prijevodi citiranih pjesama, što je sasvim sigurno vrijedno pohvale. Anegdotalni 'duh' knjige, usprkos tome što je njena polazišna svrha bila demontaža mitova o Zappinu životu i djelu (poput onoga da je pojeo govno), neminovna je s obzirom na njegov životni stil.

Bilo da piše o djetinjstvu, odrastanju, očevoj pomalo nespretnoj inauguracijskoj pouci o seksualnosti, bilo da prebire po uzburkanim sjećanjima političkih zbivanja, uvijek je u središtu njegovih zapisa ili opisa čovjek i njegov doživljaj onoga što se zbiva oko njega i onoga koji to s njim dijeli.

Želimo li neki tekst zaista prevesti kako spada, moramo se o njemu detaljno informirati, uzeti u obzir i domete književne znanosti. Bojim se da to u našem prevodilaštvu nije baš uvijek slučaj. Kako su naši prijevodi dosad izgledali kao da su prepisani jedan od drugog, 'Preobražaj' se nije mogao ni tumačiti drukčije nego što smo to učili u školi, dakle, kao priča o otuđenju s teškom primjesom...