'Krv anđela' knjiga je koja podučava, upozorava i oplemenjuje – makar se dio čitalaca ne slagao s tezama u njoj iznesenim – uz opasku da niti u jednom trenutku sa sigurnošću ne prepoznajemo eksplicitni autoričin stav o razmotrenim fenomenima. Premda poziciju Johanne Sinisalo apropos ekoloških i transcendentalnih pitanja s pristojnom pouzdanošću možemo pretpostaviti.

Ovdje je riječ o kvalitetnoj, no na recepcijski neuspjeh osuđenoj zbirci: pisana na tipkovnici na kojoj su ispisane stotine stranica književnoteorijskog teksta, ona je ujedno i repozitorij iskustava, posveta marginaliziranoj poetici, a nadasve podsjetnik da se, usprkos stilski teško razlučivim 'hitovima' – u ovdašnjem recentnom pjesničkom stvaralaštvu piše različito.

Mannovo je djelo utoliko interesantnije jer pokazuje dvostrukost, upitnost morala, žalobnu uskogrudnost motiva i kod takozvanih 'intelektualaca i umjetnika', mislećeg sloja društva, koji nerijetko, u složenosti društvenih slika, figuriraju kao javni pojam za kritičnost i neovisnost pogleda, predstavljajući slavljene i časne uzdanice koje njihova nepotkupljivost čini nositeljima visokih uzusa.

Zadaća dopaminskog sustava nije ostvarivati snove. On je, da tako kažemo, samo prodavač. Kad to znamo, kad znamo da želju za stvarima i uživanje u njima proizvode dva različita sustava u mozgu, jasnije nam je zašto nam se nerijetko poslije ne sviđaju stvari koje smo željeli. A kad i to znamo i razumijemo, možda uspijemo bolje uravnotežiti sustave unutar sebe tako da želimo manje i budemo zadovoljni više.

Usporedimo li 'postulate' iznesene u završnom, desetak godina starom 'Prijedlogu za ukinuće hrvatske književnosti', lako ćemo primijetiti da je praksa na koju je Pavličić tada ironijom upozorio znatno uznapredovala. Do te mjere da broj lajkova ili objava na čijoj Facebook stranici pojedini autorice i autori u svojim biografijama ističu kao referencu. Da ne govorimo o tragikomičnom udjelu 'višestruko...