Silvia Federici : Vještice, progoni vještica i žene

Querelle des femmes ili „žensko pitanje“ sintagma je koja je u povijesnom smislu prvotno označavala uopćenu raspravu ili osobiti literarni žanr s temom ženske prirode. Što se to podrazumijeva pod ženskom prirodom? U kontekstu povijesnih rasprava s predznakom ženskog pitanja, koje su uzgred budi rečeno najčešće funkcionirale kao intelektualne vježbe u grupama humanista i aristokracije ranog novog vijeka, ženska priroda je podrazumijevala cijeli niz izvedenih intelektualnih, društvenih i intelektualnih karakteristika koje su pojam žene značenjski „uprezale u jaram“ s različitim funkcijama. Muškarac je u tim raspravama u znaku jednakosti s čovjekom, a žena, izbijena iz kolosijeka i funkcionalno „obješena“ ostaje visjeti s različitim nasilno utisnutim prišivcima na kojima često piše „defektno“, „nesposobno za razum“ ili „podređeno“. Od renesanse se ženska sloboda kontrahira u odnosu na mušku i zatvara se snažnije u okvir pretpostavljene društvene uloge.

Stanje ostaje nepropitano ozbiljnije sve do 19. stoljeća kada se u literaturi prvi put javlja pojam feminizma i to u djelu Charlesa Fouriera. Kontekst je zanimljiv jer je pojam upotrijebljen kao uzorak za njegovu viziju specifične socijalističko-feminističke utopije koja bi stajala u suprotnosti uvriježenom tradicionalnom obliku društvenog uređenja pod skupnim imenom „civilizacija“. Smatra se da u to vrijeme ujedno započinje i prvi val feminizma koji kulminira borbom sufražetkinja prvenstveno za žensko pravo glasa, zakonsko izjednačavanje i pravo na obrazovanje, a potom i za sve ostalo što se nastavilo u svakom sljedećem valu do danas. Danas smo svjedoci četvrtog vala feminizma u kojem je, kako smo svi više-manje upoznati, fokus na prokazivanju i progovaranju o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju žena, sustavnom nasilju i ekonomskoj neravnopravnosti.
 

Vještice, progoni vještica i žene Federici Silvia

U tradiciji feminizma važnu ulogu ima i Silvia Federici, talijansko-američka teoretičarka i autorica u smislu publicistike prvenstveno poznata po svojem djelu „Kaliban i vještica“ iz 2004. godine, a ujedno i zapažena aktivistica. Prirodni nastavak i svojevrsna dopuna navedenog izdanja stiže u knjizi „Vještice, progoni vještica i žene“ (Sandorf, 2026., prevela Maja Profaca) koja je mnogo „koncentriranija“ u smislu da je zamišljena kao zbirka rasutih eseja od kojih neki ponovno obrađuju iste teme, a neki, osobito u drugom dijelu knjige, fokus prebacuju na suvremene slučajeve sustavnog ideološkog i fizičkog nasilja nad ženama.

Prvi dio ove knjižice fokusira se iznova na razdoblje 16. i 17. stoljeća i u njemu Federici revalorizira svoje teze iz „Kalibana i vještice“. Znakovito je da tada započinje postupno preuređenje društva u vidu prijelaza iz feudalizma u kapitalizam koje će Federici označiti kao ključno u pokušaju interpretacije fenomena progona vještica. Radi se o radikalnoj promjeni koja je uzrokovala vratolomnu kaskadu pritom uzdrmavši gotovo sve aspekte društvene strukture. Primjerice, zaokruživanje privatnih posjeda u procesu „ograđivanja“, izvlaštenje zemljoradnika i razvoj centraliziranih oblika vlasti utječe na gotovo sva načela i principe društvene dinamike, unutardruštvenih odnosa i uloga, kao između ostalog i na rodno uvjetovanu percepciju.

Pojačana kontrola centralizirane vlasti, strože razgraničavanje zemlje i organizacija društva po mehaničkim principima (cijeni se efikasnost, preciznost, točnost) lišavaju mnoge članove društva većeg dijela njihove slobode koja je bila zagarantirana nepisanim pravilima srednjovjekovnih komuna, ali ne u smislu moderne teorije komunitarizma, nego realne društvene organizacije po principima zajedničkog života, podjele dobara i uzajamnog odnosa feudalca i zemljoradnika koji je bio vezan za zemlju.

Federici primjećuje istodobnost fenomena progona vještica i ove društvene transformacije pri čemu se ne libi upravo progone vještica proglasiti ključnim čimbenikom njezine provedbe. Na koji način? To je vrlo krotko pojašnjeno kroz prizmu promjene društvenog statusa žena koja prati spomenuti prijelaz. Navodeći nekolicinu relevantnih izvora koji obrađuju ovu tematiku, a nema ih puno, Federici ističe veću ekonomsku i slobodu ponašanja, društvenu integraciju i složeniju ulogu koju su žene „uživale“ u komunalnom obliku društva. To se pod pretpostavkom mijenja prilično brzo u razdoblju prvobitne akumulacije kada se u vrijednosnoj hijerarhiji na višu poziciju postavljaju ideje efikasnosti, mehanicizma, kontrole, strožeg definiranja društvenih uloga i razgraničavanja zemlje.

Najveći gubitnici su upravo žene, napose one starije, udovice, izvlaštene i pod gubitkom običajne komunalne skrbi zagarantirane uzajamnošću. Pritom su prisiljene snalaziti se na druge načine i privređivati za sebe alternativno pa ne čudi kako se asocijativno pojam vještica upravo veže za ove karakteristike. Uz to, blaga centralizacija vlasti i jačanje utjecaja crkve uzrokuju fiksaciju uloge žene, njezin prebačaj u statičnost svojstvenu dominantno „muškom“ obliku kontrole. Svođenje seksualnosti na puku reproduktivnu funkciju u okvirima braka uz stalno podsjećanje na zavodničku njezinu komponentu koja uvijek prijeti destabilizaciji poretka ograničava slobodu ponašanja, u ovom slučaju posve suprotno, napose mladih žena.

Federici se smjelo upušta u interpretaciju simboličkog poretka vezujući pritom pojam vještice s nečim prirodnim, tajnovitim i nepredvidivim u odnosu na predvidivost, racionalnost i kontrolu koju favorizira „novi kapitalistički ustroj“. Vještice se u službenim osudama i pričama pojavljuju kao slobodni radikali koji svojim lutanjem, zavođenjem, čaranjem i „kumovanjem“ sa životinjama kontinuirano uznemiruju opstojanje zamisli kapitalističkog stroja. Time im je na neki način pridana i velika moć, ali ujedno se pretvaraju u izvor iracionalnog straha koji je uzrokovao tragičnu paranoju.

U drugom dijelu knjige Federici se fokusira na suvremeni kontekst u kojem se iznenađujuće može pronaći mnogo slučajeva progona vještica. Mahom se to događa u zemljama u razvoju, primjerice Supsaharske Afrike ili u Indiji, Nepalu i Papua Novoj Gvineji. Autorica primjećuje paralelu za koju veže svaki svoj sljedeći zaključak. Radi se o područjima u kojima se prvobitna akumulacija zahuktala do te mjere da se može reći da su tamošnja društva pred prijelazom u puni kapitalistički ustroj. Progoni vještica očito su ahistorijski fenomen vezan uz stezanje društvenih pravila u okvirima kapitalističke akumulacije. Nisu samo izolirani slučaj povijesne paranoje koja se javila isključivo kao paroksizam uslijed protureformacije, nego su pogonjeni, kako tvrdi Federici, i društveno-ekonomskim faktorom prvobitne akumulacije.

Naposljetku, Federici se ne zadržava na čisto teorijskom uobličavanju i prokazivanju, nego u duhu dobrog aktivizma poziva na djelatnost i to samostalno osmišljenim smjernicama što je prava rijetkost koju možemo samo pozdraviti. Bez obzira na to koliko idealistički zvučalo „rekonstruiranje zajedničkih dobara“ ili naglašavanje potrebe za solidarnošću i kampanjama protiv „lovaca na vještice“ pravo je malo čudo da možemo svjedočiti knjizi koja je djelomično reaktivna i ne iscrpljuje se isključivo u svojim aposteriornim tvrdnjama.

Vrijedna je ovo knjižica i zbog svoje in medias res prirode pa čitatelja neće prečesto zadesiti neko gadno okolišanje. Federici ide u srž i ne boji se proglasiti ženu kao jedan od temeljnih upitnika organizacije društva u okvirima kapitalističke akumulacije. Radi se o velikoj kontrakciji koja društvo sustavno steže, a njezino „dijete“, progon vještica, osim ideoloških nosi i ahistorijske, materijalističke gene.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Knjige kontra mainstreama" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Silvia Federici

Vještice, progoni vještica i žene

• Prijevod: Maja Profaca
• Sandorf 09/2026.
• 136 str., meki uvez
• ISBN 9789533516141
• Cijena: 9.00 eur
• Kupi knjigu!

Nakon što je identificirala materijalističke korijene sistemskih rodno uvjetovanih zločina i nepravdi, Silvia Federici zauzima dugoročnu perspektivu feminističke borbe i smješta je izvan reprezentacijskih ograničenja identitetske politike. Prepoznaje isprepletene nepravde koje ženama nanose patrijarhalna društva koja namjeravaju lišiti žene njihovih domova i društvenih funkcija u ime pohlepe i nesigurnosti. Knjiga 'Vještice, progoni vještica i žene' ocrtava ne samo užase mizoginije, već i današnje strategije otpora.