O kojoj se god razvojnoj ili obrazovnoj razini radilo, svi redom svjedoče o istom – što se više u jeziku opustimo, što više slobode dopustimo i sebi i drugima, što više doista slušamo druge i uspijevamo se s njima sporazumjeti o onome o čemu i mi i oni imamo što reći, to je veća vjerojatnost da ćemo biti spremni ući u svijet pismenosti.

Odgovarajući na uočene devijacije današnje škole, autori izrijekom govore o izgubljenom mostu između života i škole, no ne čine to onako kako to danas često čujemo u svijetu krajnje pragmatičnosti i materijalizma, nego s mišlju o boljem, istinski uključivijem i tolerantnijem društvu. Govoreći o tom mostu, oni ističu kako škola za generaciju 'izvan okvira' od mladih ljudi ne očekuje načine...

Sreća, što je to? Neuhvatljiva mantra današnjega doba ili stvaran osjećaj kojemu su ljudi težili i prije nego što smo se navikli živjeti u svijetu u kojem se pokazujemo drugima puno više nego ikada (ili bar neki od nas), u kojem proizvodimo svoje trenutke sreće kako bismo se njima mogli pohvaliti, izložiti ih na društvenim mrežama, neki od nas svjesni, a neki i ne, da su to samo povremene slike, varljive...

Za razliku od mnogih drugih zemalja u kojima se to događa tek sporadično i slučajno, izvan sustava, u finski je obrazovni sustav, kao i u sustave drugih skandinavskih zemalja, igra u obrazovanje ugrađena od samog početka, a ugrađena je i u čitavu kulturu. Vrtići i predškole temelje se na igri, a u školi se sve do viših razreda dominantno uči kroz igru i praktično istraživanje.

Mnogi mladi roditelji nisu (sasvim) svjesni toga da se djeci može čitati već od najranije dobi i da time i sebi i djeci stvaraju mirno okruženje ispunjeno zajedništvom, da uspostavljaju mali osobni ritual koji se iz dana u dan ponavlja (a zna se koliko mala djeca trebaju takve rituale) i da, na kraju krajeva, na još jedan način prate i podupiru razvoj svoga djeteta.