Ivan Đikić i Edita Slunjski : Obrazovanje - snaga generacije 'izvan okvira'
Knjiga "Obrazovanje - snaga generacije „izvan okvira‟ : boljim obrazovanjem prema boljem društvu" autora Ivana Đikića i Edite Slunjski u izdanju nakladničke kuće Element objavljena prije nekoliko mjeseci, nastala je (baš tako, zato što nije samo napisana, nego je nastajala kao dio dugotrajnog procesa) u suradnji s Klubom studenata pedagogije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i studentima Goethe sveučilišta u Frankfurtu. To je tvrdnja koja je točna, no ne govori puno o procesu, to jest o praktičnom laboratoriju u kojem je organizirana zajednička potraga za odgovorima na pitanja o vrijednosti obrazovanja. Ne govori puno ni o tome tko su autori i kako je došlo do njihova povezivanja i koji je njegov rezultat. O tome, kao i o činjenici da je već sam naslov, kao što jedna od recenzentica primjećuje, 'vrijednosna izjava koja bez velikih intervencija može postati agenda, smjernica ili platforma za djelovanje', u nastavku.
Polazna teza knjige je da se boljim obrazovanjem može doći do boljeg društva, a knjiga je argumentacija uvjerenja da je takvo bolje obrazovanje moguće, da je ono ostvariv cilj, što adresiraju već u uvodnom poglavlju. Svojim pristupom zorno podržavaju taj cilj, pristupajući obrazovanju iz različitih perspektiva. Naime, Đikić i Slunjski, suautori, umnogome su različiti, a ipak su se uspjeli približiti jedno drugom i međusobno se razumjeti, kao intelektualci, znanstvenici, pa i ljudi. Ivan Đikić je profesor medicine na Sveučilištu Goethe i član Max Planck instituta u Frankfurtu, član nekoliko akademija znanosti i umjetnosti te dobitnik mnogih prestižnih nagrada za medicinu, specifično za istraživanje tumora i mehanizama njihova nastanka i otpornosti, a onda i mogućnosti liječenja. Edita Slunjski je profesorica pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, dvostruka dobitnica Državne nagrade za znanost u kategoriji popularizaciji i promidžbe znanosti u području društvenih znanosti.
Njih dvoje, iako dolaze iz različitih područja bavljenja na način koji je očit već na prvi pogled, zapravo su uvelike slični, prije svega po tome što vjeruju u obrazovanje, isto kao što vjeruju i njihovi studenti. Upravo ta sinergija, ispreplitanje izričaja, kao što ističu i recenzenti, moglo se ostvariti samo zato što je riječ o dvama znanstvenicima koji uz izvrsnost znanja, iskustva i mudrosti posjeduju i osobine ličnosti poput otvorenosti, altruizma i želje da svojim zalaganjem djeluju na dobrobit zajednice u kojoj žive i stvaraju.
Obrazovanje - snaga generacije "izvan okvira"
Knjiga se sastoji od devet poglavlja od kojih prvo, uvodno, istodobno uspostavlja okvir promišljanja i postavlja pitanje – jesu li bolje obrazovanje i bolje, uređenije i pravednije društvo ostvarivi ideali ili utopija? Kao što sam već istaknula, autori očito smatraju da je takva transformacija moguća i da samo obrazovanje kojim se izgrađuje zdravije, pravednije, inkluzivnije i solidarnije društvo oslobađa višestruke kreativne, humanističke i transformativne potencijale i učenika i učitelja. Pišući o takvom obrazovanju, oni detektiraju pitanja i probleme te naglašavaju kako je ključno utvrditi polazišta, a onda i put i cilj, pri čemu su razumijevanje, kritičko promišljanje, transformacija putem suradnje i otvoreni dijalog imperativi obrazovanja koje stalno mora izlaziti 'izvan okvira' u potrazi za drugačijim, promijenjenim sobom, ali i za mogućnosti ljudskog, intelektualnog susreta i dijaloga s drugim.
U temelju takvog obrazovanja je, kao što i autori i rektorica Sveučilišta u Rijeci u svom predgovoru govore, etički projekt humaniziranja društva i pretvaranja ljudi u dobročinitelje čovječanstva. Vrline koje i svi obrazovani ljudi, ali i stručnjaci, na tom putu trebaju usvojiti, jesu radoznalost, ljubav prema znanju, intelektualna odgovornost, ali i građansko prijateljstvo. U tom je smislu velik dio knjige posvećen promišljanju o etičkim i intelektualnim vrlinama i vrijednostima, pri čemu se nastoji prenijeti danas osobito važna poruka da intelektualci, smatraju li se takvima, ne bi smjeli stajati po strani i ne miješati se u probleme svijeta, nego upravo suprotno – trebali bi, već zbog odgovornosti koja proizlazi iz njihova obrazovanja, podići glas i argumentirano se suprotstaviti antiznanstvenosti našeg doba. Uvjerenje takvoga stava, ali i čvrstoća i jednostavnost njegova iznošenja u knjizi proizlazi iz osobnog iskustva autora koji svjedoče kako je za njih osobno potraga za znanjem i njegovim unaprjeđivanjem među najvećim mogućim intelektualnim, ali i ljudskim zadovoljstvima, što onome koji se odluči za takav put omogućuje da na njemu ustraje, neovisno o drugim potencijalnim nagradama.
U tom je kontekstu vrijedno istaknuti kako knjigu otvara citat iz knjige "Najbolje škole: kako istraživanje razvoja čovjeka može usmjeravati pedagošku praksu" Thomasa Armstronga za koju je predgovor napisao David Elkind koji je davnih dana, još 1981. godine, i sam napisao izvrsnu knjigu "The hurried child: growing up too fast too soon" (Požureno dijete: odrastati prebrzo i prerano). Taj citat glasi: Prihvaćajući strast mlade osobe i koristeći njezinu energiju za revitalizaciju razreda, pedagozi će se pobrinuti da ti, vibrirajući mladi glasovi, oblikuju svoja nadanja, strahove, radosti i žalosti na način koji može koristiti ne samo njima samima, nego i cijelom društvu. Već je i iz tog citata, a onda i iz čitave knjige, jasno kako autori, kao i Recalcati o kojem je ovdje već bilo govora (autoričin prikaz knjige "Školski sat", op.ur.), ali i Ranciere i mnogi drugi, odnos između učenika i učitelja, a onda i nezamjenjivu ulogu učitelja/mentora, smatraju ključnima u obrazovanju generacije 'izvan okvira' zato što je upravo učitelje generator obrazovanja u čijem su središtu jednakost i izvrsnost, kako kao točke društvenog opstanka, tako i društvenog napretka.
Središnjih je nekoliko poglavlja posvećeno odabranim relevantnim pitanjima i nastojanjima da se na njih odgovori, a započinju pitanjem o smislu obrazovanja u poglavlju Vrijednost znanja i obrazovanja u društvu poljuljanih vrijednosti, osobito pitanjem o tome je li obrazovanje danas samo putovnica u neki 'bolji život', alat za postizanje materijalnih ciljeva, društvenog prestiža i moći ili ima vrijednost samo po sebi. Drugo je pitanje u poglavlju Arhitektura obrazovanja za ostvarivanje kvalitetnijeg života i pravednijeg društva kakvo bi trebalo i moglo biti obrazovanje koje bi istinski omogućavalo bolji život i pravednije društvo, dok je treće pitanje o utjecaju površnosti koja dominira društvima u kojima živimo na mogućnost istinskoga, dubinskoga obrazovanja koje se otvara u poglavlju Škola 'zaglavljena u okviru' – deformacije školskog obrazovanja.
Odgovori se nude već i u navedenim poglavljima, ali osobito u trima koja slijede, pod naslovima Snaga škole za generaciju 'izvan okvira', Snaga učitelja/mentora za generaciju 'izvan okvira' i Transformacija škole – alati promjena. U ta se tri poglavlja polazi od teze da odnos učenika prema školi i školovanju određuju privrženost ili emocionalna veza koju učenik u školi uspostavlja s odraslima i vršnjacima, a onda, jednako važno, i uključenost i uvjerenje učenika da je obrazovanje važno. Škola za generaciju 'izvan okvira', za mlade koji bi trebali biti intelektualno radoznali, otvorena uma i težiti stvaranju budućnosti usmjerene na pravičnost, kao i stvaranju kulture mira i nenasilja, mora polaziti od temeljnog preispitivanja i redefiniranja vrijednosti koje se kod mladih osoba želi izgraditi.
Pitanje kojim se otvara taj segment promišljanja glasi: Što bi mladi ljudi trebali znati, vjerovati, cijeniti i moći činiti ako žele napredovati u kompliciranom i turbulentnom svijetu 21. stoljeća. Autori u središte promišljanja postavljaju razvoj karaktera, znanja i vještina mladog čovjeka smatrajući da će to pripremiti za moderni svijet u koji se treba uključiti pa tako kažu da će mu 'karakter pomoći da preuzme odgovornost za vlastito učenje i donosi odgovorne odluke u različitim situacijama, znanjem će steći svijest o različitim disciplinama kako bi razvijao neke buduće interese i vlastitu karijeru, a s vještinama poput vodstva ili kreativnosti njegovat će svoje individualne karakterne osobine, vrijednosti i načela poput empatije i samosvijesti.' Tomu je tako zato što škola mladoj osobi, po mišljenju autora, treba omogućiti društveno, emocionalno i metakognitivno odrastanje.
U tom kontekstu autori školu za generaciju 'izvan okvira' hrabro određuju kao mjesto besprijekorne ekologije učenja i života, što će mnogi koji su danas u nju uključeni ili s njom na bilo koji način povezani, prepoznati kako dijametralno suprotan vid škole od onoga koji životari u većini naših današnjih društava). Takva bi škola svoju svrhu trebala postizati kontekstualiziranom, životnom i za mladu osobu svrhovitom prirodom te svojom neinvazinvnom i netoksičnom kulturom.
Odgovarajući na uočene devijacije današnje škole, autori izrijekom govore o izgubljenom mostu između života i škole, no ne čine to onako kako to danas često čujemo u svijetu krajnje pragmatičnosti i materijalizma, nego s mišlju o boljem, istinski uključivijem i tolerantnijem društvu. Govoreći o tom mostu, oni ističu kako škola za generaciju 'izvan okvira' od mladih ljudi ne očekuje načine razmišljanja, aktivnosti i postupke koji nisu imanentni njihovoj prirodi niti ih svojim očekivanjima potiče na obrambena ponašanja i nerad. Isto tako, ona ih ne potiče na izbjegavanje i potiskivanje složenih problema, nego se stavlja u funkciju poligona učenja o mogućnostima i načinima rješavanja takvih problema.
Drugim riječima, takva škola omogućuje razvoj sposobnosti mladih ljudi potrebnih za pružanje prikladnog odgovora na situacije koje 'ne idu glatko', zato što ni u životu stvari 'ne idu glatko', a škola za mladu osobu jest sam život. Ističući kako su neke od tih situacija one u kojima učenik mora nadvladati svoj ego, 'podnositi' gledišta različita od vlastitih, surađivati s onima s kojima se ne slaže, izlaziti na kraj s vlastitim i tuđim ograničenjima, regulirati i revidirati očekivanja od sebe samoga i drugih te testirati vlastitu toleranciju i širiti njezine okvire, autori očito stavljaju naglasak na razvoj pojedinca u društvu, među drugima i s drugima, što opet uvelike odudara od egocentričnoga svijeta u kojem sve češće obitavamo uglavnom se u njemu ne snalazeći.
Stoga je izuzetno važno stalno podcrtavanje nezamjenjive uloge učitelja u procesu obrazovanja, pri čemu se učitelja smatra poticateljem želje za znanjem i onim koji tu želju održava na životu dok se ona u svakom učeniku ne 'primi' trajno. Čineći to, učitelj potiče i metakognitivne kapacitete učenika, njihovo znanje i vještine, ali i samopouzdanje i samokritičnost. Autorima je jasno da samo takvi učitelji mogu transformirati školu, zato onima koji se odvaže na taj put nude alate, primarno za razvoj refleksivnih kapaciteta učitelja, ali i emancipacijske kulture i prakse, jer upravo takva praksa učitelje iz operativaca pretvara u umjetnike.
Jedan od najvažnijih transformativnih alata koji se predlaže u knjizi uspostavljanje je grupne klime povjerenja i egalitarnih odnosa (što ne znači da se u potpunosti gubi razlika između učitelja i učenika, nego se otvara istinski prostor odgovornosti za izgovorenu i napisanu riječ, za to da se glas mladih čuje i uvaži), zato što je samo takva atmosfera, ispunjena međusobnim povjerenjem, zalog otvorenih rasprava. I autori, ali i njihovi suautori, zagrebački i frankfurtski studenti čija su mišljenja iznesena u knjizi, zaključuju da je u takvoj školi učitelj ultimativni nositelj promjene, pri čemu problemi postaju poligon za razvijanje refleksivne prakse koja se pokazuje kao snažna oslobađajuća sila, kako za učitelje, tako i za učenike.
Završna dva poglavlja, Kaleidoskop ideja o obrazovanju i Umjesto zaključka: rušenje vlastitih barijera, govore o učiteljima, o vrednovanju i ocjenjivanju, o (vlastitoj) odgovornosti, o obrazovnom sustavu i (ne)poticanju samostalnosti i odgovornosti, ali i o participaciji i raspravi i o tome kako uz objektivne barijere i ograničenja, za čije je otklanjanje potrebno mijenjati percepciju obrazovanja i njegove važnosti, postoje i subjektivne barijere i ograničenja koje autori smatraju premostivima, zato što su najčešće rezultat nepovjerenja u vlastite kapacitete, sposobnosti i snage. Samo se zajedničkim radom i entuzijazmom, po njihovu mišljenju, doista može tranformirati škola tako da postane ono što bi mogla biti i da bude istinska protuteža dijagnosticiranim problemima, prije svega svijetu površnosti, banalnosti, materijalizma i konzumerizma koji mlade indirektno odmiče od obrazovanja.
Na kraju, želim istaknuti nekoliko misli-vodilja istaknutih na rubovima stranica knjige. One su izdvojene tako da daju ton knjizi pa mislim da baš zato mogu poslužiti i kao kompendij za razmišljanje i razgovore, učitelja s učiteljima, ali i učenika s učiteljima i učenika međusobno.
Neke od njih su, na primjer: Lakše je izmjeriti postignuća iz geografije nego poznavanje vlastitih emocija, samopouzdanje ili spremnost na preuzimanje odgovornosti. Svaka pobjeda nad uniformnosti i prosječnosti i svaki doprinos osnaživanju specifičnih talenata pojedinaca pomažu društvo činiti boljim. Škola treba biti laboratorij zajedničke potrage za dokazima i otkrićima. Svaka pobjeda nad neznanjem i svaki doprinos izgradnji kulture zajedničkog učenja pomažu razvoju alata za činjenje društva boljim. Učenici se ne trebaju boriti jedni protiv drugih nego se zajedno boriti protiv neznanja, egocentrizma i nesnošljivosti. Škola treba mladima omogućiti sudjelovanje u donošenju odluka koje ih se tiču. Učitelj je generator vjere učenika u vlastite sposobnosti učenja. Izgradnja samopouzdanja mladih osoba i pojačavanje njihove strasti prema učenju učitelj smatra doprinosima razvoju alata za činjenje društva boljim. Autoritet mora biti na strani slobode, a ne protiv nje. Učitelj mladim ljudima osigurava pravo na mišljenje te im pomaže da svoje mišljenje svakodnevno kultiviraju.
Mogla bih nabrajati unedogled, ali nadam se da će vas već ovo potaknuti na to da pročitate knjigu jer vas se sigurno tiče.
Obrazovanje - snaga generacije "izvan okvira" : Boljim obrazovanjem prema boljem društvu
- Element 06/2024.
- 168 str., meki uvez
- ISBN 9789532502473
Knjiga 'Obrazovanje – snaga generacije 'izvan okvira' : Boljim obrazovanjem prema boljem društvu' Ivana Đikića i Edite Slunjski izuzetno je vrijedan prilog popularizaciji obrazovanja i znanosti i prava znanstvena rasprava jer dubinski analizira i razlaže uzroke i etiologiju društvenih poremećaja nastalih kao posljedice zanemarivanja značaja obrazovanja i znanosti. Ozbiljna je to kritika stanja koju valja kao takvu prihvatiti jer dolazi iz pera dvaju vrhunskih i etabliranih znanstvenika.