Massimo Recalcati : Školski sat
Iskreno, kad sam prvi put vidjela naslov knjige "Školski sat: za erotičnost podučavanja", mislila sam da se prevoditeljica možda zaigrala. Erotičnost podučavanja? Onda sam pogledala tko je prevoditeljica, vidjela da je Ita Kovač s kojom sam surađivala prije jedno 20 godina, ako ne i više, a pratila sam njezin rad i prije i poslije toga pa znam koliko stručno i s kolikom pažnjom prevodi i koliko vodi računa o svakom detalju. Zaključila sam da neće biti da se zaigrala, nego da treba pročitati knjigu i vidjeti o čemu se radi. To sam i učinila. Izvanredan prijevod uvelike je pomogao u prohodnosti mjestimice vrlo zahtjevnog teksta.
Već sam početak knjige, tj. ono što dolazi prije nego što počne "pravi" tekst, vrijedno je spomena. Knjiga je posvećena učiteljici Raffaelli Cenni, koja je znala voljeti one koji uče. Od svega što je moglo biti, baš to, ljubav prema onima koji uče. Ljubav prema mladim ljudima, ljubav koja mijenja svakog pojedinog čovjeka i čitav svijet, što znamo zato što se o toj učiteljici i njezinu pristupu u detalje govori i u tekstu, pri čemu se ističe upravo njezina transformativna uloga do koje dolazi i prisutnošću i energijom i ljubavlju.
Osim te posvete, knjiga je zanimljiva i po tome što ima dvije unutrašnje naslovnice – jednu na kojoj je podnaslov ”za erotičnost podučavanja” i drugu, koja slijedi nakon posvete, na kojoj se uz naslov nalazi samo kratak citat talijanskog filozofa i pedagoga Riccarda Masse, ”rasplamsati želju”. Nadam se da je već iz ovog početka jasno što je autoru važno i što određuje ton teksta koji je zapravo poticaj na rasplamsavanje želje za znanjem i zagovor škole u kojoj je svaki školski sat najvažniji. Znam da to zvuči idealistički, no bez idealizma, i u idejnom i idealnom i idealističkom smislu, nema pomaka.
Izgubljena škola
Školski sat
Knjiga "Školski sat: za erotičnost podučavanja" Massima Recalcatija koju je objavila nakladnička kuća Salesiana, uz uvod i epilog naslovljen Ljepota iskrivljenosti, sastoji se od nekoliko većih poglavlja u kojima je riječ o izgubljenoj školi, gdje se o školi prvo govori iz perspektive ispravljanja iskrivljenih trsova, a onda iz perspektive kompleksa od kojih, po autorovu mišljenju, škola pati ili je patila u prošlosti. Te se komplekse naziva imenima antičkih junaka, ali i onih koji u priči nisu u prvom planu. Tako autor govori o Edip-Školi, Narcis-Školi i Telemah-Školi. I u nastavku kreće od antike, od Sokrata, započinjući raspravu pitanjem o tome je li moguće uvesti subjekt u vitalni odnos sa znanjem.
Nadovezujući se na tumačenje veze između krize škole i krize koja je u našem današnjem proturječnom vremenu u kojem riječ gubi težinu po njegovu mišljenju još dublja, a to je kriza riječi, autor govori o transformativnoj snazi riječi i o vezi između riječi i osobne odgovornosti za posljedice izgovorenog. Ako se ta spona izgubi, ako prepoznamo narcističko pražnjenje u kojem je svejedno što se kaže i što se učini, ako prepoznamo kontradikciju u činjenici da riječi danas kruže svuda oko nas, a unatoč tomu (ili upravo zbog toga) gotovo ništa ne znače, možemo se pokrenuti i nešto promijeniti. Čak i ako je naša kritička sposobnost otupljena stalnim ponavljanjem i proizvodnjom istoga, a ne heterogenošću mišljenja i sposobnošću argumentacije, možda bismo se mogli pokušati prisjetiti toga kako ”nijedno traganje nikad nije ex nihilo, nego ga mogućim čine samo traganja onih koji su nam prethodili i njihovo pamćenje”.
Zato Sokrat. I zato oni koji pamte Sokrata i njegovu gestu iz Gozbe. Pamte kako je Sokrat odbio ulogu onoga kojeg se obožava, kako je ukazao na prazninu, na usjek koji svatko (katkada uz pomoć učitelja) mora sam ispunjavati i tražiti kako bi pronašao vlastito znanje, protivno školskom prividu prema kojem znanje postoji kao zaokružena cjelina koju možemo "uliti" u nečiju glavu. Potraga za znanjem je put, staza kojom kročimo i koja nastaje samo u kretanju onoga koji njome prolazi jer prije njega ne postoji.
To je jedna od glavnih poruka knjige u kojoj se govori o mnogim problemima i dilemama suvremene škole, a u kojima će se prepoznati mnogi učitelji, ali i mnogi učenici. Iz perspektive učitelja, to je svakodnevno suočavanje s društvom koje pritišće svojom banalnošću i nesposobnošću da podrži upornost, trud i rad na sebi, pogreškama i skretanjima unatoč. Isto tako iz perspektiva učitelja, riječ je o suočavanju sa sve većom potrebom da nastavnici budu psiholozi, terapeuti, da psihologiziraju i prave se da su sposobni riješiti probleme i pomoći tamo gdje je doista potreban stručnjak. Pritom se najmanje pozornosti posvećuje nastavi, erosu susreta sa znanjem, što je jedan od velikih problema današnje škole u kojoj su nastavnici većinu vremena opterećeni zadacima koji u potpunosti izlaze iz didaktičke aktivnosti, odnosno podučavanja.
Recalcati govori o transformativnoj snazi riječi i o vezi između riječi i osobne odgovornosti za posljedice izgovorenog. Ako se ta spona izgubi, ako prepoznamo narcističko pražnjenje u kojem je svejedno što se kaže i što se učini, ako prepoznamo kontradikciju u činjenici da riječi danas kruže svuda oko nas, a unatoč tomu (ili upravo zbog toga) gotovo ništa ne znače, možemo se pokrenuti i nešto promijeniti.
Autorovim riječima, ”školski sat, koji bi trebao biti živo srce Škole, marginaliziraju aktivnosti koje nemaju veze s didaktikom u pravom smislu riječi, ponajprije vrednovanja koja se sve više svode na mjerenje.” U školi u kojoj se sve depersonalizira i sve se čini mjerljivim, u kojoj se pokušava nametnuti ritam učenja jednak za sve, dolazi do kulta broja i kvantifikacije, dominantnog božanstva našeg vremena. Nema nikakve sumnje u to da nas je puno koji vidimo kako to ne vodi dobru i kako škole proizvode generacije mladih nezainteresiranih za znanje i za vlastito obrazovanje. To su mladi ljudi koji su to dvoje, zatravljeni onim što se od njih traži, opravdano, zamijenili stjecanjem kompetencija.
Iz perspektive učenika, riječ je o suočavanju s istim tim društvom koje je pobrkalo pojmove obrazovanja i korisnosti. Društvo je to koje je u obrazovanju botanički privid učenika kao iskrivljene loze koju treba saviti zamijenilo tehnološko-kognitivističkim prividom pa se tako u javnosti neprestano govori o smrti knjiga, veliča se informatizacija didaktičke opreme i neprestano se izmišljaju nove metodologije učenja, a i učitelji i učenici uhvaćeni su u mrežu neprestanog ocjenjivanja i diktata brojki, kao i osjećaja da primarno odgovaraju na zahtjeve institucije, a sve manje na zahtjeve jedni drugih. Učenicima se u takvom društvu teško oduprijeti dominaciji praznine i banalizacije društva oko njih, zauzeti stav, biti svoji i izboriti se za drugačiju potragu za znanjem i za drugačiji pristup. Premda bi škola trebala prenositi znanja, jezike i predodžbe i premda svi znamo da školski sat može promijeniti nečiji život, preusmjeriti sudbinu i utisnuti joj pečat koji ostaje za čitav život, u birokratiziranom se svijetu to sve rjeđe događa, zato što se čini kao da je sve već unaprijed određeno. To je, dakako, privid, no privid koji se proširio isto onoliko, koliko i lažne vijesti i strah od budućnosti.
Zato su knjige kao ova važne, da nas podsjete na to što školski sat može biti – posjet nekom drugom mjestu, nekom drugom svijetu, osjećaj zanosa, katapultiranosti u neko drugdje, susret s neočekivanim, s čudesnim, s nepoznatim. Autor tvrdi, a svi koji su sudjelovali na različitim razinama obrazovanja to će i potvrditi, da do toga može doći bilo gdje, od osnovne škole do sveučilišta. Bit se ne mijenja.
Meni osobno izuzetno je dobro sjeo dio knjige u kojem se govori o tome kako je ulazak u obrazovanje zapravo prelazak iz obiteljskog jezika u društveni. Prelazak je to iz govora u jezik, pri čemu svi koji se bavimo lingvistikom znamo da govor nije ništa bez jezika, no kad je o obrazovnom procesu riječ, treba osvijestiti kako su upravo govor i jezik dva temeljna pola unutar kojih se taj proces odvija. Koliko god jezik organizirao govor, jedinstveni čin govora, kad je živ i oživljen našim su-djelovanjem, nadilazi obzor koji je jezik uspostavio. Zato svaki odgojni ili didaktički proces teče između pola pojedinačnog govora i općeg pola jezika. U tom smislu autor, slijedeći Daniela Pennaca, ističe kako nije dovoljno pokoriti se autoritetu već uspostavljenog diskursa i ponizno se odreći vlastitog diskursa pasivno se poistovjećujući s diskursom Drugoga, nego treba pristati na uron u jezik kao mjesto našeg podrijetla.
Taj je jezik stvaralački, kreativan na istinski i obostran način, jezik koji stvara nas, no koji i mi stvaramo proizvodeći ga. U tom smislu škola baštini dar jezika, pretvarajući tekstove u erotična tijela koja pobuđuju želju za znanjem i širenjem obzora, prenošenjem života na druga mjesta, onkraj već viđenog i već poznatog. Samo je takvo obrazovanje vrijedno truda. Kako bi bilo jasno o kojem se i kakvom erosu pritom radi, navodim autorove riječi: ”Samo ljubav – eros – kojom nastavnik zaodijeva znanje, čini to znanje dostojnim zanimanja njegovih učenika, čini ga objektom koji može pobuditi želju. Kao što ćemo vidjeti u nastavku, prijenos znanja događa se samo putem zaraze, putem svjedočanstva.”
Zato su knjige kao ova važne, da nas podsjete na to što školski sat može biti – posjet nekom drugom mjestu, nekom drugom svijetu, osjećaj zanosa, katapultiranosti u neko drugdje, susret s neočekivanim, s čudesnim, s nepoznatim.
Drugim riječima, knjiga "Školski sat" uzbudljiv je tekst o učenju, učenicima i učiteljima koji pokreću želju za putovanjem, u kojem škola otvara svjetove. Kao što i Recalcati kaže, ”glavna je teza ove knjige to da je ono što preostaje od Škole upravo nezamjenjiva uloga nastavnika. Njegova je svrha otvoriti učenika prema kulturi kao mjestu ”humanizacije života”, učiniti mogućim susret s erotskom dimenzijom znanja.“ To je njezina uloga koju ništa ne može poništiti. Ta se uloga ostvaruje birokratskim logikama unatoč, bez obzira na kurikule, programe, nastavne i akademske kalendare. Ona se u najvećoj mjeri ostvaruje kad se u razredu stvori povjerenje, do čega dolazi kad se učiteljeva riječ pokaže dostojnom poštovanje. Da bi to mogla, mora biti prožeta strašću prema onom što se predaje ili, kao što autor kaže, kad dođe do učiteljeve geste koja, ”na kojoj god se razini iskazivala, od osnovne škole do sveučilišta, znanje zna učiniti objektom koji pobuđuje želju, širi svjetski obzor, prenosi život na druga mjesta, onkraj već viđenog i već poznatog: obrazuje ga u najradikalnijem etimološkom smislu. U tom smislu Škola baštini dar jezika, ako je jezik onaj dar koji zna proširiti svjetske obzore.”
Podučavanje dostojno tog imena ne ukalupljuje
Za kraj, pitanja koja traže odgovore od kojih se neki nude i u ovoj knjizi koja će svakoga tko je odluči pročitati sasvim sigurno navesti i na vlastita promišljanja o tome gdje smo i zašto zapeli:
Naša Škola više ne odgovara prividu o disciplinarnom kroćenju života. Više smo puta na to podsjetili u ovoj knjizi: načelo sposobnosti prevladalo je nad konformističkim načelom normalizacije ili, drugim riječima, postalo je nova društvena norma. Danas je iskrivljeni trs život koji ne poštuje imperativ učinkovitosti; ono što se gubi, što bespotrebno gubi orijentaciju, upravo je život. No ne odvija li se obrazovanje uvijek, i kroz trenutke neuspjeha i spoticanja? Nisu li to trenutci u kojima se subjekt doista može suočiti s istinom svoje želje postavljajući sebi pitanje: što želim osim onoga što Drugi želi da ja želim? Koja je moja vlastita želja? Škola je mjesto gdje vrlo često, u mladenačko doba, ispliva to pitanje i mora se razriješiti. Možemo susresti djevojke i mladiće koji se svojeg pada na ispitu sjećaju kao trenutaka presudnih za razumijevanje svoje želje, kao iskustva u kojem potreba da se zadovolji zahtjev Drugog prepušta mjesto deidentifikaciji koja subjekt oslobađa obveze da (svjesno ili nesvjesno) opslužuje očekivanja Drugog. Jednako kao što lako možemo prikupiti svjedočanstva djevojaka i mladića koji pripovijedaju o tome kako je susret sa školskim satom zauvijek promijenio tijek njihova života. Ne služi li Škola prije svega tomu?
Drugim riječima, baveći se školom, a onda i učiteljima i učenicima u njoj, autor na bitno pitanje s početka, je li moguće uvesti subjekt u vitalni odnos sa znanjem, odgovara, kao i neki drugi autori, na primjer Jacques Ranciere u izvrsnoj knjizi "Učitelj neznalica", ali i Nuccio Ordine u premalo čitanom filozofskom eseju "Korisnost beskorisnog", govoreći o tome kako podučavanje dostojno tog imena ne ukalupljuje, ne ujednačuje, ne proizvodi sljedbenike, nego zna oživjeti želju za znanjem.
* Ovaj članak je objavljen u okviru projekta “Važnost knjige i čitanja u razvoju djece i mladih" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Školski sat : Za erotičnost podučavanja
- Prijevod: Ita Kovač
- Salesiana 06/2024.
- 176 str., meki uvez
- ISBN 9789532052688
Massimo Recalcati, talijanski psihoanalitičar, posvetio je ovu knjigu onima koji jedini mogu spasiti školu – učiteljima. U knjizi 'Školski sat' promišlja o tome što znači biti učitelj u društvu koje je okrenulo leđa odgoju i otkriva da je dobar učitelj onaj koji otvara nove svjetove, koji pretvara znanje u predmet žudnje, koji je sposoban preokrenuti učenikov život i proširiti njegove obzore.