O mnogim afričkim zemljama mogla bi se napisati ovakva knjiga, no jedino bi je Wole Soyinka mogao napisati na ovaj način. To prije svega znači da je jezik, kojim on sam iznimno vješto i inovativno barata, najprikladniji za govor o tragedijama, a da pritom izbjegava zamku patetike i deklamatorskog pijeteta, što je danas više iznimka nego pravilo.

Nigdje na vidiku nema Gandhija, kako bi nenasilno izbavio robove iz njihovih lanaca. Ne preostaje ništa drugo, nego uzeti vlastitu sudbinu u vlastite ruke i udariti ondje gdje najviše boli, kada više ne postoji ništa što bi mogao izgubiti. Potpuna rezignacija kao put prema spasenju, koje ne izaziva više nikakve emocije jer je njegova cijena bila previsoka.

Tokarczukova nas stavlja u drukčiju poziciju, njen zakon je onaj kantovski 'moralni zakon u meni', no ona za razliku od Kanta ne vidi nikakvo zvjezdano nebo nad sobom niti čitateljima, već nas proziva kao licemjere, u dilemi da li je prekasno za spas, jesmo li zakasnili na vlak za proverbijalne sretne krajeve, ili ćemo se kolektivno podaviti u vrtlogu licemjerja.

Kao i u svakom pisanju, važno je samo da li autor ili autorica zaista znaju pisati, znaju u što se upuštaju, a još više da zapisuju s mjesta iskrenosti, da pišu iz želuca, bez puno okoloknjiževnih predumišljaja. A čini mi se da se takvih urednih kontrukcija, ali bez piščeva znoja, krvi i suza, previše natiskalo zadnjih godina. Ali takvi nisu naša briga, vrijeme nije budala, sve što je sitno propadne...

Ako poezija doista dolazi iz onostranog, onda je ova knjiga iskustvo blisko nadzemaljskog, mitološkog. Ona je puna zime, suprotstavljene toplini koja isijava iz ognjišta u kući, oko kojeg autorica okuplja likove koji su svojevrsni nosioci narativa u svakoj pjesmi, a to su članovi obitelji, bake i djedovi, koji su na granici između zemaljskog i prekogrobnog cijelo vrijeme, kazivači skrivenog i suptilnog u...