Gromača dekonstruira kulise gradova o kojima piše vrlo pitko, bez imalo pretenzija da bude putokaz. Istražuje priče ljudi, povijest gradova, čak se ne bi moglo reći ni da tu ima previše užitka. Tekst bremeni atmosfera u kojoj nema mnogo prostora za radost, ali sasvim dovoljno za introspekciju. U prostorima o kojima piše smišlja različite scenarije, likove, kao redateljica neke elaborirane kazališne...

Ova knjiga o mačkama svojevrsna je alegorija u kojoj pisac promatra svoj protekli život prerušen u mačji lik. Pritome ne mislim da su mačke lutke na koncima. Daleko od toga. One su živa stvorenja koja jednako kao i mi dišu, ali kad se stupa u vezu s bilo kojim drugim bićem to je jako tužno jer idite ograničenja, bol i strah i konačnu smrt.

Za razliku od Magrisove kulturološke freske, ovdje je riječ o puno intimnijoj, osobnoj priči Helene Sablić Tomić, iako je (pod)naslovljena gotovo identično: 'Dunavom'. Umjesto kroz biografiju kontinenta, protičemo kroz biografiju autorice koja je istovremeno i dirljiva posveta rijeci. 'Kartografija ljubavi' nije klasična dnevnička proza, no pripada onome što bi se moglo nazvati autobiografskim atlasom.

Dirljiva je sposobnost likova poput Adele Premec da žive u tom staklenom zvonu bez da se suoče s time da će iz njega ipak morati izaći, što najbolje dolazi do izražaja tijekom posjete staračkom domu koji u njenim očima poprima osobine oronulog hotela čija je jedina prednost njegova lokacija. Svi se do određene mjere vežemo za svoj okoliš, ljudi su u tom smislu puno sličniji mačkama nego psima.

Kaplan se svjesno pozicionira kao kroničar, portretist malomištanske Hercegovine koju od Mostara kao da dijele tisuće, a ne tek stotinjak kilometara. Uspijeva iz prividno ograničenog lokalnog narativa kojim barata izvući maksimalni efekt pronalazeći u dubravskom prodavaču bresaka osobine protagonist mnogo većih i razvijenih sredina.