Za razliku od Magrisove kulturološke freske, ovdje je riječ o puno intimnijoj, osobnoj priči Helene Sablić Tomić, iako je (pod)naslovljena gotovo identično: 'Dunavom'. Umjesto kroz biografiju kontinenta, protičemo kroz biografiju autorice koja je istovremeno i dirljiva posveta rijeci. 'Kartografija ljubavi' nije klasična dnevnička proza, no pripada onome što bi se moglo nazvati autobiografskim atlasom.

Književnost je okrenuta junacima i junakinjama koji su se usudili ispuniti žudnje, pogriješiti, otići, voljeti, prkositi društvenim konvencijama iako su svjesni da će ih to dovesti do odbacivanja obitelji pa i zajednice, a to je najgora moguća kazna. 'Svetkovina' govori upravo o njima.

Kako kaže sam naziv knjige, 'kao život sam', sve ono o čemu Radić piše je u osnovi život, njegove vidljive i nevidljive forme usmjerene na jednu ili više osoba, ovisno o tome koliko ćemo ih u tekstu prepoznati. No to je domena čitateljske recepcije što može biti sklizak teren kod ovakve poezije koja nije deklamatorska ili dekorativna u najtipičnijem smislu riječi, a tada se sama otvara za najprimjerenje...

Kaplan se svjesno pozicionira kao kroničar, portretist malomištanske Hercegovine koju od Mostara kao da dijele tisuće, a ne tek stotinjak kilometara. Uspijeva iz prividno ograničenog lokalnog narativa kojim barata izvući maksimalni efekt pronalazeći u dubravskom prodavaču bresaka osobine protagonist mnogo većih i razvijenih sredina.

'Pisma Ziti' su izvor je iz kojeg će ponajviše izvući ljudi s iskustvom života u zajednici. Autoričina junakinja također je dio jedne takve zajednice, gnijezda koje proverbijalno grije i smrdi istovremeno, i u svojim previranjima neprestano se klacka između zova nesigurnosti vanjskoga i duhovnog komfora u kojem nema izazova, ali zato ima mnogo utjehe.