Marko Pogačar : Esej o noći
Marko Pogačar bez sumnje je jedno od najvećih imena regionalne lirike tzv. milenijalaca, čemu u prilog dovoljno govori njegova dosadašnja bibliografija. Takav rezime je istovremeno i blagoslov i prokletstvo jer svako književno ime sa sobom nosi određena nepisana očekivanja svaki put kad nova knjiga ugleda svjetlo dana, kao što je sa knjigom eseja "Esej o noći" (VBZ, 2025.). Ovakva djela uvijek su dvojaki izazov: kako postići balans između nepisanih pravila žanra i pitkosti koja otvara vrata teksta i čitateljima koji nisu nužno ciljana publika specifične tematike.
Tu dolazimo do prve dileme: tko je čitatelj ovih eseja? Ako shvaćamo književnost kao komunikacijski kanal, u tom okviru podbacuje. Zgusnuti, poetički ključ u kojem je formuliran tekst gotovo autoironično je stiliziran kao nešto s čime najlakše komuniciraju primarno književni kritičari čiji je posao ionako definiran kao vivisekcija istoga. To ne želi reći da Pogačar čitatelja gleda svisoka kao profesor učenika kampanjca, ali nam istovremeno ne olakšava prohodnost kroz svoje eseje.
S druge strane, tema je dovoljno ambivalentna da, parafrazirajući kultnu tv seriju Seinfeld, ovo bude knjiga ni o čemu. Na taj način se oslobađa prostor za meditativni čušpajz koji, na prvi pogled, prije svega prikazuje vrsnu elokvenciju i šarolikost jer su njegove ukoričene noći prenapučene mnogim temama i motivima, od putopisa do slikarstva, glazbe do književnosti.
Esej o noći
Moglo bi se reći i da je upravo noć najprikladnije vrijeme za čitanje ove knjige, kada se preklapa atmosfera realnog vremena i autorova unutarnjeg, literarnog sata. More različitih referenci stapa se u cjelinu koja se može i podijeliti na zasebne crtice ili opservacije. U tome smislu, jednako dobar alternativni naslov bio bi O čemu razmišljam, jer je ovdje poprilična gužva. Barem u tragovima, raščlanjuje svoj život po geografskim i emotivnim meridijanima, uz proustovski autobiografske crte.
No njegova nostalgija nije kičasta, ne robuje popularnoj mitomaniji bolje prošlosti. U njegovoj stvarnosti se dešava previše toga da bi se stigao time baviti: piše o mnogobrojnim iskustvima sa književnih festivala i povezanih anegdota, a onima koji su van globalne rotacije ovih događanja nudi mješavinu egzotike i pomalo stereotipnog cultural experience. Svijest postaje igralište inspiracije koju prepoznaju samo oni prisutni na licu mjesta, umjesto s pogrešne strane ekrana, što se vjerojatno odnosi na mnoge od onih koji će knjigu imati u rukama, pa taman i usred bijela dana.
Pogačarov svijet doista je globalno selo, ili barem u literarnom okviru: od noćnih vlakova u Europi do dalekih obala rijeka u Indiji. Njegova zanatska izvrsnost ogleda se u sposobnosti da svoje putničko i životno iskustvo ne reducira na produhovljen kroki za slučajne literarne turiste.
Neki su ljudi u vlastitom životu kod kuće, pojedinci ostaju ondje trajno u gostima. Ni uz najbolju volju nijemi uspijevalo dokučiti kako su točno po tom pitanju stvari stajale sa mnom. Jasno mi je bilo tek da se, ovako ili onako, dobar dio toga života, poznatog kao i na prvi pogled sasvim mi stranog, odvija pod zamršenom egidom noći. Dešavalo se, naravno, svašta i ništa. No sve je, budući da mi se na vlastitu introspekciju nipošto nije bilo osloniti, upućivalo na to da se mogući odgovori kriju u tom suštinski neprozirnom prostoru, nalik prezrelim šljivama obješeni nad strništem, nisko nad svakodnevnom močvarom noći.
Noć je prikazana kao svojevrsna semantička terra incognita, prostor u kojem je sve moguće jer je skriveno, doslovno i metaforički, a uobičajena zemljopisna pravila gube smisao jer se u tekstu miješaju kote sa svih krajeva svijeta. Ono što bi se moglo nazvati novošću je njegovo tematiziranje i likovne umjetnosti jer dosad nije bila u primarnom fokusu njegovih literarnih preokupacija. Na određeni način, uvodni dio teksta asocira na Hopperove Noćne ptice, samo što umjesto šanka gdje sjede posljednji gosti, ovdje glavni lik stoji na balkonu sa pogledom na grad i njegov svakodnevni teatar.
S druge strane, autor je fasciniran kompliciranim likovnim narativima poput Boschova "Pakla" u madridskom muzeju Prado. Riječ je o slojevitom narativu prepunom minijaturnih, izdvojenih scena koje se sklapaju u golemi mozaik mraka. U jednoj iznenađujućoj paraleli, obojica smo jednako zaintrigirani Brueghelovim "Povratkom lovaca" u bečkom Kunsthistorisches Museumu, jednoj od redovnih točaka koje posjećujem svaki put u tom gradu.
Za mene pisanje je otpočetka bilo prisno isprepleteno s tamom. Od najranijih, dirljivo nezgrapnih koraka osjećao sam kako je vođeno logikom ispipavanja, opreznog stavljanja noge pred nogu, iza kojeg je ipak, poput sablasti, uvijek stajalo nešto od srljanja, žudnje koja ga pogoni, koje naprosto mora biti. Susljednost teksta, njegov stabilni puls bio je sljepački štap, ticalo koje je vidjelo svijet, stvarajući ga.
Ova knjiga eseja je neprestano na tankoj liniji između estetskih opservacija i poetske proze kakvu piše Tea Tulić u svojoj briljantnoj zbirci "Maksimum jata". Na stranicama je razasuto mnoštvo biografskih crtica koje se često referiraju na zemljopis njegova djetinjstva i rane mladosti, članove obitelji, ono što stvaramo i što iza nas ostaje. Autoru daje dimenziju općepoznatu u našem kulturnom krugu, društvu u kojem su obiteljske veze jake ili barem ostavljaju dubok trag. Sve je to povezano prizmom naslovne noći, mudrosti ili senzibiliteta koji skriva, a na piscu je da odluči u što će se manifestirati, kako je oblikovati.
Pogačarov svijet doista je globalno selo, ili barem u literarnom okviru: od noćnih vlakova u Europi do dalekih obala rijeka u Indiji. Njegova zanatska izvrsnost ogleda se u sposobnosti da svoje putničko i životno iskustvo ne reducira na produhovljen kroki za slučajne literarne turiste.
Čak i kad dođe na rub toga da se sve pretvori u monotonu struju svijesti, uspije se othrvati tom iskušenju i ostati na pravoj strani fokusa. Dokazuje da čak i oni koji ne pišu, niti čitaju, ostavljaju nešto vrijedno pamćenja, a funkcija autora je upravo da to pretvori u jedno trajno svjedočanstvo jer nijedna egzistencija, pa čak i ona najskrovitija, nije besmislena.
Oni koji su barem površno upućeni u teme i imena kojih se dotiče ovdje će pronaći mnogo poticaja za istraživanje. Bilo bi stoga uputno kao dodatak uvrstiti popis navedenih autora i umjetnika koji su inspirirali tekst. U krajnjem slučaju, i da bi se manje upućen čitatelj bolje snašao, ili kako barem ne bi odustao prije nego dođe do posljednje stranice.
Kao i u Ecovoj knjizi "Povijest ljepote", moglo bi se dodati i fotografije referentnih umjetničkih djela, što bi cjelinu kunsthistoričarski upotpunilo. No to su uredničke odluke, a za vizualizaciju ionako postoje vanjski izvori na digitalnim i analognim platformama. Kako god bilo, knjiga "Esej o noći" dokazuju da je nužan preduvjet autentičnog i kvalitetnog autorskog glasa kulturološka pismenost koja češće bude u drugom planu ali je logikom žanra ovdje u centru pažnje: Edward Said, Jon Fosse, i drugi.
Stilski gotovo u maniru sitnog veza, njegov vokabular ne zalazi u metajezik nego, uvjetno rečeno, metalingvistiku. Kroz nju se treba pažljivo probijati kako bismo je adekvatno cijenili, iako svatko za sebe mora odlučiti što (mu) to znači. Ako je istina da o čemu god da piše, pisac zapravo piše o sebi, jednaka je istina da se prije ili kasnije, u različitim oblicima, svaki vraća i u svoj matični žanr, u ovom slučaju poeziju. To je teren na kojem se formirao, etablirao i na kojem se najbolje snalazi. Zato njegovi eseji, koliko god bili kriptični, nisu dosadni. A to je osobina koju književna kritika prečesto zanemaruje. Ne samo zato što je popriličan dio ne samo naše suvremene književnosti prežvakan i dosadan. Afirmirani autori iz cijelog svijeta drže se svojih prokušanih uspješnih formula kao pijan plota, u svoj imidž i marketing ulažu gotovo više truda nego u sam stvaralački proces.
Stilski gotovo u maniru sitnog veza, Pogačarov vokabular ne zalazi u metajezik nego, uvjetno rečeno, metalingvistiku. Kroz nju se treba pažljivo probijati kako bismo je adekvatno cijenili, iako svatko za sebe mora odlučiti što (mu) to znači. Ako je istina da o čemu god da piše, pisac zapravo piše o sebi, jednaka je istina da se prije ili kasnije, u različitim oblicima, svaki vraća i u svoj matični žanr, u ovom slučaju poeziju.
Srećom, Marko Pogačar još uvijek nije došao do tog nivoa, pušta da njegov rad govori sam za sebe. Bez filtera, šminkera, poze i tagova booktokera. Dijelom kao autor, dijelom kao radnik u kulturi i sudionik važnih književnih projekata, od časopisa do festivala. U vremenu koje je nemilosrdno prema ljudima takvog karaktera, gdje je čitateljska sposobnost koncentracije svedena na minimum, izazov za čitanje ove knjige utoliko je veći. Iako je književnost u svojoj suštini komunikacijski kanal između autora i publike, u njemu uvijek ima šumova. Pogačarova knjiga nije pisana ni bez rizika, jer iako je ruka koja piše njegova, onaj s druge strane barem djelomično odlučuje što ta ruka želi reći. Kako rekoh, promišljanje o duhu i prirodi likovnosti ga, metaforički i fizički, transformira u Hopperove noćne lutalice, njegovo tijelo elgrekovski izduženo i vižljasto, brada književnog Rasputina.
Njome je Pogačar dokazao jednu intuitivno točnu i jednostavnu istinu: jedini učinkoviti lijekovi protiv primitivizma, šovinizma i opasnih ideologija kojima nas svijet zasipa sa svih strana su dobra književnost i putovanja. Za kreativne duhove, jedno nadahnjuje drugo, čak i mene samog pisanje je odvelo na neka mjesta koja bez toga možda ne bih vidio i u tome je jedna od njegovih najvećih blagodati. Osim toga, među koricama knjige ne vrijede granice, sve nam je nadohvat ruke. Jedan od pasusa pri kraju savršeno zatvara ovaj prozor u tajnu dušu njegove noći.
Preda mnom, dakle, rijeka, njezin uporni mrmor u mraku, kod koji sadrži sve. Možda je upravo to onaj „noćni jezik” o kojem govori Joyce. Izdahnuti uz njene obale za hinduse znači izbavljenje iz kruga umiranja i rađanja, iskupljenje iz samsare, oslobođenje duše od tereta puti i rastvaranje u mokši. Već sama pogrebna lomača, pročišćujući plamen u Varanasiju predstavlja neodoljivi sveti magnet: tisućljećima slijevaju se bujice umirućih i bolesnih, jednako kraljeva, prosjaka i parija, u ovaj grad da mirno umru, ili za njima, na autobusima, traktorima, motornim i nožnim rikšama, u prtljažnicima automobila, na stražnjim sjedištima, u džipovima i konjskim zapregama ili na leđima rodbine, pristižu njihova mrtva tijela. Ova je obala ulaznica za jednu konačnu, navodno spokojnu noć.
Esej o noći
- V.B.Z. 11/2025.
- 144 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535208723
- Cijena: 19.90 eur
'Esej o noći', knjiga Marka Pogačara koja se koleba između eseja, putopisa, memoara, poezije i fikcije, bavi se svakidašnjom tamom, onom u nama i onom oko nas; onim što, makar na trenutak, ugledamo svaki put kada sklopimo oči. Pripovjedač putuje po području noći kao po zemlji istovremena bliskoj, bratskoj i poznatoj, ali također uvijek stranoj, udaljenoj i tuđoj.