Poezija u drugom filmu : Pjesničke polifonije              
        Održava se 
05.11.2025. u 19h
        
  
          05.11.2025. u 19h
      
      
    Pjesnička tribina Poezija u drugom filmu ove jeseni nastavlja s radom, osvježena novim licima, temama, prostorom. Prvi susret naslovljen Pjesničke polifonije otvara pitanje paralelnih uloga: kako je istovremeno biti pjesnikinja – pjesnik, kritičarka – kritičar, organizator – organizatorica, urednik – urednica, moderatorica – moderator, prevoditeljica – prevoditelj. Sve u jednom, rascijepljen (a) u različitim preklapajućim zadacima i identitetima.
Kako opstaje glas autora ili autorice u svim tim ulogama? Imaju li autori vremena i koncentracije za vlastito pisanje? Pomažu li im ili odmažu, često profesijom uvjetovani, dodiri s glasovima drugih? Kako oblikuju vlastiti glas i čuvaju ga od preplavljujuće buke i utjecaja koji dolaze izvana?
Uz razgovor i problematiziranje na temelju iskustva, o svemu govore gosti pjesnici Staša Aras, Marko Pogačar i Goran Čolakhodžić, uz čitanje vlastite poezije ili drugih autora koji ih inspiriraju.
Vrijeme: srijeda, 5. studenog 2025. godine u 19 sati
Mjesto: međuzemlje kavane Kavkaz (Trg Republike Hrvatske 1, Zagreb)
Voditeljica: Sanja Baković
Organizator: Centar za knjigu
Pjesme
NEMAMO VREMENA / Staša Aras
 
Nemam za tebe vremena. Idi pješice dok
proljetna kiša ne postane glasnija. Ne
želim te odvesti kolima. Poput strašila ću 
na jednoj nozi u polju uljane repice gledati tvoj odlazak. Neka na
moje
rame slijeću vrane. Dok sunce
lupa u nedjelju kao u bubanj.
Pouzdano znam da
gubim Vrijeme. Zato kad sjednem u kola
vozim brzo, imam pogon na sva četiri kotača. Pojačam
glazbu, upalim brisače, grijanje, hlađenje, otvorim prozore. Jurim jer 
nemam vremena. Kad izađem opet mi je
dosadno. Prisutan je samo osjećaj da se nešto 
užasno važno dešava
negdje drugdje
 
UŠUŠKAVANJE / Goran Čolakhodžić
 
Ujesen su noći najduže.
Dajem im najviše oduška, 
spremajući zimnicu za njihov dolazak
(zapravo ne jedu ništa, osim nešto sala-
od njih se suši i suče-ali dugo ostaju).
Posebno su slatke. Već uvježbani i oslobođeni,
sada isprobavamo nove položaje
za spavanje, više ili manje akrobatske,
obranjive i neobranjive, vrlo suptilno različite.
Deka preko boka možda će izazivati
osjećaj šumskog tla pod leđima/tvojega dlana na bedrima, 
knjiga kraj glave može izmijeniti kutove prostora, 
time i gledišta snova. A onda pravim pokuse
s razmakom glave i mobitela: snovi su valovi,
interferencije stvar su frekvencije,
kako tek mogu njima izmijeniti krajobraz noći?
I onda liježem u mraku
i čekam, uvijek beskrajno strepeći od trenutka
zaspavanja, jer se ne može isjeći, spoznati, s njim
pregovarati, 
jer je isto što i smrt.
Teško poklopljenog drži me jesen u snu,
često bez snova, jer za njih nema mjesta
između glave i sloja gline, cigle noći.
Glava je u sivoj ilovači, noge u šljivama, 
noć u voćnjaku.
Ujutro planiram večernje lijeganje.
Po tome znam da je kasno u godini, 
da se zemlja, mozak i ličinke
sezonski grče prema unutra.
 
SAKUPLJAČ NEDJELJA / Marko Pogačar
Beskrajnu nedjelju nosio sam na srcu,
kao skrivenu manu.
sa svakim otkucajem vrijeme je dozrijevalo u pjesmu:
jesen se kutrila u svakom uglu, gurala ruke u džepove,
kestene u tuljce od starog tiska. pobjeđivala je prevara lišća.
kesteni, još uvijek vrući, srljali su ususret gladnom grlu,
novine iščekivale silu jaču od vjetra, jaču od vatre.
čekale su tu ruku što će ih podići, kao da se sva čežnja svijeta
skupila u samo tri od svih silnih uz stare novine vezanih stvari:
novine zgužvati i nagurati u cipele dok noge nema,
novine presaviti u kape i poslati ih nepoznatome ličiocu.
jednu od kapa, moguće najveću, prenamijeniti potom u brod
što će ga neko nestvarno dijete niz potok pustiti u zemlju
gdje bog nije beskrajan nego nijem. i nema ničega.
nema ničega osim nedjelja.