Sada sam vukla noge u čizmama, ujedno vukući za sobom i neugodan miris svoje kose i kože. Parižanka je pričala, ja nisam smjela ni usta da otvorim. Iz mojih bi usta moglo ispasti slomljeno, staro jaje. Uvukla sam se u sebe, usukala, divan izraz mog starog kraja, gdje nisam smrdjela. Usmrdio me život. Ovaj prljavi grad.

Priče za laku noć za mlade buntovnice 2 potpuno je nova zbirka priča o 100 iznimnih žena koje su svojim životima promijenile tijek povijesti i nadahnule svijet. I ovu je knjigu ilustriralo pedesetak umjetnica iz svih krajeva svijeta. Svakoj je posvećena cijela stranica i portret koji savršeno odražava duh prikazane junakinje, a kako to izgleda, pogledajte u nastavku.

Djed bi je uzeo, podignuo, zavrtio, zatresao. Smrdio je najljepše na svijetu. Rukama prljavim od zemlje kidao kruh, komadić sebi, komadić njoj, jeli su kapulu ko jabuku da jedu, jeli su sir, slaninu i žilavo meso. Jeli su sve što ona kući nikad nije, mirisali sve na što je inače dizala nosić. Popili bevandu, ona rozu, on tamnocrvenu.

Poglavlje 'Oči boje meda' sam odabrala zato što mi je jedno od najdražih u romanu, zato što sam, dok sam ga pisala, točno znala zašto se pisanjem bavim i zašto mi je to jedan od najboljih osjećaja. Stvarati priču, izmišljati i govoriti istinu. (Ivana Bodrožić)

Kad se Ghulam Naabi napokon pojavio, izgledao je kao savršen izbor. Bio je okrugao i smeđ i debeo i veseo, i nalikovao je na božićni kuglof. Oči su mu bile kao blistave cvebe i čak se i skockao u nešto što je izgledalo kao tkanina od guste bijele gaze, ali je zapravo bilo stari bijeli sako do pasa.