Anda Bukvić Pažin i Marija Ott Franolić: Velika važnost malih priča (ulomak)
"Velika važnost malih priča" je popularnoznanstvena knjiga koja odgovara na pitanje zašto je važno čitati djeci i kako djecu pretvoriti u zainteresirane čitatelje i čitateljice. Poziva se na teoriju književnosti, znanost o čitanju, tekstove o povezanosti čitanja i empatije te recentna saznanja o metodologiji čitanja s djecom, a oslanja se i na naše bogato iskustvo poticanja čitanja s raznim dobnim skupinama. Ukorijenjena je u dječje živote i nudi mnoštvo primjera iz slikovnica i dječjih knjiga, a namijenjena je svima zainteresiranima za književnost, razvoj djece i čitanje. Njezina je osnovna ideja da djeca koja čitaju imaju sve preduvjete da postanu misleći pojedinci.
Iz 1. poglavlja pod naslovom Zašto književnost?
Ako se susretnemo s umjetnošću bez poznavanja njezinih konvencija, bit ćemo zbunjeni. Primjerice, kad u kazalištu vuk pojede baku, obuče njezinu odjeću i legne u njezin krevet te umilnim glasom Crvenkapici počne odgovarati na pitanja, manja će djeca iz publike vikati da je to vuk, a ne baka, da upozore Crvenkapicu, ali starija djeca navikla na kazalište već će znati da je to svijet fikcije, da je ono što se događa na pozornici odvojeno od zbilje. Isto vrijedi i za književne tekstove: djeca kojima se mnogo čita i koja i sama rado posežu za raznovrsnim književnim tekstovima zauvijek će usvojiti pravila funkcioniranja svijeta književnosti. Književna djela razumijemo upravo zato što unaprijed prihvaćamo njihove konvencije. Milivoj Solar piše: „Književnost (…) nanovo i na svoj način oblikuje svojevrsnu cjelinu ljudskog iskustva. Zato književna djela stvaraju vlastite svjetove, koji se prema zbiljskom svijetu ne odnose kao kopija prema originalu, nego kao jedan original prema drugom originalu” (2005: 19). Književnost dakle nije zbilja, ona nije život, nije čak ni direktan opis te zbilje, bez književnosti se svakako može živjeti, ali ona životu daje dodanu vrijednost. Zbog metaforičnosti i igara riječima književnost se ne čita doslovno, ona je svijet za sebe iako u sebi sadrži i istovremeno stvara zbilju.
Djeca kojoj se mnogo čita plivat će u fikciji kao ribe u vodi, bit će poput glavnog junaka romana Salmana Rushdieja Harun i more priča, koji se otiskuje na neobično putovanje i nakon brojnih uzbudljivih pustolovina razmišlja: „Nevjerojatno na što se sve možeš priviknuti, i to kako brzo,” razmišljao je Harun, „sav taj novi svijet, novi prijatelji: tek sam stigao, a već mi ništa ne izgleda bogzna kako čudno” (2000: 76). Kao čitateljice ulazimo u književne svjetove i ponašamo se kao da im u svemu vjerujemo, sve dok se u njih možemo unijeti. Mark Twain (1897) piše da fikcija mora biti uvjerljivija od stvarnosti jer mora imati smisla da bi joj čitatelji vjerovali, dok stvarnost ne mora slijediti nikakav poseban obrazac.
Neka od najljepših, najuzbudljivijih, ali i najproduktivnijih sastajališta zbilje i priča su metafore. Metafora je riječ koja dolazi iz grčkog jezika, a označava prijenos. U njoj se dio značenja prenosi s jedne riječi na drugu po načelu sličnosti. Metafora je zapravo slikovita usporedba koja stvara preneseno – metaforičko – značenje. Ta nova značenja iz priča obogaćuju naš jezik i svijet, poput finog vilinskog praha kojim povremeno posipamo svoju rutinu koja onda dobiva krila i otiskuje se u nešto čudesno i uzbudljivo. Metafore su razasute po svim pričama, poput mrvica kruha koje su Ivica i Marica ostavljali za sobom napuštajući svoj dom. Slikovnica Ovo je pjesma koja liječi ribe Jean-Pierrea Siméona i Oliviera Talleca puna je metafora za pjesmu: „pjesma je ono kad čuješ kako kamenu kuca srce”; „pjesma je poj u krletci”. Poeziju je teško definirati i svatko je može doživjeti na svoj način, ali ove su metafore vrlo prikladne da se djeca upoznaju s činjenicom da dobra poezija nije doslovna, nego se ostvaruje u nizu zamišljaja. Kad pjesnik Alen Brlek kaže „više ne gradimo svjetionike, imamo telefone” (2021: 19), on ne misli da ćemo zaista koristiti svjetiljke na mobitelima ili ugraditi žarulje u kućne telefone pa njima osvjetljavati pučinu. Kad Andriana Škunca napiše „Papir na stolu, tihi svijet” (2021: 132), ona ne misli da je papir stvarno svijet, ali rečenica koju ispisuje otvorena je i puna mogućnosti. U metaforičkom smislu, prazna stranica zaista je novi, tihi početak. Tu metaforu možemo proširiti pa reći da će tekst koji će na njoj nastati – jednog dana ili za nekoliko trenutaka – možda biti umjeren, blag i odmjeren, možda zamoran, dosadan i kompliciran ili će pak zagrmiti psovkama, nečim jako duhovitim ili šokantno okrutnim.
Pojedinci su u razgovoru često ironični, a šale i vicevi obično se zasnivaju na izvrtanju svakodnevnog značenja. Sve je to metaforičko mišljenje, a da bismo ga razumjeli, moramo biti u stanju slušati (i čitati) onkraj doslovnoga. Moramo također biti izloženi klasicima i zajedničkom znanju. Maryanne Wolf (2019: 100–101) je zabrinuta za sudbinu metaforičkog načina mišljenja jer današnja kultura teži ujednačavanju i osiromašenju jezika: autori upotrebljavaju sve manji fond riječi, objavljeni tekstovi sve su kraći i jednostavniji – gubi se ljepota izražavanja, počinje nam nedostajati specifičnog intelektualnog vokabulara, kao da ostajemo bez nijansi i najčešće prenosimo izravne, kratke poruke. Ako iz zajedničkog znanja izgubimo aluzije iz Biblije i mitologije, Shakespearea i Dantea, basni i poezije, rezervoar metafora nastavit će se smanjivati, proporcionalno smanjenju predznanja kojim današnji čitatelji čitaju i razumiju nove knjige. To bi moglo promijeniti način na koji pišemo i čitamo: najteže će stradati dubinsko čitanje, ali svakako će se suziti i sam jezik i jezična slika svijeta generacija koje dolaze. Zašto je to problem? Širi vokabular omogućuje nam bolje razumijevanje, a razumijevanje je blisko povezano s mišljenjem, dakle što bolje razumijemo jezik, to smo spremniji kritički misliti.
Književnost i budućnost
Znanost i tehnologija strelovito napreduju, pa danas ne možemo ni naslutiti čime će se u budućnosti baviti nove generacije. Mi u toj budućnosti nećemo sudjelovati, ali odgovorni smo za njihovo što bolje snalaženje u današnjem društvu i moramo ih pripremiti i za ono što tek dolazi. To je velik izazov za sve koji na bilo koji način sudjeluju u obrazovnom procesu. U idealnom slučaju nove bi generacije trebale biti kreativne, dakle stvarati neočekivane poveznice u svom mišljenju i djelovanju, ne robovati zatvorenim disciplinama i obrascima. Zato je važno da razmišljaju interdisciplinarno, da se ne zadržavaju u specijalističkoj uskogrudnosti koja sa sobom često nosi isključivi „tunelski vid”. S druge strane, treba ih opskrbiti znanjima i podacima na temelju kojih će slobodno misliti i kritički prosuđivati. O tome su već pisali mnogi vrhunski teoretičari poput Kena Robinsona (2006), Zygmunta Baumana (2010) i Davida Perkinsa (2009), ali teorija je slabo povezana s praksom i zato obrazovanje uporno kaska za velikim društvenim i tehnološkim promjenama.
Danas, kada sve više govorimo o tzv. kulturi otpisivanja (engl. cancel culture, koja je u javnom diskursu prisutna kao „kultura otkazivanja”, ali smatramo da je ovo precizniji hrvatski prijevod), važno je iskoristiti književna djela za razgovor o budućim pozitivnim kulturnim promjenama, ali iz pozicije poznavanja prošlosti i kako smo došli gdje smo sada. Suprotno ideji političke korektnosti koja iz književnih klasika nastoji izbaciti „nekorektne” dijelove, Kirsti Lonka (2020: 92) drži da klasike treba čitati onako kako su napisani kako bismo ih mogli iskoristiti za bolje razumijevanje prošlih vremena. Primjerice, Tarzan Edgara Ricea Burroughsa ili Pipi Duga Čarapa Astrid Lindgren mogu se čitati da bi se raspravljalo o ukorijenjenosti rasizma u naše kulturne kodove. Time bi se čitateljima ponudio povijesni kontekst i omogućilo bi im se da postanu svjesni da se naš način mišljenja može i mora mijenjati jer se civilizacija mjeri stupnjem brige prema onima koji su iz bilo kojeg razloga ranjivi. Počnemo li cenzurirati prošlost – koju uvijek razumijemo iz sadašnjosti – tako što cenzuriramo književne tekstove ili ih mičemo s polica, nećemo imati na temelju čega informirano odlučivati ni o sadašnjosti ni o budućnosti.
Nada je u jeziku: što više čitamo i učimo strane jezike, zajedno s njima usvajamo i drukčije načine mišljenja. Jezik sa sobom nosi i svoju kulturu i običaje, i što ih više i bolje znamo, više smo u stanju razumjeti i fleksibilnije se izražavati. Jezik koristimo za izražavanje, za jasnije razmišljanje, ali i za dovijanje novim i neobičnim rješenjima i proširivanje realnosti. O jeziku kao nositelju nade piše George Steiner u Errati (2004). Znamo da je čovjek sputan svojom biologijom, vremenom i mjestom na kojem živi, navodi Steiner, ali tu mu prolaznost podnošljivom čini upravo jezik: „Naši konjunktivi, kondicionali, optativi, rečenice u našim gramatikama koje počinju veznikom ‘ako’, omogućuju neophodnu, korjenito ljudsku protučinjeničnost. Omogućuju nam da mijenjamo, preoblikujemo, izmaštavamo, poništavamo tvarne prisile našega biološko-empirijskog svijeta” (2004: 84).
Izraelski pisac David Grossman (2008) primjećuje da se jezik pretvara u klišej ako stalno slušamo iste fraze, stalno isti jezik medijskih sadržaja koji nam prijeti oduzeti naš vlastiti, intimni jezik. Uz to, ako smo previše suočeni s lošim vijestima, ovijamo se slojevima zaštite koji nas na kraju uguše i pretvaraju u apatične osobe. Grossman tvrdi da se sužavanju jezika i apatiji trebamo aktivno odupirati – jezik učiniti svojim, doslovce ga prisvojiti, a to možemo pisanjem i čitanjem koji nam otvaraju prostore slobode i proširuju svijet koji nas okružuje. A kako bi mladi mogli zamišljati drukčiju budućnost, trebamo učiniti sve da svijet oko sebe doživljavaju široko i budu u stanju propitivati sve svoje (i tuđe) postavke. Treba ih pripremiti za razmišljanje o tome kako bi se društvo moglo transformirati i postati bolje i pravednije, a ne im diktirati gotove recepte kako će to učiniti – jer njih ionako nemamo. Činjenicu da svijet nije crno-bijel najbolje će uvidjeti dubinskim uživljavanjem u razne vrste tekstova i sve raskošne čudesnosti, sudbine i načine života koje oni u sebi skrivaju.
Stoga se ovdje valja prisjetiti povjesničara Timothyja Snydera, koji u knjižici O tiraniji: 20 lekcija 20. stoljeća u praktične savjete za preživljavanje diktature uklapa i savjet o čitanju:
„Budite obzirni prema jeziku. Izbjegavajte izgovarati fraze koje ponavljaju svi ostali. Osmislite vlastiti jezik kojim ćete se izražavati, pa čak i da samo prenesete ono za što mislite da i svi drugi govore. Potrudite se odvojiti od interneta. Čitajte knjige” (2017: 59).
Čitajte knjige i razmišljajte o načinima na koje možete djecu potaknuti da ih čitaju, kod kuće, u knjižnici, u vrtiću i u školi. Sviđa nam se kako psiholog Daniel T. Willingham (2015) zaključuje da čitanje nije jedini put do učenja, suosjećanja s drugim ljudima, ni do prepoznavanja ljepote i uživanja u njoj. Ističe također da mu nije važno da mu djeca izrastu u prave čitatelje zato što su istraživanja pokazala da su takvi uspješniji u školi i zarađuju više u odrasloj dobi. On prije svega želi da njegova djeca iskuse užitak u čitanju. I ako počnete rano, što ranije, onda nema opasnosti da će društvene mreže, ti gutači vremena i koncentracije, ugroziti sporu pisanu riječ. I nije nam cilj, reći će Willingham, da dijete nikada ne vidi ekran, nego mu treba otvoriti prostor za čitanje, tako da do svoje desete godine već ima naviku bez koje ne može i kojoj neće zaprijetiti nikakvi internetski sadržaji. Svatko bi od nas svakodnevno trebao razmišljati kako to u vlastitim okolnostima postići.
Knjiga Velika važnost malih priča: Zašto i kako čitati djeci Ande Bukvić Pažin i Marije Ott Franolić, uskoro izlazi u izdanju Naklade Ljevak.
Marija Ott Franolić nezavisna je književna kritičarka i teoretičarka. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Teorijski se bavi povezanošću čitanja, mišljenja i empatije. Bila je članica Povjerenstva za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja pri Ministarstvu kulture. Vodi projekte poticanja čitanja i drži predavanja o važnosti čitanja diljem Hrvatske. Na portalu Moderna vremena preporučuje kvalitetne slikovnice. Autorica je knjige "Dnevnik ustremljen nedostižnom: svakodnevica u ženskim zapisima" (Disput, 2016.). Piše književni blog Tekstovnica.
Anda Bukvić Pažin književna je prevoditeljica i sveučilišna lektorica. Doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi prozu, publicistiku i književnost za djecu s njemačkog i engleskog te piše eseje i prikaze za književne i kulturne časopise i portale. Bavi se poticanjem čitanja i književnošću za djecu i mlade iz teorijske, praktične i traduktološke perspektive. U okviru Društva hrvatskih književnih prevodilaca osmišljava i vodi niz projekata koji se bave podučavanjem književnog prevođenja te uspostavom prijevodne kritike. Dobitnica je nagrade Ministarstva kulture „Iso Velikanović” 2019. i nagrade DHKP-a „Josip Tabak” 2023.