Tematika nesigurnog sjećanja, neobično običnih susreta čije nam značenje uporno izmiče, povezivanje autobiografije i književnosti, problematiziranje odnosa teksta i stvarnosti, uvođenje fantastike u inače realistički intonirane događaje – sve je to prisutno u ovoj knjizi, uokvireno dosljednom upotrebom pripovijedanja u prvom licu jednine. A posljedice takvog pripovijedanja stvaraju postmodernističku...

Od vremena kada su braća Strugacki napisali svoj roman do danas prošlo je šezdesetak godina. Mnogo se toga promijenilo, no čini se da je danas 'Teško je biti bog' još aktualniji i provokativniji nego u doba svog nastanka. Nije potrebno putovati do druge planete: neizrecivo siromašnom dijelu čovječanstva u, recimo, Africi netko se iz evropskog višeg sloja doista može doimati poput boga.

Barnesov eksperiment je ponovno uspio. Neznanstvena, subjektivna priča o životu Samuela Pozzija koju pripovijeda Julian Barnes pravo je uživanje u tekstu. Ne samo da je uspio napisati odličan, zanimljiv, gusto ispisan tekst o prošlim ljudima i vremenima, nego kao da mu je baš 'Čovjek u crvenom kaputu' nedostajao u nizu djela koja se na različite pripovjedne načine bave mogućnošću dohvaćanja prošlosti.

Roman ne počiva na priči. Taj je pripovjedni okvir doista samo okvir za poigravanje odnosom romana i zbilje, čitavo se djelo sastoji od niza 'prebacivanja' iz jednog svijeta u drugi. Kokain nije napisan kao 'roman za mase', on traži obrazovanog i pažljivog čitatelja, koji će prepoznati pripovjedne igre i mnogobrojne aluzije na Dostojevskog, Gogolja, Bulgakova i druge, te koji će imati strpljenja probiti se...

'Vražji okot' je pravi i upravo sjajni primjer tzv. postmodernističkog prepisivanja. Postmodernizam, naime, smatra kako su svi tekstovi povezani te jedan nužno proizlazi iz drugog; u tom je smislu svaki tekst zapravo prerada nekog ranijeg. Margaret Atwood Shakespearea 'isponova priča' vrlo složeno: ne samo da su sve spomenute oluje u 'Vražjem okotu' usko povezane suptilnim ali čvrstim vezama, nego se sve one...