Julian Barnes : Čovjek u crvenom kaputu
Čovjek u crvenom kaputu
"Flaubertova papiga", najpoznatije djelo Juliana Barnesa iz 1984., počinje opisom Flaubertova kipa u Rouenu. "Čovjek u crvenom kaputu", najnovije Barnesovo djelo iz 2019., počinje slikom koju je pisac vidio u jednom londonskom muzeju. Slika autora Johna Singer Sargenta zove se Dr. Pozzi kod kuće, te predstavlja portret liječnika u crvenom kućnom ogrtaču. No, dok svi znaju za osobu kojom se bavi "Flaubertova papiga", pisca Gustavea Flauberta, dr. Samuel Pozzi gotovo je potpuno zaboravljen.
Pozzi je, međutim, važna figura u razvoju francuske medicine. Osim što je prvi uveo pravila higijene pri operacijama, utemeljio je ginekologiju u toj zemlji te inzistirao na uklanjanju neugode pri pregledima žena. Njegove su pacijentice bile mnoge slavne i manje slavne Francuskinje. Ali, Pozzijeva posvećenost liječenju nije jedino po čemu je poznat. Smatralo ga se nepopravljivim ženskarom, koji je neprestano varao zakonitu bračnu družicu s dugim nizom ljubavnica, od kojih su mnoge bile i njegove pacijentice, poput recimo Sarah Bernhardt. Juliana Barnesa privuklo je to dvojstvo, odnosno svojevrsna kontradikcija u srži Pozzijeve osobe: s jedne strane, on služi ženama, s druge ih strane neprestano iskorištava. Je li „pravi“ Pozzi bio, kako ga je Bernhardt nazivala, „dr. Bog“, ili tek devetnaestostoljetni Don Juan? Točno to ne možemo znati čak ni nakon čitanja Barnesovog elegantno i šarmantno napisanog novog djela, no čini se da je bio oboje.
"Čovjek u crvenom kaputu" ne donosi nikakve konačne zaključke o životu, radu i karakteru Samuela Pozzija. Stoga ovo Barnesovo djelo sasvim sigurno nije Pozzijeva biografija, odnosno, nije njegova „standardna“ biografija. Ipak, za razliku od "Flaubertove papige" i "Buke vremena", romana koji se bave Flaubertom i Stravinskim, "Čovjek u crvenom kaputu" nije roman. To je djelo koje se smjestilo na samu granicu fictiona i factiona te se najviše od svih Barnesovih djela približilo nefikcionalnom pripovijedanju, bez da prijeđe u nešto poput tradicionalne biografije.
Čini se da je djelo o neobičnom francuskom ginekologu zapravo još jedna varijacija teme koja Barnesa zanima još od "Flaubertove papige": kako pripovijedati o nekome tko je doista postojao i može li se to uopće? "Flaubertova papiga" u cjelini predstavlja kontradiktorni odgovor na to pitanje. Tradicionalna biografija, u smislu potpunog i koherentnog opisa nečijeg života, nije moguća te taj roman predstavlja niz stalnih potkopavanja temelja na kojima je građen žanr biografije. No, drugačije „dohvaćanje“ Flauberta kroz postmodernističko pripovijedanje koje priznaje svoje granice je itekako moguće. Tako "Flaubertova papiga" i jest i nije Flaubertova biografija. Nešto slično može se – doduše iz različitih razloga – ustvrditi i za "Čovjeka u crvenom kaputu". Iako se uvelike bavi Samuelom Pozzijem, novo Barnesovo djelo bavi se i koječim drugim, a njegovo se vješto i pitko pripovijedanje znatno razlikuje od stila kako biografije tako i historiografije.
U "Čovjeku u crvenom kaputu" doista se mnogo priča o kirurgu Pozziju, ali teško da je on glavni lik. Pripovijeda se tamo o čitavom nizu drugih poznatih i manje poznatih ljudi tog vremena: od Sarah Bernradt i Husmanysa preko Roberta de Montesquieua, Jeana Lorrainea, Oscara Wildea, Johna Sargenta Singera do Daudeta, Prousta i Colette. Svi su oni na neki, ma kako daleki način, povezani s Pozzijem. Čini se da je Pozzi tada funkcionirao kao neka vrsta ekvivalenta današnjeg celebrityja; bio je, kako se uporno ponavlja u djelu, „sveprisutan“. Njegovo djelovanje kao liječnika samo je jedan aspekt života koji je vodio; bio je omiljen u društvu, kozer, zanimao se za politiku te je sudjelovao na svakom iole važnijem događanju. I zato je upravo njegov život Barnesu odlično poslužio da bi opisao „duh vremena“ u kojem je kirurg djelovao, a radi se o periodu koji danas nazivamo Belle Époque.
No, nije samo Pozzijeva „svepristunost“ omogućila pripovjedaču znatno širi zamah od onog koji bi se očekivao od priče o nečijem životu. Već spomenuta kontradikcija u biti samog Pozzija – istovremeno spašava žene i iskorištava ih – kao da se može očitati i kao glavna crta perioda od 1870. do 1920. To je vrijeme koje mi danas doživljavamo kao epohu procvata umjetnosti, vrijeme mira, užitka, glamura i dekadencije, no bilo je to doba zapravo puno fake newsa, kriza, skandala, političke nesigurnosti i „histerične nacionalne anksioznosti“. Opsjednuta dvobojima, dendijima i seksom, pitanje je koliko je Belle Époque doista bila „lijepa“ onima koji su u njoj živjeli. Čini se tako da nespojiva dualnost Samuela Pozzija savršeno odgovara u sebi suprotstavljenoj biti vremena u kojem je djelovao.
No, "Čovjek u crvenom kaputu" ne daje neku konačnu presudu o tom čudnom i važnom povijesnom periodu. Baš kao što se ne dolazi do potpune istine o Pozziju, tako se ne saznaje ni prava istina o Belle Époque. To se ponovno može činiti kontradiktornim: ako "Čovjek u crvenom kaputu" nije roman, a ne odgovara ni ključnim zahtjevima kako biografije jednog kirurga tako i historiografije jednog vremena, o čemu se tu zapravo radi?
Radi se o već slavnom Barnesovom postmodernističkom preispitivanju granica znanja i pripovijedanja o prošlosti, koje ovaj put rezultira krajnje neobičnom nefikcionalnom šetnjom Francuskom fin de sièclea. Nema tu nekog jasnog kronološkog pripovijedanja: sve počinje jednim putovanjem Pozzija, Polignaca i Montesquiuoua u London 1885., kad je Pozzi već bio slavan kirurg. Pripovijedanje se „seli“ s osobe na osobu, „skače“ naprijed i nazad u vremenu, te kao da se kreće u krugovima. Djelo počinje portretom ginekologa u crvenom kaputu, a pred tom slikom u muzeju i završava te ne daje nikakav koherentan prikaz ni Pozzijevog života ni Belle Époque, ali im prilazi iz neobičnog kuta gledanja.
Taj je kut posve osoban. Pripovjedač "Čovjeka u crvenom kaputu" sam je pisac Julian Barnes. Nije to nigdje izravno rečeno, ali se pripovjedač koji sve priča u prvom licu jasno deklarira kao romanopisac i opisuje kako ga je zaintrigirao portret koji je naslikao John Singer Sargent. Upravo naglašena osobna perspektiva iz koje se sve sagledava u izravnoj je kontradikciji sa zahtjevima suvremene znanstvene biografije. Tako, recimo, postoji nova biografija Gustavea Flauberta iz pera Friedricka Browna, koja je u potpunosti napisana u želji da se da potpuna i cjelovita slika života devetnaestostoljetnog pisca. Rezultat je zapravo debela, suhoparna i nadasve dosadna knjižurina, koja će zanimati samo najveće ljubitelje autora "Gospođe Bovary". Neznanstvena, subjektivna priča o životu Samuela Pozzija koju pripovijeda Julian Barnes, naprotiv, pravo je uživanje u tekstu.
Barnesov eksperiment je ponovno uspio. Ne samo da je uspio napisati odličan, zanimljiv, gusto ispisan tekst o prošlim ljudima i vremenima, nego kao da mu je baš "Čovjek u crvenom kaputu" nedostajao u nizu djela koja se na različite pripovjedne načine bave mogućnošću dohvaćanja prošlosti. Njegovo uporno inzistiranje na onome što ne možemo znati ni o Pozziju ni o Belle Époque doista je i prisutno u tekstu, čiji su čitavi dijelovi naslovljeni Stvari koje ne možemo znati. Često ponavlja kako nešto naprosto „ne znamo“. Sintagma o biografiji kao o „zbirci rupa povezanih nitima“, prisutna već u "Flaubertovoj papigi", dobiva u "Čovjeku u crvenom kaputu" dopunu: to osobito važi za ljubavni i seksualni život osobe o kojoj se govori. Naglašavanje svih mogućih problema kako u spoznaji, a onda i u pripovijedanju o životu Samuela Pozzija tako i čitavom njegovom dobu tako stvara novi tip biografije/historiografije: postmodrernistički, subjektivni, ali i ne potpuno fikcionalni, jer se temelji na stvarnim ljudima i događajima. To onda omogućuje i neobičan, ali majstorski napisan tekst, koji je sve prije nego dosadan.
Takav se pojam biografije čini kontradiktornim, ali to je tek pripovjedni odraz nespojivih suprotnosti koje su živjele u samom dr. Pozziju i u čudnom vremenu u kojem je živio. Iako je malo vjerojatno da bi se Barnes složio s tezom da je povijest učiteljica života, njegov složeni, „barnesovski“ prikaz Belle Époque može navesti na razmišljanje o sličnostima toga doba s onim našim, ma kako različiti oni djelovali. A kako posljednja rečenica "Čovjeka u crvenom kaputu" glasi: „I tako danas razmišljamo o njemu; i nismo u krivu“, izgleda da ova netipična biografija za cilj ima promišljanje kako Pozzija i njegovog vremena, tako i poveznica s ovim našim. Kako je Pozzi bio čovjek znanosti i ratia, Barnes za njega kaže da je bio „razuman čovjek u dementna vremena“. Možda riječ „dementno“ odlično opisuje naše vlastito doba. A kako u njemu biti razuman? I može li se to uopće?
Ono što se na tom putu prema razumu, razumijevanju svog i prošlog vremena može jest pročitati Barnesovog "Čovjeka u crvenom kaputu".
Čovjek u crvenom kaputu
- Prijevod: Tomislav Zagoda
- Opus Gradna 07/2021.
- 212 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789538124303
Roman 'Čovjek u crvenom kaputu' Juliana Barnesa vodi nas na raskošno, duhovito, zabavno putovanje Parizom u vrijeme Belle Époque, kroz neobičnu životnu priču jednog od začetnika moderne kirurgije, Samuela Pozzija. Barnes ispisuje razotkrivajući pogled na dugogodišnju razmjenu ideja između Britanije i Francuske; i na život muškarca koji je strastveno živio svoje vrijeme, a njegove su ideje i postignuća bile daleko ispred njegova doba.