Olga Tokarczuk uvjerena je da ne treba trošiti papir na izlizane priče i načine pisanja pa stoga transgresijom književnih formi pokušava čitatelju realnost približiti na drugi način – jer ukoliko se realnost opiše kao fiksna, zamrznuta u jedan kadar, onemogućeno je zamišljanje promjene. Zato je sada idealni trenutak za čitanje njezinih tekstova, razmišljanje njezinim tragom.

Cvijetićeva je literatura kontaktna: neposrednim stilom, kratkim rečenicama, empatičnim natuknicama upoznaje nas s protagonistima, povezuje s njihovim sudbinama, čini nam ih odavno-poznatima – poput nekog suosjećajnog telefonskog imenika s likovima koje bismo mogli nazvati, samo je pitanje bismo li od ganuća mogli progovoriti.

Rimovanje je djeci osobito drago, obično im dolazi lako i prirodno i ponosni su kad shvate princip i nauče ga i sami upotrijebiti. Jer svaka riječ ima vlastito značenje koje djeca tek trebaju otkriti, no još su zanimljivije i uzbudljivije tajne veze među riječima koje se u rimi otkrivaju. U rimi nije lako pisati, no svi volimo čitati tekstove koji se rimuju s lakoćom...

Osnovna poruka knjige je jednostavna: čitanje čovjeku nije prirodno, ono je najsloženija jezična aktivnost. Čitanje smo naučili prije nekoliko tisuća godina, i to je bio jedan od najvažnijih izuma u ljudskoj povijesti jer nam je omogućio intelektualnu evoluciju. Unatoč tome, ljudski mozak nije prirodno „programiran“ za čitanje. U poticanje i učenje čitanja treba uložiti veliki trud.

Probajte s djetetom stvoriti rituale čitanja, i dijete će u njima uživati. Pronađite dio dana prikladan za mirno zajedničko čitanje, možda omiljeni položaj, fotelju ili jastuk za čitanje, pa zašto ne i plišanog medvjeda koji čita zajedno s vama – svatko će znati na što će njegovo dijete najbolje reagirati.