Priče nas zapravo pripremaju na to da strahote postoje kao realna mogućnost – da su neki ljudi loši i da se svašta može dogoditi. Znamo da nas u stvarnom životu često čekaju 'vještice', samo što one nemaju metlu ili zeleni nos i nije ih lako prepoznati, a stvari koje mogu učiniti puno su gore od svega što piše u bajkama.

Postoje brojne popularnoznanstvene knjige – i nije lako odabrati dobre, jer mnoge od njih samo gomilaju podatke bez ikakve poveznice, bez priče i emocije koju bi djeca mogla osjetiti ili zapamtiti. U nastavku preporučujem romane, slikovnice i ilustrirane knjige povezane sa znanošću koje bi djeci mogle proširivati vidike i zainteresirati ih za znanstveni način mišljenja.

Uvijek me zanimala i tema smrti, ja sam se rano našla u situaciji da moram o njoj razmišljati, u tridesetoj godini. Ne mogu reći da sam to tada baš do kraja osvijestila, ali to je bilo ogromno iskustvo koje mi je promijenilo život. Puno godina kasnije oko sebe vidim da većina ljudi koji su cijeli život bili zdravi tek u jako kasnim godinama promišljaju smrt i umiranje.

Strpljenje se vježba, a površnost treba osvijestiti i moći prepoznati. Kao što ste rekli, svi smo bombardirani insta rješenjima, ali to podrazumijeva i prikazivanje idealnih odnosa, samopouzdanja na pretek, savršeno uređenih života, jutarnjih rutina koje traju pet sati. Mislim da to itekako utječe na to kako pristupamo i što očekujemo od procesa, rada, života.

Listajući dječje knjige i slikovnice Zvonimira Baloga, Vesne Parun, Arsena Dedića, Gustava Krkleca, Ivane Brlić Mažuranić i Ratka Zvrka razmišljala sam zašto bi to djeci danas uopće bilo zanimljivo – i ima li smisla preporučivati naslove od kojih se neki više uopće ne mogu nabaviti? Pa sam zaključila da itekako ima – kako bismo ih barem nakratko izvukli na svjetlo dana i duže pamtili.