Uvijek me zanimala i tema smrti, ja sam se rano našla u situaciji da moram o njoj razmišljati, u tridesetoj godini. Ne mogu reći da sam to tada baš do kraja osvijestila, ali to je bilo ogromno iskustvo koje mi je promijenilo život. Puno godina kasnije oko sebe vidim da većina ljudi koji su cijeli život bili zdravi tek u jako kasnim godinama promišljaju smrt i umiranje.

Premda su nam u doba poplave sadržaja i gubitka kriterija kritičari i teoretičari jako važni i trebamo braniti struku od nemuštih bloger(a)ica koje pišu marketinške i navijačke, a ne kritičarske niti kritične tekstove, kao što moramo braniti mjesta za objavljivanje ozbiljnih tekstova o literaturi, kojih je sve manje, oduvijek mi je problematična podjela na 'profesionalne' i 'neprofesionalne' čitatelje.

Velika je razlika hoću li uzeti novi papir i na njemu početi ispočetka, ili ću digitalno na ilustraciji promijeniti samo neku sitnicu. S druge strane, kad radim crtež koji je vrlo ekspresivan, još uvijek radije uzmem papir i pero. Na primjer ako radim nešto što je vezano za poeziju, kad uzmem veći komad papira i široki kist i 'udarim' s njim po papiru – to je ipak nešto drugo...

Listajući dječje knjige i slikovnice Zvonimira Baloga, Vesne Parun, Arsena Dedića, Gustava Krkleca, Ivane Brlić Mažuranić i Ratka Zvrka razmišljala sam zašto bi to djeci danas uopće bilo zanimljivo – i ima li smisla preporučivati naslove od kojih se neki više uopće ne mogu nabaviti? Pa sam zaključila da itekako ima – kako bismo ih barem nakratko izvukli na svjetlo dana i duže pamtili.

Mene nose zabavne priče, važno mi je da nisu dosadne, patetične, da nisu po temi stereotipne, dakle, shvaćam da mora biti slikovnica o pranju zuba i ruku, ali nije dobro da su previše opterećene porukom. Važno je da slikovnice nisu rađene kalkulantski, s izričitom namjerom da budu dobre i odgojne za djecu, to mene jako smeta, baš je pozerski.