Čitajte djeci ono što im se sviđa, jer i knjige bez klasične priče nude mnogo prilika za razmišljanje, nadopunjavanje vokabulara i maštanje. Pogledajte samo kartu svijeta: koliko fantastičnih ljudi i običaja, novih i nepoznatih stvari, kakve uzbudljive pojave koje će djeci tek trebati objasniti!

Probajte s djetetom stvoriti rituale čitanja, i dijete će u njima uživati. Pronađite dio dana prikladan za mirno zajedničko čitanje, možda omiljeni položaj, fotelju ili jastuk za čitanje, pa zašto ne i plišanog medvjeda koji čita zajedno s vama – svatko će znati na što će njegovo dijete najbolje reagirati.

U doba posvemašnje praktičnosti, kad maštanje predstavlja samo gubitak vremena koje bi se moglo provesti u stjecanju, doba isforsiranog 'think-pink' mentaliteta, doba opasnosti za biblioteke, knjižare i humanističke studije, doba kad je filozofiranje pogrdna riječ, baš su nam potrebna individualna i društvena sanjanja, trebaju nam utopije.

Svetlana Aleksievič nije prva koja se bavi usmenom poviješću, nije prva koja dokumentira život, niti se prva sjetila važnosti emocija, ali to sve ne umanjuje njezinu ideju. I teorija je prepoznala važnost emocija, stvorila termin afektivni obrat, uvidjevši da je bez istraživanja emocija i emocionalnih istraživanja neke društvene i osobne fenomene nemoguće objasniti.

Poetika je to prepoznavanja odbačenih, hiper-senzibilnih, onih koji su između. Fragmenti života Marine Cvetaeve, Ane Ahmatove, Camille Claudel, Virginije Woolf, Charlotte Salomon, Waltera Benjamina i drugih postali su autoričino ogledalo, njihovim je primjerima podsjećala na vlastitu različitost i tražila pravo na nju. Ono što tražim, Marina, je i izgubljena hrabrost, napisat će Irena Vrkljan u romanu...