Svetlana Aleksievič nije prva koja se bavi usmenom poviješću, nije prva koja dokumentira život, niti se prva sjetila važnosti emocija, ali to sve ne umanjuje njezinu ideju. I teorija je prepoznala važnost emocija, stvorila termin afektivni obrat, uvidjevši da je bez istraživanja emocija i emocionalnih istraživanja neke društvene i osobne fenomene nemoguće objasniti.

Ispisivanjem svojih osjećaja i podsjećanjem na Bennovu osebujnost, hipersenzibilnost i emotivnost - čini joj se da takva vrsta ljudi izumire - Irena Vrkljan se ogolila pred čitateljima, iskreno secirajući svoju bol, a ne iskliznuvši nijednom u patetiku.

Poetika je to prepoznavanja odbačenih, hiper-senzibilnih, onih koji su između. Fragmenti života Marine Cvetaeve, Ane Ahmatove, Camille Claudel, Virginije Woolf, Charlotte Salomon, Waltera Benjamina i drugih postali su autoričino ogledalo, njihovim je primjerima podsjećala na vlastitu različitost i tražila pravo na nju. Ono što tražim, Marina, je i izgubljena hrabrost, napisat će Irena Vrkljan u romanu...