Da bi čitanje postalo dio dječje svakodnevice, njihova potreba i užitak, treba im puno čitati, kupovati im knjige, voditi ih u knjižnicu, postaviti im niske police u stanu, odrediti fotelju koja je samo za čitanje, pričati im priče, puno priča, pa još malo priča i nukati ih da ih sami pišu, da ih sami izmišljaju, da maštom obogaćuju svoju svakodnevicu.

Olga Tokarczuk uvjerena je da ne treba trošiti papir na izlizane priče i načine pisanja pa stoga transgresijom književnih formi pokušava čitatelju realnost približiti na drugi način – jer ukoliko se realnost opiše kao fiksna, zamrznuta u jedan kadar, onemogućeno je zamišljanje promjene. Zato je sada idealni trenutak za čitanje njezinih tekstova, razmišljanje njezinim tragom.

Cvijetićeva je literatura kontaktna: neposrednim stilom, kratkim rečenicama, empatičnim natuknicama upoznaje nas s protagonistima, povezuje s njihovim sudbinama, čini nam ih odavno-poznatima – poput nekog suosjećajnog telefonskog imenika s likovima koje bismo mogli nazvati, samo je pitanje bismo li od ganuća mogli progovoriti.

Umjetnost djeci kao i odraslima postavlja pitanja o životu. Koliko god apstraktna bila, ona uvijek govori o nama jer bi nam inače bila strana i nerazumljiva. Zato je razumijevanje priča povezano s razumijevanjem nas samih – kroz pripovijedanje više saznajemo o svojim emocijama, dilemama, interakcijama s drugima.

Čitajte djeci ono što im se sviđa, jer i knjige bez klasične priče nude mnogo prilika za razmišljanje, nadopunjavanje vokabulara i maštanje. Pogledajte samo kartu svijeta: koliko fantastičnih ljudi i običaja, novih i nepoznatih stvari, kakve uzbudljive pojave koje će djeci tek trebati objasniti!