Dominik Vuković : Još uvijek radije uzmem papir i pero
Dominik Vuković diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Svjetlana Junakovića. Sudjeluje na likovnim kolonijama i radionicama, izlaže na grupnim i samostalnim izložbama. Osobito mu je značajna samostalna izložba u Laubi "Hahari i žabe", na kojoj je 2019. predstavio seriju crvenih crteža o djetinjstvu i odrastanju. Nakon diplome djelovao je u kolektivu Space Shuttle s Klarom Rusan i Martinom Hrastićem. Surađivao je s kolektivom Pimp my Pump u ateljeu ulične umjetnosti Lapo-Lapo. Ilustrirao je brojne knjige i slikovnice. Ilustrirana knjiga "Dugog putovanja cilj" (Mala zvona, 2019.) Michaela Endea i slikovnica Zorana Ferića "San ljetne noći" uvrštene su među 25 najljepše oblikovanih naslovnica 2019. u Hrvatskoj prema izboru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Za autorsku slikovnicu "Svjetlana i sni o letu" (Mala zvona, 2020.) dobio je nagradu Grigor Vitez. Živi i radi kao freelance ilustrator, grafičar i slikar u Zagrebu, a od 2019. radi kao vanjski suradnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na grafičkom odsjeku.
S ilustracijama Dominika Vukovića prvi put sam se susrela u dvojezičnoj knjizi Karla-Markusa Gaussa "Oči Zagreba" (prev. Milan Soklić i Andy Jelčić). Autor je Austrijanac koji često i rado dolazi u Zagreb i ta je knjiga rijetka prilika da vidimo kako stranac – uz to i intelektualac i erudit – doživljava Zagreb. No ovu knjigu svakako preporučujem i zbog ilustracija Dominika Vukovića koje su Gaussovoj priči dodale živost i toplinu. Nakon toga sam vidjela njegove ilustracije u romanu Michaela Endea "Dugog putovanja cilj" (prev. Anja Bastašić). Mislila sam da je knjiga za djecu jer je autor najpoznatiji po dječjem romanu "Beskrajna priča" (ili pak "Priča bez kraja" u novijem prijevodu Zlatka Crnkovića). No to je roman za odrasle, alegorija o nevoljenom djetetu koje se pretvara u neosjetljivog pojedinca koji je demonski opsesivan oko stvari koje želi imati ili postići, ne osvrćući se na posljedice koje njegovo djelovanje može imati na druge ljude. U toj knjizi ekspresivne ilustracije Dominika Vukovića s povremenim jarkim crvenim tonovima posve odgovaraju dramatičnosti priče, a osobito je dobro likovno pogođen hladan glavni lik, istovremeno prepotentan, ali i nekako nezgrapan, neadekvatan za svijet u kojem prebiva.
Kad su dramaturginje Ivana Đula i Milica Sinkauz tražile ilustratora za svoju slikovnicu "Ništa strašno", preporučila sam im Dominika Vukovića jer mi se činilo da će se njegove detaljističke i ekspresivne ilustracije vrlo dobro uklopiti u njihovu priču o Malome Strahu koji je dovoljno velik da treba početi plašiti druge, ali je plah pa se nikako na to ne može odvažiti. I zaista, rodila se jedna odlična slikovnica, rijedak spoj odličnog teksta i ilustracije, dobra rima i ritam, vrlo je duhovita, a donosi i puno novih i maštovitih riječi, kao što su plašematika, aBUceda ili strahovježbe. U procesu nastajanja slikovnice "Ništa strašno" Dominika sam malo bolje upoznala – doživjela sam ga kao toplu, empatičnu, dinamičnu osobu, zainteresiranu za druge oko sebe. Vrlo je kreativan i maštovit, možda čak i malo previše za pragmatični i praktični svijet koji ga okružuje.
Ovaj smo razgovor vodili u zagrebačkoj Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića (KGZ), a zatim ga zajednički malo prilagodili za čitanje na portalu.
Mislio sam biti Rafael
Marija Ott Franolić: Počnimo na početku… Kako ste se odlučili za crtanje i slikanje, zašto Akademija likovnih umjetnosti, i otkud slikovnice?
Dominik Vuković: Mislim da sam imao sreću, već sam u djetinjstvu počeo crtati pa sam upisao Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, nakon toga na Akademiji sam mislio da ću biti grafički dizajner pa sam upisao grafički odsjek, tamo smo podjednako slušali tradicionalnu nastavu crtanja i grafičkih tehnika, a bilo je i dizajna. Ja sam mislio da je dizajn za mene – prelamat ću knjige, izrađivati postere, logotipove i sl., to mi je bilo privlačno, ali se pokazalo da nemam preveliki senzibilitet za to. To je likovno i mora prenositi poruku određenoj publici i ima neku svrhu, ali s vremenom sam se jednostavno više prepoznao u crtežu. Na početku akademije čak sam mislio da ću biti tradicionalni slikar i da ću raditi kao Rembrandt (smijeh). Danas vidim da to je zapravo bilo razdoblje moje nezrelosti, mislio sam biti Rafael, onda se susretneš s umjetnošću 20. stoljeća, s nečim posve netradicionalnim. Sve me to zanimalo, iznenađivalo – kako je to moguće, posve bijela slika ili kakav je taj Picasso – zapravo konstantno učiš, odgajaš svoj pogled. Kako sam sve više gledao, profilirao mi se ukus, otišao sam u mentorsku klasu ilustratora Svjetlana Junakovića, on se bavi ilustracijom 40-ak godina, tu sam se upoznao s izdavaštvom i knjigama, tu je zapravo sve krenulo. Vidio sam to kao dio svog procesa i danas sam još u tome. Od Junakovića sam naučio da je ilustracija sastavni i ravnopravni dio suvremene umjetničke scene.
Spomenuli ste Svjetlana Junakovića i slikarstvo, pa koja je za vas povezanost slikarstva i ilustracije?
Za mene postoji direktna veza između slikarstva i ilustracije. Primijetio sam da ljudi u komentiranju tuđih radova nekad znaju reći da je neka slika ili crtež "ilustrativna", kao da je ilustracija stil izražavanja u slikarstvu, ali to nije točno – ilustracija je primijenjena umjetnost. I mislim da je za ilustratore najbolje da uče iz povijesti umjetnosti, konkretno iz slikarstva, da iz njega uče o kompoziciji, boji, ritmu, o tome kako se postavlja narativ unutar slike – svaki slikarski i umjetnički pravac nam omogućuje da iz njega puno naučimo o samoj ilustraciji. Recimo ja nerijetko kad ne znam riješiti neku kompoziciju, idem pogledati kako je to napravio npr. Rubens ili netko drugi, u ilustraciji se pomažem slikarstvom, to se meni čini kao dobar put. Recimo u Šegrtu Hlapiću sam trebao ilustrirati kako se Šegrt Hlapić penje po krovu i gasi požar, nisam znao koju perspektivu izabrati, pitao sam se kako naslikati tu vatru, prikazati teksturu, gdje postaviti određene planove, kako prirodno pada svjetlo, snašao sam se tako da sam pogledao kako su neki barokni slikari naslikali požar, na kraju je moj crtež inspiriran kombinacijom njihovih ideja.
Muha u ateljeu Ivana Kožarića
Kad smo kod odnosa slikarstva i ilustracije, pa i samom Svjetlanu Junakoviću su znali govoriti da je mogao biti slikar a završio je "samo" kao ilustrator, i to još za djecu, samo radi neke sloniće i medvjediće (smijeh), to se tretira kao nešto komercijalno, zato je i napravio jednu sliku mrtve prirode, vrlo klasično postavljen motiv: cvijeće na sliku, a ispod je napisao "strictly commercial".
Ranije sam razgovarala sa Svjetlanom Junakovićem, cijeli intervju može se pročitati ovdje. Vi ste ilustrirali cijeli niz slikovnica o umjetnici(a)ma, tekst je napisala Sanja Lovrenčić, izdala su ih Mala zvona. Prva je Šest šetnji Slave Raškaj, zatim su uslijedile Muha u ateljeu Ivana Kožarića, U pariškom ateljeu Jurja Plančića, Marija u gradovima o fotografkinji Mariji Braut i zadnja slikovnica u ciklusu je U ritmu meandra o Juliju Kniferu. Jako su lijepo ilustrirane, ispričane iz zanimljivog očišta, čini mi se samo da bi neke od njih (osobito ove novije) mogle imati manje teksta. Šest šetnji Slave Raškaj je prva slikovnica koju ste ilustrirali. Kako je tekao proces ilustriranja i je li vam činjenica da se radi o pravoj umjetnici koja je iza sebe ostavila brojne slike bila otegotna ili olakotna okolnost?
To mi je bilo možda malo lakše, kao da sam dobio zadatak napraviti priču po nekoj direktnoj referenci. Nekako sam se spontano odlučio za akvarel, činilo mi se da joj ta tehnika najbolje odgovara. I mogu reći da se akvarel za Slavu Raškaj pokazao zahvalnim – to je bila i njezina dominantna tehnika, najpoznatija je kao akvarelistica. Bilo je to vrijeme kad sam tek diplomirao, imao sam svoje uzore, tad mi je bio važan španjolski ilustrator Javier Zabala, ovdje se vidi njegov utjecaj, konkretno utjecaj njegove čistine i kompozicije. To mi je bila prva slikovnica, morao sam puno naučiti, već sam u idućoj slikovnici o Kožariću bio slobodniji, potpuno svoj. Slikovnica o Slavi Raškaj se sastoji od šest šetnji koje simboliziraju šest faza njezina života koji nažalost nije dugo trajao, i između svake faze nalaze se i reprodukcije njezinih slika. To je jedina slikovnica iz tog umjetničkog ciklusa u koju su uključene i stvarne reprodukcije.
U slikovnici Muha u ateljeu Ivana Kožarića Sanja Lovrenčić i ja imali smo drugačiji pristup, tragali smo za načinom kako bismo ispričali priču o hrvatskom konceptualnom umjetniku, pa smo išli u Muzej suvremene umjetnosti gledati postav njegovog ateljea. Kustosica nam je objasnila da je taj postav u muzej došao 2008. Opisala nam je i jedan sastanak s Kožarićem na kojem su bili i ravnatelj muzeja, svi tehničari i razno osoblje… Sve su stvari bile zapakirane na hrpi nasred prostorije i kad je Kožarić ušao vidio je sve to zapakirano i rekao "ovo je super, neka tako ostane, u kutijama i plahtama". Dogovori su nakon toga trajali oko dva tjedna, pokušali su ga uvjeriti da to ipak ne može biti tako, da bi ljudi morali vidjeti ono što je on radio cijeli život, iako on misli da je to duhovitije, da nitko ništa od toga ne vidi, pa sad se i meni to čini dosta dobro, kao neka misterija (smijeh). Sanja i ja smo naišli na Kožarićev citat "Čujem zuj muhice: približava se ljeto" i zato smo uzeli motiv muhe za glavnog protagonista i odlučili da će ona u priči uletjeti u njegov atelje i odmotavati njegove skulpture. Činilo nam se zgodno iz te situacije povesti razgovor o njegovoj umjetnosti. Muhe su zanimljive, imaju 4.000 leća, one vide sve. Ta slikovnica je za mene značila oslobođenje u crtežu, iako sam s druge strane, kao i kod Slave Raškaj, pokušao upoznati senzibilitet tog umjetnika, koliko god to nije u potpunosti moguće. Ali s obzirom na to da je Kožarić bio toliko slobodan i duhovit, zaključio sam da si i ja mogu dozvoliti dosta slobode.
Uvijek tražim detalje koji otkrivaju karakter ljudi i situacija koje ilustriram...
Marija u gradovima
Slikovnica Marija u gradovima sviđa mi se ilustratorski i ima vrlo dobro pogođenu atmosferu, ali i tekst je odličan. Kao što je priča o Kožariću napisana iz perspektive muhe, tako je priča o Mariji Braut napisana iz perspektive njezina fotoaparata, Rolleiflexa. Mlađe generacije će možda privući ta čarolija nastajanja analognih fotografija koja se rijetko gdje može vidjeti. Pa i same su ilustracije pomalo nalik fotografijama, crno-bijele sepijaste.
To je posveta umjetnici koja se bavi fotografijom, razmišljao sam kojom tehnikom ovo ilustrirati, ipak ja nisam fotorealist. Uzeo sam grafit i napravio crteže koji koketiraju s realizmom, činilo mi se da je to najbliže srebru koje se događa kad se fotografija razvija. Cijela je slikovnica crno-bijela, razmišljali smo hoće li to biti vizualno atraktivno, ako nema boje – ali strahovi nisu bili opravdani. Kod te sam slikovnice zaključio da ću svaku iduću ilustrirati tako da se direktno referiram na umjetnikovu ili umjetničinu tehniku i način rada.
Ova slikovnica govori i o gledanju, opisuje što je Marija Braut gledala i što je htjela fotografirati, kako je birala motive za fotografiju – zanima li je u određenom trenutku cjelina ili detalj. Ja sam se puno bavila dubinskim čitanjem, ali mi je jasno da postoji i dubinsko, pomno gledanje, da je to vještina koju također treba vježbati, osobito u današnjem svijetu koji je sve više premrežen raznim vizualnim sadržajima u kojima se moramo znati snalaziti. U detaljima na vašim crtežima se vidi da vi imate tu vještinu….
Uvijek tražim neke sitne detalje koji otkrivaju karakter ljudi i situacija koje ilustriram, puno se može reći s detaljima – recimo ovdje su Tošo Dabac i Marija Braut nasuprot njemu, on je puno pušio, nisam ga ilustrirao s cigaretom, možda ne bih ni trebao u dječjoj slikovnici (smijeh), samo sam pored njega stavio pepeljaru. Puno sam promatrao i atmosferu u starim fotografskim ateljeima, htio sam je što vjernije predočiti. Najdraža mi je ilustracija na kojoj Marija Braut na trgu fotografira golubove – pitao sam se kako to nacrtati a da ona nekako bude u središtu – zato u mojoj perspektivi zapravo i nema trga, vidi se samo sjena bana Jelačića, jer mi je bila važna samo ona i njezin motiv koji fotografira.
Ništa strašno
Kad smo surađivali na slikovnici "Ništa strašno", tada sam prvi put vidjela kako zapravo nastaje digitalna ilustracija. Pa kako odlučujete hoćete li nešto ilustrirati digitalno ili tradicionalnije, na papiru? I mogu li čitatelji primijetiti razliku?
U načelu mi je draže primiti papir u ruku, imati to nešto taktilno pred sobom, što mi se čini kao da je živo, ali u slučaju ove slikovnice to je bilo više iz praktičnosti. Krenuo sam na papiru ali onda smo imali brojne korekcije pa sam shvatio da mi je lakše i brže mijenjati crtež u digitalnom procesu – inače moraš uzeti novi papir i krenuti posve ispočetka. Osim toga sam našao način da crtež izgleda što bliže autentičnom papiru. Čini mi se da čitatelji teško mogu vidjeti razliku je li slikovnica rađena rukom ili digitalno, osobito u zadnjih par godina jer su digitalni softveri jako napredovali. U početku, negdje tamo oko 2000., kad se pojavilo digitalno crtanje i slikanje, tehnologija zapravo nije bila dovoljno sofisticirana, mogla se prepoznati hladnoća tog "kista", ako ga možemo tako nazvati, pa ni ta ilustracija nije bila toliko atraktivna. Slično kao i prva digitalna animacija, 90-ih, kad su se pojavili digitalni crtići, to su bile neke forme koje su imale čudan plasticitet, čudne pokrete, ne toliko fluidne kao što je to u današnjoj animaciji. Danas je stvarno jako teško reći razliku. Recimo, za neke moje ilustracije iz Čarobnjaka iz Oza nikad ne biste rekli da su napravljene digitalno, mogli biste pomisliti da su napravljene na papiru.
Možemo li onda reći da digitalna tehnologija ubrzava proces ilustriranja?
Pa ne može se ubrzati idejni proces, kad smišljamo ilustraciju ili dramaturgiju crteža za knjige, ali sama izrada ilustracije je ubrzana, osobito ako treba raditi neke izmjene. Velika je razlika hoću li uzeti posve novi papir i na njemu početi ispočetka, ili ću digitalno na ilustraciji promijeniti samo neku sitnicu. S druge strane, kad radim crtež koji je vrlo ekspresivan, još uvijek radije uzmem papir i pero. Na primjer ako radim nešto što je vezano za poeziju, kad uzmem veći komad papira i široki kist i "udarim" s njim po papiru – to je ipak nešto drugo, u digitalnome ne postoji ta gesta, ne znam točno to objasniti.
Tekstura same podloge je još jedna odlika vašeg stila – koja je možda najizraženija u slikovnici Marija u gradovima. Imate tendenciju samom papiru dati slojevitost, neki premaz zbog kojeg će on izgledati starije, bogatije.
Da! To isto ima veze s razlikom između digitalnog i analognog – za mene je sama priprema papira jako važna. Kad prepariram papir sa dva-tri sloja preparacije, ja već tada crtam, ulazim u ideju, kao da se zbog te taktilnosti bolje uživljavam u slikanje – jer već tu zamišljam na koji će način u priči sve "sjesti" zajedno. To je još jedan razlog zašto volim raditi na papiru. Ponekad s izdavačima diskutiram i o vrsti papira na kojoj će slikovnica biti otisnuta, tj. razgovaramo o tome koji bismo dojam htjeli da slikovnica kao finalni proizvod ostavi na čitatelja. Ipak je slikovnica predmet koji će se držati u ruci pa mora biti kvalitetno napravljen. Ali na kraju ta odluka nije na meni nego na izdavaču i grafičkom dizajneru_ici, ili odlučujemo zajedno.
Hahari na dnu mulja
Kad sad već spominjemo proces, koliko se bavite finalnim proizvodom? Zamislite i napravite ilustracije pa ih predate – i koliko dalje kontrolirate nastajanje knjige?
Moram priznati da se prije uopće nisam bavio, ali onda sam imao jedno loše iskustvo – baš s knjigom Čudnovate zgode šegrta Hlapića koju sam već spominjao. Njoj sam se jako veselio, bio sam sretan kad sam sve finalne ilustracije skenirao i poslao izdavaču.
Super su ilustracije i čini mi se da bi Ivana Brlić-Mažuranić s njima bila jako zadovoljna, točno je pogođen njezin stil, pogledajte samo Crnog čovjeka! Oprostite, sad sam vas prekinula….
Ako je tako, jako mi je drago. Međutim, ilustracije su zamišljene da budu tiskane na duplerici, a otisnute su na pola male stranice i jedva se vide jer je već sama knjiga maloga formata. To mi je bio znak da sam trebao kontrolirati proces, da je to možda djelomično i moja greška jer nikad nisam tražio da vidim zadnji prijelom, a knjiga je očito krivo prelomljena, ali tada mi nije padalo na pamet da bih to trebao učiniti. Jako mi je žao zbog toga.
Dakle poanta ove priče je da svaki ilustrator mora vidjeti zadnji prijelom knjige koju je ilustrirao. To je bila knjiga s kojom nažalost ne možete biti zadovoljni – a koja vam je najdraža knjiga koju ste ilustrirali?
Teško mi je to pitanje, ali mislim da mi je ipak najdraža Marija u gradovima. Sjećam se procesa, kako sam se osjećao dok sam radio tu knjigu. Drag mi je i Hlapić, bez obzira na sve, pa i Hahari na dnu mulja. To je neka vrsta kriminalističkog romana o odrastanju na kajkavskom dijalektu. Napisao ga je Josip Čekolj. Do toga je došlo nakon što sam 2019. u Laubi izložio 110 crteža nastalih crvenim akrilnom tintom – oni su crtani rukom. Izložba se zvala "Hahari i žabe". To mi je bila prva serija crteža koju sam radio nakon diplome, ona nije bila vezana za izdavaštvo niti za ijednu granu ilustracije, htio sam raditi nešto svoje, nikad prije nisam tako razvijao svoj crtež. Uključio sam u njih puno autobiografskih momenata, pušenje iza škole, moment kad smo moji bratići i ja našli dedine Playboye – mi smo bili mali, a duplerice beskrajno velike (smijeh), to su sve takve anegdote, dijelovi djetinjstva. Na izložbi je bila i Sanja Lovrenčić, pa mi je par godina kasnije ponudila da od tih crteža napravim crvenu knjigu. Ja sam pristao ali sam htio da netko drugi napiše tekst – činilo mi se u redu da to bude Josip Čekolj.
Svjetlana i sni o letu
Sanja Lovrenčić vas je nagovorila i na autorsku slikovnicu, Svjetlana i sni o letu, također je objavljena u izdavačkoj kući Mala zvona. Kako je ona nastala?
Tada mi se to činilo kao dobra ideja, da pokušam napisati slikovnicu, ali nisam znao otkud da krenem. Zato sam krenuo od serije od desetak crteža o hrvatskim znanstvenicima, tj. izumitelja koje sam već radio na akademiji. Oni su nacrtani u trenutku kad su se sjetili svog izuma – taj trenutak sam naravno potpuno izmislio. Tu je Faust Vrančić koji je izumio padobran – zamislio sam da je jednom puhao u maslačak i gledao kako sjeme tog maslačka leti po zraku pa mu je zbog toga pao na pamet padobran. Ivan Vučetić je otkrio daktiloskopiju – njemu je sinulo da svatko od nas ima drugačije otiske prstiju. Tu je i Slavoljub Penkala koji nije izumio samo penkalu nego je iza sebe ostavio veliki broj izuma, recimo, promatrao je leptira i prema njemu dizajnirao prvi hrvatski avion. Tu je i Herman Potočnik, puležan koji je 20-ih godina napravio patent koji nikad nije izveden – svemirsku orbitalnu stanicu koja je kasnije prikazana u Kubrickovom filmu Odiseja u svemiru. Ovom sam slikovnicom zapravo želio zaintrigirati dječju maštu, da se zainteresiraju za svijet oko sebe, da mogu i sami nešto otkriti, a slučajno se dogodilo da su svi izumi povezani s letenjem.
Na takav pristup slikovnici me inspirirala knjiga Svjetlana Junakovića Ti racconto l'arte del '900 (Pričam ti o umjetnosti 20. st., Artebambini, Bologna, 2011.), koja će se uskoro pojaviti i u hrvatskom prijevodu. On je tu ispričao fiktivnu priču o poznatim umjetnicima – kao da je on kolekcionar koji skuplja njihove predmete iz vremena kad su bili djeca. Taj je kostur iskoristio da bi ispričao priču o modernoj umjetnosti. Zato sam zamislio da priču o izumiteljima priča curica Svjetlana (naravno, zbog Svjetlana Junakovića, to mi je bilo smiješno!)
A kad ilustrirate tuđi tekst, kako nastaju vaše ideje za ilustracije? I koliko traje taj proces, od ideje do realizacije?
Prvo naravno pročitam tekst, a onda dužina procesa jako ovisi, evo za Ništa strašno mi je trebalo godinu i pol dana (smijeh). Nekad mi brzo sine neka metafora s kojom ću nešto prikazati, a s druge strane nekad zaključim da metafora nije ni potrebna. Recimo u Čarobnjaku iz Oza postoji scena u kojoj majmuni s krilima odnose Dorothy, njezinog psa, limenog čovjeka, lava i strašilo, to se doslovce događa u tom tekstu i trebao sam ih nacrtati kako lete i idu prema crnom dvorcu. Dakle nije mi trebala neka posebna metafora, jer se to detaljno opisano u knjizi, ali sam imao osjećaj da moram naći najbolju moguću kompoziciju za to što se događa. Likovi vise u rukama majmuna, ali bilo mi jasno da ne moram opet ponavljati sve likove, pa malo je i zamorno da budu baš na svakoj stranici knjige. Ovdje sam imao priliku napraviti mali odmor od tog ponavljanja, a to je važno kad imaš 15 ilustracija, zato sam stavio samo sjekiru Limenog čovjeka, to je bio dovoljni lajtmotiv da poručim da su svi oni tu. Osim toga, napravio sam sve u klasičnoj kompoziciji, čak bi se moglo reći ziheraškoj. Letači su gore u unutarnjem zlatnom rezu, cesta je u zlatnom rezu, dvorac je malo iznad sredine, neka vrsta optičke sredine. Općenito, ako nemam metaforu, onda kompoziciju slažem što jasnije, što čvršće moguće. I još mogu reći: ovo je crno-bijelo, a kad radim s bojom, trebam puno više vremena. Kao da mi baratanje s bojom ne dolazi prirodno, postoji puno mogućnosti – dugo se odlučujem.
Patka, Smrt i tulipan
U ovoj kući je duh
Evo nas, tu smo
Koje su vam najdraže slikovnice i koji su umjetnici najviše utjecali na vas, koji su vaši uzori?
Ima ih dosta, ali svakako bih istaknuo Wolfa Erlbrucha, to je čovjek koji je 70-ih godina promijenio način na koji se knjige rade. Naime, ilustracija ima drugačiji razvoj nego slikarstvo jer je uvijek bila primijenjena, primjenjivala se za nešto, dakle morala se reproducirati. Do 70-ih, 80-ih godina tehnike tiska i printanja jednostavno nisu dopuštale da se uvjerljivo reproduciraju potezi kista u boji i sl. Čak su i knjige iz povijesti umjetnosti bile drugačije. Sjećam se da su nam profesori koji su sada u mirovini, na primjer Rudi Labaš, slikar koji je bio u grupi Biafra, često govorili "Dečki, blago vama, danas imate i internet i imate knjižnicu na akademiji, sve vam je u boji, sve možete pogledati, povećati, proučavati, mi smo išli u knjižnicu i onda bi vidjeli par malih reprodukcija koje su još bile i crno-bijele, to su bila izdanja iz šezdesetih godina."
Erlbruch je dobar i zato što ne podilazi djeci, jednom je rekao da crtež ne smije biti sladunjav, u smislu da se nekome pokušava svidjeti, nego mora odgovarati i djeci i odraslima, između ostaloga i zato što djeca ne kupuju knjige, ali i zato što je ona medij za povezivanje odraslih i djece. Mora biti prilagođen i jednima i drugima. Često je recimo isticao Disney kao nešto sladunjavo i kičasto. Kod nas je prevedena njegova slikovnica Patka, smrt i tulipan (prev. Krešimir Krnic, Ibis grafika), naoko je vizualno vrlo jednostavna, nema puno detalja, ali to je baš prava umjetnička ilustracija. Izrađena je tehnikom crteža na papiru koji je izrezivan i lijepljen na drugu podlogu i radi se o smrti koja je utjelovljena u ovom malom kosturu. Smrt dolazi po patku koja mora umrijeti i oni se zbližavaju. Čini mi se da na vrlo spretan način djecu upoznaje s ozbiljnom tematikom. Nedavno je kod nas izašla i njegova slikovnica Tko se maloj kritici pokakao na glavu (prev. Branka Grubić, Petrine Knjige).
Htio sam još spomenuti Olivera Jeffersa, on je nešto mlađi i komercijalniji, istovremeno je komercijalan i ima umjetnički senzibilitet, svakako je i za odrasle i za djecu. Napravio je veliki broj knjiga, neke su prevedene, meni je recimo važna slikovnica U ovoj je kući duh (prev. Ozren Doležal) – to je duhovita priča o djevojčici koja traži duha po kući. Ona je tehnički jako dobro izvedena, duha prvo ne vidimo, a onda okrenemo stranicu i naiđemo na paus papir na kojem vidimo gdje se skriva duh. Zatim trebam spomenuti i njegovu slikovnicu Evo nas, tu smo (prev. Ozren Doležal) koja je podnaslovljena bilješke za život na planetu Zemlji. U posveti te knjige Jeffers objašnjava da je slikovnicu posvetio svome sinu Haraldu, kako bi mu bolje objasnio kakva je to planeta na koju dolazi, svidio mi se taj motiv za napraviti knjigu – kreće od njegovog sina, ali zapravo je za sve klince, ali i za sve odrasle, potpuno univerzalna priča. Objašnjava Zemlju, sunce, pa to stavlja u širi kontekst svemira, objašnjava stvari koje se čine banalne ali … što je planina, što je more, kakvih sve ljudi ima na svijetu.
Svakako treba spomenuti i Javiera Zabalu, nažalost niti jedna njegova knjiga nije prevedena na hrvatski i nadam se da će se to promijeniti.
Što sada radite, možete li nam najaviti svoje nove projekte?
Radim seriju crteža s olovkom, grafitom, bit će to slično kao oni crveni crteži, još i sam u njima tražim neki smisao, ne planiram napraviti knjigu od njih, samo crtam olovkom, u Virovitici ću imati izložbu za mjesec dana, do tada ih trebam završiti.
Što biste radili da imate dovoljno novca da ne morate razmišljati o egzistenciji, u idealnim uvjetima?
Mislim da bih radio sve isto – samo bih više birao što ću ilustrirati. Možda bih više radio svoje knjige za koje mi treba puno više vremena. Ili knjige koje mi se stvarno jako sviđaju. Sigurno bih više putovao i koristio neke bolje papire i platna ali na ovo pitanje je teško odgovoriti jer bi trebali definirati što su idealni uvjeti. Možda su za mene baš ovi kakve imam, ovaj put po kojem idem da bi s vremenom i određenim trudim stekao ili zaslužio ono o čemu sanjarim.
Intervju je nastao u sklopu programa Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja koji se odvija u suradnji Galerije Prozori (Knjižnice grada Zagreba) s portalom Moderna vremena. U istom su programu već objavljeni intervjui s ilustratoricama Klasjom Habjan, Hanom Tintor, Manuelom Šumbercem i Majom Kastelic. Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.