Maja Kastelic : Svakodnevicu oduvijek doživljavam kao punu čarolije

Maja Kastelic (foto: osobna arhiva)

Slovenska slikarica, ilustratorica i autorica Maja Kastelic (1981.) studirala je slikarstvo te filozofiju i teoriju vizualnih umjetnosti. Posljednjih godina ilustrira knjige za djecu, a prije toga je restaurirala freske. Za svoj je ilustratorski rad primila više međunarodnih nagrada – između ostaloga BIB plaketu, a uvrštena je i na časnu listu IBBY-ja. Ove je godine bila jedna od ilustrator(ic)a koji su otvorili Sajam dječje knjige u Bologni. Slikovnice su joj prevedene na 23 jezika, a u Hrvatskoj je u izdavačkoj kući Bodoni objavljena njezina slikovnica bez riječi Dječak i kuća u prijevodu Anite Peti-Stantić. 

U Dječaka i kuću zaljubila sam se na prvo listanje, osvojio me svojom toplinom i mnogostrukošću. I dalje ga povremeno listam, gledam, uživam u detaljima, a na kraju, kad dječak susretne djevojčicu, smišljam nove priče, zamišljam kako bi se njihova sudbina mogla nastaviti. Priča je to u koju sam se posve nastanila, prisvojila sam je, njezini su prostori i detalji postali dio moje svakodnevice. Jako volim i Majinu slikovnicu, nažalost neprevedenu, Muren Muzikant. To je čudo maloga formata – varijanta basne Cvrčak i mrav koja u vrlo malo slika i riječi oslikava koliko nam je umjetnost važna u svakodnevnom životu. 

Nadam se da će ovaj intervju izdavače potaknuti da izdaju još koju slikovnicu Maje Kastelic, jer ona je vrlo posebna ilustratorica koja svaku priču uspijeva učiniti toplom, emotivnom i pristupačnom djeci, ali jednako toliko i odraslima. Ovaj smo razgovor vodile u zagrebačkoj Galeriji Prozori u Knjižnici S. S. Kranjčevića (KGZ), a zatim ga zajednički malo prilagodile za čitanje na portalu. S nama je bila i Anita Peti-Stantić koja je u Galeriji Prozori kao prevoditeljica slikovnice Dječak i kuća prevodila riječi Maje Kastelic, ali uz to je i vrlo aktivno sudjelovala u razgovoru, dodala vlastite dragocjene uvide o slikovnicama i poticanju čitanja. Anita Peti-Stantić je sveučilišna profesorica, prevoditeljica književnih, znanstvenih i popularnoznanstvenih naslova, znanstvenica, autorica više knjiga koje se bave istraživanjem i promicanjem čitanja – od teorijske i praktične knjige Čitanjem do (spo)razumijevanja, pa sve do popularnije napisane knjige Znatiželja: Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah? koju je napisala s kćerkom Vedranom Stantić.

Dječak i kuća Kastelic Maja

Marija Ott Franolić: Ove godine ste bili jedna od počasnih gošći na Dječjem sajmu u Bologni, možete li nam nešto reći o tome kako je bilo, koji su vam glavni dojmovi?

Maja Kastelic: Bilo je nevjerojatno. Slovenija je bila počasna gošća toga Sajma, kao i na Frankfurtskom sajmu prošle godine, što je za slovensko književno stvaralaštvo događaj generacije, a možda i nekoliko njih. Predstavili smo se svojim knjigama za djecu, no u središtu događanja je primarno bila slovenska ilustracija. Na izložbenom prostoru u središnjem dijelu sajma dvije mlade arhitektice su zamislile neku vrstu renesansne palače s velikim baldahinom na kojem su bile otisnute ilustracije slovenskih umjetnika. To je funkcioniralo kao freska koju će se najesen moći vidjeti na kongresu IBBY-ja u Trstu. Na taj su način stvorili miran, galerijski prostor u kojem smo se mogli malo 'sakriti' i dobro se osjećati – usred te vreve knjiga i ljudi. U tom su prostoru bile izložene i naše originalne ilustracije za slikovnice – to je danas sve rjeđe jer se uglavnom izlažu printevi. Organizirani su i razni događaji i razgovori, npr. okrugli stol o slikovnicama bez riječi i o slovenskim ilustratorima. Jer, iako je to primarno sajam dječjih knjiga, u njegovu su fokusu i autori i autorice, a Slovenija je, kao što sam već rekla, odlučila posebno istaknuti ilustratore. Izrađen je i katalog sastavljen od kartica za svakog umjetnika u lijepoj kutiji koji je nastao na temelju inovativnog koncepta kataloga iz Frankfurta koji je jako dobro prihvaćen. Reakcije na sajmu su također bile izuzetno dobre, osjećalo se oduševljenje onim što je prikazano, zanimanje za izuzetno raznoliku produkciju unatoč tomu što smo mali i što je naša država mlada, a nije zaboravljena ni izuzetna tradicija naših ilustratora ni prisutnost naše izdavačke kuće Mladinska knjiga već na prvom održanom sajmu knjiga u Bologni. 

Marija: Kad ste to već spomenuli, možete li nam reći koje slovenske ilustratore smatrate najboljima ili koje biste nam preporučili za prijevod na hrvatski? Ja bih recimo vrlo rado da se prevede slikovnica autorice Anje Štefan i ilustratorice Alenke Sottler Drobtine iz mišje doline (Mladinska knjiga, 2017.). To su pjesmice koje su likovno vrlo posebno opremljene – ilustracije su sve napravljene od otisaka prstiju!

Maja: Alenka Sottler je izuzetna umjetnica i svako njezino djelo zaslužuje objavljivanje i prijevod. Slovenska je produkcija i inače izuzetno raznolika i raznovrsna, ima dosta eksperimentalnih i zaigranih, kao i onih klasičnijih, tradicionalnijih pristupa ilustraciji, naši umjetnici redovito dobivaju važne nagrade te su uvršteni u razne izbore. Većina autora i informacija navedena je na stranici nedavno osnovanog i nevjerojatno produktivnog Centra ilustracija koji organizira niz događaja te je uz sekciju ilustratora ZDSLU postao nezamjenjiv dio slovenske književne scene. Divim se mnogim svojim kolegama. Mogu reći da smo vrlo ugodna zajednica koja se međusobno poznaje i surađuje. 

Dječak i kuća, ilustracija: Maja Kastelic

Marija: Slikovnice bez riječi (nazivaju se još i tihim slikovnicama, ali i one govore pa je "slikovnica bez riječi" ipak bolji termin) postaju sve popularnije. Upravo je u Malim zvonima izašla Kosjenka i Regoč s ilustracijama Vendi Vernić prema priči Ivane Brlić-Mažuranić, zanimljiva je i Čuvarica stabla Ane Salopek, pomalo geometrijska Crvenkapica Katarine Stanojlović, a tu je i slikovnica za odrasle U ogledalu Ane Đokić i Hane Tintor. Vaša autorska slikovnica Dječak i kuća priča priču bez riječi, o jednome dječaku koji izlazi iz kuće i hoda ulicom, nailazi na haustor u kojem vidi jednu crnu mačku koju počinje pratiti, ide za njom i proučava jednu kuću u kojoj na kraju susreće i djevojčicu. Kako je došlo do toga da ta priča bude ispričana bez riječi?

Maja: Jako, jako volim knjige – no put do ove knjige, moje vlastite, bio je dosta vijugav i zapravo se nije radilo o svjesnoj odluci. Studirala sam slikarstvo, ali sam se, da bih zarađivala, bavila restauracijom freski i starih slika. Dugo sam to radila, deset godina, i tek sam tada odlučila ući u polje ilustracije za djecu, to je bila moja velika, dosta nestrukturirana čežnja. Prvi pravi, konkretan korak na polje ilustracije za mene je predstavljala prijava na slovenski Bijenale ilustracije, iako tada još nisam surađivala ni s jednom izdavačkom kućom pa nisam imala neki svoj projekt koji bih mogla poslati. Taman kad sam počela razmišljati o tome, u Sloveniji je objavljena slikovnica bez riječi Zgodba o sidru Damijana Stepančića, to je fikcionalna priča o sidru koje stvarno postoji u Ljubljani – i, za mene osobno, prva slovenska slikovnica bez riječi. To mi je bilo pravo otkriće – da mogu napraviti slikovnicu bez riječi, da mi ne treba drugi autor! I tako sam krenula tim putem. 

Marija: Slikovnica Dječak i kuća sastoji se samo od slika a ipak priča priču. Zato je idealni materijal za čitanje s djecom kako bi se razvila njihova vizualna pismenost i vježbalo dubinsko gledanje. Svijet je sve više vizualan, djeca su puno na društvenim mrežama na kojima moraju prepoznavati vizualne kodove i reagirati na njih – osobito je to korisno za mlade ljude koji možda nisu skloni čitanju nego više gledanju i slušanju. Dječak i kuća pun je detalja za proučavanje, ponovno gledanje – tu su kodirane, šifrirane poruke koje ćete vidjeti samo povećalom, blijeda slova... S obzirom na tu malu količinu teksta, Anita, kako je bilo prevoditi slikovnicu bez riječi ili s poluriječima?

Anita Peti-Stantić: Pa nisam je kratko prevodila i nije to bilo sasvim jednostavno. Prvo sam je dobila u PDF formatu u kojem neke stvari uopće nisam uspijevala vidjeti – ponekad mi se činilo da negdje nešto piše, ali nisam bila sigurna. Tekst je tu neka vrsta skrivenog ključa – iza svake pojedinačne riječi kriju se čitave priče – zato sam tražila da mi se dostavi knjiga i doslovce sam povećalom dešifrirala svaku pojedinačnu poruku. Neke su stvari blijedo načrčkane na zidovima, neke su napola skrivene pa je to tako trebalo i prevesti, s pola hrvatskog pojma... 

Dječak i kuća, ilustracija: Maja Kastelic

Osobno su mi možda najzanimljiviji dijelovi koji uključuju knjige. U ovoj priči postoji biblioteka i na mnogim hrptovima knjiga vide se njihovi naslovi, a i to je napisano nekim slabašnim slovima, mutno, na prvu nevidljivo. Zanimljivo je da je kinesko izdanje ove slikovnice objavljeno bez prijevoda – sve napisao ostavili su na slovenskom originalu. Nagađam zašto bi to moglo biti – ja sam na fakultetu profesorica slovenskoga, svjesna sam da nam je slovenski jezik blizak, kao i kultura, i da nam je ono što dolazi iz Slovenije, kao i Slovencima ono što dolazi iz Hrvatske, zapravo puno bliže nego ono što dolazi od negdje drugdje. Zato mi dijelimo i ovakve reference.  

Marija: Tu se zapravo krije i jedna važna pouka za prevoditelje: da slikovnice nikad ne bi trebalo prevoditi iz PDF-a nego uvijek iz same knjige, kao što bi tekst trebalo prevoditi pomno prateći ilustracije koje u njima pričaju neku svoju priču. Dječak i kuća je sadržajno slojevita priča, koja sadrži šifrirane poruke – tu je recimo Saramagova Sljepoća, što je u slikovnici bez riječi posebno znakovito. Međutim, puno se može govoriti i o njezinoj vizualnoj slojevitosti. Dok je listate, imate osjećaj realističnosti, to su kuće ored kojih stvarno možete prolaziti, a s druge strane tu je neku toplina, patina, nešto starinsko što nas prebacuje u neko drugo vrijeme i čini čitanje vrlo emotivnim, osobnim, gotovo nostalgičnim iskustvom. Ta toplina nam omogućuje da se posve prebacimo u svijet slikovnice i da tamo neko vrijeme ostanemo, što je po meni odlika najboljih priča i slikovnica. Kako ste postigli taj efekt?

Maja: Ta patina možda dolazi od toga što sam deset godina restaurirala po starim zaprašenim crkvama (smijeh), a imam i afinitet za starinske predmete, sviđaju mi se stare fotografije, zato je i ova knjiga neka vrsta hommagea nostalgiji, bezvremenskoj ljepoti. I posve se slažem s vašim opisom onoga što je najbolje u slikovnicama. S tim u vezi mi se čini da je ta toplina rezultat iskrenosti, umjetnikove autentičnosti – kad umjetnik osjeti snažnu strast prema onome što želi stvoriti i kad je predan tomu i sposoban prepustiti se procesu... pa, tada se ponekad dogode neka mala čuda. Za mene je to ta magija stvaralaštva. Radi se o mješavini stvarnosti i zaigranosti koja omogućuje svježa i prava rješenja koja je potom užitak razgledavati i 'čitati'. 

Što se tiče tehnike kojom sam to postigla – draga mi je usporedba s klasičnom tehnikom razvijanja fotografija. Ja sam starija, nedigitalna generacija i još sam razvijala fotografije u tamnoj komori na papirima; tamo je puno vode, sve je mokro, staviš fotografiju u razvijač, i odjednom je ugledaš, kao neku čaroliju. Isto je takav bio i moj proces slikanja akvarela – slikala sam polako, s nebrojeno mokrih slojeva vode i boje, u početku vrlo velike monokromatske površine svjetla i sjene, a onda postupno sve dorađeniju strukturu i crtež s više detalja. Tako su se iz bjeline papira polako pojavljivali prizori iz Dječaka. Na kraju sam ih i obojila, kao što su se u stara doba bojale crno-bijele portretne fotografije. Stvaralački je proces za mene istovremeno i proces pripovijedanja – prvo o svjetlu i o tami, a onda, unošenjem riječi i specifičnih predmeta, i o mojim uvjerenjima i radostima. 

Anton i vodoriga, ilustracija: Maja Kastelic

U ovoj je slikovnici jako važna uloga svjetla – upravo svjetlo dječaka vodi sve dalje i dalje, on stalno ide za svjetlom. Moglo bi se čak reći da je svjetlo glavni lik te slikovnice. Bila mi je važna i arhitektura, dugo sam proučavala te perspektive da bi sve bilo vjerno pravoj arhitekturi ali da ne bude previše tehnički i hladno, kao kulisa. Shvatila sam da te perspektive ne mogu biti posve savršene, da ih moramo posvojiti, učiniti svojima, dodati im neku toplinu, osobnost. 

Marija: Ilustrirali ste i slikovnicu bez riječi Anthony and the gorgoyle (Anton i vodoriga), koja kod nas nažalost nije prevedena. Zanimljivo je da je tu autorica teksta bila Jo Ellen Bogart, ali teksta na kraju nema u slikovnici. To je čudesna priča o dječaku koji je dobio kamen iz Pariza s kojim je spavao, jedno jutro taj se kamen razbije kao dinosaurovo jaje i iz njega se izlegne vodoriga koju dječak na kraju vodi u Pariz da se na crkvi Notre Dame sretne s mamom, velikom vodorigom. Sve je u pomalo prašno-bajkovitom, sivkastom tonu, koji djeluje poput prašine od kamena. Što nam možete reći o toj slikovnici?

Maja: Jako volim ispreplitanje realističnog i bajkovitog, obožavam magijski realizam i mislim da se to dobro vidi u ovoj slikovnici, a želja mi je da se vidi i općenito u mom radu. Svakodnevicu oduvijek doživljavam kao punu čarolije, mislim da to djeca vrlo dobro prepoznaju. U kući ili u biblioteci mogu se otvoriti neka vratašca koja će vas odvesti tko zna kamo, svašta se može doživjeti na mjestima na kojima to najmanje očekujemo. U ovim se ilustracijama vidi i ono što je dio stvarnoga svijeta, kao i svijeta mašte, koji se možda mogao dogoditi. Originalna priča se sastojala od čak dvije stranice gusto ispisanog teksta koji je trebalo prevesti na likovni jezik. Trebala je to biti tipična slikovnica s dvostranama. No to je toliko dinamična, gusta priča, u njoj ima toliko događanja, da jednostavno nisam mogla sve smjestiti u klasičan slikovnički format, nisam mogla izabrati toliko malo scena – zato sam smislila ove prozorčiće, možemo ih nazvati i panelićima. Oni su bez teksta, ali vrlo rječiti, i poslužili su tomu da na jednu stranicu mogu nacrtati više detalja iz priče.

Anita: Maja ima i želju i sposobnost da čak i na velikim ilustracijama ispriča slojeve priče. Njezine se slikovnice mogu čitati na više razina. Zato je s ovim panelićima njezine ilustracije možda lakše "čitati", tj. vizualno dekodirati jer ih ilustracije vode – događaj po događaj.  

Anton i vodoriga, Maja Kastelic

Marija: I inače se u vašim slikovnicama može primijetiti sklonost slojevitosti. Primjerice, slikovnica Dječak i kuća je vrlo citatna, na zidu kuće mogu se uočiti reference na Shauna Tana, ilustracija iz Djevojčice i diva Tomislava Torjanca, tu je i cijela jedna paralelna priča o mišićima... Ona je i posveta bajkama: počinje u Ulici Braće Grimm, nastavlja se u Ulici Hansa Christiana Andersena i na kraju dječak susreće djevojčicu koja ima Veliku knjigu bajki. Kakav je vaš odnos prema bajkama danas, a kakav vam je bio u djetinjstvu? Danas helikopter-roditelji bajke često odbacuju kao štetne i politički nekorektne, čak i opasne za djecu, s teškim emocijama. Kako vam se to čini?

Maja: Mi smo rasli u Jugoslaviji, po cijele smo dane bili sami i radili što smo željeli, čini mi se da je to bilo čarobno i slobodno djetinjstvo, bez puno nadzora. Puno sam čitala kad sam bila mala, a osobito priče, imali smo debele knjige priča s raznih strana svijeta, tu su bile ruske priče, azijske, američke, nordijske priče – one su bile skoro bez ilustracija pa si morao puno sam zamišljati, bilo ih je raznih vrsta, neke su bile strašne ali to me kao dijete jako privlačilo. Mislim da to privlači svu djecu – ta neka čarolija i strašno kojeg te s jedne strane strah, ali s druge se strane osjećaš zaštićeno jer znaš da to nije prava opasnost, da je to ipak samo priča. I danas slikam iz tog osjećaja, iz onoga što sam si u glavi crtala dok sam čitala te priče, čini mi se da su mi još te slike vrlo žive, kao da obnavljam to iskustvo čitanja bajki i priča iz djetinjstva. Nije bilo drugih stvari, nije bilo telefona, te su priče bile dio naših dječjih igara, sve mi je to bilo pomiješano, kao jedna velika čarolija.   

Anita: Toga se i ja sjećam iz svoga djetinjstva – čitaš i cijelo vrijeme zamišljaš te slike, uvlači te ta tajanstvenost, uz to si ponosan što si dovoljno odrastao da to možeš čitati – i zaista ti se u glavi pomiješaju razne priče. Kad bi te netko pitao za likove ili što se već danas u školi pita – ti ništa od toga ne bi znao jer se sve to spojilo u jednu veliku priču, čak možda možemo reći neku vrstu osjećaja za slike koje su ti se stvarale u glavi za vrijeme čitanja.  

Maja: Mislim da je važno reći i to da su tada te bajke prevedene onako kako su stvarno napisane, nisu bile uljepšane i korektne kao danas, kad se doista puno pažnje posvećuje ekstremnoj korektnosti i tomu da se zaštiti i omekša sve moguće vidike, a time zapravo i mogućnosti, i u pripovijedanju i u životu. Ukida se raznolikost, raznobojnost, humor, uloga uživljavanja, ponekad i dubina. A tu postoji i jedna ironija – da svijet unatoč tomu nije manje nasilan i površan, možda je samo znatno manje čaroban. 

Pravljično putovanje Hansa Christiana Andersena, ilustracija: Maja Kastelic

Marija: Osim toga, te su knjige bajki bile zapravo neprilagođene djeci, a to znači da su imale i one dugačke dijelove, puno opisa, to nas je naučilo malo preskakati tekst, tragati za onim zanimljivijim, dinamičnijim dijelovima – ali sigurno smo otuda zapamtili i neke riječi koje bi nam ostale nepoznate da smo čitali isključivo prilagođene, dječje sadržaje. I kad smo kod bajki, vi ste ilustrirali slikovnicu o H. C. Andersenu za koju je tekst napisao Hans Janisch – Pravljično putovanje Hansa Christiana Andersena (nadam se da će se naći hrvatski izdavač koji će je izdati), to je slikovnica s tekstom, također podijeljena na paneliće. Sviđa mi se kako ste tu iskoristili boju da biste ispričali različite priče, možete li nešto reći o tome?

Maja: Ta slikovnica sadrži tri narativne razine kojima prikazuje tri različita vremena: sadašnjost u kojoj likovi putuju (koja je nama zapravo prošlost). Taj dio sam nacrtala razmišljajući o tome kako su nekad izgledala ulja na platnu, željela sam postići tu žućkastu patinu. Druga razina je prošlost H. C. Andersena, koja je u nekoj vrsti sepije, a treća je razina bajkovita i ona je u koloru. Prvi put je objavljena u Švicarskoj, original teksta je na njemačkome. Proces rada u prvoj je fazi uključivao puno istraživanja, zato što se radi o biografiji i željela sam da prizori budu što korektniji, npr. kakva je bila zgrada opere ispred koje Janisch stavlja mladog Hansa ili kako je izgledala njegova unajmljena radna sobica, a s druge sam strane u čitavoj knjizi željela uključiti i detalje i motive iz njegovih bajki. I ta je knjiga u početku bila zamišljena kao obična slikovnica s dvostranim ilustracijama i vinjetama, no i u njoj sam, zbog dojma pripovjedne gustoće i bogatstva, predložila način rada s panelima, a izdavač se složio s tim. Tako je ta slikovnica sada, kao i mnoge druge, mješavina uvriježene ilustracije i protostripovskog pristupa, što mi omogućuje više pripovijedanja, a to mi je blisko. 

Muren muzikant – Cvrčak glazbenik, ilustracija: Maja Kastelic

Marija: Kad čitamo slikovnicu bez riječi – imamo li veću slobodu interpretacije nego kad čitamo klasične, s tekstom?

Maja: Da, svakako imamo veću slobodu, samo se toga možda bojimo. Svi smo različiti i različito čitamo, ali moj je dojam da starije generacije slikovnicama bez riječi pristupaju skeptično, čak možda s nekim strahom – kao da žele priču koju mogu jednostavno pročitati svome djetetu i to je to. To može biti zato što smo jednostavno tako navikli, a možda su slikovnice bez riječi stvarno i zahtjevnije jer traže osmišljavanje priče, moraju se čitati aktivno, čovjek se stvarno mora unijeti u priču, pa i pretvarati slike u riječi, ali sve to ne vrijedi za djecu. Djeca vrlo lako prihvaćaju slikovnice bez riječi, nisu im nikakav problem, dapače, uživaju i mogu se baš zahvaljujući njima i pretvoriti u vrlo aktivne čitatelje koji u svojoj glavi na temelju detalja koje vide, stvaraju i pričaju svakakve priče. Djeca se ne boje pogrešnoga čitanja – osim toga znamo da takvo, pogrešno čitanje, zapravo i ne postoji. 

Marija: Željela bih da kažete nešto o svojoj slikovnici Muren muzikant – Cvrčak glazbenik. Tu slikovnicu držim iznad stola i svako malo je sama sebi čitam – to je jedna topla priča o cvrčku i mravu koja završava malo drugačije od uobičajene basne i govori o važnosti umjetnosti. O čemu se radi, kako je došlo do te slikovnice? 

Maja: To je bio moj projekt za dušu, drago mi je da se to vidi. Riječ je o seriji knjižica malog formata slovenskog izdavača Stripburgera, za one koji su tek počeli čitati ili još ne čitaju, dakle za vrlo malu djecu. Zato ima malo teksta koji je napisan velikim slovima. Taj izdavač svake godine poziva tri autora da neku priču pretvore u strip. Meni je to bio prvi strip, opet sam iskoristila formu panela za pripovijedanje. Izabrala sam klasičnu priču Cvrčak i mrav, a podnaslov je Kako su se mravi zaljubili u umjetnost. Za mene je to nešto puno više od male knjižice, neka vrsta manifesta o umjetnosti. U klasičnoj priči cvrčak umre – kao da ga je dostigla zaslužena kazna jer tijekom godine nije skupljao hranu ili ga pak mravi spase, a on im u zamjenu za to mora svirati. Ali on je umjetnik i bilo mi je važno naglasiti da i umjetnici rade, dakle da je i umjetničko djelovanje pravi posao, čak i ako ništa konkretno ne proizvode, kao što su kruh ili povrće. Oni ovome svijetu donose duhovnu hranu koja mu isto tako treba. Htjela sam pokazati da su mravi toga postali svjesni, zanimao me taj refleksivni moment u kojem oni kroz razgovor osvještavaju što zapravo radi taj cvrčak, koja je njegova uloga u svijetu i koliko nam je važan duh i umjetnost. 

Anita: Zanimljivo je da je to zapravo prerađena slovenska narodna basna. Prošle godine prevela sam ilustriranu knjigu slovenskih narodnih bajki Tristo zečeva koju je priredila Anja Štefan iz ostavštine Milka Matičetova. Matičetov je bio poznati etnolog, na terenu je sakupljao slovenske priče koje su objavljene u toj knjizi u kojoj je upravo ovakva varijanta Cvrčka i mrava, što znači da je to zapravo slovenska verzija te priče.   

Maja: Točno, a meni je bilo važno da se riješim tog pokroviteljskog tona – onoga kad mravi kažu: mi smo ti spasili život pa nam sada moraš svirati da nam zahvališ. Htjela sam da se sve zasniva na slobodnoj umjetnosti i na uživanju u njoj, zato kažem da je to neka vrsta manifesta.

Adam i tuba, ilustracija: Maja Kastelic

Marija: Željela bih da nešto kažemo i o slikovnici Adam i tuba za koji je tekst napisao Žiga X. Gombač, isto ima sepijasti ton, malo je prašna, prevedena je na razne jezike.

Maja: Izgleda da u pričama i bajkama volim taj pomak u prošlost, tu nostalgiju, čini mi se da je to prostor moje sigurnosti, pa i ljepote. Kao što sam već rekla, dok stvaram, u najvećoj mjeri inspiraciju crpim iz svojih dječjih predodžbi a čini mi se da sam kao dijete to starije doba zamišljala kao čarobno. Istovremeno je odmak u prošlost sasvim praktično koristan – tako je, naime, lakše izbjeći higijeničnost i prenapetost suvremenog doba koje uz to ne smatram ni posebno fotogeničnim. Na primjer, ima li ikakve ljepote u suvremenom mobilnom telefonu koji je bezvezna pločica, dok su telefoni nekad bili doista lijepi. Tako je i s mnogim drugim predmetima pa i s čitavom našom okolinom. Mislim da su bili neizmjerno privlačniji i idiličniji nekad i rekla bih da takvi uljepšavaju ilustraciju. Kad je o tome riječ, dakako, polazim od sebe. U slikovnicu Dječak i kuća smjestila sam gramofon – to je naš kućni gramofon, kakav trenutno ima moj sin koji kupuje nove ploče (nije li zanimljivo kako se takva starinska stvar vrati?). A u slikovnici Adam i tuba željela sam dočarati starinski cirkus, pun prašnjavog svjetla i čarolije, prelaska iz sjene pod reflektore, šačicu humora, ali i melankolije... Namjerno smo izostavili životinje, tu su samo spretni akrobati, no zapravo je to priča o prepoznavanju i prihvaćanju. Ilustracije sam naslikala crnim tušem, a onda sam isto tako dodala boju digitalno. 

Marija: Koja vam je najdraža knjiga koju ste ilustrirali?

Maja: Jako mi je teško to reći, ali ipak najviše volim svoje autorske knjige. Za desetu godišnjicu Dječaka i kuće, što će biti iduće godine, planiram sljedeću autorsku slikovnicu Deklica in vrt (Djevojčica i vrt). Ako bismo mogli reći da je Dječak o kulturi, arhitekturi, uvjetno rečeno o muškom principu, onda će ova biti više ženska, o povezanosti s prirodom. Zapravo priroda ima velik simbolični potencijal – u njoj se nalazi sve, od otrova do lijeka, pa sadrži puno potencijala za čaroliju. Premda već 10 godina govorim o toj slikovnici i nekako nikad nije bio trenutak za nju, zapravo sam paralelno radila na još jednoj autorskoj slikovnici, Povabilo (Poziv), koju sam zamislila šećući dok sam bila na porodiljskom dopustu, koja će izići prije Djevojčice. 

Anita: U Sloveniji je ta povezanost s prirodom puno veća nego kod nas, ljudi više odlaze u planine i prirodu, više uzgajaju vlastite biljke, imaju vrtove, više ljudi živi izvan gradova iako moraju putovati na posao, gradovi su puno manji od naših. Zanimljivo bi bilo vidjeti koliko u našoj dječjoj književnosti za najmlađe ima umjetničkih slikovnica i knjiga koje govore o toj povezanosti s prirodom. U Sloveniji postoji, na primjer, nebrojeno narodnih priča koje su sve na neki način povezane s prirodom. Odličan su suvremeni primjer, recimo, ilustrirane knjige Jane Bauer o strašnoj vili prevedene i u nas, ali i mnoge druge koje tek treba prevesti. Kod nas kao da je to prestalo s Ivanom Brlić-Mažuranić i pojavi se tek rijetko, tu i tamo.   

Anita Peti-Stantić, Maja Kastelic, Marija Ott Franolić (foto: Galerija prozori)

Marija: Dakle sad baš osmišljavate svoju novu slikovnicu Povabilo. Možete li nešto više reći o svome procesu rada na autorskoj slikovnici?

Maja: Kad se pripremam za slikovnice, uz crtanje puno i pišem, zapravo pišem dok razmišljam, imam dosta teorijski pristup, valjda zato što sam studirala filozofiju (smijeh). Pišem i razmišljam o cijeloj ideji, kakva bi mogla biti, ali i o simbolima i asocijacijama koji će se u knjizi pojavljivati. To je neka vrsta brainstorminga. Što znači svaki pojedini element, npr. glazba, što ona sve može simbolizirati, ili različite životinje, predmeti, sama priča… To dugo zapisujem, povezujem razne pojmove strelicama i onda ih počinjem prenositi u likovni jezik – to doprinosi gustoći, slojevitosti mojih ilustracija, a ti slojevi su u njima i ogoljeni, vidljivi, mogu se višestruko iščitavati. Taj brainstorming mi je uzbudljiva faza koju najviše i volim, to me jako zaokupi i dugo traje. Taj proces nije linearan, više nalikuje na pravo razmišljanje. To meni cijeli proces čini uzbudljivim i uvijek novim, a nadam se da i mojim čitateljima omogućuje uzbuđenje i otkrivanje novih slojeva i svjetova za vrijeme čitanja tih knjiga. Slikovnica je za mene neka vrsta adventskog kalendara u kojem te iza svake sličice čeka novo iznenađenje, nova, neočekivana asocijacija, misao, poziv, uputa...

I na slikovnici Povabilo radim isto tako – ona će imati tekst, ali mogu reći da svaku slikovnicu pripremam kao da će biti bez riječi, dakle tako da pripovijedam već kroz ilustraciju, čak i ako kasnije dodam tekst. Držim se tog principa jer mi se čini da se ilustracije moraju moći čitati i iščitavati i bez teksta koji im pripada. To je za mene onda dobra ilustracija. 

Marija: Možete nam nešto reći o tehnikama, kako nastaju vaše slikovnice?

Maja: Svaka je slikovnica nastala malo drugačije, ali volim tehnike povezane s vodom – akvarel, gvaš, tuš… Uvijek skiciram na male formate, načinim storyboard sa stranicama veličine poštanske marke ili malo većim, a onda jednom ili dvaput povećam i preciziram crtež, nakon čega se primim završnih ilustracija. Kao što sam već spomenula, obožavam početne faze, istraživanje i otkrivanje tema i veza, dok mi uvijek predstavlja problem kad se moram odlučiti za konačni materijal i tehniku. Ispitujem razne vrste boja i papira, pratim kako se ponašaju, kako djeluju, a to obično traje toliko dugo da već skoro poludim, nakon čega taj racionalni pristup napokon zamijeni više intuitivno prepuštanje. Pa ipak se uvijek osjećam onako kako je govorio poljski ilustrator Josef Wilkon, a nakon njega izuzetni Pablo Auladell, smisao je otprilike ovaj: spreman sam početi raditi slikovnicu tek kad je završim.

U svom se radu koristim i digitalnim oruđima, najviše u fazi skiciranja i prenošenja crteža, a tri moje slikovnice su i digitalno kolorirane. Važna mi je i postprodukcija – priprema za tisak pa i sami tisak. Mi ilustratori rijetko smo zadovoljni konačnim proizvodom. Ja, recimo, još nikad nisam bila posve zadovoljna tiskom slikovnice Dječak i kuća. Uvijek mi je malo pretaman, ili malo previše smeđ ili ide na zeleno, s premalo ili previše kontrasta. Bila sam najzadovoljnija kad su te ilustracije tiskane u katalogu u Bologni, bile su savršene.  

Maja Kastelic, bilješke

Marija: Znači li to da bi bilo dobro da ilustratori(ce) odlaze u tiskaru i kontroliraju tisak?

Maja: To bi bilo dobro, a još bi bolje bilo da to rade drugi ljudi koji se doista razumiju u to, a koji istovremeno imaju i osjećaj za estetiku i književnu produkciju. Npr. u Bologni sam bila sasvim očarana na češkom štandu, sve njihove knjige bile su prekrasne, sve u vezi s njima – papir, tisak, oblikovanje...

Marija: Vidjela sam da Mala zvona u impressum stavljaju i vrstu papira, mislim da to većina izdavača kod nas ne ističe – a očito je jako važno i bilo bi možda dobro da se pretvori u praksu. Ali željela bih vas pitati nešto drugo – što je za vas dobra ilustracija i koji su vam dobri ilustratori?

Marija: Za mene je dobra ilustracija ona koja može stajati sama za sebe, koja je dovoljno rječita da ju možete "čitati" bez teksta. Dobri ilustratori su oni koji na specifičan, bilo duhovit, bilo lijep, nekonvencionalan, snažan... način uspijevaju prikazati, uprizoriti tekst ili bilo koju naraciju, misao, ideju... Za mene su dobre ilustracije lijepe, nabijene značenjem, zabavne, zaigrane, hrabre, inventivne. 

Jako volim slikovnicu Carson Ellis Du iz tak koja je cijela napisana izmišljenim jezikom koji ipak možemo dobro razumjeti. Ta slikovnica govori o prirodnim procesima i zapravo je to filozofska tema. Najbolje slikovnice su one koje su dovoljno jednostavne da djeci mogu biti pristupačne i zabavne, a odraslima istovremeno prenose dublju, filozofsku poruku. Ova prenosi poruku o životu, prolaznosti i vječnom obnavljanju prirode. Zatim moram spomenuti čarobnu slikovnicu The Midnight Fair koju je ilustrirala Mariachiara di Giorgio prema tekstu Gideona Sterera. Ona je izuzetna ilustratorica, majstorica svjetla i boje. Isto je tako autorica nekoliko slikovnica bez riječi. Jarvis je autor i ilustrator koji radi digitalno, to jest u kombinaciji, no uspio je zadržati taktilnost i opuštenost koja mi se jako sviđa. Pogledajte samo njegovu slikovnicu The Boy With Flowers in His Hair. 

Ilustracija: Maja Kastelic

Iako se u zadnje vrijeme sve digitalizira, čini mi se da se pomalo vraća trend starinskoga, da se ljudima sviđa ta nostalgija, taktilnost, toplina u slikovnicama. Zato mislim da slikovnice nikad neće biti popularne kao e-knjige – ipak ih volimo doticati, direktno osjetiti, posve se premjestiti u taj drugi svijet koji one donose. Fizički oblik knjige omogućuje nam dramatičnost listanja, čaroliju koju donosi iduća stranica.

Spomenula bih i slikovnicu o ratu War koju je napisao portugalski autor José Jorge Letria, a ilustrirao André Letria, ona je skoro bez riječi, ilustracija govori sama za sebe. Dok to čitaš sve te prolaze žmarci. Dobru ilustraciju možemo doživjeti i fizički, a ovo je baš dobar primjer. To su idealni materijali za srednjoškolce, super knjige za započeti razgovor. 

Anita: Problem je u tome što još uvijek nismo normalizirali čitanje slikovnica nakon ranog djetinjstva. Srednjoškolcima je normalno da čitaju stripove ili ilustrirane knjige, a za slikovnicama uopće ne posežu i nisam sigurna koliko im se one nude u cijelom obrazovnom sustavu. Zato je jako dobra vijest da su ove godine povodom Mjeseca hrvatske knjige u Nacionalnom kvizu za poticanje čitanja prvi puta ponuđene 3 slikovnice – Tminice Klasje Habjan i Igora Rajkija, Menažerija koju je prema priči Ivane Brlić-Mažuranić ilustrirala Vendi Vernić i Gdje se skriva Vedran? Ive Bezinović-Haydon i Hane Tintor, a do sada su bile isključivo dječje knjige.

Maja: Ja sam pak jako ponosna jer je slikovnica Dječak i kuća uvrštena u program poticanja čitanja Bralna značka u Sloveniji, unatoč tomu što se zapravo radi o knjizi bez riječi. 

Anita: Slovenija je manja od nas, ali čini mi se da više ulažu u poticanje čitanja, imaju i Bralnu značku i Zlatu hrušku, to su programi u kojima se sustavno preporučuju dobre knjige. To je nešto prema čemu se mogu ravnati svi koji žele nabaviti kvalitetne knjige za djecu. Ne znam kako je s našim dječjim knjižarama, koliko privlače nove čitatelje – imamo Knjiguljicu u Karlovcu i Pričozemsku u Zagrebu. Sjećam se kad sam upoznala Beditu Mlinar, nisku ženicu žarko crvene kose koja je tada bila voditeljica dječjeg odjela velike knjižare Konzorcij u glavnoj ulici u Ljubljani. U njezinu su carstvu bile fotelje, kauč, biljke, ribice, dakle Bedita je imala svoju dnevnu sobu tamo gdje je prodavala knjige. Osim toga, točno je poznavala svoje kupce, znala je koji djedovi i bake što kupuju djeci i koja djeca što vole čitati. Dakle, uz državne programe koji funkcioniraju, dovoljno je imati jednu osobu koja može promijeniti dinamiku na jednom cijelom području.

Marija: Kako se u Sloveniji živi od ilustracije?

Maja: Pa i ne najbolje (smijeh). Ja sve radim jako, jako dugo pa ne mogu reći da mi se to baš financijski isplati. Razvesele me svi honorari iz inozemstva jer su ipak malo veći od naših, a uz to imamo još dosta dječjih časopisa u kojima se može objavljivati. Nakupi se. 

Marija: Držimo fige da se to uskoro promijeni i da svi shvate koliko nam je umjetnost važna, kao što se to dogodilo u vašoj slikovnici Muren muzikant! Hvala vam objema na razgovoru, a vama Majo želim puno sreće novom knjigom i sa svim budućim slikovnicama i jedva čekam prolistati Djevojčicu i vrt i udubiti se u njezine detalje! 

Intervju je nastao u sklopu programa Razgovori u Prozorima: Slikovnica kao medij na razmeđu umjetnosti i učenja koji se odvija u suradnji Galerije Prozori (Knjižnice grada Zagreba) s portalom Moderna vremena. U istom su programu već objavljeni intervjui s ilustratoricama Klasjom Habjan, Hanom Tintor i Manuelom Šumbercom. Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba.