Ako su dobro napisani, popularno-znanstveni tekstovi potiču na samostalno, analitičko i logičko razmišljanje, na skeptičnost. To je osobito važno za srednjoškolce, navode autorice, jer mozak između trinaeste i devetnaeste godine postaje sposoban razumjeti teorijske koncepte i složene teorijske odnose, a uz to, mnogi se učenici u tom razdoblju nađu u procjepu između dječje i odrasle literature.

Škola može biti i pozitivna i negativna poluga. Ona može učvrstiti mlade u uvjerenju da je čitanje potreba i užitak, da je čitati smisleno i nužno, kao što neke u čijim se domovima nije čitalo može i uvesti u svijet čitanja, no istovremeno može i one koji su čitali kao mala djeca dovesti do toga da izgube volju i da prestanu čitati.

Osnovna poruka knjige je jednostavna: čitanje čovjeku nije prirodno, ono je najsloženija jezična aktivnost. Čitanje smo naučili prije nekoliko tisuća godina, i to je bio jedan od najvažnijih izuma u ljudskoj povijesti jer nam je omogućio intelektualnu evoluciju. Unatoč tome, ljudski mozak nije prirodno „programiran“ za čitanje. U poticanje i učenje čitanja treba uložiti veliki trud.