Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Anita Peti-Stantić • 08.12.2022.

Anita Peti-Stantić: Može li nas znanost izvući iz crne rupe u koju upadamo?

O Stephenu Hawkingu i njegovu mišljenju gotovo nije moguće govoriti ni pisati tako da se obuhvati sva veličina i posebnost njegova sudjelovanja u ljudskoj, intelektualnoj i svakoj drugoj avanturi života. Stoga će i ovaj tekst o jednoj knjizi pod naslovom "Kratki odgovori na velika pitanja" nužno biti redukcionistički, no prožet dojmom da je danas sve manje ljudi poput tog velikana koji je doista vjerovao da su znanost i znanstveno mišljenje ono što će nam pomoći da prebrodimo svoja ograničenja. U tom smislu on smatra da, kao što su rubni uvjeti našeg svemira jako posebni po tome što granica nema, ni za ljudske podvige ne bi trebalo biti granica. Stoga on u kontekstu budućnosti ljudskoga roda vidi dvije mogućnosti. Prva je istraživanje svemira u potrazi za novim planetima, a druga je pozitivno korištenje umjetne inteligencije kako bi se naš svijet popravio. Kad se to ovako kaže, čini se doista vrlo deterministički, no Hawking do tog zaključka u posljednjem poglavlju čitatelja vodi ispisujući pohvalu ljudskoj inteligenciji i sposobnosti.

Kratki odgovori na velika pitanja Hawking Stephen W.

Knjigu, objavljenu u izdanju V.B.Z.-a, s engleskog je izvrsno prevela Iva Karabaić, a dodatno ju je stručno redigirao Dario Hrupec sa Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Razveselilo me što sam, završavajući ovaj tekst, pročitala odličan tekst kolege Hrupeca o Rovelliju, o kojem sam i sama pisala u proteklom 'nastavku' ovoga niza. Zanimljivo je kako se u našoj maloj zajednici krugovi povezuju, a mi koji pišemo i govorimo o knjigama kojima se populariziraju znanost i znanstveni način mišljenja, nadamo se da se ti krugovi i šire.

Čitajući ovu Hawkingovu knjigu, nakon što smo davno, prije dvadeset pet godina, u izdanjima izvrsne izdavačke kuće Izvori (koja nažalost više ne objavljuje knjige po kojima je bila prepoznatljiva, ali u knjižnicama, dakako, postoje njihove knjige), čitali "Kratku povijest vremena" (na hrvatskom objavljenu 1996.), "Budućnost svemira u druge eseje" (1997.), a onda i druge knjige, poput naslova "O prirodi prostora i vremena" (2002.) i "Budućnost prostorvremena" (2005.), danas se možemo vraćati tim naslovima, ali čitati i ovu knjigu koja je dovršena posthumno, no njezin su nastanak i priprema započeti još za Hawkingova života.

U mojim je očima ova knjiga mozaik, sastavljen od dijelova različite veličine, no ipak mozaik. Najveći su dio bez sumnje pitanja i Hawkingovi odgovori na njih, no djelići mozaika u njoj su i predgovor Eddiea Redmaynea, ali još više uvod Kipa Thornea, a onda i pogovor Lucy Hawking. Svatko je od njih sa svoje strane, iz svoje perspektive, još malo osvijetlio lik i djelo velikog Hawkinga. Tako Kip Thorne, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku koji je poznavao Stephena Hawkinga od 1965. godine kad je jednom prigodom slušao njegovo predavanje, o svom odnosu prema Hawkingu u uvodu knjizi kaže sljedeće:

Sa Stephenova predavanja 1965. izašao sam silno impresioniran. Ne samo njegovom argumentacijom i zaključkom, nego, još važnije, njegovom sposobnošću uvida i kreativnošću. Stoga sam ga potražio i u razgovoru s njim proveo sat vremena. Bio je to početak prijateljstva koje je trajalo cijeloga života, prijateljstva koje se nije temeljilo samo na zajedničkim znanstvenim interesima, nego i na izrazitoj obostranoj naklonosti, nevjerojatnoj sposobnosti da se međusobno razumijemo kao ljudi. Uskoro smo provodili više vremena razgovarajući o svojim životima, ljubavima, pa čak i smrti, nego o znanosti, premda je naša znanost i dalje tvorila velik dio spone što nas je povezivala.

I sam Hawking, kao i drugi koji pišu o njemu, iznosi svoju fascinaciju znanošću i, prije svega, znanstvenim istraživanjem. Govoreći o tome, on povezuje fiziku, kozmologiju, svemir i budućnost ljudskog roda. Upravo posljednje je, po mom mišljenju, provodna nit ove knjige za 'običnog' čitatelja, za onoga koji nije fizičar ni istraživač kozmologije i svemira. Naime, mnogi ljudi i razgovarajući sami sa sobom, a onda i razgovarajući s drugima, postavljaju pitanja koja se ovdje određuju kao velika, kao što su: Odakle smo došli? Kako je nastao svemir? Kakvo je značenja i plan iza svega toga? Ima li još nekoga u svemiru? Uz to, postavljaju i pitanja o postojanju Boga i o tome hoćemo li preživjeti na Zemlji te hoće li nas umjetna inteligencija nadmudriti i kako bismo trebali oblikovati budućnost. O svim je tim pitanjima Hawking razmišljao tijekom života i na sve je njih pokušao dati odgovor u ovoj knjizi, pretočivši u tekst razgovore s mnogim ljudima, ali i predavanja i eseje koji su nastajali godinama.

Koliko je god biološka evolucija u početku bila spora, njezino je silno ubrzanje zapravo počelo s ljudima, kad se razvio jezik, naročito pisani jezik. To je onaj trenutak u povijesti u kojem se informacije više nisu prenosile s na generaciju samo genskim putem preko DNK, nego i tekstovima.

U tom je kontekstu zanimljiv uvodni tekst naslovljen Zašto moramo postavljati velika pitanja u kojem autor tumači kako je još kao učenik u srednjoj školi St. Albans s nekolicinom prijatelja raspravljao o koječemu, pa i o velikim pitanjima. Tako se prisjeća da su razgovarali o svemu, od modela na daljinsko upravljanje do religije, dotičući se i pitanja kao što je je li bio potreban Bog da stvori svemir i pokrene ga i kako se svemir širi. Ta su prisjećanja s jedne strane važna kao znak Hawkingove rane radoznalosti i sklonosti logičkom mišljenju, a s druge kao putokaz svima kako razmišljati o mladim ljudima. Mnogi su mladi već u vrlo ranoj dobi zainteresirani za to da razumiju kako stvari funkcioniraju, kako se procesi odvijaju, možemo li dokazati uzroke i posljedice pojava koje primjećujemo i kakve su reperkusije svega toga na naše živote. Mnogi bi od njih, kad bi se s njima radilo na primjeren način i na primjeren ih se način poticalo, mogli razviti svoj potencijal u znatno većoj mjeri nego što se čini da je danas prosječno.

Naravno da su samo pojedinci iznimnih sposobnosti i iznimne unutrašnje snage, kakav je bio Stephen Hawking, u stanju prebroditi sve prepreke koje im se nađu na putu i prekoračiti sva ograničenja, no i u njegovu su slučaju, što je očito iz priča koju pripovijeda, veliku ulogu odigrale podrška, otvorenost uma (i njegova i onih uz njega) i osiguravanje dovoljno vremena za razmišljanje. Ta otvorenost uma odnosi se prije svega na prihvaćanje drugog i drugačijeg, ali i na sposobnost da se dubinski vjeruje u to da su sva pitanja vrijedna postavljanja, o čemu Hawking izričito kaže sljedeće: "Kao otac uvijek nastojim usaditi važnost postavljanja pitanja, uvijek. Moj sin Tim jednom je u nekom intervjuu ispričao priču o pitanju koje je, kako mi se čini, u to vrijeme smatrao pomalo luckastim. Htio je znati postoji li mnogo sitnih svjetova koji su razasuti naokolo. Rekao sam mu da se nikad ne boji doći s idejom ili hipotezom, koliko god se budalastom (njegova riječ, ne moja) ona može činiti." Kao i prema vlastitoj djeci, isto je postupao i prema studentima i kolegama, ali i bilo kojem namjerniku koji bi se našao na njegovim javnim predavanjima. 

Ova knjiga gotovo na svakoj stranici traži zastajkivanje i razmišljanje, kako o onome o čemu Hawking u njoj piše, tako i o sebi u svijetu u kojem se nalazimo danas i u kojem ćemo se nalaziti sutra. Pa se tako, zapitamo li se o tome kolika je podudarnost između onoga kakvi mislimo da jesmo i kakvi bismo željeli biti, možemo pitati i tome što smo nekad davno, kad smo bili djeca, mislili da ćemo biti. Hawking za sebe, odgovarajući na pitanje koji je bio njegov san kad je bio dijete i je li se taj san ostvario, odgovara kako je želio biti veliki znanstvenik. No tomu se ispriječila činjenica da nije bio baš dobar učenik u školi, tj. rijetko je bio bolji od prosjeka razreda. Uz to je bio neuredan, a ni rukopis mu nije bio uzoran. Unatoč tomu, tvrdi kako je u školi stekao dobre prijatelje s kojima je razgovarao o svemu, pa i o postanku svemira, što je vodilo prema njegovu snu koji se na kraju ostvario.

Knjiga je prepuna takvih malih priča koje možemo smatrati poukama ili poticajem za razmišljanje. S jedne strane humoristički, a s druge ozbiljno, Hawking pristupa povijesti svemira i pitanju o početku i kraju, kao fizičar i kao izrazito duhovit čovjek. Kao što znamo, fizičari su stereotipno poznati kao pomaknuti, kreativni i ponekad pomalo ludi, jer valjda ne bi mogli ustrajati u istraživanju toliko apstraktnoga koliko je potrebno da se shvati nešto što se u trenutku spoznaje ne može dokazati. Hawking je bio fizičar, to svi znamo. No tko nije čitao i druge njegove knjige i slušao njegova popularnoznanstvena predavanja, neće očekivati da govori o povijesti svemira u kojoj Engleska ponovno osvaja Svjetsko nogometno prvenstvo premda je vjerojatnost za to mala (referenca na aktualno prvenstvo u ovom je slučaju namjerna), no očekivat će da govori o velikom Richardu Feynmanu. Doduše, možda ne kao o čovjeku koji je svirao bongo bubnjeve u striptiz-baru uz cestu, nego kao o čovjeku koji je prvi govorio o tome da svemir ima mnogo povijesti, što je u to doba zvučalo poput znanstvene fantastike, a danas je prihvaćena znanstvena činjenica. 

Kao i Feynman, a na kraju krajeva i Tesla, čega smo danas sve više svjesni, i Hawking nam mnogim svojim tekstovima, pa tako i ovom knjigom, ostavlja zalog za budućnost, da ih čitamo u sadašnjosti i pokušamo promišljeno voditi svoje živote i utjecati na živote onih koji su nam bliski. Jer, kao što i sam kaže, koliko je god biološka evolucija u početku bila spora, njezino je silno ubrzanje zapravo počelo s ljudima, kad se razvio jezik, naročito pisani jezik. To je onaj trenutak u povijesti u kojem se informacije više nisu prenosile s generacije na generaciju samo genskim putem preko DNK, nego i tekstovima. Količina znanja koje se počela prenositi na taj način postala je enormna i svaka je knjiga, pogotovo ovakva, koju piše vrhunski znanstvenik nakon desetaka godina znanstvenoga bavljenja, cigla u toj velikoj građevini prijenosa znanja.

Hawking neposredno govori i o jeziku, i o njegovu korištenju i o širini i uskoći, a posebno o tome kako trebamo podesiti svoje mišljenje da bismo bili spremni prihvatiti novo i drugačije, ono izvan okvira. Tako on kaže:

Neki ljudi običavaju se koristiti terminom 'evolucija' samo za interno prenošeni genski materijal i prigovorit će ako ga se primijeni na informacije koje se prenose eksterno. No mislim da je to preuska perspektiva. Mi smo više od svojih gena. Možda nismo jači ili nužno mnogo inteligentniji od naših špiljskih predaka. No ono što nas izdvaja od njih je znanje koje smo akumulirali u proteklih 10 000 godina, a naročito tijekom zadnjih tristo. Mislim da je legitimno zauzeti šire gledište i uključiti eksterno prenošene informacije, kao i DNK, u evoluciju ljudske rase.
Koga zanima više o toj temi, svakako neka potraži i knjigu Cecilie Heyes pod naslovom Cognitive Gadgets: The Cultural Evolution of Thinking.

Naša je budućnost utrka između rastuće moći naše tehnologije i mudrosti kojom se njome koristimo.

S tim u vezi, ali i u vezi s drugim pitanjima koje Hawking otvara i na koja nastoji odgovoriti, nije dovoljno čitati ni ove eseje ni bilo koje druge. Posebno se to tiče posljednjih u nizu pitanja, kao što su hoćemo li preživjeti na Zemlji, hoće li nas umjetna inteligencija nadmudriti i kako bismo trebali oblikovati budućnost. Treba misliti, promišljati vlastitu poziciju, shvatiti gdje smo, pokušati dokučiti kamo idemo i koje su reperkusije današnjih odluka. U tom smislu Hawking nema puno dileme — uvjeren je da se prema svojoj budućnosti na Zemlji ponašamo s lakoumnom ravnodušnošću te da je, s obzirom na to da nam je tehnologija za svemirska putovanja gotovo nadohvat ruke, vrijeme za istraživanje drugih zvjezdanih sustava. Kao astrofizičar, nije neobično to što smatra da će nas raseljavanje spasiti od nas samih te da će, ostanu li na Zemlji, ljudi riskirati vlastito uništenje. To, dakako, mnogima danas i dalje izgleda kao znanstvena fantastika, jednako kao što je izgledalo u ranim danima svemirskih putovanja 1960-ih godina, no objektivno se postavlja pitanje koliko smo u tom smislu napredovali u odnosu na vrijeme prije šezdesetak godina.

U tom je smislu i ova knjiga, kao i druge takvoga tipa u kojima se možemo suočiti s razmišljanjima nekog utjecajnog intelektualca, kao što je Stephen Hawking bez sumnje bio, poticaj za otvaranje daljnjih pitanja i za daljnja promišljanja bar jednako toliko koliko je zbirka odgovora. Odgovori su to jednog pojedinca i, koliko god promišljeni bili, zasnovani su na njegovu iskustvu. Tako je i svaki od odgovora na posljednja tri velika pitanja koja sam navela zasnovan na Hawkingovu, a ne nekom drugom iskustvu. Zbog toga on uspoređuje suvremeni brzi razvoj umjetne inteligencije s razvojem nekih drugih izuma upozoravajući na to kako bismo u budućnosti koja je na neki način već tu, kad je riječ o moćnim tehnologijama, kao što su nuklearno oružje, sintetička biologija i jaka umjetna inteligencija, trebali planirati unaprijed, a ne gasiti požare nakon što nastanu. Jer, po njegovu mišljenju, naša je budućnost utrka između rastuće moći naše tehnologije i mudrosti kojom se njome koristimo. Premda Hawking poziva na to da se potrudimo da mudrost pobijedi, recentni razvoj događaja u svijetu ne ukazuje na dominaciju mudrih i promišljenih, nego upravo obratno. To je u suprotnosti s onim kako Hawking smatra da bismo trebali oblikovati budućnost i s onim što on misli da će u budućnosti biti relevantno za današnje mlade.

Kao čovjek koji je čitav život posvetio znanosti, Hawking ne može misliti drugačije od onoga što zna, a to je da jedino znanost može pronaći rješenja za rastuće probleme s kojima se moramo nositi već sada, a s njima ćemo se nositi i u budućnosti. Baš zato on, koji ne vjeruje u granice, ni onoga što možemo činiti u svom životu ni onoga što život i inteligencija mogu postići u našem svemiru, smatra da ljudi moraju poticati zanos i radoznalost za znanstvena otkrića te da posebno moraju poticati mlade i najmlađe na znanstveni način mišljenja. Jedino ćemo tako, njegujući radoznalost svoje vrste, oslobađajući svoju maštu, biti sposobni oblikovati budućnost. I zato, svakako čitajte Hawkinga!

Stephen W. Hawking

Kratki odgovori na velika pitanja

  • Prijevod: Iva Karabaić
  • V.B.Z. 02/2021.
  • 192 str., meki uvez
  • ISBN 9789535203315

U knjizi 'Kratki odgovori na velika pitanja', Stephen Hawking, jedan od najvećih umova našeg vremena, ostavio nam je svoja posljednja razmišljanja o bitnim pitanjima i izazovima s kojima se suočavaju naš planet i čovječanstvo – poput klimatskih promjena, sve oskudnijih prirodnih resursa pa do izazova, čak i prijetnji, koje nam donosi razvoj umjetne inteligencije.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –