Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Anita Peti-Stantić • 23.09.2022.

Anita Peti-Stantić: Fenomen Rovelli

Anaksimandrova revolucija Rovelli Carlo
A što ako vrijeme ne postoji? Rovelli Carlo

Razmišljala sam ovih dana o tome što bi bilo da Carlo Rovelli nije odlučio posvetiti dio svoje energije i vremena pisanju popularnoznanstvenih knjiga, ali i o tome što bi bilo da nije pronašao izdavača u Italiji, a onda i prevoditelje i izdavače u Hrvatskoj, prije svega izvanredne ljude u izdavačkoj kući TIM press koji su ga za nas otkrili još 2015. godine kad je objavljena prva knjiga na hrvatskom pod naslovom A što ako vrijeme ne postoji? Ta je izdavačka kuća s godinama objavila još tri Rovellijeve knjige, i to Anaksimandrova revolucija ili kako je rođena znanstvena misao (2019.), Stvarnost nije onakva kakvom se čini: s onu stranu prostora i vremena (2021.) i Na krilima leptira: postoje mjesta gdje je ljubaznost važnija od pravila i druge misli o filozofiji, fizici i svijetu (2022.). Usporedo s tim, i druga je izdavačka kuća, po mojoj procjeni otprilike podjednakog formata po broju objavljenih knjiga (nevelikom, u usporedbi s 'velikima'), ali jednako tako dobrog čitateljskog ukusa i uredničkog nerva, Vuković i Runjić, objavila dvije Rovellijeve knjige, i to prvo Sedam kratkih lekcija iz fizike (2017.), koja je u doba objavljivanja na hrvatskoj doživjela veliku promociju, a onda lani i Red vremena (2021.). Razmišljala sam o autoru, o izdavačima i prevoditeljima i o nama. 

Da se sve to nije dogodilo, ne bismo dobili priliku pročitati, naučiti, shvatiti i razmisliti o onome o čemu Rovelli piše, a osobno smatram da nam takvih prilika u životu itekako treba, zato što nam treba ljudi koji će nam objasniti o čemu se zapravo radi u teoriji relativnosti, zašto je najpoznatiji fizičar našega doba Albert Einstein dobio Nobelovu nagradu i kako je to utjecalo na razumijevanje svijeta (a onda i fizičare) nakon toga. Ako se pitate zašto bi to zanimalo ikoga osim fizičara, jer pretpostavljam da će se netko i to zapitati, moj odgovor je samo jedan – iz čiste intelektualne znatiželje, da bismo razumjeli, da bismo sudjelovali u intelektualnoj civilizaciji u kojoj živimo. Jer, naime, usuprot onome što se u današnje doba može činiti, mnogi segmenti naših života nemaju i ne moraju imati neposrednu korist, a pogotovo stjecanje znanja i podizanje razine znanstvene prosvijećenosti pojedinca i društva. 

Carlo Rovelli, La Sapienza University of Rome 2015. (foto: Marco Tambara)

S tim u vezi treba reći da ni u svijetu ni u nas nije ni uobičajeno ni samorazumljivo da znanstvenici 'odvoje' nešto svog dragocjenog vremena za pisanje knjiga namijenjenih onima koji vjerojatno uopće nisu znanstvenici, a sasvim sigurno nisu stručnjaci u struci u kojoj oni jesu. Za takvo pisanje, naime, treba razviti posebnu sposobnost pojednostavljivanja znanosti do te mjere da je (skoro) svatko može razumjeti. Taj 'skoro' svatko ipak mora biti donekle obrazovan, naravno, a prije svega mora biti jako zainteresiran i strpljiv. Jer, koliko se god pojednostavilo, takvo čitanje nije ni jednostavno ni brzo, često ne ide iz prve i zahtijeva vraćanje na tekst i promišljanje. Osobno smatram da su nam knjige poput Rovellijevih upravo zato važne. Zato što je on upravo sve to učinio i napisao tekstove koji nam omogućuju da zavirimo u svjetove s kojima se ni na koji drugi način možda nikad ne bismo susreli, da odškrinemo vrata i da provirimo kroz njih nadajući se da su s druge strane spoznaje koje mogu postati naše, shvaćanja koja mogu transformirati sustav u kojem se krećemo. Jer, ne odlučimo li se za takve korake i za rizik pokušaja razumijevanja novih saznanja, nema nam druge nego živjeti u nekim prošlim, anakronim svjetovima u kojima se znanstvene (pa onda i umjetničke i tehničke revolucije) našega doba još nisu dogodile. Bar se za nas nisu dogodile. Tko bi to želio? 

Ovdje ću se kratko osvrnuti samo na dvije od posljednje tri njegove knjige objavljene prošle i ove godine, i to zato što smatram da su te knjige izvanredno štivo za poticajna razmišljanja i propitivanja za svakoga tko se ne libi dovesti u pitanje svoja znanja, da ne kažem uvjerenja o suvremenom svijetu. S tim u vezi Rovelli, onako kako ga ja čitam, posjeduje bar tri kvalitete koje ga čine izuzetnim čovjekom za kojeg se nadam da će mnogima mladima biti uzor, posebno danas, kad živimo u svijetu sve nesklonijem znanosti i čitanju, kao što smo u posljednje vrijeme i u nas imali priliku čuti i vidjeti. 

On je prije svega izvanserijski načitan čovjek koji svoje uvide donosi nenametljivo, ali energično, ne podcjenjujući čitatelja i nudeći mu i ono u što jest i ono u što nije siguran, jasno i eksplicitno to navodeći. 
Osim toga, on je čovjek koji strastveno i neposredno iznosi rezultate svojih istraživanja pripovijedajući priču o povijesti znanosti s kojom kroz čitav tekst isprepliće vlastitu priču o smislu znanstvenih istraživanja danas. 
Na kraju, on je čovjek koji, uz visoku razinu kritičnosti (pa i samokritičnosti), u gotovo svakom tekstu iznosi svijest o potrebi za povezivanjem prirodoslovne i društveno-humanističke kulture (što je posebno vidljivo u tekstovima o Aristotelu ili o Newtonu kao alkemičaru). 

Red vremena Rovelli Carlo

Knjiga Red vremena posvećena je fizici i fizičkim fenomenima o kojima Rovelli piše tako da čak i osoba s vrlo malo fizičkoga znanja (kao što sam ja i mnogi nalik meni) može razumjeti veliku većinu napisanoga. Među onim što sad razumijem znatno bolje nego prije, a uvijek sam to pokušavala, neki su od najzanimljivijih fenomena suvremenosti kao što su opća teorija relativnosti i fizikalno poimanje vremena. Mislim da je tomu tako zato što za čitanje i razumijevanje tekstova objavljenih u toj knjizi, unatoč stručnosti tematike, nije potrebno znanje koje nadilazi osnovnoškolsko i početno srednjoškolsko, ne nužno gimnazijsko, obrazovanje, no potrebna je sklonost poeziji života, a onda i poeziji u životu. Upravo je u tome njezina kvaliteta – poput svakog dobrog profesora, i Rovelli kreće od poznatoga, od jednostavnog, kako bi otvorio problem koji čovjeka potiče na stvaralačko razmišljanje i vlastito zaključivanje. Tko god pročita ovu knjigu, bit će mu jasno da je autor svjesno pristupio upravo tako, učinivši tekst svjesno što prohodnijim i naizgled jednostavnijim, potičući svakoga da iz njega izvuče onoliko pomaka u vlastitom razmišljanju koliko može. To je ujedno i razlog zbog kojeg mislim da je sjajno što se tako zanimljive knjige prevode i objavljuju (prevela Ela Agotić, nap.ur.), jer nam svima, a pogotovo mladima, treba dobre popularnoznanstvene literature koja nam govori na takav način da to možemo razumjeti jer i takva čitanja, uz ostalo, uz pokuse i demonstracije, uz razgovore i predavanja, doprinose podizanju znanstvene prosvijećenosti. Ili, kao što Rovelli kaže, "sposobnost da nešto razumijemo prije nego što to vidimo u srži je znanstvenog razmišljanja".

Slijedeći tu misao, Rovelli u knjizi sučeljava svakodnevno i fizikalno razumijevanje vremena sučeljavajući ono što nam se čini logično i neupitno (a iz fizikalnog očišta nije tako) i ono što tek trebamo naučiti i razumjeti. To je sučeljavanje ponekad kontraintuitivno, ponekad je takvo da zaljulja čitav naš svijet i pojmove vremena, ali i poimanje naših međusobnih odnosa na koje smo navikli. Kako se ne bismo posve izgubili, pomaže autorova neposrednost kojom pokazuje da je toga svjestan, kao kad, na primjer, kaže: "Dragi čitatelju, uzmi si stanku i pusti neka tvoje misli polako upiju ovaj zaključak. Po meni, ovo je najnevjerojatniji zaključak cijele suvremene fizike." Ili, kad za humaniste (u duši) i one koji to tek trebaju postati, kaže: "Možda je poezija jedan od najdubljih korijena znanosti: ona ima moć da vidi s onu stranu vidljivoga." 

Na krilima leptira Rovelli Carlo

Knjiga Na krilima leptira: Postoje mjesta na svijetu gdje je ljubaznost važnija od pravila i druge misli o filozofiji, fizici i svijetu s druge strane, iznimna je zbirka raznorodnih tekstova pisanih za talijanske i inozemne novine u kojima se razotkriva suvremeni intelektualac koji razmišlja o problemima suvremenog svijeta čineći to na specifičan i sebi svojstven način. Posebnost ove knjige, u odnosu na druge Rovellijeve knjige dosad objavljene u Hrvatskoj (prevela Hana Klak Ustolin, nap.ur.), jest u tome što su mnoge teme kojima se autor bavi 'lakše' od fizike te što u tekstovima koji se u njoj nude zahvaća u svakodnevicu još šire nego do sada. Upravo čineći to, on istovremeno otvara prostor za sagledavanje isprepletenosti fenomena i njihove međusobne ovisnosti, kao i mjesta slučajnosti u našim životima, kako u svakodnevici, tako i u znanosti. U mnogim se tekstovima, naime, skreće pozornost na to da čak i naše znanstvene spoznaje nerijetko ovise o izvanznanstvenim, a nerijetko i slučajnim okolnostima.  

Čitajući ovu knjigu, čovjek se ne može ne diviti autorovoj energiji, radoznalosti i uronjenosti u život, tako da, što se mene tiče, ti bi eseji mogli nositi i podnaslov "razmišljanja znatiželjnog čovjeka". Tko god uzme knjigu u ruke, iz teksta u tekst uočit će autorovu širinu i dubinu, ali sposobnost uočavanja detalja, kao i izuzetan pripovjedački dar koji je već iskazao u mnogim dosad objavljenim tekstovima. Posebnost eseja u ovoj knjizi ogleda se u raznolikosti svjetova o kojima mnogi od nas vjerojatno do sada nismo razmišljali jer za Rovellija kao da nema nezanimljivog područja života – od života u Africi do kvantne fizike, od književnosti do Higgsove čestice, od povijesti do religije. Krstareći svijetom radoznala oka i uma, autor traži i pronalazi pukotine u uvriježenim mišljenjima o određenim ljudima i fenomenima te ih sagledava iz drugoga kuta, pokazujući kako slike nisu crne ili bijele, kako ljudi nisu znanstvenici ili književnici, već se jedno pretače u drugo. Čineći to, Rovelli bezrezervno zauzima stranu ističući upravo tu složenost ljudskoga bića kao jednu od najuzbudljivijih činjenica našega svijeta. 

U mom je čitanju stoga najveća vrijednost ovoga djela upravo u humanističkom pristupu i u sposobnosti da se argumentirano, na primjerima koji su mnogima nepoznati, govori o besmislenom razdvajanju humanističke i znanstvene kulture, kao i o besmislenom razdvajanju nas od drugih, o besmislenom razdvajanju poznatog od nepoznatog. Postoji samo put, i samo mijena, a ne krutost. Ili, Rovellijevim riječima:

"Ostao sam bez riječi, postoje mjesta na svijetu gdje je ljubaznost važnija od pravila. [...] I odjednom mi se učini da sam barem nakratko dobio uvid u srce ove, od mene skrivene Afrike. Ove prljave, siromašne, izmorene, bezvoljne, svadljive, ratoborne, kaotične, nespretne, neprofinjene Afrike koja u sebi skriva, na mjestu koje se meni čini najnedostupnijim, mirno dostojanstvo ovih ljudi, ljepotu ovog savršenog prostora ponuđenog čovjeku kako bi mogao biti svoj, mir vlastitog srca. Dubok mir srca. I na trenutak se i meni, uvjerenom ateistu bez ikakvog oklijevanja, učinilo da shvaćam što bi moglo značiti tolikim ljudima predati se potpunoj svemogućnosti Boga koji nije otac, nego pravo i potpuno Apsolutno. Izlazim s velikim mirom u srcu. Možda su to bile samo jednostavne fizičke reakcije na dan koji je u vrućini, putovanju, žeđi, susretima i stresu bio naporan. Ili sam možda nešto i naučio, nešto malo više o toj velikoj kompleksnosti koju nazivamo čovječanstvo."

Postavimo li na kraju pitanje zašto bismo čitali nečija razmišljanja o bilo čemu kad možemo i sami razmišljati o tome, budimo fer i recimo da možemo, dakako, no nema sumnje u to da o nekim temama ne možemo razmišljati bez pomoći jer naša povijest upravo tako funkcionira – kako bismo došli do dubljih uvida, nerijetko smo se, a činimo to i danas, oslanjali na razmišljanja drugih. Kad bismo svaki put kretali sasvim ispočetka, ne bi bilo nikakvoga napretka, jer bi svatko baš sve morao shvatiti za sebe. Pa nam stoga u razmišljanju pomažu knjige poput Rovellijevih, ili knjige već spominjanog Zvonimira Šikića ili nedavno objavljene knjige Renate Salecl ili Hrvoja Klasića i mnogih drugih, koji svi redom dolaze iz različitih polja znanosti, s jedne strane zato što su stručnjaci u nečemu, a s druge strane zato što su eruditi pa povezuju i uspoređuju ono što možda svakom od nas ne bi palo na pamet usporediti, a onda ni izvući logične zaključke. 

Stoga, ako dosad niste čitali Rovellijeve knjige, predlažem da prvo uzmete Na krilima leptira, jer je upravo ta knjiga izuzetno važan prinos razumijevanju fenomena za koje bi moralo biti zainteresirano svako misleće biće, pogotovo mladi ljudi pred koje se postavljaju brojna pitanja, a obrazovni sustav uglavnom ne nudi odgovore na njih. U svijetu u kojem nam se nerijetko čini da prevladavaju loše vijesti, zanimljivo je da upravo Rovelli, fizičar, donosi dobre vijesti. On naime ruši i gradi svjetove, kako svjetove na koje smo navikli u povijesti znanosti, tako i one na koje smo navikli u stereotipnom razmišljanju, no čini to bez dociranja, začuđen poput djeteta koje otkriva novo. Takav je već spomenuti esej o Newtonu alkemičaru, ali i eseji o Nabokovljevu putu od znanosti do književnosti i natrag, o važnosti istraživanja i kad nismo sigurni da ćemo uspjeti ili upravo onda kad nismo sigurni, o Hawkingovoj snazi, inteligenciji i intuiciji, o Einsteinu i pogreškama, o Leopardiju koji piše povijest astronomije s 15 godina i u mnogima drugima. Rovelli, svojom jasnom i uvjerljivom argumentacijom, jednostavnim stilom i odabirom relevantnih tema, pruža ruku u razmišljanju svakom zainteresiranom čitatelju, u više navrata ističući važnost prihvaćanja različitosti, pravo na pogrešku i važnost razumijevanja i sporazumijevanja. Ili, kao što sam autor kaže: Da bismo shvatili svijet, potrebna je hrabrost. 

Zbog svega toga, čitajte Rovellija, nemojte se obeshrabriti ako baš sve ne razumijete iz prve, jer njegove su knjige za razmišljanja i ponovna čitanja, svakom prema njegovoj mjeri. 
 

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –