Rovovi nikad ne zarastaju – Edo Popović o putopisnom dnevniku Navida Kermanija
Stvarnost ponekad zna biti jaka reklama za knjigu. I u ovom slučaju je tako. Pritom, autor se nije trudio ići ukorak s aktualnim događajima ni sustizati ih, niti se bavio temom samo zato jer „publika to traži“, što je česta taktika pisaca raznih žanrova i kalibara. Da prijeđem na stvar, putopis njemačkog pisca Navida Kermanija „Uzduž rovova – Putovanje Istočnom Europom sve do Isfahana“ objavljen jesenas u hrvatskom prijevodu (u originalu je objavljen početkom 2020.) dobio je krajem veljače reklamnu kampanju kakvu sumnjam da je autor želio i koja nažalost još uvijek traje – rusku invaziju na Ukrajinu.
Uzduž rovova
Kermani je putovanje započeo u rujnu 2016. u Schwerinu na sjeveroistoku Njemačke, a posljednja postaja bio je Isfahan u Iranu, iz kojeg potječe njegova obitelj; na tisuće kilometara dugom putu prošao je kroz Poljsku, Litvu, Bjelorusiju, Ukrajinu, Rusiju, Gruziju, Armeniju, Azerbajdžan i napokon Iran. Rovovi iz naslova iskopani su u 2. svjetskom ratu, potom su dugo vremena zarastali, da bi opet, od devedesetih godina prošlog stoljeća do danas, bili očišćeni za mnoge nove ratove i sukobe.
Rat u Ukrajini bacio je jače svjetlo na dijelove putopisa koji se odnose na tu zemlju. Kermani je boravio u Volnovahi i Mariupolju koje su Rusi u međuvremenu okupirali, na tada već okupiranom i anektiranom Krimu, te u Odesi i Kijevu, koji i dalje svakodnevno trpe ruske raketne napade. U Kijevu se susreo i razgovarao s pripadnicima Azovske pukovnije, krunskom „dokazu“ ruske propagande o tobožnjoj nacističkoj naravi ukrajinske vlasti i vojske. Kermani piše kako mu je teško prosuditi u kojoj su mjeri oni doista radikalni. Zanimljiv je u tom smislu sljedeći ulomak.
„Odgovori koje dobivam zvuče, doduše, patriotski i naglašeno antiruski, ali nisu radikalni, u smislu neke desničarske, pače nacionalističke ideologije. Ni na teme poput homoseksualnosti ili abortusa reakcije nisu rezolutne i decidirane, kako to piše u mojim bilješkama. U ideološkom smislu, ova grupa nipošto nije bliska populističkim strankama poput Alternative za Njemačku ili Nacionalne fronte, naglašava Kravčenko (glasnogovornik pukovnije, op.a.), nego jednostavno vodi rat protiv korupcije, koja je u Ukrajini, nažalost, epidemijskih razmjera. U Ukrajini ni ne može nastati etnički nacionalizam, za to je država i suviše heterogena.
'Ali kako onda komentirate nacističke simbole?'
'Nisam spreman imati obzira prema frojdovskim strahovima Europljana', u razgovor se uključuje Aleks Kovžon, koji u nosu ima piercing. On je Konstantinov prijatelj, isto tako Židov i čini se kao da ga moj njemački kompleks nacizma baš zabavlja.
'Mi ovdje imamo statistički najnižu stopu zločina iz mržnje u čitavoj Europi. To je bit svega, a Europljani se uzbuđuju oko nekih tamo simbola. Ovo nisu nacistički simboli, ovo su naši vlastiti simboli. Ogledajte se oko sebe, ovdje nema Hitlerovih portreta.“
To je ipak mnogo drukčije nego slučaj hrvatskih neonacista koji od devedesetih godina nesmetano nose i pokazuju nacističke i ustaške simbole, ili od onih austrijskih radikala, simpatizera danas pokojnog Jörga Haidera, koji su potkraj devedesetih godina kolegu fotografa i mene, a radili smo bili intervju s Haiderom, odveli u podrum neke kuće i iz škrinje izvukli portret Adolfa Hitlera, jadajući se kako je Austrija, eto, nedemokratska zemlja u kojoj je zabranjeno na zid sobe objesiti fotografiju Führera, za razliku od Hrvatske gdje ljudi u svojim kućama posve slobodno drže fotografije Ante Pavelića.
Mariupolj je toliko blizu bojišnice, piše Kermani, da se u centru grada mogu čuti minobacačke granate. Za ukrajinske domoljube grad ima pomalo mitski prizvuk, jer su u ondje separatisti naišli na veći otpor nego u bilo kojem drugom gradu. Kermani dalje piše o idiličnom dojmu koji ostavljaju stare zgrade i još starija stabla u centru grada, gdje nailazi i na zgradu gradskog kazališta. „Pitam se hoće li gradsko kazalište, koje je i ovdje predimenzionirano, baš kao što je to slučaj i u mnogim drugim provincijskim gradovima nekadašnjeg sovjetskog carstva, još moći odolijevati kapitalizmu. I dalje ne prikazuje mjuzikle, nego ruske klasike. Sudeći prema plakatima, u biti portretima glavnih glumaca, ne bi se moglo reći da baš njeguje redateljsko kazalište“.
Kazalište u Mariupolju je odoljelo kapitalizmu, ali nažalost ne i ruskoj vojsci. Za najžešćih napada na grad kazalište je služilo kao sklonište civilima, u njemu se zahvaljujući predimenzioniranosti koju Kermani spominje moglo skloniti i tisuću civila, iz zraka se mogao jasno vidjeti natpis u dvorištu da se ondje nalaze i djeca, no svejedno je u jednom napadu 16. ožujka 2022. sravnjeno sa zamljom. Poginulo je, procjenjuje se, 300 civila. Stabla i stare zgrade u centru doživjele su također sudbinu kazališta. Mariupolj danas izgleda isto onako kako su izgledali gradovi Grozni i Alep nakon što ih je Putin „oslobodio“.
Evo kako je Kermani vidio Grozni. „Navečer ulazimo u Grozni, grad koji je okončanjem Drugoga čečenskog rata postao poznat kao 'najsrušeniji grad na svijetu', kako su to u jednome svom izviješću objavili Ujedinjeni narodi. Godine 2001. Grozni praktički nije postojao. I drugi su gradovi bili sravnjeni sa zemljom, sve su tvornice bile potpuno uništene u neprekidnom bombardiranju kao i infrastruktura, koja je kompletno razorena. Još je dvjesto tisuća civila izgubilo život, a ovaj je put izbjeglo čak petsto sedamdeset tisuća Čečena“.
Rusija od veljače primjenjuje isti recept u Ukrajini – masovna ubojstva civila, egzodus milijuna stanovnika, razaranja gradova, tvornica, infrastrukture. A rame uz rame s ruskim vojnicima ratuju Čečeni. To nije prvi put u povijesti, a nažalost ni posljednji, da se žrtva pretvori u krvnika, a progonjeni u progonitelja. To je kotač koji se okreće otkako je ljudi. Krajevi kojima Kermani prolazi bremeniti su starim i novim ratovima, nesrećama, mržnjama, ista ili slična priča ponavlja se u Donbasu, na Krimu, u Čečeniji, u Južnoj Osetiji i Abhaziji, pokrajinama koje su se s ruskim blagoslovom i uz pomoć ruske vojske otcijepile od Gruzije, u Gorskom Karabahu oko kojeg se spore i sukobljavaju Armenija i Azerbajdžan... Vladajuće elite posvuda u svijetu žive od podgrijavanja starih strahova i netrpeljivosti, i izmišljanja novih. S tim u vezi, Kermani piše o Azeru, jednonogom vozaču taksija koji ih je vozio od granice Azerbajžana, a nogu je izgubio u ratnim danima 1993. u Gorskom Karabahu. Kermani ga pita je li rat protiv Armenije bio nužan?
„Ma kakvi“, odgovara vozač. „Rat su vodili moćnici. Mi smo pridonijeli samo svojim poginulima, svojim osakaćenim udovima i svojim srušenim kućama.“
Ali mržnje je bilo ili ne?“
„Rat nije izbio zbog mržnje, nego je mržnja posijana zbog rata.“
Najupečatljiviji dijelovi putopisa jesu razgovori s ljudima koje susreće na svom putovanju. Bilo da je riječ o slučajnim susretima, ili unaprijed dogovorenim, u Kermanijevom putopisu mnogo je takvih mjesta. Čitajući o susretima s tzv. običnim ljudima, zatim s piscima, glazbenicima, likovnim umjetnicima, povjesničarima itd. i razgovorima o prošlosti, kulturi, ekonomiji, politici, svakodnevici, naš pogled na te krajeve, njihovu prošlost i sadašnjost postaje bistriji. Također, mnogo je u putopisu referenci na književna djela u kojima se govori o krajevima kroz koje Kermani prolazi, te autorovih razmišljanja o mjestima na kojima boravi, a jedan od najljepših zapisa je Kermanijev zapis o džamiji šeika Lotfollaha u Isfahanu.
Vladajuće elite posvuda u svijetu žive od podgrijavanja starih strahova i netrpeljivosti, i izmišljanja novih.
Hrvatski čitatelji na mnogim stranicama putopisa, u zbivanjima u Armeniji, Gruziji, Azerbajdžanu, Ukrajini, Iranu i sudbinama njihovih stanovnika, prepoznat će Hrvatsku i vlastitu sudbinu. A hoće, jer su se na gotovo identičan način i s identičnim posljedicama devedesetih godina raspadale države, preraspodjela društvenog bogatstva i moći vršena je na gotovo identičan način, a njima do danas vladaju elite sličnog poštenja i morala. Princip raspada država i društava univerzalan je. To je jedna od pouka ovog putopisa.
Evo što Kermani piše o Iranu:
„Kad bi barem problem ove zemlje bili samo ugnjetavanje i nesloboda. To je samo trenutačni problem. Ali ovi ne znaju vladati, jednostavno nikako to nisu u stanju naučiti. Već sam odlazak u neku državnu instituciju, odlazak po neki papir, neku potvrdu, čovjeka može koštati pet dana života i pet radnih dana. O pravosuđu da i ne govorimo, ono se prometnulo u pravi bazar: bučno je, prekrcano, a presude se kupuju novcem. (...) Pa zatim potkupljivost svakoga i svih, uslijed toga rasap vrijednosti, ideala, altruizma općenito. (...) Ovo je vlast koja je nastupila kao da će vladati vječno, ali zapravo živi iz dana u dan jer očito ni sama ne računa s tim da će i sutra biti ovdje“.
A da teorije o iranskom porijeklu Hrvata nisu puko baljezganje svjedoči i niz drugih sličnosti Hrvatske s Iranom. Recimo, Hrvatska ima branitelje, a Iran mučenike koje je proizveo rat s Irakom. Imamo gotovo milijun mučenika, priča jedan muškarac Kermaniju, „to je milijun obitelji koji žive od doplatka, subvencija i funkcija, njima valja pribrojiti invalide, još milijun ili dva ljudi plus njihove obitelji: to je njihov kapital. Nije Homeini napad Sadama Huseina bez razloga nazvao Božjom milošću.“ A što je s vama osobno, pita ga Kermani. Mi ništa ne dobivamo, odgovara muškarac. Kako to?, pita Kermani. Kad mi nismo chodi, odgovara muškarac. „Evo još jednog pojma iz pojmovnika Islamske Republike: chodi i gheir-e-chodi znači nešto kao 'naši' i 'oni koji nisu naši' i Irance dijele na one koji su po svome društvenom podrijetlu, načinu odijevanja i vidu pobožnosti dio sustava i na one koji to nisu“.
Slična je stvar i s akademskim titulama. Svako manje mjesto, priča autoru povjesničar Rahim Raisnia, sada već ima jedno, ako ne i više sveučilišta, pa se uslijed poplave privatnih sveučilišta, koja diplome dijele za novac ili usluge, urušila vrijednost akademskih titula. Kao da je ijedan političar, nastavlja Raisnia, ili vojni zapovjednik koji se kiti doktorskom titulom iole ozbiljno studirao, a kamoli napisao disertaciju.
U susjednom Azerbajdžanu među sugovornicama autora je videoumjetnica Sabina Šiklinskaja. U šetnji Bakuom spominje mu kako je „na razne megaprojekte utrošen golem novac – na stadione izgrađene za jednokratna natjecanja, na koncertnu dvoranu projektiranu zbog jednoga jedinog idiotskog natjecanja u zabavnoj glazbi ili na svakogodišnju transformaciju grada u trkaću stazu uz koju trke ne prati nijedan Azerbajdžanac.“
Završit ću ovaj tekst Kermanijevim susretom s azerbajdžanskim piscem Akramom Aylislijem, koji je 2012. u romanu „Kameni snovi“ ispričao priču o Armencima koji su nakon rezolucije stranačkog vodstva Gorskog Karabaha o pripojenju Armeniji krajem osamdesetih godina prognani iz Azerbajdžana ili na smrt pretučeni. Kad je roman objavljen u Moskvi, piše Kermani, predsjednik Azerbajdžana Alijev oduzeo je Aylisliju najvišu državnu nagradu i oduzeo mu počasnu mirovinu. „Političari su pozivali na njegov progon, na televiziji su pljuštale uvrede na njegov račun, zabranjena su mu putovanja u inozemstvo i isključen je iz društva pisaca. Povrh toga, njegove knjige nisu bile samo zabranjene, nego su i javno spaljivane, uklonjene iz svih knjižnica, njegovi su komadi izopćeni s kazališnih dasaka. Aylislijeva supruga i sin izgubili su posao“. Pisac nije očekivao takvu reakciju, vjerovao je da će ga štiti ugled i njegove godine (rođen je 1937.). Najgore ga je, priča Aylisli Kermaniju, pogodila reakcija kolega iz društva pisaca koji su ga proglasili „neprijateljem nacije“ i njegovu fotografiju uklonili iz prostorija društva pisaca. Međutim, ništa od toga nije ga slomilo.
Govoreći o progonu Armenaca o kojem piše u romanu Aylisli kaže:
„To je bilo kolektivno ludilo, psihoza. Nitko nije znao što upravo čini. Najednom su svi počeli juriti u istom smjeru, poput stada koje slijepo slijedi svoga vođu. Bile su to Gorbačovljeve godine, to se ne smije smetnuti s uma: sve je poskupjelo, samo ljudi više nisu ništa vrijedili. Svatko je mogao kupiti čovjeka, a samo je nekolicina bila dovoljna da raspiri nasilje. Ne shvaćam zašto Gorbačova u Njemačkoj tako slave. Za mene je svaki dan između 1988. i 1990. bio jedna osobna tragedija. Svaki jedincati dan.“
„U kojem smislu osobna tragedija?“, pita ga Kermani. „Jeste li bili osobno napadnuti?“
Aylisli odgovara:
„Mnogo je mojih prijatelja moralo napustiti zemlju. Moji prijateljski odnosi s Armencima znače mi više od neovisnosti.“
Uzduž rovova : Putovanje istočnom Europom sve do Isfahana
- Prijevod: Ana Nemec
- Naklada Ljevak 12/2021.
- 496 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533555249
Navid Kermani otputio se na putovanje uzduž rovova koji se u Europi iznova iskapaju: od svog rodnog grada Kölna na istok do Baltika, odatle južno prema Kavkazu, sve do Isfahana i domovine svojih roditelja. S nepogrešivim osjećajem za ekspresivne detalje, Kermani u svome putopisnom dnevniku 'Uzduž rovova' pripovijeda o zaboravljenim regijama u kojima se i danas piše povijest.