Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Preporuka • Piše: Edo Popović • 24.01.2022.

Pablo Neruda : Priznajem da sam živio

Pablo Neruda – Priznajem da sam živio

Jedno je sigurno – čileanski pjesnik Pablo Neruda (1904.-1973., pravim imenom Ricardo Neftali), dobitnik Nobelove nagrade za književnost, imao je buran život. Živio je, doduše, u burnom dobu koje su obilježila dva svjetska rata, Oktobarska revolucija, raspadi kolonijalnih carstava, ratovi u Alžiru, Koreji, Vijetnamu, vojni udari i prevrati u zemljama širom svijeta, blokovska napetost i tako dalje, ali su i njegov karakter i životne odluke doprinijeli tome. 

Dvadesetih godina Neruda se afirmira kao pjesnik, dobija prve nagrade za pjesme na festivalima, 1923. objavljuje prvu knjigu pjesama Pjesme u suton, a već sljedeće godine, netom prije dvadesetog rođendana, objavljuje zbirku Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajnička, koja će mu donijeti svjetsku slavu i smatra se jednom od najprevođenijih knjiga poezije na svijetu. Zanimljiv je njegov zapis o Pjesmama u suton

„Mi smo pjesnici uvijek mislili da imamo velike zamisli i mogućnosti bogaćenja i da smo geniji za osmišljavanje poslova premda nas nitko ne shvaća. Prisjećam se da sam, potaknut jednom od tih plodonosnih mogućnosti, svojem čileanskom izdavaču 1924. prodao autorska prava na Pjesme u suton; ne za jedno izdanje, nego za sva. Smatrao sam da ću se tom prodajom obogatiti i stavio svoj potpis pred bilježnikom. Tip mi je platio petsto pesosa. To je u ono vrijeme bilo nešto manje od pet dolara. Rojas Jimenez, Alvaro Hinojosa i Homero Arce čekali su me ispred vrata bilježnikova ureda kako bismo proslavili taj komercijalni uspjeh. Počastili smo se u najboljem restoranu u to doba, u La Bahiji, koja je imala sjajna vina, odličan duhan i likere. Prije odlaska u restoran dali smo da nam ulašte cipele koje su blistale poput stakla. Od mojeg su posla profitirali restoran, četiri čistača cipela i jedan izdavač. Pjesnik nije.“      

Neruda stoji, Wellawatha, Colombo, 1928. Foto: Fondacija Pabla Nerude

Krajem dvadesetih godine stupa u diplomaciju, počinje službovati kao konzul, što zvuči primamljivo, ali u Nerudinom slučaju ispočetka nije bilo baš tako. Na temelju njegovih zapisa o diplomatskoj službi u Burmi (danas Mjanmaru), Cejlonu (danas Šri Lanka) i Singapuru može se zaključiti kako je pjesnik ondje živio sličnije Kurtzu iz Conradovog Srca tame nego nekom diplomatu. Dužnost čileanskog konzula obavljat će kasnije u Barceloni, Madridu, Parizu, Meksiku... 

Španjolski građanski rat 1936. zatječe ga kao konzula u Madridu. Njegove simpatije su na strani Republikanaca. Mnogi pisci, ne samo španjolski, aktivno sudjeluju u ratu na strani Republikanaca (od stranaca spomenimo Georgea Orwella, Andrea Malrauxa, Ilju Erenburga, Tristana Tzaru pa i mladog nadrealista Koču Popovića), a drugi su ondje kao ratni izvjestitelji – John Dos Passos i Ernest Hemingway. Pablo Neruda neće ostati u ratnom Madridu, krajem 1936. s obitelji odlazi u Francusku, a nakon poraza Republike pomagat će izbjeglicama, od kojih će mnogi zahvaljujući njemu biti prebačeni u Čile. U ožujku 1945. na listi čileanske Komunističke partije izabran je za senatora, nešto kasnije postaje i članom KP. Zbog govora u Senatu usmjerenih protiv predsjednika Gonzalesa Videle (Neruda mu je, usput rečeno, bio šef propagande u predizbornoj kampanji) Vrhovni sud 1948. ukida imunitet Nerudi, prijeti mu zatvor, i on odlazi u ilegalu. Skrivajući se piše, u ilegali završava Sveopći spjev, pjesničku viziju američke prirode, povijesti i kulture, a sredinom veljače 1949. krijumčarskim putevima prelazi Ande i sklanja se u Čile. Preko Argentine odlazi u Francusku, a putuje s pasošem Miguela Angela Asturiasa. Izgnanstvo traje više od četiri godine, u Čile se vraća sredinom 1953. 

Putovanja su obilježila Nerudin život, proputovao je veći dio svijeta – cijelu Južnu Ameriku, boravio je u Meksiku, na Kubi, u SAD-u, Tajlandu, Kini, Indiji, Japanu, Sovjetskom Savezu i većini europskih zemalja... Godine 1969. Neruda se vraća u aktivnu politiku – Komunistička partija proglašava ga svojim kandidatom za predsjednika, ali kasnije odustaje od kandidature u korist Salvadora Allendea koji tako postaje jedini kandidat ljevice. Neruda aktivno sudjeluje u Allendeovoj predsjedničkoj kampanji, u rujnu 1970. Allende pobjeđuje na izborima. Početkom 1971. Neruda je imenovan za veleposlanika Čilea u Parizu. Iste godine dobiva Nobelovu nagradu za književnost. I dalje neumorno putuje. Sve dok ga odavno narušeno zdravlje ne primora da početkom 1973. napusti diplomatsku službu i vrati se u Čile. Jedanaestog rujna te godine general Pinochet izvršio je vojni udar, a predsjednik Allende počinjava samoubojstvo. Nekoliko dana poslije Nerudino zdravlje se pogoršava, u bunilu ga odvoze u bolnicu u Santiagu gdje 23. rujna umire. 

Na Velikom kineskom zidu, 1957. Foto: Fondacija Pabla Nerude

Priznajem da sam živio Neruda Pablo

Memoari su sklizak žanr jer o životu autora često mogu otkriti mnogo više nego što je autor to htio ili što bi o njemu otkrili biografi, službeni i neslužbeni. Nerudini memoari uzbudljivo su štivo puno originalnih likova, piščevih prijatelja, kolega i znanaca – Garcia Lorca, Cezar Vallejo, Pablo Picasso, Alberto Gimenez, Miguel Hernandez, Diego Rivera, Pablo de Rokha, Vicente Huidobro, David Alvaro Siqueiros, Sabat Ercasty, Miguel Angel Asturias, Fidel Castro, Nehru, Che Guevara, Mao Ce–tung, Konstantin Simonov, Marquez, Fuentes, Llosa, Cortazar... Cijela galaktika pisaca, slikara, revolucionara, političara i drugih značajnih osoba, ali i tzv. običnih ljudi s kojima se Neruda susretao. Poglavlje o tri udovice, o ilegalnom prelasku Anda, o pjesniku Albertu Rojasu Gimenezu, o engleskoj spisateljici Nancy Cunard, te ono o meksičkim slikarima Siqueirosu i Riveri najdojmljivija su poglavlja memoara. Uopće, najbolji dijelovi memoara su oni gdje piše o drugima, bili to rudari, drvosječe, predsjednici država ili veliki pjesnici i slikari, sasvim svejedno, gdje ne napuhava vlastiti ego, vlastitu veličinu.  

U oči, međutim, bodu ljudi koje Neruda ne spominje, a morao bi. Naime, pedesetih godina Neruda često boravi u SSSR-u, Poljskoj, Mađarskoj, Istočnoj Njemačkoj i drugim europskim socijalističkim zemljama (ne i u Jugoslaviji, nju spominje na jednom mjestu, samo usput), gdje je rado viđen gost, a član je i Međunarodnog povjerenstva za dodjelu Nagrade Staljin. Kad Staljin 1953. umre, Neruda mu piše laudu Povodom njegove smrti, a iste godine i sam dobija Nagradu Staljin „za jačanje mira među narodima“. Na mnogim mjestima u memoarima Neruda piše o žrtvama diktatura i diktatora, solidarizira se s potlačenim ljudima, užasava ga vijest o smrti Miguela Hernandeza u Francovom zatvoru u Šapanjolskoj i slične vijesti o proganjenim i zatvaranim piscima i umjetnicima, ali nigdje u memoarima ne spominje pisce koje je progonio, zatvarao i likvidirao Staljinov režim. Ni jedne jedine riječi o Osipu Mendelštamu, Varlamu Šalamovu, Borisu Pilnjaku, Isaku Babelju i stotinama drugih pisaca i umjetnika žrtava Staljina čijem je kultu, kako sam rezignirano priznaje, dao svoj doprinos, ali u ono doba, piše dalje Neruda „smatrali smo ga pobjednikom koji je porazio Hitlerovu vojsku, spasiteljem čovječanstva.“ Da progleda Nerudi nije pomoglo ni to što mu je naznake o Staljinovoj mračnoj strani jednom prilikom dao Ilja Erenburg, jer je ono što je čuo pripisao prijateljevom „karakteru sklonom prosvjedima i proturječnostima“.   

Pablo Neruda u društvu, kafić de Madrid, 1936. ili 1937. Foto: Fondacija Pabla Nerude

Naravi Staljinova režima Neruda je, kaže, postao svjestan tek nakon 20. kongresa sovjetske Komunističke partije 1956. na kojem se progovorilo i o zločinima počinjenim u Staljinovo doba. Međutim, ni to nije znatno promijenilo njegov odnos prema „titanskom branitelju revolucije“, „dobrodušnom čovjeku koji je poštivao načela i bio trezven poput pustinjaka“, „kiklopu iz Kremlja“, kako Neruda naziva Staljina u poglavlju posvećenom njemu. Vrlo je neugodno čitati to poglavlje jer se u vrijeme kad je Neruda dovršavao memoare početkom sedamdesetih godina znalo sve o razmjerima monstruoznosti staljinizma, no autora to nije previše uznemirilo, nije pokvarilo njegovu sliku o Staljinu. Zanimljiv je dio tog poglavlja gdje mu netko priča kako je Staljin, kad je dobio popis mogućih dobitnika nagrade, koje je on dakako morao pregledati i odobriti, upitao: A zašto među tim imenima nema Nerude? „Iduće sam godine“, piše Neruda, „ja primio Staljinovu nagradu za mir i prijateljstvo među narodima. Moguće je da sam je zaslužio, ali pitam se kako je onaj suzdržani čovjek saznao za moje postojanje?“ Zadovoljstvo što moćnik zna za njega ovdje je prikriveno lažnom skromnošću (Staljin je, naime, morao znati za Nerudino postojanje ako ništa drugo, a ono jer je bio u žiriju njegove nagrade, i jer nitko koga on nije odobrio nije mogao biti član tog žirija). U slučaju zdravice koju je na nekoj svečanosti izmijenio s Mao Ce-tungom zadovoljstvo zbog bliskosti s moćnikom je otvoreno: „Kad smo se kucnuli čašama, pogledao me nasmiješenih očiju uz široki, pomalo simpatičan, ali i ironičan osmijeh. Moju je ruku dugo držao među svojima i stiskao mi je nekoliko sekundi duže nego što je bilo uobičajeno“. Slično ekstra-stiskanje dogodilo mu se i prilikom dodjele Nobelove nagrade. Tom prilikom ga je stiskao norveški kralj. „Priča se“, piše Neruda, „da je kralj sa mnom razgovarao duže nego s drugim dobitnicima, da mi je duže stiskao ruku i da se prema meni ophodio s očitom simpatijom“.       

Pablo Neruda i supruga Matilde u proslavi 65 rođendana pjesnika, 1969. Foto: Fondacija Pabla Nerude

Neruda je dugo čekao telegram švedskog kralja. „Tijekom nekoliko godina odjekivalo je moje ime kao kandidata, ali taj se zvuk nikada nije pretvorio u nešto konkretno“, piše Neruda u poglavlju „Nobelova nagrada“. Godine 1963. to je skoro bila gotova stvar govorilo se na radiju, no dobio ju je Giorgos Seferis. Najveći problem, činilo se, bio je Nerudin odnos prema Staljinu i staljinizmu. I sljedećih je godina švedska Akademija preskakala Nerudu, nagradu su dobili pored ostalih Sartre, Mihail Šolohov (komunist koji je imao prisan odnos sa Staljinom; u međuvremenu je dokazano da on nije autor Tihog Dona, romana za kojeg je dobio Nobela), Asturias, Beckett, Aleksandar Solženjicin (antikomunist kojeg je Staljinov režim progonio i zatvarao; Neruda ga ne spominje u memoarima, čak ni u poglavlju o Nobelovoj nagradi), i onda je 1971. Akademija ipak svrnula pogled na Nerudu.  

Ako Nerudin odnos prema Staljinu na kraju nije spriječio švedsku Akademiju da mu dade nagradu, jedan drugi odnos opisan u memoarima spriječio je da se, mnogo godina nakon njegove smrti, međunarodni aerodrom u Santiagu nazove njegovim imenom. O čemu je riječ? Na jednom mjestu u memoarima piše kako je dok je bio konzul u Colombu stanovao u bungalovu. Za čistoću njegova zahoda koji se nalazio izvan bungalova brinula se prekrasna tamilska djevojka, koja se nije obazirala na njegove pokušaje zavođenja. Štoviše, ponašala se prema njemu kao da ne postoji. „Jednog jutra, spreman na sve“, piše Neruda, „snažno sam je uhvatio za ručni zglob“. Slijedi suh opis silovanja. Mnogo godina poslije, 2018., predloženo je da se aerodrom u Santiagu nazove njegovim imenom, ali je prijedlog naišao na snažan otpor studenata i feministkinja širom zemlje, jer, glasio je argument, ne može se aerodrom nazvati po silovatelju. Isabel Allende, spisateljica i aktivistica za prava žena, izjavila je tim povodom da Nerudin rad još uvijek ima vrijednost. "Kao i mnoge feministice u Čileu, zgrožena sam nekim aspektima Nerudina života i osobnosti", rekla je. “Međutim, ne možemo odbaciti njegovo pisanje.” Kako bilo, aerodrom nije nazvan po Nerudi.  

Capri, 1954. Foto: Fondacija Pabla Nerude

Najlošiji, literarno bezvrijedni dijelovi memoara su naknadno pronađeni autobiografski tekstovi uvršteni u novo izdanje 2017., te dijelovi u kojima se obračunava s kritičarima i kolegama koji su mu se zbog nečega zamjerili. O Pablu de Rokhi (koji se, usput rečeno, uz Vicentea Huidobra, nobelovku Gabrielu Mistral i Nerudu ubraja u veliku četvorku čileanske poezije) piše s omalovažavanjem, prljavo, otkrivajući se kao sitničav, sujetan čovjek, gotovo vrijedan sažaljenja.

Nerudinu poeziju nisam cijenio, ništa originalnog nisam vidio u njegovim pjesmama prevedenim na hrvatski. Ali njegovi memoari su prvoklasno štivo. Sumnjam da je autoru bila namjera razotkriti se u onoj mjeri u kojoj se razotkrio. U svakom slučaju – iz stranica ove knjige viri čovjek koji najčešće nema nikakve veze s dobroćudnim, šarmantnim pjesnikom kojeg u Radfordovom filmu „Poštar“ glumi Philippe Noiret.   
 

Fotografije: © Fondacija Pabla Nerude, ustupila nakladnička kuća Iris Illyrica

Pablo Neruda

Priznajem da sam živio : Sjećanja

  • Prijevod: Željka Lovrenčić
  • Iris Illyrica 05/2021.
  • 508 str., meki uvez
  • ISBN 9789538169335
  • Cijena 159.00 kn

Godinama su čitatelji diljem svijeta uživali u opojnim stihovima Pabla Nerude i on je, želeći im postati još bliskijim, cijeli život prikupljao misli i sjećanja, zanimljive anegdote i okolnosti koje su ga inspirirale kako bi ih objedinio u dirljivim memoarima 'Priznajem da sam živio' (1974.). Ovo je izdanje dopunjeno brojnim novim zapisima pronađenim u Nerudinoj ostavštini.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –