Aldo Leopold : Ljetopis Pješčanog okruga
Ljetopis pješčanog okruga
Sedamdeset i dvije godine nakon objavljivanja prvog izdanja napokon je stigla i u hrvatski jezik – klasik Alda Leopolda Ljetopis Pješčanog okruga. Za tu knjigu i njoj slične, međutim, ne može se reći da kasne, uvijek je pravo vrijeme za njih. Svjetska ekološka biblioteka sadrži nebrojeno mnogo naslova, no tri naslova smatraju se temeljima modernog ekološkog pokreta, sva tri američkih autora. Jedan je već preveden na hrvatski, i to u tri različita prijevoda, naime Walden Henryja Davida Thoreaua. Drugi je upravo prevedeni Leopoldov Ljetopis, a treći još čeka hrvatsko izdanje, knjiga američke maritimne biologinje Rachel Carson Nijemo proljeće objavljena 1962. Osim njih, snažan poticaj ekološkom pokretu, koji će se od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća širiti svijetom, jesu i djela „oca nacionalnih parkova“ Johna Muira, od kojeg, nažalost, još ništa nije prevedeno na hrvatski. Osim spomenutih, Sjeverna Amerika dala je još mnogo iznimnih pisaca o svijetu prirode, spomenimo ovdje pjesnike i praktičare života s prirodom Garyja Snydera i Wendella Berryja, a djela nekih prevedena su na hrvatski, poput djela Billa McKibbena i E.O. Wilsona.
SMS biografija Alda Leopolda glasila bi otprilike ovako: prirodoslovac i praktični zaštitar prirode, diplomirao je 1909. na Yaleu u prvoj generaciji američkih šumara. Zahvaljujući njegovom zalaganju 1924. proglašena je Gila Wilderness, prvo zaštićeno područje divljine u SAD-u, zametak sveobuhvatnog sustava zaštite divljine iz 1964. poznatog kao Wilderness Act. Godine 1935. jedan je od osnivača Društva za očuvanje divljine. Iste godine kupuje zapuštenu farmu na obali rijeke Wisconsin, gdje do kraja života obnavlja stanište prerije. Ondje boravi u daščari, nekadašnjem kokošinjcu, najpoznatijoj daščari u SAD-u, vjerojatno i u svijetu, kultnoj The Shack, koja je 1978. upisana u Nacionalni registar povijesnih mjesta. Leopold nije dočekao objavljivanje Ljetopisa. Umire u travnju 1948. gaseći požar na susjednoj farmi, a knjiga izlazi godinu dana poslije.
Knjiga je podijeljena na tri dijela: Ljetopis pješčanog okruga, Crtice ovdje i ondje, Ishod, a u dodatku hrvatskom izdanju nalazi se pogovori Siniše Goluba, prevoditelja knjige, stručnjaka za zaštitu prirode i publicista, iznimnog poznavatelja Leopoldova djela i rada, te Buddyja Huffakera, izvršnog direktora Zaklade Aldo Leopold. Prvi dio Ljetopisa čine zapisi s farme, autentična, literarno snažna proza koja iz mjeseca u mjesec prati mijene u prirodi i poslove na farmi. U drugom dijelu su putopisi, zabilješke s putovanja i boravka u raznim dijelovima SAD-a. Treći dio sadrži četiri eseja, od kojih je možda najsnažniji posljednji esej, Etika zemlje. Zajedničko svim tekstovima, osim naravno što svi govore o prirodi, jest mudrost kojom zrače, a koja proizlazi iz izravnog dodira sa zemljom, iz dubokog razumijevanja prirode, njezinih bića, ritmova i mijena. U knjizi se spominju 375 vrsta flore i faune i 140 staništa, a ilustrirana je originalnim crtežima iz američkog izdanja koje potpisuje Charles W. Schwartz.
Premda je, rekosmo, od objavljivanja prvog izdanja prošlo sedam desetljeća, Ljetopis nije izgubio ni mrvu aktualnosti, i tiče se današnjeg čovjeka možda i više nego što se ticao Leopoldovih suvremenika. Najviše zbog toga što se čovjekov odnos prema prirodi i okolišu otad nije mijenjao nabolje, štoviše s vremenom se samo pogoršavao; u međuvremenu su nestale i izumrle mnoge životinjske i biljne vrste, uništene su stotine i stotine tisuća hektara staništa, a ekološko urušavanje Zemlje postalo je najveća prijetnja opstanku čovječanstva. Pritom sve očitijom postaje žalosna činjenica da je čovjek sposoban učiniti mnogo ispravnih stvari, i mnogo pogrešnih, ali da je tragično nesposoban da uči iz vlastitih pogrešaka.
Da su mnogi problemi koji danas muče čovjeka uzrokovani njegovim prekidom s prirodom – slažu se i filozofija, i znanost, i umjetnost. Zaboravivši mjesto gdje je nastao kao biće, pokidavši veze s njim i prestavši ga razumijevati čovjek si je stvorio mrežu problema, psiholoških, ekoloških, ekonomskih, zdravstvenih, iz koje se ne može iskobeljati. A da to može biti drukčije, svjedoči Leopold ovom knjigom. Pisao o povratku gusaka, o lovu na kukmastu lještarku, o rušenju hrasta kojeg je pogodio grom, o močvari ili o nečemu drugom, Leopold uvijek poručuje sljedeće: priroda je čovjeku prijateljska, jednostavno je i lako živjeti u skladu s njom, razumjeti je, i mudro je odnositi se prema njoj s poštovanjem. Zamislimo li prirodu kao građevinu – što je vrlo, vrlo pojednostavljeno gledanje na golemu, nezamislivo kompleksnu tvorevinu gdje su biljke, stvorovi, svi organizmi, bez obzira na to koliko veliki bili, jednako važni i međusobno neraskidivo povezani – možemo vrlo lako zamisliti što će se dogoditi budemo li neprestano odstranjivali i uništavali ciglicu po ciglicu te građevine. Takvo ponašanje, osim što je izuzetno neinteligentno, nije održivo na dugi rok – u jednom trenutku odstranit ćemo neki naoko sitan, nevažan dio građevine i ona će se urušiti. Upravo to činimo Zemlji.
Nedavni slučaj vuka razapetog na prometnoj tabli na ulazu u lički Gračac dobro ilustrira odnos današnjeg čovjeka s prirodom. Naime, vuk je upao u jednu štalu i zaklao desetak ovaca, što je izazvalo bijes stočara. Premda je vuk zaštićena vrsta u Hrvatskoj, čuju se zahtjevi da se dozvoli lov na njega, pa i da se vuk istrijebi. Ovdje ću iskoristiti iskustvo svojeg prijatelja Petra Dragičevića, stočara iz Obrovca koji uzgaja ovce; zimi ih napasa na visoravni na desnoj obali Zrmanje, a ljeti izgoni stado na Velebit. Na vijest o masovnom pokolju ovaca, on se prvo zapita gdje su u tom trenutku bili pastiri i njihovi psi, što su oni radili? Petar kaže da i njemu vuk može zaklati ovcu, dogodilo mu se to već, ako se vuku posreći može zaklati i dvije, no tri nikako, jer su Petar i psi danonoćno u blizini stada, pa će priskočiti i otjerati vuka. Ukratko, vjeruje Petar, u slučaju masovnog pokolja ovaca pastiri ne rade svoj posao, i kilometrima su daleko od stada kad vuk napadne.
O vuku pripovijeda i Leopold u dojmljivom eseju Misliti poput planine. Vrijedi ovdje citirati neke ulomke. „Dubok razmetljiv urlik odjekuje od litice do litice, kotrlja se niz planinu, pa iščezava u prostranstvima noćne tmine. To je iskaz prkosne tuge i prezira spram svih nedaća ovog svijeta. Svako živo biće (a vjerojatno i mnogo koje mrtvo) obraća pažnju na taj zov. Jelena podsjeća na sudbinu svakog tijela, boru pretkazuje ponoćne borbe i krv na snijegu, kojotu obećava skore ostatke, kravaru prijeti minusom na računu, a lovcu pak predstavlja izazov očnjaka protiv metka. Ipak, iza tih očitih i neposrednih nada i strahova skriva se dublji smisao, poznat tek samoj planini. Samo planina postoji dovoljno dugo da može nepristrano osluškivati zavijanje vuka“.
Autor dalje piše da se njegovo uvjerenje da planina ima tajni nazor o vukovima rodilo onog dana kad je vidio vučicu kako umire. On i njegov suputnik jednom su zgodom objedovali na visokoj litici, odakle su ugledali vučicu i čopor odraslih mladunaca kako se igraju na obali rijeke u podnožju kanjona. U tren smo, piše Leopold, sasuli olovo u čopor, a kad su ispraznili puške, vučica je pala.
„Do stare smo vučice došli taman da vidimo jarosni zeleni plam kako joj zamire u očima. Tada sam shvatio, i znam to do današnjeg dana, da je u tim očima za mene bilo nečeg novog – nečeg poznatog samo vučici i planini. Tada sam bio mlad i lak na obaraču; ako manje vukova znači više jelena, mislio sam da će zemlja bez vukova biti lovački raj. Ali nakon što sam vidio zamiranje zelenog plama, oćutio sam da se ni vučica ni planina ne slažu s takvim pogledom“.
Iskreno sumnjam da se u glavama onih koji su ubili vuka i razapeli ga na prometni znak kod Otočca rodio uvid iole sličan uvidu Alda Leopolda. Uostalom, ubiti vuka iz osvete i njegovo tijelo objesiti na prometni znak (Kao upozorenje kome!? Drugim vukovima?) svjedoči samo o iznimnoj okrutnosti i neznanju počinitelja. Također, sumnjam da itko od njih može sagledati posljedice vlastitog čina i uvidjeti što bi zapravo značilo istrebljenje vukova te kakve bi sve posljedice to imalo. Leopold je vidio i to, a time je završio ovaj nevelik, ali značajan esej: „Otada pa do danas gledam kako država za državom istrebljuje svoje vukove. Promatrao sam obronke mnogih planina što su nedavno ostale bez vukova, i vidio kako se južne padine boraju pod kolopletom svježih jelenskih staza. Vidio sam kako su svaki jestivi grm i mladica obršteni, prvo do bezlične neupotrebljivosti, a potom do smrti. Vidio sam svako jestivo stablo bez lišća do visine roga na sedlu. Takva planina izgleda kao da je netko Bogu dao nove škare za obrezivanje, pa Mu zabranio bilo kakvu drugu zanimaciju. Naposljetku, izgladnjele kosti nadobudnog krda jelena, koji su skončali zbog vlastite prekobrojnosti, blijede zajedno s kostima mrtve kadulje, ili trunu pod visokoobrštenom klekom. Baš kao što krdo jelena živi u smrtnom strahu od svojih vukova, sad slutim da planina živi u smrtnom strahu od svojih jelena. A možda ima i bolji razlog za to, jer dok se jelen kojeg satru vukovi nadomjesti kroz dvije ili tri godine, područje koje satru prekobrojni jeleni za oporavak treba podjednak broj desetljeća. Isto je i s kravama. Kravar koji čisti svoje područje od vukova ne shvaća da time preuzima vučji posao kresanja stada na brojnost koja je primjerena za neko područje. On nije naučio misliti poput planine. Zato i imamo pustopoljine zahvaćene pješčanim olujama, kao i rijeke koje ispiru budućnost u more“.
Pisao o povratku gusaka, o lovu na kukmastu lještarku, o rušenju hrasta kojeg je pogodio grom, o močvari ili o nečemu drugom, Leopold uvijek poručuje sljedeće: priroda je čovjeku prijateljska, jednostavno je i lako živjeti u skladu s njom, razumjeti je, i mudro je odnositi se prema njoj s poštovanjem.
Doduše, u Hrvatskoj situacija nije alarmantna kao u SAD-u u Leopoldovo doba. U Hrvatskoj je vuk zakonom zaštićen, posljednje procjene govore da ih ima oko 160, a u divljinu se kontinuirano uvode i neke vrste koje su jednom bile istrijebljene; tako je nedavno sjeverni Velebit dobio još jednog risa, a procjenjuje se da ih u Hrvatskoj ima između 90 i 110. No, sve je to još uvijek daleko od najintrigantnije Leopoldove ideje etike zemlje koju je obrazložio u istoimenom eseju. Tijekom tisuća godina, piše Leopold, etički kriteriji protegli su se na mnoga područja ljudskog ponašanja no „još uvijek ne postoji etika koja bi se bavila čovjekovim odnosom prema zemlji te prema životinjama i biljkama koje po njoj rastu. Zemlja je (...) još uvijek vlasništvo. Odnos prema zemlji još uvijek je strogo ekonomski: podrazumijeva povlastice, ali ne i obaveze“. Taj korak, da etika uključi tla, vode, biljke i životinje, zapravo zemlju, evolucijska je mogućnost i ekološka nužnost, smatra Leopold. „Ukratko, etika zemlje mijenja ulogu Homo sapiensa iz osvajača zemljišne zajednice u njezina običnog člana i stanovnika. To podrazumijeva poštovanje prema ostalim članovima, kao i poštovanje prema samoj zajednici“.
„Glavni balvan“, piše Leopold, „koji treba pomaknuti da bi se pokrenuo evolucijski proces za etiku jednostavan je: prestati misliti da je čestito korištenje zemljišta samo ekonomski problem. Razmotri svako pitanje u svjetlu toga što je etički i estetički ispravno, kao i što je ekonomski svrsishodno. Ispravno je ono što teži očuvanju cjelovitosti, stabilnosti i ljepote biotičke zajednice. Pogrešno je ono što teži suprotnome“.
Do danas nije učinjeno ništa da se pokrene evolucijski proces o kojem govori Leopold, to i dalje ostaje evolucijska mogućnost i ekološka nužnost. Jer da bi se pokrenuo taj proces nije dovoljna politička, ekonomska ili neka slična volja, već to iziskuje pravi evolutivni skok. Dotad, učimo od Leopolda. Svaki dan, u našem djelovanju možemo vagati između ispravnog i pogrešnog, možemo činiti dobro, ili činiti loše okolišu u kojem živimo. Izbor je samo na nama.
Ljetopis pješčanog okruga
- Prijevod: Siniša Golub
- SmartWay 03/2021.
- 255 str., meki uvez s klapnama
- ISBN 9789534942406
Aldo Leopold zastupljen je u svim svjetskim antologijama ekološke tematike od druge polovice 20. stoljeća. Prirodoslovac, šumar, profesor, filozof i praktičar zaštite prirode i divljine, napisao je neke od najljepših eseja ikad posvećenih odnosu čovjeka i zemlje. Leopoldova najpoznatija knjiga 'Ljetopis Pješčanog Okruga' dubinski je utjecala na svjetski ekološki pokret, a njezina aktualnost ne jenjava do današnjih dana.