Andri Magnason – O vremenu i vodi
O negativnom utjecaju čovjeka na Zemlju, klimatskim promjenama i globalnom zatopljenju literatura je pozamašna, desetljećima se o tome govori i piše, no tek se nedavno ta tema preselila sa stranica specijaliziranih časopisa u udarne vijesti, a knjige koje se njom bave dospijevaju na liste najprodavanijih knjiga. Tom temom bavi se vrlo šareno društvo – pjesnici poput poput Garyja Snydera, publicisti poput Noami Klein, biznismeni poput Billa Gatesa, političari poput Ala Gorea, ekološki aktivisti poput Grete Thunberg, a globalno zatopljenje je, pored sporta i koronavirusa, u posljednje vrijeme tema jutarnjih brbljanja uz kavu. S obzirom na nevesele prognoze bliske budućnosti Zemlje i čovječanstva kao posljedice enormnih emisija ugljičnog dioksida i drugih zagađenja, razumljiv je tako širok interes za nešto što je do jučer bila stvar uskog kruga znanstvenika i ekoloških aktivista.
O vremenu i vodi
Knjiga „O vremenu i vodi“ Islanđanina Andrija Magnasona (prev. Vanja Veršić), objavljena 2019., iste godine kad je Penguin objavio knjigu Grete Thunberg „No one is too small to make a difference“ u kojoj je skupljeno jedanaest njezinih govora o globalnom zagrijavanju i klimatskoj krizi, čudesna je žanrovska mješavina u kojoj se isprepliću povijest jednog ledenjaka, obiteljske uspomene, povijest Islanda, susreti i intervju s Dalaj Lamom, islandski mitovi, odbljesci taoizma i budizma, fragmenti znanstvenih istraživanja i podataka... Magnason piše izravno, jednostavno, ne pokušava zavesti čitatelja jezičnim akrobacijama i ukrasima. Daleko mu je svaka apstrakcija, piše o onome što je iskusio, dodirnuo, vidio, o mjestima na kojima je boravio i stvarima koje su mu bliske, koje poznaje. Poruka je vrlo jednostavna: čuvati možemo samo ono do čega nam je stalo, ili preciznije – ono što volimo. A ono što volimo, veli jedan američki pjesnik, to postanemo, dijelimo njegovu prirodu. Bez te identifikacije, bez takvog odnosa, ne možemo sačuvati ni cipele koje nosimo, a kamoli planet na kojem živimo i kojeg smo, znali to ili ne, prihvatili to ili ne, samo jedan mali dio.
Poštena, ispravna briga o prirodi i korištenju prirode mora biti u rukama svakog pojedinca, a ne u rukama opunomoćenika, korporativnih menadžera, političara, sasvim svejedno. Za takvo što potrebno je prije svega odreći se uloge pasivnih konzumenata.
Je li kasno da spasimo svijet?, glasi podnaslov hrvatskog izdanja knjige „O vremenu i vodi“. Onako, iz prve, odgovor bi mogao glasiti da je poprilično teško zamisliti da će problem riješiti onaj tko ga je izazvao. Za takvo što potrebno je uvidjeti problem, postati svjestan njegove ozbiljnosti i krajnjih posljedica, priznati vlastitu odgovornost za nj, a onda učiniti sve da ga riješite. Nije, međutim, izgledno da će se išta od toga dogoditi u skorije vrijeme.
Ne treba sumnjati u dobru volju Magnasonovu i milijuna sličnih ljudi koji su svjesni tog problema, međutim odluka nije u njihovim rukama. Da bi se taj problem riješio potreban je radikalan zaokret prije svega u ekonomiji i politici, a tu na scenu stupaju ljudi čiji se interesi iskazuju brojkama i povećanjem dobiti, a ne boljitkom i zdravljem ljudi, rijeka, šuma, tla, oceana... O čemu se tu radi svojedobno je jasno, bez rukavica definirao predsjednik SAD-a Woodrow Wilson kazavši: „Kapital na koncu preuzme državu u koju je uložen i njome ovlada“. Drugim riječima, vlade, parlamenti i predsjednici država tek su lutke na koncu vlasnika i dioničara korporacija i banaka. No to je vrlo pojednostavljen pogled na problem zagađenja okoliša. Suštinu problema definirao je jedan drugi Amerikanac, poljoprivrednik i pjesnik Wendell Berry u nevelikom ali snažnom eseju „The Total Economy“. Malo je kome od nas jasno, piše Berry, u kojoj smo mjeri vlastitim ponašanjem sudionici u ponašanju korporacija. Jer većina je ljudi, posebno onih u tzv. „razvijenom svijetu“, opunomoćila korporacije ili vlade da ih opskrbe hranom, odjećom, obrazovanjem, brigom za djecu, za bolesne i stare, zabavom i mnogim drugim uslugama koje su svojedobno obavljali, neformalno i besplatno, pojedinci, obitelji ili zajednice. Naša glavna ekonomska praksa je da prepustimo praksu drugima. Onima koji su, uz našu punomoć i našu suradnju, izazvali zagađenje i ekološku krizu globalnih razmjera, korporacijama i političarima. I sad naivno i glupo očekujemo da će je oni riješiti. Nije, međutim, dovoljno osvijestiti taj problem, i eventualno delegirati neku ekološki osvješteniju politiku da odlučuje u naše ime, koristiti usluge neke „eko prijateljskije“ industrije i organizacije. Poštena, ispravna briga o prirodi i korištenju prirode mora biti u rukama svakog pojedinca, a ne u rukama opunomoćenika, korporativnih menadžera, političara, sasvim svejedno. Za takvo što potrebno je prije svega odreći se uloge pasivnih konzumenata.
Tko je, dakle, danas spreman mijenjati stvari vlastitim primjerom? Ne kupovati voće s plantaža koje su nastale sječom prašume i za čiji su transport potrošene tisuće litara nafte. Kupovati samo sezonsko voće, uzgojeno u regiji u kojoj živi. Kupovati odjeću i obuću samo kad je to nužno potrebno, a ne zato što je na sniženju i rasprodaji. Ne voziti se svaki dan automobilom, već koristiti javni gradski prijevoz. Jesmo li uopće svjesni posljedica naše svakodnevne vožnje automobilom? O potonjem piše Magnason u mračnom poglavlju „Bog u parnom stroju“.
„Mi smo erupcija vulkana, ali ne vidimo plamen kad se pogledamo u ogledalo; sve je tako lijepo dizajnirano, tako nevidljivo. Kada bi plamen izgaranja iz automobila bio vidljiv, postalo bi nam jasno koliku lomaču palimo svaki dan samo da bismo se mogli odvesti na posao. Postoje razlike između električnih i benzinskih automobila, no i električni automobili uzrokuju izgaranje i emisije ugljikova dioksida; izgaranje koje nastaje pri proizvodnji električnih automobila i pri njihovu transportu u razne zemlje. Kad bi plamen izišao ispod poklopca automobila, vidjeli bismo kakav tok lave uzrokuju svakodnevne prometne gužve u suton. Ono što možemo vidjeti šumski su požari i zgrade u plamenu. Na vijestima vidimo tanker koji se zapalio ili terminal za skladištenje nafte, ali ne razmišljamo o tome kako je ionako bilo predviđeno da sva ta nafta izgori, samo ne odjednom i na istome mjestu. Ne vidimo naše svakodnevne katastrofe“.
"Tvoje je vrijeme vrijeme ljudi koje poznaješ i voliš, vrijeme koje te oblikuje. A tvoje je vrijeme i vrijeme ljudi koje ćeš upoznati i zavoljeti, vrijeme koje ćeš ti oblikovati. Možeš dodirnuti 262 godine golim rukama".
Od svega u knjizi, osim prethodne slike automobila na ulicama kao rijeka lave, pamtit ću dugo još dvije scene. Pamtit ću razgovor autora s njegovom kćerkom opisan u poglavlju „Razgovor o budućnosti“, nevjerojatno živ i plastičan prikaz inače neuhvatljivog i apstraktnog pojma vremena. Ondje Magnason pita svoju kćer koliko godina ima njezina baka ako je rođena 1924. Ima 94 godine, odgovara ona. Potom on pita: Koje ćeš godine ti imati 94 godine. Njegova kćer računa na papiru i s nevjericom gleda u papir, uvjerena da je pogriješila. Godine 2102., kaže. Tako je, odgovara on.
„Nadam se da ćeš biti puna energije kao i baka sada. Možda ćeš čak i živjeti u istoj ovoj kući. I možda će ti u posjet doći desetegodišnja praunuka i sjediti s tobom u ovoj kuhinji 2102. godine, kao što i ti sada sjediš ovdje“.
I tada autor predlaže svojoj kćeri da izračunaju koje će godine njezina praunuka imati 94 godine. Ona računa. Njezina praunuka rodila bi se 2092. a 2186. imala bi 94 godine. Od 1924. kad je rođena njezina baka, do 2186. – to je 262 godine.
„To je vrijeme koje ti obuhvaćaš“, kaže joj otac. „Poznavat ćeš ljude koji žive u tom razdoblju. Tvoje je vrijeme vrijeme ljudi koje poznaješ i voliš, vrijeme koje te oblikuje. A tvoje je vrijeme i vrijeme ljudi koje ćeš upoznati i zavoljeti, vrijeme koje ćeš ti oblikovati. Možeš dodirnuti 262 godine golim rukama. Tvoja je baka učila tebe; ti ćeš učiti svoju unuku. Možeš izravno utjecati na budućnost, skroz do godine 2186“.
Pamtit ću, na kraju, rekvijem za ledenjak Vantajökull, koji je zapravo i glavni tragični junak ove knjige. Na jednom mjestu Magnason piše o ekspediciji Islandskog glaciološkog društva na taj ledenjak u svibnju 1956., u kojoj je sudionike prevozio karavan od devet vozila, od čega su tri terenca imala gusjenice i vukla su članove eskpedicije na skijama, a Magnasonovom djedu i baki bilo je to ujedno i bračno putovanje. I onda autor zamišlja što će vidjeti njegovi unuci kad odu na mjesto gdje se jednom nalazio ledenjak.
„Ondje gdje je ledenjak dosezao nebo, sada ostaje samo nebo. Naši će unuci gledati stare karte i pokušati zamisliti planinu od zaleđene vode. Pokušat će zamisliti njezinu prirodu. Led debljine tisuću metara koji ispunjava cijelu dolinu. Povlačit će linije u svojim glavama i niti između vrhova, zamišljati ledenjak koji je toliko velik da se najviši svjetski vrhovi ne mogu ni uspoređivati s njime. Pogledat će nebo i reći: Ondje je bio kamp. Ondje gore, točno ispod onog oblaka, ondje su kampirali na svom bračnom putovanju'. Zamislit će kako terenac vozi nebom i za sobom vuče raspjevane skijaše“.
O vremenu i vodi : Je li kasno da spasimo svijet?
- Prijevod: Vanja Veršić
- Planetopija 10/2021.
- 296 str., meki uvez
- ISBN 9789532574838
Svjetski bestseler preveden na više od 30 jezika, literarni hibrid koji izmiče žanrovima i kategorizacijama, kakav dosad još niste čitali, 'O vremenu i vodi' ljubavno je pismo ledenjacima, moru, Zemlji i svem životu na njoj, oda zahvalnosti za obilje u kojem uživamo, ali i molba da sačuvamo ono najljepše i najvrednije što imamo.