Serijom tekstova pod zajedničkim nazivom ‘Godine (ne)čitanja’ na podlozi postojećih istraživanja i vlastitih zapažanja nastojat ću ukazati ‘kada i gdje’ smo po pitanju knjige i čitanja promašili kao društvo, pokazujući kako Hrvatska stoji u odnosu na neke zemlje koje bi nam svojim primjerima, različitim praksama i rješenjima, trebale biti podstrek da budemo bolji.

Ako će se inzistirati na prihvaćanju ponderiranog modela glasanja lako bi se moglo dogoditi da se ZNK u četvrtak 30. lipnja 2022. na svojoj izbornoj plenarnoj sjednici nakon 25+ godina definitivno raspadne, jer većina nakladnika i knjižara ipak smatra da je dosadašnji model 1 tvrtka 1 glas i dalje najbolji, da je dio već duže tradicije ZNK, i da je praksa do sada pokazala da "mali" ionako zapravo nikad nisu...

Opći je dojam da smo se svi već umorili od silnih zoomiranja i live stremanja, i da će nam najbolji lijek za uzdrmanu psihu za većinu biti onaj starinski, što neposredniji živi kontakt, pa makar se i dalje događao pod više ili manje strogim epidemiološkim mjerama, s manjim brojem fizičkih posjetitelja i sl.

Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana, najavljuje ploču ‘Krivo srastanje’. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari.

Stalno nešto brinemo za mlade, to je opće mjesto svekolike povijesti. Fura li ih ili ne fura “pogrešan tok”? Kvari li Sokrat omladinu ili ne? No možda bismo u ovo današnje doba društvenih mreža, fake newsa i teorija zavjera, ravnozemljaša i QAnona trebali biti zericu zabrinutiji zbog toga 'što čitaju', 'što su čitali' i 'kako misle' - ti koji navodno brinu za mlade.