Organiziranje godišnjeg skupa nakladnika i knjižara bi koštalo, ali branša koja i u kriznim vremenima godišnje obrne 100-ak milijuna eura prometa s knjigom i nije najsiromašnija branša u Hrvatskoj, i ako je dobre volje mogla bi si to priuštiti.

Nekada je književnost bila u centru. Danas to nije. Sukladno tome, bave se njome i mediji. No, s druge strane, čitanje postaje elitno pa se samim čitanjem bavi i uvjetno rečeno stanovita elita. Kad obiđete književne tribine, susrećete gotovo ista lica. Pitanje je kad će se obnoviti ideja kako je čitanje stjecanje iskustva, kao što je nekad bilo, a to će obnoviti i masovnost.

Na kraju, nakon što se prašina slegne, s ili bez nagrada, recenzija... ostajete sami s vašim djelom, tako da je bolje nastojati biti najbolji što možete. Drugim riječima: kad pišem, pišem ono što bih voljela čitati, u čemu osobno uživam u pisanju. Moje pisanje možda nije potrebno svijetu, ali potrebno je meni; ako mi prestane biti potrebno, onda nema razloga da nastavim raditi.

Ponekad objavimo neki rukopis za koji unaprijed znamo da neće biti neki hit, ili ulažemo u nešto što za što procijenimo da će, možda jednom biti a u te naslove ulažemo zaradu od komercijalnih knjiga. Cijeli nakladnički svijet tako funkcionira, potpore kao takve ne postoje u ozbiljnom nakladničkom svijetu.

U reformu školstva treba ići, ali pametno, osmišljeno, te gledati na cilj koji bi se trebao reformiranom školom ostvariti. Općenito, kod velikog broja srednjoškolaca, gimnazijalaca prije svega jer oni pretendiraju na studij, malo je, vrlo malo kvalitetnog znanja.