Škola može biti i pozitivna i negativna poluga. Ona može učvrstiti mlade u uvjerenju da je čitanje potreba i užitak, da je čitati smisleno i nužno, kao što neke u čijim se domovima nije čitalo može i uvesti u svijet čitanja, no istovremeno može i one koji su čitali kao mala djeca dovesti do toga da izgube volju i da prestanu čitati.

Organiziranje godišnjeg skupa nakladnika i knjižara bi koštalo, ali branša koja i u kriznim vremenima godišnje obrne 100-ak milijuna eura prometa s knjigom i nije najsiromašnija branša u Hrvatskoj, i ako je dobre volje mogla bi si to priuštiti.

Nekada je književnost bila u centru. Danas to nije. Sukladno tome, bave se njome i mediji. No, s druge strane, čitanje postaje elitno pa se samim čitanjem bavi i uvjetno rečeno stanovita elita. Kad obiđete književne tribine, susrećete gotovo ista lica. Pitanje je kad će se obnoviti ideja kako je čitanje stjecanje iskustva, kao što je nekad bilo, a to će obnoviti i masovnost.

Tek posljednjih 25 godina možemo govoriti o nekom kontinuiranom radu na objavljivanju klasika i suvremenih anarhističkih naslova. A imamo za nadoknaditi 150 godina zaostataka i sporadičnog objavljivanja u vrijeme kad je ovakvo izdavaštvo uspjevalo postojati.

Na žalost, jučer objavljeni kurikulumi, gledano kroz popis klasičnih hrvatskih i svjetskih književnih tekstova za cjelovito čitanje ili čitanje ulomaka praktično su negacija zadataka MZOS-a u sklopu provođenja Nacionalne strategije poticanja čitanja. Od živih hrvatskih pisaca na popis uključena samo trojica - Danijel Dragojević, Pavao Pavličić i Miro Gavran, a u njima nema niti jedne žive hrvatske...