Nikoga se, ne treba imati iluziju, na čitanje ne može navići za jedan sat, ali je to dovoljno da mu se promijeni percepcija i da lektirna ili bilo koja druga djela prestane doživljavati kao izvorište teške dosade. Poslije tog koraka i trenutka u kojem oni na književnost prestaju gledati kao na nešto što im škola nameće, otvara se prostor za stvaranje buduće, ozbiljne publike.

Kod prodaje vrlo je važno poznavati slikovnice i knjige koje se nude kupcima. Samo tako se mogu prodati kako strani, tako i domaći autori. Ima ljudi koju u knjižaru uđu i već unaprijed znaju što žele, a ima onih koji obave kupnju na temelju naše preporuke. Upravo to je naša najjača konkurentska prednost.

U knjižarama Hoću knjigu u prvi plan stavljamo naslove za koje znamo da će se dobro prodavati jer naposljetku svi mi od toga živimo. Ali ako si izdavač da malo truda pa obiđe knjižare, porazgovara s djelatnicima i predstavi im knjigu i to sve zaokruži s malo pomaknutom idejom kojom će nadopuniti posebno izlaganje vjerujemo da se svaka knjiga može dobro istaknuti.

Znam da će mnogima zvučati nerealno, ali za apsolvirati tj. jasno definirati i precizirati barem najvažnije probleme koji muče knjižare i nakladnike (a kasnije i druge ne tako malobrojne naše teme & dileme) dovoljna su dva ali intenzivna mjeseca, tijekom kojih će se oformiti ciljane radne grupe koje će u tom periodu kroz ne više od 2-3 sastanka (svaka) morati domisliti neke nove ili doraditi neke stare...

Za slabu percepciju književnih nagrada u javnosti dio krivnje ide organizatorima, a dio svakako treba pripisati i čestoj neinventivnosti nakladnika nagrađenih knjiga, koji gotovo da i ne pokušavaju na neki od dostupnih im marketinških načina osmišljenije komunicirati da imaju nagrađenu knjigu. Nevini nisu niti knjižari jer u knjižarama se rijetko može vidjeti neku knjigu jasno označenu da je dobila neku...