Marko Gregur : U nakladništvo se ne ide zbog pametnih procjena, nego zbog srca i ludila
Nenad Bartolčić: Afirmirao si se kao pisac, bio aktivan i kao jedan od pokretača i glavni urednik časopisa Artikulacije i s njim povezane biblioteke, obavljao si poslove tajnika u Društvu hrvatskih književnika, a bio si i član Vijeća za knjigu Ministarstva kulture. Kako si se odlučio na pokretanja vlastite nakladničke kuće, i kako je došlo do njezina imena - Neolit?
Marko Gregur: Oduvijek me osim vlastitog pisanja zanimalo raditi projekte kojima se doprinosi razvoju književnosti, vidljivosti knjige i pisaca. Imao sam neki organizacijski nerv, koji me i dalje drži. Pa sam u književnosti osim kao pisac, što mi je naravno najvažnije, i ovoga što si nabrojio, organizirao književne manifestacije, poput Galovićeve jeseni, i pokretao te vodio nove, kao što su Alpe-Adria festival mladih pisaca i Krleža i Duga Rijeka, pokrenuo tribinu Libarenje, bio urednik književnosti u Vijencu, bio predsjednik kulturnog vijeća Koprivničko-križevačke županije... Također sam i doktorirao na temu koja se bavi nakladništvom, odnosno položajem Vinka Vošickog u hrvatskom nakladništvu prve polovice 20. stoljeća.
K tome, u Artikulacijama sam od negdje 2015. objavljivao i uređivao i knjige, recimo njih dvadesetak i sa svim tim iskustvom i putem kojim sam išao nije čudno da su se obistinile riječi velikog koprivničkog intelektualca, pokojnog akademika Dragutina Feletara koji je, među ostalim, pokrenuo nakladničku kuću Meridijani, a koji bi mi uz čašicu orehovca u njegovu domu uvijek govorio: Ti buš nakladnik. A ja bih odmahivao rukom, zapravo počašćen tom procjenom. Tako se i dogodilo pa sam odlučio da ću pokrenuti Neolit.
Inače je zgodna podudarnost da je pokrenut 8. kolovoza 2023., stotinu godina nakon što su u Koprivnici Krleža i Vošicki potpisali ugovor o pokretanju časopisa Književna republika. Ime nastaje kao kovanica riječi nova literatura. Logotip je pak pijetao od papira, neka se zna odakle smo i da je ovo jedna nova zora u koprivničkom nakladništvu, koja će slijediti Vošickog, Meridijane i Šareni dućan.
Nakladništvo je poduzetnička djelatnost, važno je na početku pravilno procijeniti ima li na tržištu realno mjesta za još jednu nakladničku kuću, pa gdje si vidio taj prostor i s kakvim nakladničkim programom ga namjeravaš popunjavati?
Čini mi se da se u nakladništvo ne ide zbog pametnih procjena, nego zbog srca i ludila, želje da se rade neke dobre knjige, unatoč svim mogućim lošim pokazateljima. Jer, ovo je posao, ali i nije posao. Kad sam nedugo jednom poslovnjaku pokušavao objasniti nakladništvo rekao sam da on u svom poslu pokušava sa što manje truda i kapitala ostvariti što veću zaradu. Nakladnik, ja, a vjerujem i drugi, za istu ću zaradu radije napraviti četrnaest nego trinaest knjiga. Bez mistifikacije, jednostavno me zanima vrhunska književnosti, neovisno o geografiji i povijesti.
Ali načelno, video sam neka tri stupa na kojima počiva Neolit – prvi je objavljivanje vrhunske hrvatske književnosti i sretan sam što sam uspio na samom početku objaviti autore kao što su Pavao Pavličić, Julijana Matanović, Sanja Pilić, Ivana Šojat i Goran Tribuson. Za početak 2026. pripremam novo izdanje Tribusonove "Povijesti pornografije" koja mi je bila baš važna kad sam je pročitao, kao čitatelju, ali i kao piscu. Nisam toga tad bio svjestan, ali mislim da mi je baš Tribuson kao osamnaestogodišnjaku pokazao da je moguće pisati o vlastitom gradu, ma bio on i najmanji na svijetu, jer važna je priča.
Čini mi se da se u nakladništvo ne ide zbog pametnih procjena, nego zbog srca i ludila, želje da se rade neke dobre knjige, unatoč svim mogućim lošim pokazateljima. Jer, ovo je posao, ali i nije posao.
Drugi stup je vrhunska strana književnost, prije svega srednjoeuropska, ali i svjetska. Treći stup, po kojem se opet vidi da je nakladništvo drugačije od normalnog poduzetništva je kajkavska književnost, odnosno autori s kajkavskog, u prvom redu podravskog prostora, što izrasta iz želje da se istakne ono najbolje što se dogodilo i postoji u zavičajnosti, a nije zavičajno u kvalitativnom smislu riječi. Tako smo za sada objavili knjigu Ivana Goluba "Knjiga poučaka" te drame Vida Baloga "Cigle, krave i legende".
Što ti je oko Neolita bilo najteže u samom početku, pravno-tehnički koraci oko postavljanja firme, odabir prvih naslova i organiziranje produkcije istih, organiziranje distribucije knjiga, ili nešto sasvim drugo?
Svaki početak je težak, kako se kaže. U početku ima puno organizacijskog posla i pripreme koja je najgora jer radiš, a nema vidljivih rezultata niti znaš kako će se sve razviti. Od samog procesa osnivanja, pripreme prostora, izbora tiskara, ulaska u knjižare i tako dalje. Čitav onaj krug koji je potreban da bi nakladnički proces funkcionirao i imao smisla, a ne da se sve svede na proizvodnju knjiga koje će stajati u podrumu i dijeliti se prijateljima. I ono najvažnije: izbora suradnika, ljudi koje moraš uvjeriti da će biti dobro to što si namislio raditi. Po tom je pitanju sve išlo i ljepše nego sam zamislio, valjda je bila neka energija koja nas je povezala.
Na koji način biraš naslove i autore koje objavljuješ?
Danas se zahvaljujući internetu može sve pronaći, tako da puno pregledavam što bi mi moglo biti zanimljivo. Agencije nam šalju potencijalno zanimljive naslove, također razgovaram s prevoditeljima koji dobro poznaju pojedine književnosti o tome što bi moglo biti za nas, a hrvatski nam autori rukopise šalju i sami. Imam i neke prijatelje i kolege nakladnike te urednike u stranim zemljama pa i njih pitam ili mi sami skrenu pažnju na naslov za koji misle da bi mi se svidio.
Tako sam recimo došao do naslova švedske autorice Amande Svensson koju ćemo objaviti sljedeće godine, u prijevodu Sandre Ljubas. Kako kažu nakladnici: objavljujem knjige koje bih i sam volio čitati. Prvenstveno objavljujemo romane, a zanima me i publicistika. Objavili smo i dvije knjige drama kao i jednu knjigu poezije, ali to radimo iznimno.
Kako bi opisao suradnju s autorima, piscima i prevoditeljima, većinu si pretpostavljam i prije upoznao, kakav je tvoj dojam – ima li u tom procesu u startu dovoljno međusobnog povjerenja i razumijevanja?
Danas sam se baš čuo s Tribusonom, radimo na "Povijesti pornografije" i kao da razgovaram s nekim s kime sam odrastao i tko mi je generacija. Inače ne volim mistifikatore pa malo i sam valjda udaram ritam i način... Tu su Mario Kolar i Korana Svilar koji uređuju knjige, pa prevoditelji Edin Badić, Sandra Ljubas, Patricija Horvat, Andy Jelčić, Goran Čolakhodžić, Jagna Pogačnik... Sad sam sigurno nekog zaboravio, sjetit ću se još... I tata, naravno, koji se u stilu superjunaka u nekim danima pretvara u goropadnog skladištara. Martina, moja Martina, koju gnjavim s izborom naslovnica. Ima nas.
Stoji ti put
Truba Chata Bakera
Tri carstva
Šetnje, zaborav
Ljubav Erike Ewald
Oblak u obliku deve
Što najviše opterećuje izdavače: distribucija, prodaja, promocija ili nešto četvrto?
Sve spomenuto, plus prijave na natječaje i pravdanja, fiskalizacija 2.0 i slične stvari, ali tako to valjda mora biti.
Koliko je teško održati ravnotežu između kulturne misije i tržišnih zahtjeva?
Teško je, ali i nije teško. Odnosno, za mene je jednostavno: radit ću knjige za koje mislim da su vrhunska književnosti, iako ona nije toliko izraženo tržišna. Primjerice, upravo za tisak pripremamo Zolina pisma. Čitam ih, mnoga su adresirana na Paula Cézannea, osamnaest im je godina, prijatelji su iz Aix-en-Provencea, Zola mu piše da mu platno pošalje po prijatelju, i dok ih čitam osjećam zadovoljstvo što će to moći pročitati i drugi hrvatski čitatelji.
Ako će takav poslovni model biti neodrživ, stvar će stati. Ne mislim objavljivati jeftinjake, jer ovo radim samo zato što to volim i jer mislim da je važno, da je, kako si rekao, svojevrsna kulturna misija. Sustav potpora je danas dobro razvijen i do sad su i svi strani fondovi prepoznali ono što radimo – od Norveške i Švedske Austrije, Španjolske, Bugarske, do Sjeverne Makedonije i Albanije, kao i TRADUKI, među ostalima.
Kako su prošle prve dvije godine Neolita?
Zadovoljan sam. Objavili smo sve što smo naumili, 22 naslova koji su imali lijepu recepciju. Naše su autorice Alina Nelega iz Rumunjske i Sara Gordan iz Švedske gostovale na Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu, a najvažnije od svega je da su na naše naslove lijepo reagirali čitatelji, ali i kritika.
Što po tvom mišljenju znači dijalog u sektoru knjige, kakav bi on trebao biti – i gdje ga najviše nedostaje?
To je sigurno dijalog između nakladnika i čitatelja, odnosno pitanje kako doći do čitatelja. Možda čak nije ni pitanje dijaloga, može biti i da je jednosmjerna komunikacija, ali sasvim sigurno nešto na što bi čitatelji reagirali i po čemu bi književnost, prvenstveno hrvatsku, doživljavali kao nešto vrijedno i važno. Nakladništvo u odnosu na neke druge gospodarske grane i aktivnosti pada kad na red dođe pitanje marketinga. Više funkcionira po pitanju osobnog PR-a, koliko sam pisac radi na promidžbi i koliko je zanimljiv medijima, možda i po izvanknjiževnim pitanjima te razlozima, a čini mi se da bi se jačim angažmanom, koji bi se recimo mogao ostvarivati kroz jedan fond za reklamu Ministarstva kulture i medija.
Zašto je nogomet važan i zašto je toliko narastao posljednjih desetljeća? Knjiga ne može i ne treba biti nogomet, ali reklama bi ukazivala na važnost ne samo pojedinih naslova, nego i knjige i književnosti u cjelini. “Milijun pregleda ima video”, tako kažu klinci. Za bolju vidljivost pokrenuo bih i novu nagradu, koja bi se ostvarivala kroz Interliber. Recimo da se uvede upad od jednog eura, a sav fond ide u nagradu za najbolju knjigu koja se dodjeljuje na sajmu. Vani se na ekranima vrte brojači i vidi koji je iznos nagrade i tako svake godine jedan pisac osvoji, recimo, 100 000 eura, ako su podaci o broju posjetitelja točni. Za taj iznos od jednog eura dobije se bon kojim se umanji kupljena cijena knjige, izdavači odmah ukalkuliraju taj bon u cijenu i svi dobivaju.
Tko financira nagradu? Takoreći nitko, a dobiva se mnogo. To bi privuklo medije, mediji čitatelje... Nisam vidio da postoji slična nagrada, a već i po iznosu svrstala bi se u red većih ili najvećih nagrada na svijetu.
Spominjem dijalog jer bez njega je iluzorno očekivati neke kvalitetne oblike suradnje, pogotovo na strateškoj razini kvalitetnije posloženog tržišta knjige?
Stvari treba profesionalizirati. Govorim i iz vlastitog iskustva u Artikulacijama. Raditi dvije-tri knjige godišnje ne znači ništa, to je čisti amaterizam, koji uglavnom nema distribuciju ni bilo kakvu prodaju, odnosno ne generira nikakve prihode mimo Ministarstva kulture i medija, te još možda neke siće iz gradova i općina niti knjiga kao konačni rezultat ima neki doseg. Možda jer nije vrijedna dosega ali ako i jest u tim uvjetima i standardima ne ispadne kakva bi trebala. I onda, ako je to vrijedna knjiga, šteta što je potrošena, a ako to nije, onda je nije trebalo ni financirati.
Zašto je nogomet važan i zašto je toliko narastao posljednjih desetljeća? Knjiga ne može i ne treba biti nogomet, ali reklama bi ukazivala na važnost ne samo pojedinih naslova, nego i knjige i književnosti u cjelini. Nakladništvo u odnosu na druge gospodarske grane pada kad dođe pitanje marketinga.
Jedno je vrijeme Ministarstvo imalo tako posložen natječaj da je za prijavu bilo potrebno minimalno tri naslova i mislim da to treba vratiti pa možda i povisiti. Nakladnici neka budu nakladnici, a muzeji, knjižnice i lokalne organizacije posvećene zaslužnim zavičajnicima neka rade svoja izdanja koja se financiraju iz redovne djelatnosti i lokalnih proračuna. Ukratko, samo nacionalno relevantno i ono do čega kupac može doći bez da šalje glasnika treba se financirati na nacionalnoj razini. Odnosno: sufinancirati.
Kako komentiraš položaj malih, neovisnih izdavača na hrvatskom tržištu?
Rekao bih da je struktura našeg nakladništva takvo da je malo. I onda još postoji mikro nakladništvo. Puno je takvih, neću čak reći ni nakladnika, nego inicijativa koje traže svoj prostor s naslovom ili dva godišnje. Nama trebaju nakladnici koji će objavljivati između petnaest i dvadeset pet, trideset naslova i smatrati se malima. Koji će tražiti svoj put razvoja na dobrobit svih autora koje objavljuju i svojih suradnika. Da se razumije, tu ubrajam i vidim i sebe, odnosno Neolit. To je malo. Dva-tri naslova nisu malo, to je pokušaj i igra, a ne nakladništvo.
Koliko zajednički nastupi (sajmovi, platforme, zajedničke kampanje) mogu pomoći sektoru da ojača?
Sviđa mi se kako se razvijaju sajmovi i kampanje, od Osijeka do Splita, uglavnom, ako ne i sasvim, pod kapom Zajednice nakladnika i knjižara i tu skidam kapu inicijatorima, na čelu s predsjednikom Zajednice Slavkom Kozinom i Mišom Nejašmićem. Mislim da nam ta kulturna komasacija gdje svatko zadržava umjetnički i poslovni suverenitet, ujedinjena u različitosti (da se poslužim slogan EU-a) može donijeti dosta toga dobroga jer funkcioniramo u skučenosti u unutarnjekulturnom planu, da bi se u vanjskokulturnom planu ta skučenost najednom rasplinula u ogromnom prostoru koji potencira našu malenkost i donosi potencijalna razočaranja.
Može li se nakladništvo u Hrvatskoj profesionalizirati na način koji donosi i stabilnost i kreativnost?
To je jedini put. Već sam rekao i mislim da je to dio priče, da treba razlikovati nakladništvo od sporadičnih pokušaja. Da se razumijemo, ne kažem da toga ne treba biti, često je riječ o važnim knjigama, prije svega monografijama, ali jednako tako često nije riječ o profesionalnim nakladnicima. Onaj koji danas ne zna barem neke knjige koje će objaviti u 2027. i nema dogovorena prava ili ih ne dogovara, nije pravi nakladnik.
Kad sam jednom poslovnjaku pokušavao objasniti nakladništvo rekao sam da on u svom poslu pokušava sa što manje truda i kapitala ostvariti što veću zaradu. Nakladnik, ja, a vjerujem i drugi, za istu će zaradu radije napraviti četrnaest nego trinaest knjiga. Bez mistifikacije, jednostavno me zanima vrhunska književnosti, neovisno o geografiji i povijesti.
Opet govorim o vlastitom iskustvu iz Artikulacija. Napravili smo neke stvarno dobre naslove, više naslova češke književnosti, i svaki bih put prilikom prijave na natječaj češkog ministarstva za potporu prijevodu praktički morao izmišljati naslove koje ćemo objaviti u toj godini ne bi li stvar izgledala malo bolje i mislio kako to nije ispravan put. Ili se tim treba baviti ozbiljno ili sve pustiti. Pa sam i odustao od knjiga u Artikulacijama, mislio da sam s time gotov, a onda se ipak ostvarilo Feletarovo proročanstvo.
Koliko digitalna izdanja i online distribucija mijenjaju tradicionalni poslovni model?
To je sadašnjost koju odgađam za budućnost, i kao čitatelj i kao nakladnik. Treba mi knjiga kao predmet, jednako kao što mi trebaju i knjižare, jer to je za mene više od knjige i čitanja, pitanje određene socijalizacije i društvenog kruga, postojanja u određenim prostorima, moguće balonima, koji imaju svoje posebnosti i kojih se ne želim odreći. Strašno mi recimo nedostaju videoteke i sjetan sam kad se sjetim kako sam s Martinom pješke odlazio po filmove. Bilo je to puno više od samog gledanja filma. Ne želi zamišljati svijet i život bez tiskanih knjiga.
Kako se mijenja odnos čitatelja prema tiskanoj i digitalnoj knjizi?
Pratim naravno što se događa, čitam istraživanja o navikama, a čini mi se da je jedna od hrvatskih navika da je e-knjiga besplatna ili barem jako jeftina. Moguće se varam, nisam toliko u tome, ali čini mi se da hrvatsko nakladništvo ne ostvaruje značajne prihode, ni postotno, ni u totalu, u digitalnoj knjizi. U razgovoru s čitateljima, što je naravno parcijalno i individualno pa ne mora odgovarati stvarnom stanju, vidim da digitalna knjiga ide uz tiskanu knjigu, a ne bez nje, da digitalno služi za putovanja i znanstvene knjige.
Uz niz problema tu je i pitanje ekonomije obujma, začaranog kruga da je knjiga skupa pa se ne kupuje, a skupa je zato što se ne kupuje. Sviđa mi se ideja Seida Serdarevića, da bi knjižnice knjigu trebale kupovati s odgodom, odnosno da se na otkup ide s polugodišnjim zaostatkom, nakon što se izvrti po knjižarama i u slobodnoj prodaji. Trebalo bi o tome razmisliti, ali zvuči kao ideja koju ne bi trebalo samo tako odbaciti.
Krležin imenjak
Knjiga poučaka
Koliko si kao autor zadovoljan visinom honorara koji možeš dobiti za npr. novi roman, a kako tu situaciju doživljavaš kao nakladnik koji nekom piscu, prevoditelju... isplaćuje honorar?
U uvjetima u kojima se djeluje, stvara i posluje zadovoljan sam kako su se prema meni odnosili Uzeir i Nermina Husković iz Hena coma kod kojim sa objavio većinu naslova, još i više suradnjom sa Seidom Serdarevićem i Frakturom. Pritom se ne radi samo o honoraru, nego i o tome kako se knjiga plasira i što se radi za nju, o sveukupnom odnosu prema knjizi i autoru. U Frakturi mi je nedugo izašlo treće izdanje romana "Mogla bi se zvati Leda", u pripremi je treće izdanje "Vošickog", a nedugo je objavljen "Dolinar". Ja sam uvijek pisac, pa kad kao nakladnik gledam honorare uvijek ih gledam kao pisac. Mislim da sam za naše uvjete i mogućnosti korektan i da zato ljudi, među ostalim, surađuju s Neolitom. Ali generalno su honorari za knjige mali, ako ih se usporedi s bilo kakvom satnicom.
Kako komentiraš prijedloge tarifa tj cjenike koje su objavili HDP (za pisce) odnosno DHKP (za prevoditelje). Neosporno je da autori moraju biti adekvatno plaćeni za svoj rad, no jesmo li izgradili takvo tržište knjiga (s relativno malim brojem kupaca knjiga) u kojem su željeni honorari i uvijek ostvarivi?
Preporučena tarifa bilo kojeg društva ne znači ništa. Ali baš ništa. Onaj koji je prepoznat kao pisac, koji ima čitatelje, imat će honorar, I viši od preporučenog, s tarifama ovog ili onog društva ili bez njih. Ali mnogi od ukupno valjda 1500 pisaca u dva naša književnička udruženja bit će sretni već i ako im se da prilika da nastupe. Imao sam nedugo jedan poziv za neki susret u Njemačkoj, hrvatska priča i organizacija, a kad sam pitao za honorar organizator mi je rekao da ga nema, ali se plaća put te naglasio da dolazi potpredsjednik jednog od ta dva društva.
Razgovarao sam prije godinu, dvije s državnim tajnikom Krešom Partlom o tim temama i rekao da je jedini način da Ministarstvo u natječaju za književne tribine postavi tarife knjižnicama za honorare piscima i moderatorima i da društva to ne mogu riješiti jer će uvijek biti onih koji će ići sasvim besplatno i da treba napraviti takav natječaj. Iz toga se nešto na moje zadovoljstvo i izrodilo.
I da, prevoditelji su ipak malo drugačija priča, ne govorim tu o njima, oni ipak malo bolje stoje, zato što je i posao drugačiji. Masa će otići u mirovinu pa poželjeti objaviti zbirku pjesama, a ne znam tko će se baš odlučiti baciti na neki prijevod.
Ako je autor freelancer, slobodnjak bez trajnog zaposlenja, što sve treba funkcionirati na tržištu ali i u društvu a što bi mu omogućivalo da živi od svog rada?
Nema tog tržišta s ovoliko ljudi i ovakvim navikama koje će podnijeti freelancera, pod uvjetom da mislimo da živi samo od pisanja, a ne od tečajeva kreativnog pisanja, organiziranja festivala, uređivanja knjiga itd. i nije to najnenormalnija stvar. Napišeš knjigu, zbirku poezije, pročita je pedeset ljudi, kupi njih dvadeset, teško ti je živjeti od toga.
Preporučena tarifa bilo kojeg društva ne znači ništa. Ali baš ništa. Onaj koji je prepoznat kao pisac, koji ima čitatelje, imat će honorar, I viši od preporučenog, s tarifama ovog ili onog društva ili bez njih.
Postoje i neobičnije stvari. Naravno da se struka treba boriti, onako kako se izborio nogomet, da se ponešto uzelo sa zapada, a ponešto ostavilo s istoka (da tako kažem) pa su se sljubili kapitalizam i socijalizam, na konto našeg nogometaša, pa njih ukupno 50-60 iz dva kluba, igrača i pratećeg osoblja, nastupi pred 1500 gledatelja, a živi sasvim fino. U usporedbi s njima, nacionalni prvak iz HNK-a koji je svaki dan na sceni je mala beba, a pisac još manja. Pisac nije ni beba, nego stoljetni patuljak.
Predložio sam jednom radno mjesto pisca, njih deset za cjelokupnu kulturu pa je zvučalo čudno. Ili, kad gledam koliko knjižničari erazmusiraju po svijetu u odnosu na to koliko mogućnosti ima putovati jedan pisac i što sve mora učiniti da do toga dođe, postavljam si pitanje kako učiniti normalnim zamolbu za to da imamo deset profesionalnih pisaca? Do tada imamo stipendije Ministarstva kulture i medija, koje su ove godine povišene i to treba pohvaliti. Također raditi na tome da postanu, recimo, trogodišnje.
Na početku razgovora spominjali smo časopis Artikulacije, no nedavno je taj časopis prestao s izlaženjem, to nije baš dobra vijest glede opstojnosti književnih časopisa u Hrvatskoj. Možeš li ukratko prezentirati tu kroniku slučaja, što je sve presudilo?
Pitanje gašenja pitanje je izbora. Svaki naš časopis zavisi valjda o jednoj ili dvije osobe. Da bi bio dobar zahtijeva prilično posla, a kako sam se posvetio knjigama i vidio da mu nisam posvećen koliko bih želio biti mislio sam da je najpoštenije da ga ugasim, nakon deset godina i dvadeset brojeva.
Potpora MKM izdavanju časopisa... vidio si kako to izgleda iznutra, razumiju li članovi Vijeća specifičnost izdavanja časopisa, osiguravanje njihove financijske konstrukcije i mogućnost ostvarivanja prihoda za razliku od izdavanja knjiga gdje ipak postoji i faktor prodaje? Jer, nisu tu u pitanju samo honorari suradnicima, ponekad mi se čini da se od uredništva očekuje da radi skoro pa "for free", o drugim troškovima produkcije da ne govorim, svejedno odnosi li se to na tiskana ili e-izdanja časopisa, ili internetskih portala?
Kad smo Mario Kolar, Darko Pernjak i ja pokrenuli Artikulacije, u onom prvom broju nismo imali praktički nikakvih novaca pa tako ni za honorare autorima. Okupio sam uglavnom mlađe pisce, ali zvao sam i neke starije te mi je jedan od njih rekao da ne želi sudjelovati ako nema honorara. Počeo sam mu objašnjavati kako sve ide iz želje i ljubavi, klasične priče, a on je rekao: sve shvaćam, javi se kad ćete isplaćivati honorare. U tom sam trenu mislio sve najgore o njemu, ali kad sam završio razgovor i počeo razmišljati, shvatio sam da je u pravu. To mi je ostala škola za dalje. Mislim, ja bih i dalje dao tekst besplatno nekom tko tek počinje projekt, kao doprinos mladenačkoj želji i ideji, ali više nikad ne bih sam radio neki projekt u kojemu ne mogu ljudima dati kakav-takav honorar.
Bilo bi paušalno s moje strane govoriti o tome što razumiju članovi Vijeća jer ih sve ne poznajem niti sam s njima razgovarao o financiranju časopisa, ali pretpostavljam da su s tim upoznati. Mihaela Majcen-Marinić, kao voditeljica odjela koji vodi brigu o knjizi i nakladništvu sigurno jest. Pitanje je inače što i kako s časopisima i čemu služe, kad se većina rashoda odnosi na dizajn i tisak, ako govorimo o tiskanim časopisa, a distribucije pa ni prodaje nema. Čini mi se da je skoro pa jedina pozitivna funkcija tiskanih časopisa ta da daju prostor mladima, da ih netko prepozna i da im to bude potpora u razvoju i put prema knjizi.
Inače me više od časopisa brine pozicija književnosti u novinama i mislim da bi sredstva i napore trebalo usmjeriti tamo. Da se kroz sufinanciranje od strane MKM osigura veći prostor za kritiku i književnost u dnevnim novinama, jednako elektroničkim i tiskanim. Zakupi se prostor, sufinancira plaća kritičara, ne znam...
Kako u cjelini gledaš na ulogu države u potpori dionicima knjiškog sektora – je li dovoljno sustavna i pravedna? Mogao si iz prve ruke vidjeti kako to funkcionira iz višegodišnje pozicije člana Vijeća?
Mislim da se posljednjih godina napravilo puno. Ministarstvo kroz natječaje prati i podupire knjigu od rukopisa do tiska, a kasnije i prijevoda. Umjetnost nije sport, kako se kaže, pa je i teže mjerljiva zbog čega uvijek ima onih koji se sjećaju nepravedno zapostavljenima. I sigurno je da netko uvijek ostane zakinut, nemoguće ja da se sve odradi savršeno, ali važno je da se vodimo umjetničkim kriterijima, a ne povodimo političkim. Vijeće u kojemu sam bio član bilo je takvo.
Ja bih i dalje dao tekst besplatno nekom tko tek počinje projekt, kao doprinos mladenačkoj želji i ideji, ali više nikad ne bih sam radio neki projekt u kojemu ne mogu ljudima dati kakav-takav honorar.
Uopće me ne zanima što netko politički misli – tekst je ili dobar ili nije. Pritom je položaj člana vijeća nezahvalan jer te nakon svakog izbora novih nekoliko ljudi ne voli. Bio sam ove godine u povjerenstvu za književno stvaralaštvo koje je dodijelilo 72 potpore, u iznosu od skoro pola milijuna eura, što je povećanje od 55 posto u odnosu na prethodnu godinu. Netko će biti nezadovoljan, ali ako se pogleda da se svake godine ne jave svi koji pišu i ako se uzme neki prosjek da se knjiga objavi svake tri godine, to bi već bilo skoro 220 hrvatskih pisaca koji mogu računati na potporu. Mislim da je to dovoljno za jednu malu književnost i mislim da samo treba povećavati potpore najboljima, u trajanju i ukupnom iznosu.
Ipak, treba li nešto trebalo mijenjati u načinu rada Vijeća, bi li njegov rad morao biti transparentniji?
Prije svega, uloga Vijeća je savjetodavna, odluka je na ministrici kulture. Ne znam bi li mogao, ali je dobro da je vijeće sastavljeno od ljudi iz različitih područja i krugova, koji u njima nešto i znače. Svako povećanje transparentnosti je načelno uvijek dobrodošlo, samo bi bilo dobro paziti da se sve ne pretvori u gomilu administracije gdje će forma pojesti sadržaj.
Nedavno sam Ediju Matiću, predsjedniku HDP-a, postavio pitanje bi li imalo smisla makar neformalno uspostaviti kakvu stalnu koordinaciju autorskih strukovnih udruga (Hrvatsko društvo pisaca, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Društvo hrvatskih književnih prevoditelja...) povremeno razgovaraju o problemima koji su zajednički svim autorima u knjižnom sektoru... pa da se onda u pregovorima s npr. Ministarstvom kulture i medija, Ministarstvom znanosti obrazovanja i mladih, Ministarstvom financija... zajednički izbore za bolji status autora?
Na pamet mi je sad pao Dino Dvornik, znaš onu pjesmu gdje nabraja, Malo nas je al nas ima se zove, pa na kraju kaže: “puka sam nabrajajući sva ova imena”. Tako mi je malo bilo s ovim nazivima. U toj pjesmi sve ide toliko brzo, svi su događaji i imena tek dio sekunde, Hrvatsko proljeće, Pavelić i Meštrović, Ševa, Tesla i Jajan, Penkala, Tito i Đuka Čaić. Svi i sve u funkciji stvaranja općeg dojma da na kraju ništa nema posebnog smisla. U toj formi mogu si zamisliti pa skicirati i fabulirati koordinate koordinacije.
Dolinar
Ovo je bio malo drugačiji tip razgovora, no za kraj ne bi bilo u redu ne spomenuti tvoj recentni rad kao pisca. Nedavno ti je objavljen roman "Dolinar", nakon "Vošickog" sada smo dobili i životnu storiju o Žarku Dolinaru, svjetskom prvaku u stolnom tenisu, znanstveniku i sveučilišnom profesoru. Što te privlači pisanju romana koja tematiziraju život stvarnih povijesnih ličnosti?
Kroz najbolje od nas pišem o svima nama, a do sad sam pisao o dvije osobe iz Koprivnice, Vošickom i Dolinaru jer mi se to činilo sveobuhvatnim po pitanju ideje da sačuvam ljude, prostor i vrijeme. Pritom me i Vošickom i Dolinaru najviše privukla njihova pozicija u trenucima kad se svijet lomi i puca, konkretno u Prvom (kod Vošickog) i Drugom svjetskom ratu (kod obojice). Jer uz sve što si spomenuo, Dolinar je tijekom Drugog svjetskog rata spasio više stotina života, za što je proglašen Pravednikom među narodima. Roman je u knjižarama, prve su reakcije odlične, vidjet ćemo kako će ići...
* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Dijalogom do (spo)razumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Dolinar
- Fraktura 10/2025.
- 368 str., tvrdi uvez s ovitkom
- ISBN 9789533588902
- Cijena: 20.00 eur
- Kupi knjigu!
Žarko Dolinar bio je svjetski prvak u stolnom tenisu, zavodnik i poslije znanstvenik te sveučilišni profesor. U ratnom Zagrebu riskirao je život spašavajući progonjene, među njima i svoju ljubav Žuži. 'Dolinar' Marka Gregura donosi fascinantnu životnu priču kroz koju se ogleda povijest Hrvatske, Jugoslavije, Europe i svijeta dvadesetog stoljeća.
Vošicki
- Hena com 03/2020.
- 424 str., meki uvez
- ISBN 9789532592801
- Cijena: 21.10 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro
Romansirana biografija 'Vošicki' prati život tog češkog doseljenika od dolaska u Koprivnicu 1909. pa sve do 1957. i smrti u klijeti bez struje i vode. Velika je ovo priča o pravom čovjeku u krivim vremenima, o dvama svjetskim ratovima i nebrojenim političkim prevratima, usred kojih je Vošicki pozdravljao s 'Got do kristi Kunst' (Bog uskrisi umjetnost).