Edi Matić : Honorari pisaca ne uspijevaju sustizati povećanja cijena i troškova

Edi Matić, foto: Iva Perković

Neke stvari je potrebno više puta ponavljati, a u kontekstu razmatranja odnosa svih dionika na hrvatskom knjižnom tržištu posebno činjenicu da je unatoč deklarativnoj povezanosti, realna suradnja između različitih aktera unutar sektora knjige često opterećena napetostima, nerazumijevanjem i neravnomjernom raspodjelom moći, vidljivosti i resursa. Sustav u kojem su svi ovisni jedni o drugima paradoksalno često funkcionira kao niz izoliranih pozicija s fragmentiranom komunikacijom.

Pisci, kao oni koji proizvode “sirovinu” cijelog sustava – tekst – nerijetko rade u nesigurnim uvjetima, bez značajnije institucionalne potpore i stabilnih prihoda. Tržišna logika sve više nameće formate i teme koje “prodaju”, a sve manje valorizira dugoročni kulturni ili znanstveni doprinos.

Hrvatski su pisci strukovno organizorani u nekoliko udruženja, a prema broju članova i relevantnosti na sceni se izdvajaju: Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade. Prije nekoliko godina osnovano je i Manjinsko društvo pisaca, ali ono je praktično nevidljivo.

Ove je godine Hrvatsko društvo pisaca (HDP) "ažururalo" svoj prijedlog Preporučenih tarifa (svojevrsni orijentacijski cjenik njihovih djelatnosti), pa nam je i to poslužilo kao povod za razgovor s piscem i fotografom Edijem Matićem, ujedno i predsjednikom HDP-a.

Nenad Bartolčić: Hrvatsko društvo pisaca jedna je od strukovnih udruga koja okuplja / predstavlja / zastupa pisce, uz Društvo hrvatskih književnika,  Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade i Manjinsko društvo pisaca. Koliko danas HDP ima članova i kada danas neki mladi pisac razmišlja u koju se strukovnu udrugu učlaniti, što biste mu rekli... zbog čega da odabere HDP?

Edi Matić: HDP ima oko 400 članova, a ja sam se, pri svom odabiru udruženja, oslonio prvenstveno na poznata imena članova, pa sebe zamislio u društvu jednih, pa drugih. Izbor mi je bio lak. Mladom piscu ili spisateljici bih rekao nešto slično - da se prvo sami upute i istraže kako koje društvo funkcionira i tko su mu članovi, pa da po tome odredi svoju želju i ulogu kakvu zamišlja u izabranom društvu. Naravno da bih, ako već mene takav pita – ocijenio o kakvom se piscu i spisateljici radi, pa ako mislim da je dobar za nas, diskretno bih mu ili joj namignuo u smjeru našeg Društva.

Kako biste danas opisali položaj pisca u knjižnom sektoru ali i uopće u hrvatskom društvu?

Sve lošiji. Honorari pisaca ne uspijevaju sustizati ostala povećanja cijena i troškova, od inflacije do grabeži. Još uvijek, čak i  nakon postizanja dogovora između strukovnih udruga (HDP, DHKP, DHK, HDKD, SPID) i dokumenta o preporučenim pravednim tarifama, suočavamo se s pokušajima obezvrjeđivanja spisateljskog rada. Znamo da je teško kod javnosti promijeniti percepciju uloge pisca (kao umjetnika), u kulturnoj industriji ili na sceni, ali jednako degradirajući stav je teže prihvatljiv kad dolazi iz knjižnog sektora.

Kako ocjenjujete razinu javne vidljivosti književnosti i knjige uopće u medijima?

Nedovoljnom. Po prostoru, vrsnoći i dinamici, ta vidljivost je u disproporciji s ukupnom produkcijom koja je zadnjih godina znatno povećana.Na mnogim portalima ni ne postoji rubrika „kultura”, još manje „književnost” (što je pitanje za Ministarstvo kulture i medija), pa se informacije o književnosti ponekad mogu iskopati u pretrazi rubrika showbiz, lifestyle, ostalo.

Treći program Hrvatskog radija još uvijek održava svoje programe koji se tiču književnosti, dok ih HTV (možda griješim) zaista nema dovoljno. Ostale radijske i televizijske medije ćemo teško ubijediti da dio programa posvete kulturi i književnosti. Možda smo pomalo i sami krivi za to što ih ne bombardiramo upitima, gotovim sadržajima, što ne inzistiramo na promociji ovoga što radimo. Znam da bi naišli na zid neprihvaćanja, ali možda bi pronašli i pokoju pukotinu.

Koji su najvažniji izazovi s kojima se pisci danas suočavaju?

Dva su izazova: Prvi – napisati najbolji roman na svijetu. Drugi – preživjeti, s obzirom na to da nisu i neće napisati najbolji roman na svijetu.

Postoji li u Hrvatskoj dovoljno razumijevanja za to da je pisanje profesija, a ne hobi ili dopunska djelatnost?

I kad izneseš podatke i argumente da spisatelj ili spisateljica, po Nacionalnoj klasifikaciji zanimanja imaju oznaku 264 i pripadaju skupini 2. (znanstvenici, inženjeri i stručnjaci) - još uvijek će svatko odmahnuti rukom na takav podatak. Uvrštavanje u nacionalnu klasifikaciju ne znači da ćete na burzi rada pronaći oglas za posao. Mnogi pisci i spisateljice imaju i svoje osnovno zanimanje i posao, pa im je literarno stvaralaštvo dodatni posao, ali ne bih ga zbog toga zvao hobijem.

Koliko je u takvoj situaciji važna institucionalna potpora autorima (stipendije, rezidencije, poticaji) i koliko su takvi programi dostupni?

Institucionalne potpore su od velike važnosti svima koji od pisanja (i povezanih poslova), žive. Bez njih bi neke umjetnosti, među njima i književnost, bile kvantitativo i kvalitativno oslabljene i ukupna bi kultura zakržljala. To državne i lokalne institucije trebaju razumjeti i znati.

Današnje MKiM održava taj sustav potpora i, koliko god bi svi htjeli da su veće i izdašnije, one su relativno okej. Zbog toga s oprezom i spremnošću treba gledati na moguće promjene nagore, na stalne prijetnje i organizirane napade na Ministarstvo kulture i medija, koji stižu s desnog političkog krila. Siguran sam da bi se „preuzimanjem” kakvo se najavljuje, dosadašnji sistem polako urušavao što bi dovelo do devastacije moderne kulture i umjetnosti uopće.

Osjećaju li se autori dovoljno uključeni u kulturne politike i donošenje odluka koje ih se izravno tiču?

Sjećam se inicijative Pravo na profesiju koju je prije skoro 15ak godina inicirao i dobrim dijelom gurao Robert Perišić koja je i poličila neke rezultate (npr. takozvani post-fond).

Ne mogu odgovoriti u ime drugih, ali mislim da to uvelike ovisi i o osobnom angažmanu. Nerealno je očekivati da će se neka društvena problematika riješiti rijetkim i povremenim glasovima sugestije ili kritike. Zajedničke stvari, takve problematike kulturnih politika trome su i, ako ih uz dobro poznavanje, redovno i uporno ne gurkaš... neće se mrdnuti. Dosta toga je na nama – korisnicima, sudionicima i stvaraocima.

Pravo na profesiju, i pored onoga što sam gore već spomenuo, makar je samo deklarativno – jedan je od najvećih pomaka postignutih u knjižnom sektoru.

Hrvatsko društvo pisaca

Na koji način se HDP zalaže za bolju zaštitu autorskih prava i pravičnije naknade autorima? HDP je prošle godine izašao u javnost s prijedlogom tarifa / cjenika književnog rada.

Organizirali smo tribine u vezi autorskih prava i o pravednim naknadama. Autorima se sugerira pozivanje na zajednički „cjenik” (preporučene pravedne tarife), u sklapanju ugovora o svom radu ili gostovanjima. Naravno da i taj dio ide polako, ali po mnogim saznanjima korisno je i rezultati se pojavljuju.

No, kako je na njega reagiralo članstvo, je li on samo spisak lijepih želja ili se ipak otišlo i malo dalje? Vidim da Ministarstvo kulture i medija u svoje natječaje, npr. potpori izdavanju knjiga traži da izdavači plaćaju autore shodno predloženom cjeniku, no ostvaruje li se to u praksi?

Donekle se ostvaruje. Te su tarife predložene kao podrška autorima i autoricama u građenju odnosa prema naručiteljima posla. Jer pisanje je, rekli smo već – posao. 
Procjena vrijednosti nije laka jer puno toga nije egzaktna i definirana stvar, ali trudili smo se oslušnuti glasove svih sudionika da bi došli do nekih cijena. One su prijedlog. Osnova za dogovor. Jedan od alata za zaštitu autorskih prava, ne u zakonskom smislu, već prava kao zasluge.

Mnogim članovima je takav dokument dosad bio koristan, ali koristan je i naručiteljima poslova ili gostovanja, da planiraju svoje budžete i računaju s realnijim troškovima.

No, je li cjenik uopće realan s obzirom na situaciju na tržištu knjigu, vrlo male naklade, pa i ne osobiti interes čitatelja za cijeli niz knjižnih izdanja? Pridržava li se  i HDP predloženih tarifa iz Cjenika kod vlastitog izdavanja knjiga, organiziranja tribina...?

Ako pitate kupca - nije realna ni krajnja cijena knjige, pa je tu, kakva je. Za cjelokupnu situaciju na tržištu i sceni, za veću nakladu kao i za interes čitatelja trebaju se boriti svi iz knjižnog lanca. Cijeniti nečiju ulogu u tom lancu je neizostavno, pa nema nikakvoga smisla da nagrađivanje stvaratelja djela, onog od kojeg sve kreće – jedino bude upitno pri mjerenju isplate.

Da, naravno da i unutar HDP-a imamo problem s pridržavanjem cjenika, jer su budžeti (prema kojima imamo i kvantitativne obaveze) određivani na duže rokove. To znači da za određenu nominalnu vrijednost koja nam je odobrena, trebamo ostvariti i određeni broj djela (tekstova, knjiga, časopisa, gostovanja). Zbog nastalih promjena dolazi do nekih raskoraka, ali stalno radimo na poboljšanju, u cilju zaštite autorskog rada, to jest profesionalnog položaja autora što  je jedno od temeljnih nastojanja Društva.

Kako vidite suradnju s ostalim dionicima u lancu knjige… krenimo od nakladnika, ima li tu dovoljno dijaloga i uzajamnog uvažavanja? Postoji li uopće kakva institucionalna komunikacija, npr. na relaciji HDP i Zajednica nakladnika i knjižara pri HGK?

Komunikacija postoji kad se pokaže potreba. Sporadična i pomalo nategnuta, ali vodi ka rješenjima.

Što pisci najviše zamjeraju nakladnicima i što HDP čini po tom pitanju?

Nemam(o) službeni popis zamjerki nakladnicima ostalih pisaca, pa ni na ovo pitanje ne mogu u ime drugih odgovoriti. Jedan od odgovora HDP-a na te zamjerke je i izrada spomenutog cjenika.

A kako surađujete s knjižničarima koji čine vjerojatno najorganiziraniji segment dionika u knjižnom sektoru, naravno zahvaljujući i činjenici da su dio javnog sektora tj. proračunski pokriveni?

Slažem se s takvom ocjenom knjižnica i knjižničara. Nisu još svi na tom valu, postoje naravno inertniji zaposlenici, s manje entuzijazma pa i manje aktivnosti, ali generalno gledajući – knjižnice se dobro pomiču u smislu promocije knjige, čitanja, stvaralaštva. Tu imam potrebu izdvojiti (osobnom ocjenom, jer su mi i geografski najbliže) i pohvaliti rad splitske Gradske knjižnice Marka Marulića i šibenske Gradske knjižnice Juraj Šižgorić.

Jeste li razmišljali da se makar neformalno uspostavi kakva stalna koordinacija na početku pobrojanih autorskih udruga, dakle da po predstavnik-dva HDP-a, DHK-a i ostalih povremeno razgovaraju o problemima koji su zajednički svim autorima u knjižnom sektoru, bez obzira na to u koju su strukovnu udrugu učlanjeni? Pa da onda u pregovorima s npr. Ministarstvom kulture i medija, Ministarstvom znanosti obrazovanja i mladih, Ministarstvom financija... kada imate neke zajedničke probleme i teme na njima zajednički radite, osmišljavate, razvijate i komunicirate?

Postoje zajednički problemi, ali mislim da je nepotrebno uspostavljati još neko tijelo koje bi sumiralo takve probleme. To bi dodatno kompliciralo i usporilo stvar. Ovako reakcije na probleme dolaze do vrha piramide iz raznih smjerova. Povremeno razgovaranje i međusobno iznošenje problema ionako se odvija u pojedinačnim susretima i suradnjama.

Što biste poručili ostalim dionicima u lancu knjige na tragu slogana "Dijalogom do (spo)razumijevanja" niza tekstova/razgovora koje objavljujemo na Modernim vremenima?

Pa poručio bih im da puno puta naglas pročitaju naslov te rubrike na MV.

Ako biste mogli promijeniti jednu stvar u knjižnom sustavu odmah – što bi to bilo?

Raspoređivanje sredstava. Kroz jedno od prethodnih pitanja smo indirektno „zaključili” kako bi bez potpore institucija bilo skoro nemoguće održati knjižni sektor. Ako ukupni lanac zamislimo u tri djela: izvor (autor), proizvodnja (naklada), realizacija (prodaja/čitanje) – sadašnji model najviše hrani onaj srednji dio, izdavački. Kao početna ideja je to možda bilo dobro, ali vremenom (kao i kod svih zamišljenih sustava), dolazi do devijacija, do kvarenja... Tehnička proizvodnja knjige sama za sebe ne može funkcionirati, ako nema podršku u početnoj kreaciji i krajnjem konzumiranju.

Besmisleno je to gomilanje ukoričenog papira po skladištima, bez ideje i potrebe da završi na noćnim ormarićima i u regalima hrvatskih stanova. A s visokom krajnjom cijenom knjige i ovim modelom financiranja, nepotreban je i napor gospodarstvenika da prodaju ono što su proizveli – jer im je financijska podrška javnih sredstava dovoljna (naravno, ovo govorim s malo pretjerivanja). Taj institucionalni kolač treba pametnije raspodijeliti, pa će i zadovoljstvo autora narasti, neovisne knjižare se neće tek tako zatvarati, a potencijalni čitatelj će se pretvoriti u čitatelja.

Naravno da svugdje u svijetu u knjižnoj industriji s jedne strane postoje izdavačke elite, uspješniji pojedinci, monopolisti, spretni biznismeni, moćnici... i s druge strane 99% pisaca i spisateljica bez planetarnog uspjeha... ali ako pričamo o stanju u Hrvatskoj gdje glavno ulaganje u posao dolazi iz društvenih sredstava – luksuz, skupi automobili i brodovi nisu dobar predložak za razgovor s autorom o lošem stanju tržišta.

Naravno, ovaj je problem puno kompleksniji i moj odgovor ga ne može riješiti jednim potezom.

Koliko društvene mreže i nova digitalna sredstva mogu biti alat, a koliko prijetnja autorstvu? U kojoj mjeri brzi razvoj, ponekad i zastrašujuće brz digitalne tehnologije i AI tj. umjetne inteligencije mijenjaju prirodu književnog stvaralaštva?

Još uvijek su alat. Kad se suočimo s brzinom razvoja umjetne inteligencije, možda se trebamo prestrašiti i da bi uskoro mogli postati prijetnja. Kad su se pojavili pametni mobiteli sa super kamerama, mnoge su narudžbe za fotografiranja otpale, jer se činilo besmislenim trošiti novac na angažiranje nekoga sa skupom opremom i znanjem. Ne sumnjam da će se, nakon mnogih loših kućnih pokušaja korištenja umjetne inteligencije u stvaranju npr. romana, pojaviti programi koji to rade adekvatno dobro u odnosu na ono što će ljudi tražiti (poseban je problem što ljudi traže sve manje i sve lošije).

Unutar Društva (među članovima Upravnog odbora, npr.), razgovaramo o novim izazovima i problemima koje će možda donijeti AI, ali naravno da pravog odgovora ili čudotvornog lijeka još nema.

Izvorno autorstvo još nije pogođeno, zasad se kao najveća opasnost pojavljuje nesmotreno korištenje umjetne inteligencije u književnim prijevodima, a kako je i kod prevođenja bitna osobna umjetnička kreacija – ne smijemo olako prihvaćati usluge umjetne inteligencije koja još uvijek nije dorasla ljudskoj.

* Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta "Dijalogom do (spo)razumijevanja - povezivanjem profesija do održivog razvoja umjetnosti riječi" koji je sufinanciran sredstvima Agencije za elektroničke medije iz Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.