Roman Monike Herceg 'Ovdje počinje šuma' nastavlja istraživati zavičaj kojim se autorica bavila i prije na različite načine. Ovo je najnoviji dio proznog vala koji je svoju poetiku izgradio u sličnim tunelima bez struje – društvenim, lingvističkim ili kulturološkim. U svijetu njezinih likova nema vode ni struje, a na dnu tunela nema svjetla.

Gromača ostaje na braniku visokog stupnja autonomije umjetničkog iskaza (na kojem su do jučer stajali mnogi), gdjekad svoju posvećenost opisujući i kao terapijsku nuždu. Iskustvo je pisanja samim tim estetički, ali i egzistencijalno osjetljivo (ujedno i prijeko potrebno), budući svi kontekstualni čimbenici idu protiv pripovjedačice.

Tričarije iz privatnih života rečenih velikana svjetske književnosti (i rjeđe filozofije) ne samo da mogu biti od koristi onima koji izučavaju njihov lik i djelo, već nam mogu pomoći u budućim prepoznavanjima tendencioznog, ideološki uvjetovanog pisanja o komu ili čemu. U tom smislu hrvatsko izdanje 'Intelektualaca' pohvalna je činjenica, tek uz napomenu da je šteta što knjiga ne sadrži popratnu...

Ključna karakteristika romana je emotivni plan koji zastupljene prostore i vrijeme uspješno približava i publici kojoj rečeni prostori i vrijeme ne predstavljaju neposredno iskustvo. Da bi stvar bila zanimljivija, takav je rezultat ostvaren bez vidljivog pokušaja njihove romantizacije, iz čega proizlazi pripovijedanje uglavnom dosljedno neopterećeno patetikom. Pitanje je mjere za autoricu estetički...

Ova autofikcija pisana je sa zdrave pozicije, u miru sa samim sobom i bez grandioznih očekivanja ali, slutim i to, u nedostatku adekvatnih uvjeta za rad. U tim kratkim, ali energičnim i slikovitim pripovijestima izlaže se u neku ruku čitava Stipanićeva bio(biblio)ografija, rastvaraju formativne godine i obiteljsko ishodište, geneza kasnijih njegovih književnih afiniteta i životnih pasija...