Priča je to ispričana nelinearno, kroz bljeskove i slike koje čine sve naše stvarnosti, samo što ih rijetki imaju sposobnost vidjeti, a još rjeđi zapisati. Radi se o odrađivanju dijagnostike (12) i samospoznaji kroz ljubavnički odnos, o podsjetniku da se sve priče svode na priču o nuklearnoj obitelji i na ulogu koja je nas u toj obitelji zapala.

'Izranjanje' se bavi svim aspektima života svoje junakinje – odrastanjem u disfunkcionalnoj obitelji, dubokom vezom sa sestrom i nužnošću da privatni život stavi po strani, pa čak i napuštanja majke zbog svemirske misije. Takvo tematsko bogatstvo lako bi u rukama manje vještog pisca postalo 'svaštarnica', no MacInnes piše izvrsno, i to je ključno.

Iako biobibliografske podudarnosti upućuju na autobiografsku narav teksta, ime koje nosi pripovjedačica (a ne nosi autorica) upućuje na dadaistički readymade princip prenamjene neumjetničkog u umjetnički proizvod (sjetimo se primjerice 'Fontane' Marcela Duchampa), a u manjoj mjeri na navedeni utisak utječu i rečeni, iz 'stvarnog svijeta' moguće integrirani dnevnički zapisi i pisma.

Raićeve 'Padalice Vrpunta' i pored oscilacija zavrjeđuju sasvim pristojnu ocjenu. Ovaj pseudohistorijski roman-kronika sadrži izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci, kao i citata i paracitata, što u kombinaciji s ravnopravnom uporabom jezičnog standarda i dijalekta, te česte uporabe talijanskog (rjeđe latinskog, pa i engleskog) jezika, podrazumijeva znatne razmjere poduzetog autorskog napora.

Roman 'Treća dob' jedna je vrst 'prirodne posljedice' autoričina profesionalna usmjerenja, radi se o polu dokumentarističkoj, no ipak fikcijskoj inscenaciji posljednjih mjeseci života velikog irskog pisca, koja meandrira između onoga stvarnog, činjeničnog, konkretnih dokumenata, i autorske imaginacije, uživljavanja odnosno oživljavanja svijesti vremešnog i odlazećeg starog čovjeka.