Simchichev roman usporediv s 'Izvještajem o generaciji' Dalibora Šimprage, s tom razlikom što, za razliku od Šimprage, Simchich primarno ne izvještava o onome u što se generacija prometnula, već o onome što je bila. Uloga fikcije, makar sadržavala elemente autobiografičnosti, pritom ne podrazumijeva faktografski pouzdanu rekonstrukciju prostor-vremena, sadrži subjektivni pripovjedni aspekt (koliko je...

Raićeve 'Padalice Vrpunta' i pored oscilacija zavrjeđuju sasvim pristojnu ocjenu. Ovaj pseudohistorijski roman-kronika sadrži izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci, kao i citata i paracitata, što u kombinaciji s ravnopravnom uporabom jezičnog standarda i dijalekta, te česte uporabe talijanskog (rjeđe latinskog, pa i engleskog) jezika, podrazumijeva znatne razmjere poduzetog autorskog napora.

Čitamo ove pomalo jednoslojne ili naivno ispripovijedane pripovijesti, nipošto ne bez određenog estetskog, kao i spoznajnog zadovoljstva – no s budnom sviješću o tome kako su to proze pisane onako kako se to tada pisalo, odnosno kako je tadašnja publika očito voljela čitati ovako oblikovana književna djela.

Lokotar zna pisati, i to u dijelovima knjige prezentira na upečatljiv način kojem ne manjka emocionalnog naboja ili, pak, elemenata crnog humora. Sadržajno, pak, komponiranje – a ono uključuje raspon od lamentacija o literaturi do sportskog klađenja i gledanja nogometa u lokalnoj birtiji – niti u jednom trenutku ne ostavlja utisak disbalansa.

Varijacija Uršula/Ursule podsjeća na sveprisutnu rastrganost između u postmodernizmu osobito anticipiranog koncepta individualizma i pripadanja kolektivu; svim naporima usprkos, jedno ne uključuje drugo, pa je balans između oprečnih kategorija uspostaviti moguće tek uz kompromis koji podrazumijeva djelomično odricanje od slobode s jedne, te djelomično odricanje od sigurnosti s druge strane.