Svrstati Tomića uz bok Ivana Raosa nije pretjerano, niti je ikad bilo, kolikogod se nekome literatura koju Tomić piše činila trivijalnom. A roman 'Kraljević Marko oslobađa Imotski' jest duhovit, od prve do posljednje stranice – humorističan koliko i kritičan, društveno benevolentan koliko i prema društvenim anomalijama nemilosrdan, koristan koliko i neobvezujući.

I doista, 'Gluha nota' ustvari i nije roman o ratu, ni na koji način ga ne romantizira, ne uzdiže ničije junaštvo, ali isto tako nije antiratni pamflet, ne prosvjeduje protiv njega i ne prokazuje njegovu besmislenost. To je roman koji govori o jalovosti umjetnosti da se suoči s ratom, da o njemu bilo što kaže, ali, paradoksalno, premda zato što je svjesna svoje nemoći, baš zato u tome uspijeva.

Kod Habjana, ljepota je naglašeno relaciona, citatna i transcendentalna. Svetačka. Izbjegava tjelesnost i eksplicitnu erotičnost, direktnu političnost, ekscesnost, grotesku, kompozicijsku ili kolorističku prodornost. Teži se profinjenoj, blagoj nijansi. Čednosti djetinjstva – koje naravno nikad nije bilo čedno i u koje samo odrasli mogu projicirati svoju potrebu za dječjom 'nevinošću'.

Stilski gotovo u maniru sitnog veza, Pogačarov vokabular ne zalazi u metajezik nego, uvjetno rečeno, metalingvistiku. Kroz nju se treba pažljivo probijati kako bismo je adekvatno cijenili, iako svatko za sebe mora odlučiti što (mu) to znači. Ako je istina da o čemu god da piše, pisac zapravo piše o sebi, jednaka je istina da se prije ili kasnije, u različitim oblicima, svaki vraća i u svoj matični žanr.

Roman 'Daj da te vidim' Dunje Matić gradi se oko fragmentarnog procesa osvješćivanja traume, u kojem introspekcija i retrospekcija pokreću pripovijedanje. U središtu je protagonistica koja kroz povratak u prošlost rekonstruira nasilje i obiteljsku povijest, a intimna trauma pritom se prelama kroz širi kulturološki kontekst provincije i patrijarhalnih obrazaca.