Raićeve 'Padalice Vrpunta' i pored oscilacija zavrjeđuju sasvim pristojnu ocjenu. Ovaj pseudohistorijski roman-kronika sadrži izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci, kao i citata i paracitata, što u kombinaciji s ravnopravnom uporabom jezičnog standarda i dijalekta, te česte uporabe talijanskog (rjeđe latinskog, pa i engleskog) jezika, podrazumijeva znatne razmjere poduzetog autorskog napora.

Čitamo ove pomalo jednoslojne ili naivno ispripovijedane pripovijesti, nipošto ne bez određenog estetskog, kao i spoznajnog zadovoljstva – no s budnom sviješću o tome kako su to proze pisane onako kako se to tada pisalo, odnosno kako je tadašnja publika očito voljela čitati ovako oblikovana književna djela.