Raićeve 'Padalice Vrpunta' i pored oscilacija zavrjeđuju sasvim pristojnu ocjenu. Ovaj pseudohistorijski roman-kronika sadrži izobilje intertekstualnih i intermedijalnih referenci, kao i citata i paracitata, što u kombinaciji s ravnopravnom uporabom jezičnog standarda i dijalekta, te česte uporabe talijanskog (rjeđe latinskog, pa i engleskog) jezika, podrazumijeva znatne razmjere poduzetog autorskog napora.

Čitamo ove pomalo jednoslojne ili naivno ispripovijedane pripovijesti, nipošto ne bez određenog estetskog, kao i spoznajnog zadovoljstva – no s budnom sviješću o tome kako su to proze pisane onako kako se to tada pisalo, odnosno kako je tadašnja publika očito voljela čitati ovako oblikovana književna djela.

Roman 'Treća dob' jedna je vrst 'prirodne posljedice' autoričina profesionalna usmjerenja, radi se o polu dokumentarističkoj, no ipak fikcijskoj inscenaciji posljednjih mjeseci života velikog irskog pisca, koja meandrira između onoga stvarnog, činjeničnog, konkretnih dokumenata, i autorske imaginacije, uživljavanja odnosno oživljavanja svijesti vremešnog i odlazećeg starog čovjeka.

Jedna od ključnih karakteristika romana tiče se vješte transpozicije atmosfere klasne metamorfoze u tekst, ostvarene u prvom redu opisima sudbina protagonista kroz opisano razdoblje, uslijed čega, usprkos dokumentarističkim primjesama potkrijepljenim umetanjem čitavih fragmenata dokumentarnih tekstova (u periodu od 1937. – 2022.), novonastala, književna Trešnjevka izrasta u ilustraciju usporedivih...

Prednost čovjeka koji se bavi politikom, a nije ni političar ni politolog jest u tome što može ponuditi zdravorazumska rješenja bez rizika od pogreške. Ne zato što bi bio nepogrešiv, nego zato što u okviru moguće pogrešne procjene snosi posljedice bez konzekvenci po karijerni status, s jedne strane, a s druge, nikome osim vlastitom razumu i savjesti nije obvezan.