Tokarczukova nas stavlja u drukčiju poziciju, njen zakon je onaj kantovski 'moralni zakon u meni', no ona za razliku od Kanta ne vidi nikakvo zvjezdano nebo nad sobom niti čitateljima, već nas proziva kao licemjere, u dilemi da li je prekasno za spas, jesmo li zakasnili na vlak za proverbijalne sretne krajeve, ili ćemo se kolektivno podaviti u vrtlogu licemjerja.

U Gromačinoj knjizi 'Mrtav rukavac rijeke Save' nema fabule u uobičajenom smislu riječi - zapravo se u ovakvom kontekstu taj nedostatak niti ne osjeti, jer je prije svega koncipiran kao laki, čitljivi putopis, što nipošto ne implicira banalnost. Više se radi o tihoj jednostavnosti jezika bez dramatičnih paroksizama u ritmu i tonu.

Upravo u tom trokutu maskulativnih odnosa do izražaja dolazi Cognettijeva spisateljska vještina, sposobnost da složene ljudske odnose uhvati u trenutku, raščlani, ali ne i pojednostavi, razbijajući uvriježeno mišljenje kako su najkompleksniji zakutci ljudske unutrašnjosti rezervirani za odnose majki i kćeri. Očevi i sinovi, pokazuje Cognetti, mogu razviti jednako kompetitivne i jednako oštećujuće...

Iako se u romanu odvije nekoliko presudnih događaja (rođenje njihove sestre, recimo), naglasak nije na fabuli, već na vinjetama koje se nižu kao figure na ukrasnim papirnim trakama. Isprepliću se scene ispričane naturalističkom i nadrealnom poetikom.

Trauma uvijek sa sobom nosi velike emocije, od kojih Gregur ne samo da ne bježi nego ih i koristi kao što slikar koristi boje, vidimo brojne nijanse koje povremeno provociraju prag čitateljske tolerancije na patetiku. No nemojmo to autoru uzeti za zlo: njegov junak nije slabić koji se bori sa tuđim očekivanjima, nego vlastitim unutarnjim demonima i razočaranjima, a to neizbježno sa sobom nosi ovakve...