Dualitet horizontalne i vertikalne strukture pjesama daje dodatnu dubinu koja intrigira jer izaziva vraćanje pojedine dijelove cjeline u kojima se krije svojevrsni paralelni narativ, i upravo to doprinosi inovativnosti po kojoj se Mandićeva knjiga ističe među drugima iz suvremene pjesničke produkcije. Iz tog razloga novo čitanje nije uzrokovano striktno dojmom koji je tekst ostavio, koliko osjećajem da traži...

'Idila sa psom koji se utapa' snažno povlači u razmišljanja o gubicima i sjećanju, o obitelji i zajedništvu, o ljudskoj krhkosti i nemoći, ali i o tom vitalitetu koji se u nama sve do one finalne točke neprestano obnavlja, dakako, ako mu dozvolimo, ako se ne prepustimo ništavilu.

Ovaj roman definitivno nije za čitatelje koji preferiraju dinamičniji autorski tretman narativnog materijala. Uvjetno rečeno, idealan čitatelj 'Pristaništa' možda bi trebao biti nalik njegovim protagonistima, pomalo opsesivan i ustrajan; u svakom slučaju angažiran oko konkretizacije teksta i upisivanja egzaktnosti u nedefiniranost i višeznačnost (ako to smatra potrebnim).

Bregman je najbolji kada nam govori da su ljudi dobri, i to u grupama, a ne u izoliranim kontroliranim ćelijama, kada nam govori da moć kvari jer njezina pozicija iziskuje oblik besramnosti zbog kojeg se moćnici simpatično manje crvene, ili da nas neizbježna zavedenost urođenom empatijom i dobrohotnošću može koštati najviše...

'U kojoj je mjeri povijest ludila povijest čovjeka?' pita se Torre, a u kojoj 'povijest psihijatrije'? Povijest psihijatrije je nerazdruživo povezana s poviješću ludila tek zadnja dva stoljeća, a sve ono prije bila je tek samorodna povijest ludila kao ambivalentnog, hibridnog koncepta u kojem se biološko i kulturno zatječu u nepojmljivo zamršenom zagrljaju.